Poslovni broj: P-944/2023-28
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja NJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnici Lani Roje, odvjetnici u [adresa], protiv ADDIKO BANK d.d., Zagreb Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 zastupan punomoćniku Mariji Radelja odvjetnici u OD Kožul i Petrinović odvjetnici u Zagrebu, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 14. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave dana 7. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 306-018/2007 sklopljenog dana 11.06.2007. godine između tužiteljice SJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita (ujedno i kao fiducijarnog dužnika) i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) OIB: 14036333877 kao Banke (po Podružnici Rijeka), potvrđenog po Javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Dekleva iz Rijeke dana 11.06.2007. godine pod brojem: OV- 13883/2007 kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te kojima je ugovorena otplata (povrat) kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak (CHF), sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je određeno se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja te sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima izraženima u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe – Adria - Bank d.d. na dan plaćanja.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D., ZAGREB (Grad Zagreb), SLAVONSKA AVENIJA 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici SJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos u visini od 3.717,88 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do dana 31. prosinca 2007.godine, a od dana 01. siječnja 2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine pa do dana 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30. prosinca 2023. godine pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos, od dana dospijeća do dana isplate kako slijedi:
na iznos od 0,36 € od dana 1.9.2007. do isplate,
na iznos od 0,24 € od dana 1.10.2007. do isplate,
na iznos od 1,09 € od dana 22.2.2008. do isplate,
na iznos od 2,72 € od dana 18.3.2008. do isplate,
na iznos od 7,37 € od dana 19.4.2008. do isplate,
na iznos od 4,08 € od dana 1.5.2008. do isplate,
na iznos od 2,31 € od dana 12.8.2008. do isplate,
na iznos od 0,02 € od dana 21.8.2008. do isplate,
na iznos od 0,78 € od dana 3.10.2008. do isplate,
na iznos od 3,00 € od dana 5.11.2008. do isplate,
na iznos od 15,27 € od dana 22.11.2008. do isplate,
na iznos od 10,39 € od dana 19.12.2008. do isplate,
na iznos od 7,47 € od dana 11.2.2009. do isplate,
na iznos od 20,60 € od dana 11.2.2009. do isplate,
na iznos od 24,28 € od dana 1.3.2009. do isplate,
na iznos od 18,27 € od dana 1.4.2009. do isplate,
na iznos od 20,28 € od dana 1.5.2009. do isplate,
na iznos od 18,04 € od dana 2.6.2009. do isplate,
na iznos od 15,63 € od dana 7.7.2009. do isplate,
na iznos od 15,49 € od dana 7.8.2009. do isplate,
na iznos od 17,06 € od dana 4.9.2009. do isplate,
na iznos od 16,64 € od dana 1.10.2009. do isplate,
na iznos od 15,43 € od dana 1.11.2009.do isplate,
na iznos od 17,47 € od dana 3.12.2009.do isplate,
na iznos od 19,85 € od dana 1.1.2010. do isplate,
na iznos od 22,67 € od dana 6.2.2010. do isplate,
na iznos od 22,27 € od dana 10.3.2010.do isplate,
na iznos od 26,55 € od dana 8.5.2010. do isplate,
na iznos od 28,70 € od dana 27.5.2010.do isplate,
na iznos od 30,99 € od dana 1.6.2010. do isplate,
na iznos od 43,42 € od dana 3.7.2010. do isplate,
na iznos od 34,99 € od dana 11.9.2010.do isplate,
na iznos od 50,42 € od dana 16.10.2010. do isplate,
na iznos od 43,67 € od dana 17.11.2010. do isplate,
na iznos od 45,18 € od dana 17.11.2010. do isplate,
na iznos od 45,53 € od dana 13.1.2011. do isplate,
na iznos od 60,76 € od dana 12.2.2011.do isplate,
na iznos od 50,68 € od dana 9.3.2011. do isplate,
na iznos od 53,17 € od dana 9.4.2011. do isplate,
na iznos od 50,16 € od dana 11.5.2011.do isplate,
na iznos od 59,28 € od dana 30.6.2011.do isplate,
na iznos od 68,16 € od dana 30.6.2011.do isplate,
na iznos od 71,17 € od dana 9.7.2011. do isplate,
na iznos od 90,21 € od dana 17.9.2011.do isplate,
na iznos od 73,98 € od dana 15.10.2011.do isplate,
na iznos od 68,30 € od dana 15.10.2011.do isplate,
na iznos od 68,91 € od dana 12.11.2011.do isplate,
na iznos od 68,42 € od dana 8.12.2011. do isplate,
na iznos od 74,98 € od dana 17.1.2012.do isplate,
na iznos od 76,48 € od dana 17.3.2012.do isplate,
na iznos od 74,64 € od dana 21.4.2012. do isplate,
na iznos od 75,11 € od dana 21.4.2012. do isplate,
na iznos od 76,34 € od dana 4.5.2012 do isplate,
na iznos od 77,62 € od dana 16.6.2012. do isplate,
na iznos od 75,08 € od dana 18.7.2012. do isplate,
na iznos od 74,66 € od dana 17.8.2012. do isplate,
na iznos od 69,40 € od dana 19.9.2012. do isplate,
na iznos od 75,57 € od dana 17.11.2012. do isplate,
na iznos od 76,19 € od dana 17.11.2012. do isplate,
na iznos od 75,76 € od dana 4.1.2013. do isplate,
na iznos od 75,75 € od dana 4.1.2013. do isplate,
na iznos od 1.288,57 € od dana 5.1.2013. do isplate,
sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj broj: 306-018/2007 sklopljenog dana 11.06.2007. godine između tužiteljice SJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita (ujedno i kao fiducijarnog dužnika) i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) OIB: 14036333877 kao Banke (po Podružnici Rijeka), potvrđenog po Javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Dekleva iz Rijeke dana 11.06.2007. godine pod brojem:
OV-13883/2007 sadržana u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-
Adria- Bank d.d.“
IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D., ZAGREB (Grad Zagreb), SLAVONSKA AVENIJA 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici SJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos u visini od 132,79 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na isti iznos od dana 04.01.2013. godine pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine pa do dana 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30. prosinca 2023. godine pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u visini od 2.150,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 7. travnja 2025. pa do isplate po stopi isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva u visini od 49,43 EUR.
II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva.
Obrazloženje
Tužiteljica u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita ujedno i kao fiducijarni dužnik i tuženik, pod ranijim nazivom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb (po podružnici Rijeka), kao Banka, sklopili su dana 11.06.2007. godine Ugovor o kreditu broj: 306-318/2007 na iznos od 20.737,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a koji ugovor je solemniziran (potvrđen) po Javnom bilježniku Mariji Grozdanić- Deklevi iz Rijeke, i to dana 11.06.2007. godne, pod brojem: OV- 13883/2007.Sukladno članku 4. Ugovora o kreditu ugovoren je rok otplate kredita na 7 godina (od dana stavljanja kredita u otplatu), a tužiteljica se je sukladno sadržaju istog članka Ugovora o kreditu obvezala otplaćivati kredit u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 301,95 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Sukladno sadržaju istog članka Ugovora o kreditu anuiteti su tijekom kreditnog razdoblja dospijevali na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s time da je ugovoreno da prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Radilo se o tzv. potrošačkom kreditu koji je tužiteljici odobren za kupovinu novog motornog vozila (čl. 2. Ugovora o kreditu). Predmetni kredit je u cijelosti prijevremeno otplaćen. Sukladno dokumentaciji izdanoj od strane tuženika kredit je zatvoren u siječnju 2013. godine. Tužiteljici je bio ponuđen ugovor o kreditu isključivo u valuti CHF (švicarski franak) kao najpovoljniji. O ugovorenoj valuti CHF - švicarski franak, nije se pojedinačno pregovaralo jer se u konkretnom slučaju radilo o tzv. tipiziranom (standardnom) ugovoru o kreditu koji je unaprijed formulirao tuženik, slijedom čega tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, a što je rezultiralo značajnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača N.N. 96/2003 (dalje: ZZP) i to članaku 81. istog Zakona: Odredbom čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. ZZP-a propisano je da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO 05), propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora. Uslijed ugovaranja valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak (CHF) došlo je do nepovoljne situacije za tužiteljicu u smislu znatnog povećanja mjesečnih anuiteta od početno ugovorenog, a sve na štetu tužiteljice kao potrošača. Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da su glavnica i povrat/otplata kredita vezani uz valutnu klauzulu koja se odnosi na valutu švicarski franak (CHF). Člankom 3. Ugovora o kreditu je određeno da se „kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja.“ Člankom 4. Ugovora o kreditu je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 301,95 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Iz članka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je kredit tužiteljici odobren u iznosu od 20.737,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti navedenog iznosa obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Slijedom navedenog, isplata odobrenih kreditnih sredstava od strane tuženika kao Banke je uslijedila u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika (Banke) važećem na dan korištenja kredita odnosno na na dan puštanja kredita u tečaj. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom 1. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u kojoj je utvrđeno da je petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank, ovdje tuženik, “u razdoblju od 01. 06.2004. g. do 31.12.2008. g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.06.2004 g. do 06.08.2007.g. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. g. do 31.12.2008. g., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, slijedom čega su takve nepoštene odredbe ništave sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) i Zakonu o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ranijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) koji odgovara čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19) i čl. 114. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22). Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19) propisano je da - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. 1. istog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. istog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana takvim postupanjem tuženika. Tužiteljica se u ovoj tužbi, temeljem čl. 502. c. ZPP-a (NN br. 57/11, 70/19, 80/22) poziva na pravno utvrđenje iz prethodno navedene pravomoćne Presude TS kojom je utvrđena ništetnost odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) te kojima je utvrđeno da je tuženik nezakonitim postupanjem povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Tužiteljica u predmetnoj pravnoj stvari ističe i ukazuje na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu švicarski franak te u ovoj pravnoj stvari ukazuje na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kojima su glavnica i otplata (povrat) kredita vezani uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarski franak (CHF). Tužitelj ovom tužbom traži da Sud sporne ugovorne odredbe utvrdi ništetnima te naloži tuženiku da tužitelju vrati svu korist stečenu primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Tužiteljica kao potrošač tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu od strane tuženika kao trgovca nije informirana o posljedicama, učincima i svim eventualnim rizicima koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa niti je tužiteljica informirana o rizicima i posljedicama promjene tečaja niti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužiteljica podnosi ovu tužbu jer a priori smatra da Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o vlautnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obeveznog prava propisanim Zakonom o obveznim odnosima (dalje: ZOO) – načelo ravnopravosti sudionika u obveznom odnosu, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava, načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, načelo zabrane uzrokovanja štete, načela u svezi ponašanja u ispunjavanju obveza i ostvarivanju, načelima zaštite potrošača, a uslijed čega su te odredbe ništetne i ne proizvode nikakav pravni učinak. Tužiteljica traži da sporne odredbe u svezi valutne klauzule u CHF sud utvrdi ništetnima te da naloži tuženiku da tužiteljici vrati svu nepripadnu mu korist stečenu po osnovi takvih ništetnih odredbi ugovora. Budući da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštena i ništetna, tužiteljica je neosnovano platila veći iznos od onoga kojeg bi platila da je tijekom razdoblja otplate kredita plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, dakle po onom tečaju po kojem je tuženik – Banka odobrila i isplatila odobrena kreditna sredstva, te je na taj način tuženiku u periodu od 31.07.2007. godine do 3.1.2013. godine preplatila iznos u visini od 28.340,12 kuna. Tužiteljica stoga ovom tužbom traži da Sud sporne ugovorne odredbe odnoseće na valutnu klauzulu, utvrdi ništetnima (čl. 322. ZOO-a), a s obzirom se ništetnost sukladno ZOO-u utvrđuje i djeluje „ex tunc“, da naloži tuženiku da tužiteljici vrati svu nepripadnu imovinu stečenu primjenom ništetnih ugovornih odredbi kojima se povrat obveza iz zaključenog ugovora o kreditu te otplata istog vezuje za valutu u CHF. Za ukazati jest da ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. ZOO-a), a ne može se naknadno osnažiti niti prema odredbi čl. 148. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Tužiteljica ovom tužbom stoga traži od tuženika povrat/isplatu novčanog iznosa koji je tuženiku tijekom razdoblja otplate kredita od strane tužiteljice kao korisnika kredita preplaćen po osnovi tzv. tečajnih razlika (valutne klauzule), a do kojih je razlika tijekom otplate kredita došlo primjenom tečaja CHF većeg od onog po kojem je tuženik - Banka prvotno tužiteljici odobrio te isplatio odobrena kreditna sredstva (čl. 2. Ugovora o kreditu), a sve navedeno uvećano za zakonsku zateznu kamatu, dakle sukladno odredbama čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Tužiteljica zahtjeva povrat neosnovano temeljem nepoštenih i ništetenih odredbi stečene razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF po kojem su sredstva puštena u otplatu. tužiteljica ističe da je tuženik neosnovano i primjenom nepoštene i ništetne ugovorne odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, prilikom prijevremenog zatvaranja kredita, naplatio tužiteljici izlaznu naknadu odnosno naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.000,54 kune te tužiteljica ovom tužbom potražuje i povrat navedenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana izvršenog plaćanja pa do isplate. Naime, odredbom članka 8. st. 2 Ugovora o kreditu, utvrđeno je da je Banka u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. U konkretnom slučaju tuženik je tužiteljici prilikom zatvaranja kredita pod stavkom „obračun troška“ (iskazano u knjigovodstvenoj kartici tuženika) obračunao i naplatio novčani iznos u visini od 1.000,54 kn i to sve na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita (dana 03.01.2013.g. – vidljivo iz knjigovodstvene kartice tuženika). Tužiteljica je mišljenja da navedena odredba čl. 8. st 2. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu iz čl. 81.st. 1 ZZP, a koja je ništetna sukladno odredbi čl. 87. ZZP. Naime, odredbom čl. 8. st. 1. Ugovora, a sukladno odredbi čl. 1024.st.2 Zakona o obveznim odnosima korisnik kredita je uvijek ovlašten vratiti kredit i prije ugovorenog roka, a jedini zahtjev koji se postavlja korisniku kredita je da o tome unaprijed obavijesti banku. U tom slučaju izričitom zakonskom odredbom čl. 1024. st 4. ZOO zabranjeno je banci da korisniku kredita naplati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Predmetna odredba čl. 8.st.2 Ugovora, protivna je citiranoj zakonskoj normi, što ju već samim time čini ništetnom prema odredbi čl. 322. ZOO-a, no ujedno takva odredba stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, s obzirom da joj plaćanjem nametnute naknade tuženik otežava ispunjenje njezinog zajamčenog zakonskog prava da kredit otplati prijevremeno. Kako se radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnuta od strane tuženika u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, ista je nepoštena i ništetna sukladno odredbi čl. 81. i 87 Zakona o zaštiti potrošača. Sama odredba je netransparentna jer ne sadrži unaprijed definirane kriterije za izračun visine naknade, nego je navedeno prepušteno na volju banke, dakle one ugovorne strane u čiju korist se naknada i naplaćuje, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i jednakoj vrijednosti uzajamnih davanja. Visina naknade se vezuje uz buduću odluku banke o naknadama, u čijem donošenju, notorno, ne sudjeluje tužiteljica, te ju se time ujedno prisiljava na primjenu budućih općih akata banke, a što je protivno i odredbi čl. 295 st 5 ZOO, koja izričito propisuje da opći uvjeti ugovora obvezuju ugovornu stranu samo ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora. Odredbom čl. 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takva ugovora, a s obzirom da se radi o ništetnosti uzrokovanoj nepoštenim i nesavjesnim postupanjem tuženika to tuženik za navedeni iznos duguje tužiteljici i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Predmetna sporna ugovorna odredba (čl. 8. ) propisuje jednu nedorečenu formulaciju po kojem je upravo banka, ovdje tuženik, ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno ista diktira uvjete za prijevremenu otplatu kredita te visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Upravo je jedan od uvjeta za prijevremenu otplatu kredita bila obveza tužiteljice da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, tuženik je opet suprotno načelu savjesnosti i poštenja te ravnopravnosti ugovornih stranaka navedenom svojevoljno i jednostrano utvrdio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Prilikom prijevremene otplate tuženik uopće nije tužiteljici prezentirao akt banke odnosno tužiteljici uopće nije, a ponajmanje na jasan, razumljiv način specificirao na koji je to konkretno način tuženik uopće utvrdio visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita te kako je ta visina naknade uopće utvrđena. Dakle, ponovno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tuženik sam po nekim svojim aktima i metodama izračunava i utvrđuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita plaćanje koje je uvjet za „zatvaranje kredita“. Usput, ne tako manje važno, tuženik nije niti prilikom prijevremene otplate kredita uručio tužiteljici obavijest u kojoj bi jasno specificirao koji su to troškovi koji su nastali prijevremenom otplatom kredita, koji su to troškovi tuženika tužitelju obračunati te da li bilo kakvi troškovi po navedenoj osnovi uopće i postoje. Dakle, nije jasno koji su to objektivni eventualno nastali troškovi koje bi tuženik imao, a koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kao što niti obračun naknade nije transparentan i razumljiv. Naime, tuženik je morao, kako prije sklapanja ugovora, tako i tijekom sklapanja, informirati tužiteljicu o naprijed navedenim okolnostima koje utječu na pravo na obračun naknade, odnosno na što se ista odnosi, te je također i prilikom same prijevremene otplate morao navesti te prezentirati jasnu specifikaciju obračuna visine iste naknade. Naprijed navedeno shvaćanje potvrđeno je i od strane Županijskih sudova RH. Dakle, činjenica da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a bez da je pritom tužiteljicu prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenom i time ništetnom pa je tuženik po navedenoj osnovi u obvezi vratiti tužiteljici iznos isplaćen na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.000,54 kuna.
Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnim odredba čl. 3 i 4 Ugovora o kreditu zaključenog između stranka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti -povrat otplata kredita i u čl. 8 toč. 2 u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržaja pobliže navedenog u točkama 1 i 3 izreke ove odluke te isplatu iznosa od 28.340,12 kuna/3.761,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate te iznos od 132.79 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 4.01.2013. do isplate sve uz naknadu parničnog troška.
U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku. U odnosu na ništetnost valutne klauzule Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu Prema definiciji, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. U odnosu na ništetnost odredbe čl. 8 toč. 2 naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik ističe Spornom odredbom se međutim na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu9. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditoru. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ14, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kreditoru je jedino zabranjeno u tu naknadu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik naime, za isplatu, odnosno ugovaranje kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik je bio u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank15 15 Navedena obveza proizlazi iz Zakona o kreditnim i na njih plaćati negativnu kamatu16. S obzirom da tuženik zaprimljena novčana sredstva nije mogao dalje plasirati na tržištu već je zaprimljena sredstva morao oročiti kod inozemnih banaka Citibank i Deutsche Bank, šteta koja je nastala tuženiku uslijed držanja novčanih sredstava u valuti EUR kod inozemnih banaka postoji s obzirom na obračunane i naplaćene negativne kamate (troškove likvidnosti). Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, odnosno, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Sve da je tuženik mogao u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom bi slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila. U prilogu navedenog tuženik dostavlja simulaciju otplatnog plana za kredit s valutnom klauzulom u eurima, kojeg je tuženik imao u ponudi u trenutku prijevremene otplate kredita. U takvim okolnostima, nema osnove za zaključak da bi sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila znatnu neravnotežu korisnika kredita. Štoviše, njome se ponovno uspostavlja ravnoteža među ugovornim stranama, koja je spornom odredbom narušena na štetu tuženika. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka .
Tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju te na ime tečajnih razlika potražuje ukupno iznos od 3.717,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana uplate svakog više uplaćenog iznosa pa do isplate te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 132,79 EUR s zateznom kamatom od 03.01.2013.
Tuženik je u podnesku od 14. veljače 2025. naveo kako je tužiteljica u podnesku od 05. veljače 2025. djelomično povukla tužbeni zahtjev sa iznosa od 3.761,37 EUR na iznos od 3.717,88 EUR, navedenom povlačenju se ne protivi no potražuje naknadu parničnog troška za povučeni dio.
Kako je preciziranjem tužbenog zahtjeva u podnesku od 5. veljače 2025. tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev sa iznosa od 3.761,37 EUR na iznos od 3.717,88 EUR, došlo je do djelomičnog povlačenja tužbe, kojem se tuženik nije usprotivio pa je pozivom na odredbu članka 193. st. 2 ZPP valjalo odlučiti kao u točki 1. izreke.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušana je tužiteljica i svjedoci N i IJ te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću. Tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje ĆJ.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.
Tužitelj u tužbi tvrdi kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama i to odredbe koje se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli čl.3 i čl. 4 te slijedom takvog utvrđenja tužbenim zahtjevom potražuje i razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima i stvarnom plaćenih iznosa anuiteta zbog povećanja tečaja CHF-a naspram HRK. Pored toga tvrdi da je ništetna odredbe čl. 8. toč. 2 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. izlazna naknada-naknada za prijevremenu otplatu kredita i povrat naplaćene naknade.
Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 11. lipnja 2007. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 20.737,00 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1 istog ugovora, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 84 mjeseca. U čl. 3. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,90 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke-čl 6. toč.2 ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, koju je banka ovlaštena zaračunati u skladu s odlukom o naknadama za usluge. Nesporno je da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,434000 HRK.
Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak u odnosu na valutnu klauzulu je pravomoćno je okončan 14. srpnja 2018.. U presudi Visokog Trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ov dje tuženik u razdoblju od 01.1 .2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 79/07 i dr.) Presudom Vrhovnom suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđeno je stajalište Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj Pž-6632/2017.
Predmetni Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika no sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. No javni bilježnik nema ovlaštenje u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt. Stoga se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu.
Tužiteljica je iznos dobivenim kreditom utrošila na kupnju novog osobnog vozila, što proizlazi iz iskaza tužiteljice te svjedoka S i IJ te samog ugovora o kreditu čl.2, stoga je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Auto je koristila isključivo u osobne svrhe, a suprotno tome, tuženik na kojem je teret dokaza, nije dokazao.
Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredba iz čl 3 i čl. 4 konkretnog ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u ništetna.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., koja utvrđenja su potvrđena u presudi Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g.
Tužiteljica u iskazu navodi kako su joj u auto kući u kojoj je kupovala vozilo uputili na Hypo banku, odmah joj je ponuđen kredit u CHF-u, rekli su joj da je povoljniji od kredita u EUR valuti. Vezano za valutu CHF, o njoj joj ništa posebno nije objašnjeno, niti o riziku uzimanja kredita u toj valuti, niti o utjecaju HNB na tečaj te valute. Pojam valutne klauzule joj je bio jasan, ali nije očekivala toliki porast anuiteta, sa početnih 1.300 kn na 2.000,00 kn. Banka je pripremila ugovor o kreditu, o sadržaju istog nije mogla pregovarati. Kredit je bio po principu uzmi ili ostavi. U odnosu na odredbu čl. 8 toč. 2 ugovora o kreditu ništa joj nije posebno rečeno, na istu nije mogla utjecati, službenica da je rekla lako ćemo o tome kada dođe vrijeme za to.
Tuženik je odustao od saslušanja bankarskog službenika koji je pregovarao s tužiteljicom, a da bi eventualno dokazao da je pojedinačno pregovarao s tužiteljem o bitnim elementima ugovora koji su sada predmet ovog postupka odnosno da je tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.
Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Takvo ponašanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu potrošača što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz članka čl 3 i čl. 4 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a, pa je odlučeno ako u točki 1 izreke ove presude.
U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita s obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama ( NN 96/03 i dr. ). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi prijevremenu otplatu kredita, jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da u slučaju otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo banke.
No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 8.toč.2 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g. Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo. Sam tužiteljica u iskazu navodi da ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe. Ugovor je bio po principu uzmi ili ostavi. Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu.
Prema zauzetom stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo".
Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade čija visina nije ni na koji način određena niti u postotno iznosu niti u nominalnom iznosu, niti odrediva ( upućuje na odluke banke o naknadim koje tužiteljici nisu prezentirane) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa, i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.
Valja navesti da banka nije ničim dokazala kako uslijed prijevremene otplate kredita trpi štetu pa da ta naknada predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova nastalih prijevremenom otplatom kredita.
Tužiteljica koja je isplatila kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdi dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.
U odnosu na prigovor zastare u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 14.06.2018.g. za valutnu klauzulu. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači pravo tužitelja nije zastarjelo u odnosu za isplatom preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to pravo zastarijeva 15. lipnja 2023.( tužba podnesena 29. svibnja 2023.) pa nema govora o zastari kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.
U odnosu na zastaru vezano za naknadu za obradu kredita valja baviti kako taj prigovor nije osnovan, naime uzimajući u obzir pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora stoga zastare nema.
Iz nalaza i mišljenja stalne sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi kako tečajna razliku između svakog plaćenog anuiteta po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita iznosi 3.717,88 EUR, Naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 132,79 EUR i naplaćena je 03.01.2013. Što se tiče pitanja je li tuženik pretrpio štetu uslijed prijevremene otplate kredita te procijeniti tu štetu odgovara da štete kao takve nema, jer činjenično, kamata za buduće razdoblje koju nije mogao naplatiti uslijed prijevremene otplate ne može predstavljati štetu, budući da tužitelj predmetna novčana sredstva više ne koristi, te su ista slobodna za plasiranje negdje drugdje. Visinu administrativnih troškova uslijed prijevremene otplate kredita također ne mogu utvrditi, budući da se ona prije svega odnosi na troškove rada, te neznatno na materijalne troškove. Nije sporno da prijevremena otplata uzrokuje određeni radni angažman zaposlenika tuženika, no nepoznato je u kojoj mjeri više u odnosu na rad koji bi bio izvršen uslijed redovne otplate kredita. Također da bi se dovelo u vezu sa konkretnim kreditom, isti bi značio dodatni radni angažman radne snage na odgovarajući dan u vidu prekovremenih sati ili dodatnog zaposlenika u poslovnici ili unutar određenih službi banke, za što evidencija nije dostavljena u spisu.
Stranke nisu istakle primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.
Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.
Kako su odredbe valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Stoga uvažavajući konačno preciziran tužbeni zahtjev tužitelja koji je sukladan nalazu i mišljenju vještaka tuženik je u obvezi vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi u iznosu od 3.717,88 EUR s osnove preplate tečaja i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 132,79 EUR uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točci II. i IV izreke ove presude.
Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv potpaćenim iznosima.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1 i 155 Zakona o parničnom postupku. Stoga je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku valjalo priznati trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska od 08.03.2024., 14.03.2024., 05.02.2025. svaki u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč1), za zastupanje na ročištu 18.03.2024., 06.06.2024. i 14.02.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednosti boda od 2,00 EUR, uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužiteljici je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u visini od 400,00 EUR pa trošak sveukupno iznosi 2.150,00 EUR. Na ukupno dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Tužiteljici ne pripada trošak za sastav podneska od 11.06.2024. i 04.11.2024. budući istima samo dostavlja dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje kao niti trošak za pristup na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Slijedom toga odlučeno je kao u točki V izreke presude.
U odnosu na zahtjev tuženika da mu se za povučeni dio prizna trošak valja navesti kako taj zahtjev nije osnovan, naime prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Rev-2603/11-2 od 19. veljače 2013. (kao i Rev x-650/14-2 od 8. siječnja 2015.), citira se: „kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s tim da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev- 402/04-2 od 21. rujna 2005.). No u ovome slučaju, smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku jer je, prema Tarifi, visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao i u odnosu na ranije podneseni zahtjev, a što posljedično znači da tuženiku takvim disponiranjem tužbenim zahtjevom nisu nastali posebni troškovi pa on nema pravo niti na naknadu istih od protivne strane, pa je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.
U Rijeci 7. travnja 2025.
S U D A C
Katarina Bajčić Ivančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun tužitelja
-pun. tuženika
