Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-108/2025-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UG, [adresa], zastupan po punomoćniku Branku Kobaš, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Branku Bulat, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 24. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja odvjetnika Branka Kobaš, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 7. travnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu broj: 514003020-60010435083/2004. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 07.06.2004. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 11.06.2004. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-818/2004:

„… a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% (jedanzarezpetposto, jednokratno, unaprijed.“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 293,50 EUR (dvejstodevedesettrieurapedesetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 24.06.2004. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29..12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.8. st.2. Ugovora o kreditu broj: 514003020-60010435083/2004. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 07.06.2004. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 11.06.2004. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-818/2004:

„……koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke .“.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 558,58 EUR (petstopedesetosameurapedesetosamcenti) ,sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 19.04.2006. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 529,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 7. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

VI. S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 8.st.2. Ugovora o kreditu od dana 07.06.2004., u dijelu koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke..“ - se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 3.veljače 2025. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su dana 07.06.2004. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 514003020-60010435083/2004. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen dana 11.06.2004. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-818/2004, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.000,00 EUR prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 20 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6.1. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,5 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 23.04.2004. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 2.211,38 kn*, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 293,50 EUR. Odredbom članka 8.st.2. predmetnog Ugovora ugovorena je naknada u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita na način da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu prema Tarifi tuženika na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici tuženika. Tužitelj je dana 18.04.2006., izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita prilikom čega je tuženik tužitelju dana 18.08.2017.g. naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 4.208,60 kn* a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 558,58 EUR. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sukladno svemu gore navedenome tužitelj predlaže da nadležni sud donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

„… a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% (jedanzarezpetposto, jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 293,50 EUR kredita zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 24.06.2004. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

„U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke .“

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 558,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 19.04.2006. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Navodi da budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. U odnosu na pitanje zastare zahtjeva za isplatu na temelju navodne ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, iz tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju navodno naplatio naknadu za obradu kredita 2004. godine, dok je tužbu u navedenom predmetu podnio 2025. godine dakle čak 21 godinu nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku. Iako tužitelj nije priložio nijedan dokaz da je naknadu za obradu kredita uistinu platio, očigledno je nastupila zastara potraživanja sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) čak u slučaju da je utuženi iznos plaćen. Glede naknade za troškove obrade kredita, iz tužbe proizlazi da ju je tužitelj platio 2006. godine, dakle devetnaest godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku. Slijedom navedenog, čak i ako sud zauzme stajalište da se ne primjenjuje trogodišnji zastarni rok, tuženik smatra da je za predmetno potraživanje nastupila zastara protekom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Nesporno je da su parnične stranke sklopile Ugovore o kreditu, kao i da je odredbom čl.5. ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita. Sporno je među parničnim strankama da li je naprijed navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u CHF ništetna, te je sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe naknadi za obradu kredita. Tužitelj u tužbi samo paušalno i kratko navodi kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna s obzirom da je riječ o odredbama ugovora koje sadrže obvezu na plaćanje naknade, a unaprijed su sastavljene te tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja, te je na taj način prouzročena značajna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik ističe kako su naprijed navedene tvrdnje tužitelja u potpunosti neosnovane. Naime, ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako nije narušena ravnoteža, kao niti načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe kako ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, nesporno je kako tuženik ima troškove obrade kredita te su navedeni troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Dakle, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Spomenuti čl. 6. Ugovora o kreditu 1 glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5 % (…) jednokratno, unaprijed.“. Dakle, tužitelj načelno osporava da bi tuženik imao bilo kakvih posebnih troškova obrade kredita koje bi mu tužitelj uopće trebao nadoknaditi. Tužitelj u tek par rečenica, vrlo površno i paušalno ističe iz kojeg razloga smatra da je tužbeni zahtjev osnovan, pritom ne obrazlažući i ne temeljeći svoje navode na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala. Tužitelj se pri tome poziva na načela Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ br. 35/2005, (u daljnjem tekstu: ZOO/2005) i odredbe Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ br. 96/03, (u daljnjem tekstu: ZZP/2003). Tuženik smatra da je uvodno potrebno podsjetiti da je u smislu čl. 59. st. 1. alineje 3. ZZP/2003 ugovor o zajmu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu čl. 61. st. 1. tada važećeg ZZP/2003 ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje u tekstu: ZPK), proizlazi da: „Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome „ukupni troškovi kredita za potrošača“ uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Stoga iz citiranih pojmova sadržanih u ZZP/2003 i ZPK proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj (i drugi korisnici kredita), pa je tužiteljev načelni stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu. Budući da tuženik ima pravo uz kamatu naplatiti i naknadu troškova, u daljnjem dijelu podneska ćemo obrazložit pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade svakog pojedinog kredita iz članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu. Troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata, (no ono često može biti i duže zavisno o broju i vrstama instrumenata osiguranja plaćanja). Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, 2004. godine) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena. Članak 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje: „1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“. Sud Europske unije je u presudi od **.**.2013. FG v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: „68. Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“. Nadalje, Sud Europske unije je u gore navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način: „69. U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“. Također, Sud Europske unije je u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora U SA protiv UGEL, C-226/12, t. 30. je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće: „30. S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Trenutno važeći Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje u tekstu: Zakon o potrošačkom kreditiranju), u čl. 2. st. 1 t. 7., navodi kako, cit: „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu“, kao i čl. 2. st. 1. t. 8.: „ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Zakon o potrošačkom kreditiranju ocjenjuje naknadu za obradu kredita kao ukupan trošak kredita, a slijedom čega tuženik smatra kako iz navedenog proizlazi da upravo naknada za obradu kredita, uz kamate, predstavlja cijenu ugovora o kreditu. Unatoč činjenici što citirani zakon nije primjenjiv s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 2004. godine, isti daje jasnu definiciju naknade za obradu kredita, a budući da je navedeni lex specialis za ugovore o kreditu, tuženik smatra kako je primjenjivo shvaćanje tog zakona u pogledu definiranja da li odredba o naknadi za obradu kredita potpada pod cijenu ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, ukoliko bi se zaključilo kako je u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju (a samim time i Zakona o zaštiti potrošača, budući da je prethodno navedeni lex specialis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača) naknada za obradu kredita cijena ugovora o kreditu, sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe ukoliko je ista ugovorena kao jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Tuženik ukazuje na presudu Europskog suda od 3. listopada 2019. godine u predmetu C-621/17 (CG vs. CIB Bank Trt., TG, LG )u kojoj je Sud izričito utvrdio kako:

- članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose;

- članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Jednako tako, Sud EU u točki 75. presude C-84/19 od dana 3. rujna 2020. navodi: „Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“

Također, tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Splitu, u presudi pod posl. br. Gž-1215/2020-2 od 24.veljače 2021., u kojoj je sud o postavljenom pitanju zauzeo drugačije shvaćanje od shvaćanja kojeg je zauzeo drugostupanjski sud u Pobijanoj presudi protiv koje tuženik podnosi reviziju:

„Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“

Iz gore citirane presude proizlazi kako je odredba o naknadi za obradu kredita isključena iz ocjene poštenosti u skladu s čl. 84. ZZP/03, a sve imajući u vidu da je sporna odredba ugovorena na jasan način tako da svaki poslovno sposobni potrošač koji primjeni minimalni stupanj dužne pažnje može razumjeti značenje, točno odrediti visinu kao i posljedice koje proizlaze ugovaranjem iste, a slijedom čega bi potvrdnim odgovorom na gore postavljeno pitanje rezultiralo drukčijim ishodom predmetnog spora. Naposljetku, tuženik ukazuje i na presudu Županijskog sud u Splitu, u presudi posl. br. P-Gž-279/2023, u kojoj se navodi:

„11. Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.“.Ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj u tužbi navodi kako je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu, a sukladno kojoj je tuženik ovlašten naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, protivna odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) i odredbi čl. 96. st, 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno navodi kako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te kako se ista smatra nepoštenom ako suprotno savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako su navodi tužitelja potpuno promašeni jer:i. naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO; te podredno, čak i da to nije tako,

Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o kreditu nije ništetna. Naplata naknade temeljem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o kreditu je u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO.

Naime, odredba čl. 1024. ZOO-a govori samo o obvezi korisnika kredita – ovdje tužitelja da tuženiku u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Dapače, takvo pravo tuženika je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u odredbi čl. 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Teleološkim tumačenjem odredbe čl. 1024. ZOO i odredbe čl. 16. ZPK koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK i to nakon sklapanja Ugovora o kreditu zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO. Naime, upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu. Tako na primjer, odredba čl. 16. ZPK, među ostalim navodi da se naknada ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita. Argumentum a contrario, temeljem ZPK, pa tako nužno i ZOO kao lex generalis, naknada se može naplatiti u svim ostalim slučajevima koji nisu izričito zabranjeni zakonskim odredbama. Ovo tumačenje tuženika je u skladu s nekim od osnovnih načela našeg pravnog poretka, kao što su pact sunt servanda i da je sve dozvoljeno što nije zakonom zabranjeno. Upravo iz navedenih razloga, ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju dugi niz godina, a osim toga iznos naknade za prijevremenu otplatu je jasno određen od strane tuženika te je s istim tužitelj mogao biti upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu odnosno s istim je bila upoznata u trenutku prijevremenu otplate kredita po Ugovoru o kreditu. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose. Kao dokaz osnovanosti navoda tuženika o dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik u prilogu dostavlja i ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ i ovjereni prijevod Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a. Ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“;Ovjereni prijevod Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a

Čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tuženik sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iznos koji je tuženik navodno naplatio tužitelju odgovarao bi iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno odredbi čl. 1024., st. 3. ZOO. Sukladno navedenom, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita predstavljala bi unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno odredbi čl. 345., st. 3. ZOO. Navedena odredba ZOO-a jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a, a koja se sastoji od: (i) troškova likvidnosti odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama (Citibank i Deutsche Bank) za sredstva koje je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu;

(ii) administrativnih troškova;

Kao što je već navedeno tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.000,00 EUR. S obzirom da u trenutku prijevremene otplate Ugovora o kreditu tuženik zbog prevelike likvidnosti nije mogao plasirati dalje zaprimljena sredstva na tržište, isti je bio primoran oročiti zaprimljena sredstva kod inozemnih banaka odnosno kod Citibank i Deutsche Bank kao i sve ostale domaće banke. Sve inozemne banke pa tako i Citibank i Deutsche Bank kod kojih tuženik drži zaprimljena sredstva u EUR valuti obračunavaju i naplaćuju negativnu kamatu na zaprimljena sredstva. Upravo navedene negativne kamate koje je tuženik platio te i dalje plaća inozemnim bankama na sredstva koje je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita odnosno troškovi likvidnosti predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je tužitelju uračunata uz administrativne troškove u ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Slijedom navedenog, na okolnost nastanka i visine štete koju tuženik trpi u obliku opisanih troškova likvidnosti, tuženik predlaže provesti dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i računovodstvo, MG i dokaz čitanjem ovjerene izjave BG, izvršnog direktora riznice tuženika.Nadalje, osim štete u vidu troškova likvidnosti tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Naime, zbog prijevremene djelomične i konačne otplate kredita, osoblje administracije tuženika poduzima dodatne radnje koje ne poduzima u slučaju redovne otplate kredita odnosno u konkretnom slučaju osoblje administracije tuženika je moralo u dva navrata na temelju zahtjeva tužitelja za prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita sastaviti obračune iznosa koje je tužitelj dužan platiti odnosno Obavijest o prijevremenom zatvaranju, a koji su uključivali neplaćenu glavnicu te redovne kamate i zatezne kamate do trenutka prijevremene otplate kredita. Osim toga, osoblje administracije tuženika je moralo provjeriti sve dostupne uplate za zatvaranje kredita te provesti sva knjiženja. Nakon izdavanja obračuna iznosa odnosno Obavijesti o prijevremenom zatvaranju, osoblje administracije tuženika je moralo pratiti da li su izvršene potrebne uplate za zatvaranje kredita te nakon što su izvršene uplate, osoblje administracije tuženika je u internoj evidenciji moralo provesti knjiženje zatvaranja kredita te o tome obavijestiti centralu arhive gdje su pohranjeni instrumenti osiguranja kako bi se isti vratili tužitelju i sudužniku. Dakle, sve opisane radnje osoblja administracije tuženika su radnje koje isto ne poduzima kod redovne otplate kredita jer se u tom slučaju uplate knjiže automatski te upravo dodatni posao osoblja administracije tuženika predstavlja štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je uračunata u ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita uz naprijed navedene troškove likvidnosti. Na okolnost nastanka i visine štete u vidu administrativnih troškova, tuženik predlaže izvesti dokaz čitanjem ovjerene izjave svjedokinje EG, voditeljice administracije tuženika i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i računovodstvo, MG iz [adresa]. Da tuženik prilikom prijevremene otplate kredita trpi štetu kako je naprijed opisano, potvrđeno je i u Aneksu br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (str. 5.) na sljedeći način: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova“. Također, u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (str. 2.) je zauzet stav kako banke odnosno ovdje tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“. Iz navedenog jasno proizlazi da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja isključivo štetu na koju se i referira odredba čl. 1024., st. 3. ZOO, a koja šteta nije ni na koji način povezana s budućom nedospjelom redovnom kamatom koju bi tužiteljica platila da je redovno otplatila kredit. U konkretnom slučaju, i da je tužitelj stvarno platio naknadu u iznosu koji navodi (što ničim nije dokazano, već se samo paušalno navodi kako su isti iznosi plaćen) navedeni iznos bi predstavljao unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu odredbe čl. 345., st. 3. ZOO. Kao takav, on nije u očitom nerazmjeru sa štetom zbog čega je valjano ugovoren Ugovorom o kreditu. S obzirom na gore navedeno, očito je da je naknada za prijevremenu otplatu kredita u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO. Podredno, čak da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO, tuženik ističe da ista ne bi bila ništetna jer odredba čl. 1024. ZOO nije prisilni propis. Navedeno je prepoznato i u sudskoj praksi. Naime, opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (čl. 2. ZOO), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa odredba čl. 11. ZOO. Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Dakle odredbe ZOO su u pravilu dispozitivne, jer svrha obveznog prava nije strankama nametnuti način uređenja njihovih obveznih odnosa već predvidjeti pravo koje će se primijeniti u slučaju kada stranke nisu drukčije ugovorile. Konzekventno, ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka. I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, odredba čl. 319. st. 2. ZOO također upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama. Nadalje se navodi kako ugovornu odredbu treba razumjeti u smislu načela obveznog prava predviđenih ZOO, dakle načela slobode uređenja obveznih odnosa i načela dispozitivnosti. Osim toga, tuženik ističe kako je navedena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) te ista ne podliježe testu poštenosti. U konkretnom slučaju, jasno je da odredba čl. 1024. ZOO, a na koji se tužitelj poziva u tužbi, ne sadrži zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. U tom smislu, jedino st. 4. istog članka sadrži zabranu tuženiku da uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iz navedenog jasno proizlazi da bi odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita mogla biti suprotna prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po Ugovoru o kreditu trebalo vratiti odnosno da je tuženik koristio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u svrhu namirenja (dijela) neostvarene kamate s osnove Ugovora o kreditu. Podredno, čak i da je odredba čl. 1024. ZOO u cijelosti prisilne naravi, tužitelj opet ne bi mogao isticati ništetnost budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno odredbi čl. 326. ZOO. Tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Članak 1115. ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten. Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje spornih odredbi nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Dodatno, tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao, i smatramo nesporno je, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Sam regulator nikad nije problematizirao ugovaranje spornih odredaba niti je postojala zakonska odredba koja bi ih zabranjivala. Iako se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, niti u takvom slučaju tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik nije nepošten, a tužitelj je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe.. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani da je upravo ovakvo pravno shvaćanje izraženo u nedavnoj presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3811/2017, od 22. siječnja 2020. godine. Prvostupanjski je sud u ovom parničnom predmetu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kamate izračunate od dana početka otplate kredita. Sud na str. 11. spomenute presude obrazlaže: „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj. Stopa zatezne kamate je precizirana u skladu sa važećim propisima.“.Također, tuženik dostavlja Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine:"Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.". Iz historijata tužbe proizlazi stav tužitelja da je ugovaranjem spornih odredbi tužitelj doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj na nju imao utjecaja. Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud bi morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti Naime, članak 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje:„1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“. Sud Europske unije je u presudi od **.**.2013. FG v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: „68. Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“.Nadalje, Sud Europske unije je u gore navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način: „69. U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“.Također, Sud Europske unije je u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado SA protiv UGEL, C-226/12, t. 30. je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće: . S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; Na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“ . Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Sud ne bi smo učiniti grešku pri tumačenju ovog prava tako da poistovjeti i izjednači test postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (shvaćenom u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji je različit od načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima) i testa znatnije neravnoteže. Ispravno tumačenje odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03, primjenom gramatičke metode, a i usklađenim tumačenjem u duhu Europskog prava nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene da li određena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja da li takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. Europski sud je u predmetu FG ne samo potvrdio postojanje dva pod-testa u testu poštenja nego je i po prvi puta jasno izložio sadržaj testa poštenja. Ispravnim tumačenjem testa poštenja iz odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 prvostupanjski bi sud prvenstveno bio dužan utvrditi da li sporne odredbe uzrokuju „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način kako je Europski sud izložio u predmetu FG. Nakon toga, kao drugi dio testa poštenja, sud bi bio dužan utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetima dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora). Tužitelj je očito tužbeni zahtjev iskonstruirao bez provođenja bilo kojeg od gore opisanih testova na konkretan odnos između stranka. Iz toga je vidljivo je da se tužba temelji na pogrešnoj primijeni materijalnog prava.Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

3. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, dopis Addiko bank d.d. od 21.01.2025., Isplatni nalog, rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, Aneks br.3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (od 55-81 stranice),pisane izjave svjedoka SG i EG,te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

4. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za obavljanje bankarskih usluga i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te isplate iznosa koji je tužitelj platio po navedenim osnovama.

5. Nije sporno da su pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d., kao kreditor i tužitelj PG, kao korisnik kredita dana 7.studenog 2004. sklopili Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (stranica 6 spisa) , koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka dana 11.lipnja 2004. broj OU-818/2004. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 20.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 20 godina.

6. Odredbom čl. 6.st.1. navedenog ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed.

7. Odredbom čl. 8. st. 2 navedenog ugovora ugovoreno je da korisnik kredita može nakon razdoblja od pet godina izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke,koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.

8. Nije sporno da su pravni prednici tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. i Slavonska banka d.d., te je za navesti da sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva (rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu – stranica 19,20 spisa).

9. Nije sporno da je naknada za obradu kreditnog zahtijeva (ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena dana 23. lipnja 2004. godine prilikom korištenja kredita u iznosu od 2.211,38 HRK odnosno 293,50 EUR (dopis tuženika od 21. siječnja 2025.- stranica 16 spisa).

10. Nije sporno da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen, te nije sporno da je naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada ) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena dana 18.travnja 2006. godine u iznosu od 4.208,60 HRK odnosno 558,58 EUR (dopis tuženika od 21. siječnja 2025. - stranica 16 spisa).

11. Tužitelj PG, saslušan u svojstvu stranke izjavio je da se sjeća da 2004. godine su mu trebala sredstva za adaptaciju kuće u kojoj je živio i u kojoj živi i sada, te se obratio Slavonskoj banci radi podizanja kredita. Ponuđen mu je kredit u valuti eur, te se odlučio na podizanje kredita u iznosu od 20.000,00 eura. Dobio je ugovor i pročitao ga, ali mu nije bila jasna naknada koju mora platiti, niti mu je išta objašnjeno vezano za tu naknadu. Prilikom isplate kredita mu je obračunata naknada koju je platio. Nije mu ništa objašnjeno što je sadržano u toj naknadi, niti je bilo govora o toj naknadi. Kredit je prijevremeno zatvorio s obzirom da je bila visoka kamatna stopa, te je 2006. podigao novi kredit u valuti CHF, i sredstvima tog kredita zatvorio ovaj kredit u valuti EUR, te mu je pritom naplaćena naknada ali mu nije uopće objašnjeno što je sadržano u tom iznosu naknade i što znači ta naknada. U vrijeme podizanja kredita bio je u radnom odnosu u Unikomu, nije imao privatnu firmu niti obrt, te je kredit sam otplaćivao, kao što je sam platio ove naknade. Sredstva kredita utrošena su u namjenu u koju su podignuta. Nikada mu nitko u banci nije dao specifikaciju naplaćenih naknada niti zna što je platio (stranica108 spisa).

12. Dakle, sporno je među parničnim strankama da li je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu čl. 6. st. 1. u dijelu koji glasi:

„… a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% (jedanzarezpetposto, jednokratno, unaprijed.“.

te da li je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu čl.8.st.2. u dijelu koji glasi: “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

13. Temeljem odredbe čl.109 ZOO/91 (čl.327. ZOO/05¸ čl.1163,čl.1165 ZOO/05) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl.110 ZOO/91 ( čl. 328. ZOO/05) propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Dakle, u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.6.st.1. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade zahtjeva i administracije kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu,a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao,niti procjenjivao tj. njezino postojanje,stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni,te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta,pa je s obzirom na navedeno neutemeljen prijedlog tuženika za provođenjem kombiniranog vještačenja po vještaku za bankarstvo i financije radi utvrđenja koje radnje u postupku su bile potrebne u postupku odobravanja ugovora o kreditu do njegove isplate tužitelju i koliki je trošak tih radnji za tuženika.

16. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik,te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade zahtjeva i administracije kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

17. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, o čemu mora obavijestiti banku, a stavkom 3. navedenog članka propisano je da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

18. S obzirom na sadržaj odredbe čl. 8.st.2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka te provedene dokaze, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova zbog vraćanja kredita prije roka, te da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarne štete koju je tuženik navodno trpio zbog vraćanja kredita prije roka, iz čega također slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezina postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta. S obzirom na izloženo sud nije provodio dokaz vještačenjem po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke predloženo po tuženiku na okolnost štete koju je tuženik navodno trpio zbog prijevremene otplate kredita,jer u konkretnom slučaju ugovorom nije ugovorena metoda izračuna visine predmetne naknade kojom bi tuženik bio ovlašten teretiti tužitelja u svrhu obeštećenja radi prijevremene otplate kredita, budući da se predmetna naknada određuje sukladno poslovnoj politici banke,odnosno ugovorom nije definirano temeljem čega i na koji način će visina iste naknade biti utvrđena u momentu prijevremene otplate kredita.

19. Dakle, kako je naprijed navedeno predmetni ugovor pisan je na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te s obzirom da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi da nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno, da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna a kako je to navedeno u izreci,. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, s obzirom da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa.

20. Za napomenuti je da prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2020.godine (Zaključak br. Su IV -308/2020 pod brojem 8.) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o njoj nije pregovaralo, a što je upravo konkretan slučaj (Županijski sud u Zagrebu broj Gž- 746/21-2 od 17.kolovoza 2021.).

21. Pisane izjave svjedoka BG, izvršnog direktora riznice tuženika i EG, voditeljice administracije kredita tuženika, priložene po tuženiku na okolnost dokazivanja nastanka i visine pretrpljene štete, nisu relevantne za odluku u ovoj pravnoj stvari ,s obzirom da je evidentno da BG i EG nisu sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

22. Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva u točki III petita tužbe a glede utvrđenja ništetnim čl. 8.st.2. u dijelu koji glasi: “ U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke..“ tj. u dijelu koji se odnosi na prijevremenu konačnu otplatu kredita, za navesti je da tužitelj nije naveo postojanje pravnog interesa, razloge i dokaze za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora u navedenom dijelu, već samo glede zahtjeva za utvrđenje ništetnim navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te je stoga sud u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbio (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. ZPP).

23. U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

23.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

23.2. S obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan.

24. S obzirom na izloženo naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 293,50 EUR (2.211,38 HRK), te iznos od 558,58 EUR (4.208,60 HRK ) na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO).

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.5. ZPP (čl.155 ZPP).

25.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 529,64 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) u visini 75 bodova, sastav pisanog podnesaka od 06.03.2025. (Tbr.8.t.1.) 75 bodova, te za zastupanje na ročištu kod suda dana 24.03.2025. (Tbr.9.t.1.) 75 bodova ,koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te troška sudske pristojbe na tužbu u zahtijevanom iznosu od 39,82 EUR i presudu u iznosu od 39,82 EUR.

26. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).

27. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 7. travnja 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte