Poslovni broj: Usž-978/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Mire Kovačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice HB iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Igor Žurić, odvjetnik u Zagrebu, Ozaljska 87, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (ranije Ministarstvo socijalne politike i mladih), Samostalni sektor za pravne poslove, Službe za drugostupanjski postupak, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, radi troškova privremenog zastupnika, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3093/2021-42 od 30. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3093/2021-42 od 30. ožujka 2022.

Obrazloženje

1. Presudom Visokog upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Usž-2015/2022- 16 od 11. rujna 2024. uvažena je žalba tuženika i poništena presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3093/2021-42 od 30. ožujka 2022., te je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva socijalne politike i mladih, Samostalnog sektora za pravne poslove, Službe za drugostupanjski postupak, klasa: UP/II-552- 02/14-01/78, urbroj: 519-06-1/11-16-8 od 18. ožujka 2016.

2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-5612/2024 od 20. veljače 2025., ukinuta je presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj:

Usž-2015/2022-16 od 11. rujna 2024. i predmet je vraćen ovome Sudu na ponovni postupak.

3. Ustavni sud Republike Hrvatske je u navedenoj odluci utvrdio da je u ranijoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-5286/2020 od 30. rujna 2021., kojom je usvojena ustavna tužba tužiteljice, te ukinuta ranija presuda ovoga Suda, poslovni broj: Usž-1618/19-6 od 30. lipnja 2020. i presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1453/16-18 od 27. prosinca 2018. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, već utvrdio da je došlo do povrede članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14., dalje. Ustav RH) u vezi s člancima 31. stavcima 1. i 2. te 77. stavcima 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 99/99, 29/02 i 49/02-pročišćeni tekst, dalje: Ustavni zakon o Ustavnom sudu). Ustavni sud RH je ocijenio da je tužiteljici bilo uskraćeno pravo na sud jer nije dobila odluku o svojim pravima, iako se pouzdala u pravomoćnu odluku drugog suda. Između ostalog je naveo da je tužiteljica bila iscrpila sve dostupne putove pravne pozicije privremene zastupnice iz članka 84. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91 do 70/19, dalje: ZPP) te se od nje, kao odvjetnice, ne može zahtijevati da besplatno zastupa stranke u parnici, s obzirom da bi to bilo suprotno članku 27. Ustava RH i autonomiji odvjetništva. S obzirom da je tužiteljica u presudi Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6072/13 od 10. rujna 2013., dobila uputu da naknadu za svoj rad kao privremenog zastupnika zatraži pred nadležnim centrom za socijalnu skrb, Ustavni sud je zaključio da je podnošenjem zahtjeva nadležnom centru ona postupila prema pravomoćno danoj uputi sudbenog tijela, koja mora obvezivati i druga tijela u Republici Hrvatskoj, uzevši u obzir značaj autonomije i položaja odvjetništva za pravilno i učinkovito vođenje sudskih i drugih postupaka, te time zaštiti i razvoju pravne države.

4. Pobijanom presudom poništeno je rješenje tuženika, klasa: UP/II-552-02/14- 01/78, urbroj: 519-06-1/11-16-8 od 18. ožujka 2016. i rješenje Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Trešnjevka, klasa: UP/I-552-02/14-12/8, urbroj: 534-121-04-04- 14-2 od 19. svibnja 2014. (točke I. i II. izreke). Točkom III. izreke presude usvojen je zahtjev tužiteljice od 9. svibnja 2014., te je naloženo Centru za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Trešnjevka da isplati tužiteljici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Golubić i partneri j.t.d. na ime naknade za zastupanje u svojstvu privremenog zastupnika, ukupan iznos od 1.314.762,50 kn.

5. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Centra za socijalnu skrb, Podružnice Trešnjevka od 19. svibnja 2014., kojim je odbačen njen prijedlog od 9. svibnja 2014. zbog nepostojanja pretpostavki za pokretanje upravnog postupka, koji je ista pokrenula radi naknade privremenom zastupniku.

6. Tuženik je podnio žalbu protiv citirane prvostupanjske presude iz svih zakonskih razloga. Ističe da je ovaj Sud izrazio svoje pravno shvaćanje u presudi, poslovni broj: Us-6623/2008 od 16. prosinca 2010. i brojnim drugim presudama, prema kojem centar za socijalnu skrb nije nadležan za donošenje odluke o naknadi troškova za zastupanje privremenom zastupniku pred trgovačkim sudom koji ga je imenovao. Ne osporava mogućnost da tužiteljica ostvari naknadu kao privremena zastupnica tuženika u trgovačkom sporu, no smatra da tu naknadu ne bi trebala ostvariti u sustavu socijalne skrbi i od Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Trešnjevka, jer za to ne postoji uporište u propisima koje primjenjuje. Navodi da Centar za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Trešnjevka, a ni sam tuženik, nisu imali saznanja o sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, radi plateža 12.035.687,26 kn, u kojem je tužitelj bila Glumina banka d.d., u stečaju, a tuženici trgovačko društvo Veronika Zagreb d.o.o., Kompesakova 30b i LB iz [adresa]. Ističe da navedeni Centar za socijalnu skrb u tom postupku uopće nije sudjelovao te nije imao saznanja ni o ishodu istog. Pritom navodi da Veronika Zagreb d.o.o. i LB, nikada nisu bili stranke tuženika, ni štićenici bilo kojeg centra u smislu odredaba Obiteljskog zakona. Citira članak 2. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj: 157/13., 152/14., 99/15., 52/16., 16/17., 130/18., 98/19., 64/20.), prema kojem je socijalna skrb organizirana djelatnost od javnog interesa za Republiku Hrvatsku, te članak 21. tog Zakona koji propisuje tko su korisnici socijalne skrbi. Navodi da iz tih odredbi ne proizlazi da bi korisnik socijalne skrbi moglo biti trgovačko društvo niti odgovorna osoba trgovačkog društva. Poziva se na odredbe članaka 1., 8., 219. stavak 2. i 263. stavak 1., Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj. 103/15.-98/19.), te ističe da trgovačko društvo ne može biti štićenik u smislu odredaba Obiteljskog zakona jer je skrbništvo, kao institut Obiteljskog zakona, predviđeno za fizičke osobe koje udovoljavaju pretpostavkama propisanim tim Zakonom, a ne za trgovačka društva i pravne osobe. Nadalje, navodi da bi se Zakon o socijalnoj skrbi mogao primjenjivati na trgovačka društva samo u situaciji kada se trgovačka društva pojavljuju kao pružatelji pojedinih socijalnih usluga u sustavu socijalne skrbi, što Veronika Zagreb d.o.o. nije. Ističe da socijalna skrb nije djelatnost koja bi trebala štititi trgovačka društva, ni osobe kojima bi bili imenovani privremeni zastupnici, a da to nisu bili štićenici, osobe pod skrbništvom i to upravo na način i pod pretpostavkama kako to uređuje Zakon o socijalnoj skrbi odnosno Obiteljski zakon. Drži da bi to bilo protivno cilju i svrsi djelatnosti socijalne skrbi te propisima koji uređuju područje rada i djelatnosti socijalne skrbi i upravno područje skrbništva. Ističe da bi uvažavajuća presuda mogla biti pogubna za djelatnost i financiranje socijalne skrbi, te da je Centar za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Trešnjevka doveden u nepovoljan položaj, a da nije sudjelovao ni u jednom postupku za potrebe kojeg je tužiteljica imenovana privremenim zastupnikom. Citira odredbe članka 1., 2., 3., 4. i 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP) te navodi da se Obiteljski zakon, niti Pravilnik o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika ne mogu primijeniti na trgovačka društva kojima su postavljeni privremeni zastupnici. Smatra stoga da je odluka suda prema kojoj je dužan iz sredstava socijalne skrbi isplatiti troškove za radnje zastupanja tužiteljice kao privremene zastupnice u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5285/11, u kojem je isti sud rješenjem broj: P-1444/00 od 12. prosinca 2000. imenovao tužiteljicu za privremenog zastupnika tuženicima, presedan. Ujedno prigovara da je zahtjev tužiteljice usvojen bez provođenja bilo kakvog upravnog postupka radi isplate u iznosu od 1.314.762,50 kn, za što ne postoji uporište u propisima koje centar za socijalnu skrb neposredno primjenjuje, te se time dovodi u pitanje opravdanost tih troškova i isplate. Citira i članke 115. i 116. Zakona o socijalnoj skrbi, te navodi da se novčana sredstva za obavljanje djelatnosti socijalne skrbi osiguravaju u državnom proračunu i da nikada u godišnjem planu rada tuženika nisu bila osiguravana i predviđena sredstva za plaćanje troškova za naknade privremenih zastupnika imenovanih od strane nadležnog suda, uključujući trgovačke sudove, već isključivo za potrebe isplata naknade za rad skrbnika imenovanih rješenjima nadležnih centara za socijalnu skrb sukladno Obiteljskom zakonu. Stoga smatra da odlučivanje o zahtjevu tužiteljice za priznanje prava na naknadu za rad kao privremene zastupnice imenovane od strane Trgovačkog suda u Zagrebu nije u stvarnoj nadležnosti centra za socijalnu skrb, pa ni Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Trešnjevka, niti tuženika. Predlaže Sudu da uvaži žalbu i pobijanu presudu poništi.

7. Tužiteljica u odgovoru na žalbu navodi da je tuženik u potpunosti zanemario pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske, što dovodi do opetovane povrede njezinih ustavnih prava. Smatra da su neosnovani svi žalbeni navodi koji se odnose na tumačenje zakonskih odredbi, jer se povreda ustavnih prava sastoji u uskrati prava da sud odluči o njezinom pravu na nagradu, a povodom upute Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, prema kojoj je za odlučivanje o njezinoj nagradi za rad nadležan centar za socijalnu skrb. Ističe da nije mogla izjaviti pravni lijek protiv upute Visokog trgovačkog suda i da joj je uslijed neujednačene sudske prakse bilo onemogućeno ostvariti ustavom zajamčeno pravo na nagradu za zastupanje koje je obavila kao odvjetnica i pravo na odluku suda o toj nagradi. Citira odredbe članka 30. i 73. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 49/02. – pročišćeni tekst), prema kojem su odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Navodi da je prema članku 2. Zakona o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave ("Narodne novine", broj: 85/02.), tuženik tijelo državne uprave, te je u okviru svog ustavnog i zakonskog djelokruga dužan provoditi odluke Ustavnog suda i poštivati pravna stajališta iz tih odluka. Ističe da je i sudska praksa u odnosu na način određivanja nagrade za rad privremenog zastupnika bila neujednačena, te smatra da je prvostupanjska presuda pravilna i u skladu s pravnim stajalištem Ustavnog suda izraženim u odluci broj: U-III- 5286/2020 od 30. rujna 2021. Ujedno navodi da je Ustavni sud u toj odluci izrazio stajalište da joj pripada pravo na nagradu u iznosu koji je odredio Trgovački sud u Zagrebu, u presudi poslovni broj: P-5285/2011, pa da je pravilno prvostupanjski sud priznao iznos nagrade u skladu s tim odlukama u iznosu od 1,314.762,50 kn. Predlaže Sudu da žalbu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu.

8. Žalba nije osnovana.

9. Prvostupanjska presuda je u izvršenju odluke Ustavnog suda ispitana u dijelu kojom je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, u smislu odredbe članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS).

10. Pobijana presuda donesena je u izvršenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-5286/2020 od 30. rujna 2021., te je polazeći od izraženog pravnog shvaćanja iz navedene odluke Ustavnog suda RH (točka 3. ove presude) prvostupanjski sud poništio osporeno rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela, te je usvojio tužbeni zahtjev na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a i tužiteljici dosudio trošak u skladu sa presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5285/11 od 2. travnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6072/13 od 10. rujna 2013. i to za radnje zastupanja koje je izvršila kao privremena zastupnica imenovana rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1444/2000 od 12. prosinca 2000. u predmetnom trgovačkom sporu tuženicima Veronika Zagreb d.o.o. i LB, vođenom radi isplate. Prvostupanjski je sud priznajući tužiteljici pravo na naknadu za zastupanje u navedenom sudskom postupku isplatu iznosa od 1.314.762,50 kn (1.051.810,00 uvećano za PDV) određenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, naložio Centru za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Trešnjevka.

11. Imajući u vidu stajalište izneseno u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III-5612/2024 od 20. veljače 2025. (točka 3. obrazloženja ove presude), a s obzirom da su prema članku 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatne, žalbeni navodi nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari. S obzirom na navedeno Sud u ovoj presudi nije posebno razmatrao niti ocjenjivao osnovanost žalbenih navoda tuženika.

12. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 7. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska