REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U
ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna
Fitzgeralda Kennedyja 11
Poslovni broj: P-2956/2023-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja FP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Emini Rizdak, odvjetnici iz OD Hraste & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv I-tuženika Croatia Airlines d.d., Bani 75B, Buzin (Grad Zagreb), OIB: 24640993045, te II-tuženika ZRAČNA LUKA SPLIT d.o.o., Cesta dr. Franje Tuđmana 1270, Kaštel Štafilić (Grad Kaštela), OIB: 83462362655, radi zaštite autorskih prava (v.p.s. 14.000,00 eur), nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 21. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 7. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se da su I-tuženik CROATIA AIRLINES d.d. i II-tuženik ZRAČNA LUKA SPLIT d.o.o. počinili povredu autorskih imovinskih i moralnih prava tužitelja ŽP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na način da su dvije fotografije tužitelja, i to prvu fotografiju koja prikazuje trokutasti prikaz krova pročelja Zračne luke Split te drugu fotografiju horizontalnog prikaza pročelja terminala Zračne luke Split, neovlašteno koristili u marketinškoj kampanji II-tuženika ZRAČNA LUKA SPLIT d.o.o., i to na naljepnicama u zrakoplovima, catering kolicima, u newsletter-ima te inflight magazinima, u razdoblju od 2019. -2023., sve bez ovlaštenja tužitelja kao autora i bez navođenja tužitelja kao autora.
II /Nalaže se I-tuženiku CROATIA AIRLINES d.d. i II-tuženiku ZRAČNA LUKA SPLIT d.o.o., s catering kolica i naljepnica zrakoplova ukloniti sadržaj autorskog djela - fotografiju terminala s naglaskom na trokutasti prikaz krova pročelja terminala Zračne luke Split te fotografiju horizontalnog prikaza pročelja terminala Zračne luke Split.
III/ Zabranjuje se I-tuženiku CROATIA AIRLINES d.d. i II-tuženiku ZRAČNA LUKA SPLIT d.o.o., svako korištenje te svaka daljnja i buduća objava fotografija, i to prve fotografije koja prikazuje trokutasti prikaz krova pročelja Zračne luke Split te druge fotografije horizontalnog prikaza pročelja terminala Zračne luke Split, bez ovlaštenja tužitelja.
IV/ Nalaže se I-tuženiku CROATIA AIRLINES d.d. i II-tuženiku ZRAČNA LUKA SPLIT d.o.o., po osnovi naknade zbog povrede imovinskih i moralnih prava autora, jer su njegovo pravo povrijedili namjerno, odnosno krajnjom nepažnjom, solidarno isplatiti tužitelju ŽP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], jednokratnu naknadu za sve oblike počinjenih povreda u iznosu od 14.000,00 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 19. listopada 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V/ Izreka ove presude će se po pravomoćnosti objaviti na elektroničkoj publikaciji www.index.hr na trošak I-tuženika CROATIA AIRLINES d.d. i II-tuženika
ZRAČNA LUKA SPLIT d.o.o., u roku od 15 dana.
VI/ Nalaže se I-tuženiku CROATIA AIRLINES d.d. i II-tuženiku ZRAČNA LUKA SPLIT d.o.o., solidarno naknaditi tužitelju ŽP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 3.812,50 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 7. travnja 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana
Obrazloženje
1./ Tužitelj je 19. listopada 2023. podnio ovom sudu tužbu u kojoj navodi, u bitnome, da je zaposlen kod I-tuženika na radnom mjestu koje međutim nije vezano uz djelatnost fotografiranja, s kojom se da bavi izvan svog radnog vremena kod ovog tuženika. Tužitelj da je 22. i 23. kolovoza 2019. fotografirao terminal zračne luke Split kojom prilikom je izradio, između ostalih i, dvije fotografije zaštita autorskih prava tužitelja na kojima je predmet ovog postupka. Radi se o fotografiji terminala s naglaskom na trokutasti prikaz krova pročelja terminala Zračne luke Split (fotografija 1) te fotografiji horizontalnog prikaza pročelja terminala Zračne luke Split (fotografija 2). Prethodno nastanku predmetnih fotografija, tužitelj da je s I-tuženikom surađivao vezano uz izradu fotografija na način da je 17. svibnja 2016. tužitelj s I-tuženikom sklopio autorski ugovor temeljem kojeg se tužitelj kao autor obvezuje za potrebe I- tuženika kao naručitelja trajno sudjelovati u izradi časopisa za putnike (Inflight magazina) i kompanijskog glasila E-novosti izradom fotografija i pisanjem tekstova, a I-tuženika ovlašćuje koristiti autorska djela koja su predmet ovog ugovora za potrebne objave u časopisu za putnike i E-novostima te u ostalim medijima i materijalima u vlasništvu naručitelja, a za eventualne druge potrebe naručitelja, uz prethodnu suglasnost autora. Sukladno navedenom autorskom ugovoru, suradnja tužitelja i I- tuženika uvijek se odvijala na način da od više poslanih fotografija tužitelja, I-tuženik odabere fotografije koje želi preuzeti i za te izabrane fotografije isplati tužitelju naknadu određenu ovim ugovorom, a tako izabrane i plaćene fotografije koristi isključivo u putnom časopisu i to u jednom izdanju, uz navođenje imena autora. Dakle, suradnja je uvijek uključivala isključivo jednokratno korištenje autorskih djela te se ista fotografija nikada nije koristila u više navrata. Isto tako, korištenje fotografija tužitelja je uvijek bilo u djelu vlastitih članaka I-tuženika o raznim novostima i događajima, kako je predmetnim autorskim ugovorom i predviđeno. Upravo zbog prethodno navedenog, tužitelju kao autoru je cjenik predviđen predmetnim autorskim ugovorom od maksimalno 53,09 eur za fotografiju bio prihvatljiv, imajući u vidu da I-tuženik od časopisa za putnike i korištenja fotografija tužitelja nije ostvarivao nikakvu financijsku korist jer se radi o besplatnom časopisu putem kojeg se tužitelj promovirao na tržištu. Odnose su stranke dodatno regulirale zaključivanjem dodataka predmetnom autorskom ugovoru predmet koji dodataka je bila izrada fotografija prema nalogu naručitelja te stvaranje prepoznatljivog fotografskog snimanja (image) za sve promotivne materijale naručitelja prema nalogu naručitelja, odnosno izrada fotografija za nefinancijsko izvješće prema nalogu naručitelja. Osim toga, tužitelj je s I-tuženikom 2021. zaključio i Sporazum o isplati razlike po autorskom ugovoru kojim je utvrđeno da je tužitelj kao autor za I-tuženika izradio fotografije s motivima zrakoplova, a koje fotografije je I-tuženik koristio u razdoblju od 2016. do 2021., kojom prilikom I-tuženik nije u cijelosti poštivao autorska prava tužitelja kao autora slijedom čaga je dogovoreno plaćanja iznosa od 5.000,00 kuna na ime autorske naknade. Izuzev prethodno navedenih pisanih pravnih poslova, tvrdi da s I-tuženikom nije ni na koji način uređivao odnose vezane uz izradu i korištenje fotografija. Početkom 2023. tužitelj je na terminalu II-tuženika uočio da se fotografija 1 nalazi na tzv. catering kolicima I-tuženika, odnosno kolicima koje osoblje koristi u avionu za posluživanje hrane i pića za vrijeme leta. Naknadno je potom otkrio da se reklamna kampanja II-tuženika s fotografijom 2 provodi i u putnom časopisu i (in-flight magazinu) i kompanijskom glasili (newsletter- u) I-tuženika te na naljepnicama u zrakoplovima.
2./ Dakle, tužitelj tvrdi da tuženici na opisani način marketinšku kampanju provode još od siječnja 2020. i to korištenjem navedenih tužiteljevih fotografija bez njegovog odobrenja i bez plaćanja naknade. Uz navedeno, da je predmetnu marketinšku kampanju II-tuženik platio i-tuženiku 514.300,88 eur, a što da je sve tužitelje doznao objavom u medijima od 22. studenog 2022. Tvrdi da je iz medijskih objava zaključio da je upravo I-tuženik autor predmetne marketinške kampanje II- tuženika, koja se provodi zakupljivanjem od strane II-tuženika oglasnog prostora I- tuženika i osniva se upravo na predmetnim tužiteljevim fotografijama, koje je dakle I- tuženik svjesno bez dopuštenja tužitelja ustupio II-tuženiku, a tuženici svoje odnose s tužiteljem glede korištenja ovih fotografija nisu uredili. Tužitelj je utvrdio da je do podnošenja tužbe izašlo najmanje 14 putnih časopisa s predmetnim fotografijama koje predstavljaju autorsko djelo tužitelja, a koje su objavljene kao marketinška kampanja
– oglasi II-tuženika i to sve bez naznake tužitelja kao autora (radi se o kvartalnim izdanjima u razdoblju od zime 2019. do ljeta 2023). Pokušaj mirnog rješenja predmetnog spora povodom tužiteljevog zahtjeva tuženicima prije podnošenja ove tužbe navodi da nije uspio. Tužitelj je, iako pregovori radi mirnog rješenja spora nisu uspjeli, utvrdio da su tuženici djelomično prestali s opisanim povredama njegovih autorskih prava na način da u putnom časopisu za jesen 2023. u oglasu II-tuženika više ne koriste fotografiju koja je tužiteljevo autorsko djelo te da se ova fotografije ne nalazi više niti u newsletter-u. No, tvrdi da se marketinška kampanja, vrijeđanjem pri tome njegovih autorskih prava, provodi i dalje na kolicima za posluživanje i naljepnicama u pojedinim avionima. Osim što su tuženici na opisani način povrijedili imovinska prava tužitelja kao autora, korištenjem njegovih autorskih djela bez odobrenja i bez isplate naknade, povrijedili su i njegova moralna prava jer tužitelj nije naznačen kao autor prilikom objave ovih fotografija, a povredu su učinili na osobito težak način, s obzirom da kroz avione I-tuženika godišnje prođe i do milijun putnika koji su svi redom propustili doznati da je autor predmetnih fotografija tužitelj, i to tijekom četiri godine koliko povreda traje. Imajući u vidu da su tuženici pravne osobe djelatnost kojih je, između ostalih i, izdavačka te promidžbena, kao i da imaju iskustvo rada na tom području, smatra da se radi o povredi učinjenoj namjerno ili bar s krajnjom nepažnjom.
3./ S obzirom na pravo autora u slučaju neovlaštenog korištenja potraživati naknadu koja je uobičajena za tu vrstu kršenja, a koju bi ostvario da je s tuženicima korištenje ugovorno uredio, tvrdi da je, iako do sada nije bio u prilici zaključivati ugovore koji bi u potpunosti odgovarali načinu korištenja kao u konkretnom slučaju, u travnju 2021. za komercijalno korištenje njegove fotografije od strane elektroničkog medija, uz prepuštanje trajnog i neograničenog korištenja, ugovorio plaćanje naknade u iznosu od 25.000,00 kn (3.314,11 eur). S obzirom na opisanu naknadu, koju je dakle tužitelj uobičajeno ostvario za sličnu vrstu komercijalnog korištenja od strane treće osobe, tužitelj od tuženika potražuje 3.000,00 eura po fotografiji za neovlašteno korištenje u razdoblju od jeseni odnosno zime 2019. do kolovoza 2023., koliko je povreda trajala, a dijelom još i traje. Pri tome, ističe kako naknada koju je inače dogovarao i potraživao od I-tuženika ne miže biti mjerodavna u konkretnom slučaju, već da ju treba smatrati posebnim uvjetima za I-tuženika kao poslodavca, i to za njegovo korištenje u vlastite promotivne svrhe, a na komercijalno i za treće osobe. Osim toga ukazuje da je, iako je u konkretnom slučaju naknadu po fotografiji odredio u nižem iznosu od dogovornog s elektroničkim medijem kako je opisao, opseg korištenja u konkretnom slučaju znatno širi jer se ne radi o korištenju u internetskom članku elektroničke publikacije, već o korištenju u putnom časopisu, newsletteru, na kolicima za posluživanje te naljepnicama u zrakoplovu. Stoga, tužitelj po osnovi naknade za višegodišnje neovlašteno korištenje dvije njegove fotografije u marketinškoj kampanji II-tuženika koja se provodila u putnom časopisu (inflight magazinu), na naljepnicama u zrakoplovima, kompanijskom glasilu (newsletteru) i kolicima za posluživanje (catering kolicima) I-tuženika, potražuje od tuženika solidarno plaćanje iznosa od 6.000,00 eur, odnosno dvostruki iznos, dakle 12.000,00 eur jer smatra da je povreda učinjena krajnjom nepažnjom stoga što su tuženici kao profesionalci mogli predvidjeti da je za marketinšku kampanju nužno urediti autorska prava na korištenim fotografijama. Osim toga, I-tuženik je ranije zaključivao autorske ugovore s tužiteljem te sporazumno naknađivao štetu zbog neovlaštenog korištenja. S osnova povrede moralnih prava autora tužitelj traži isplatu iznosa od 2.000,00 eur obzirom na vrstu, trajanje i opseg povrede, odnosno 1.000,00 eur po fotografiji i to stoga što nije bio označen imenom na fotografijama, a mogao je biti s obzirom na način i oblik korištenja. Nadalje, tužitelj zahtjeva utvrđenje učinjene povrede, prestanak u djelu u kojem i dalje traje (korištenje na kolicima za posluživanje i naljepnice u zrakoplovima) kao i zabranu takve ili slične povrede ubuduće uz objavu izreke presude u elektroničkoj publikaciji (www.index.hr) na trošak tuženika.
4./ U odgovoru na tužbu tuženici osporavaju osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.
5./ I-tuženik Croatia Airlines d.d. prije svega osporava da bi tužitelj prethodno podnošenju predmetne tužbe spor s tuženicima pokušao riješiti mirnim putem, a što da je jedna od procesnih pretpostavki u konkretnom slučaju, ukazujući da na sastanku održanom između tužitelja i I-tuženika 22. kolovoza 2023. nije bio prisutan II-tuženik, da je tužitelj zahtijevao dvostruko veći iznos od onog kojeg potražuje ovom tužbom, a osim toga da je prethodno opomenu sam tužitelj uputio II-tuženiku, a I-tuženiku dostavio tek na znanje. Navodi da nije sporno da je tužitelj autor predmetnih fotografija kao i da je s ovim tuženikom imao odnose vezane uz izradu fotografija uređene ugovorima i sporazumima. Međutim, tvrdi da je u tužbi opisano korištenje fotografija od strane oba tuženika bilo uz tužiteljevu suglasnost i naknada za korištenje da je tužitelju isplaćena. Naime, I-tuženik da je tužitelja uputio, kako to tužitelj i tvrdi, u kolovozu 2019. fotografirati novi terminal Zračne luke Split s primarnom namjerom da fotografije koje će tužitelj tom prilikom izraditi koristi za svoje potrebe, za objavu u internim medijima i na društvenim mrežama I-tuženika. Dakle, da se radilo o izradi fotografija od strane tužitelja po nalogu I-tuženika kao naručitelja. Tom prilikom da je I-tuženik, na temelju naloga za službeno putovanje, iako tužitelja radi fotografiranja nije uputio u vezi s obavljanjem poslova njegovog radnog mjesta kod I-tuženika, podmirio tužitelju dnevnicu (170,00 kn) i hotelski smještaj (450,00 kn). S obzirom da je I-tuženik tužitelja uputio na fotografiranje kao fotografa, a ne zaposlenika, ovako isplaćeni iznos temeljem naloga za službeno putovanje (620,00 kn), da se ima smatrati dijelom autorske nakade. Nadalje, tom prilikom da je tužitelj izradio nekoliko fotografija, od kojih je kasnije I-tuženik izabrao njih 5, različitih od dvije koje su predmet spora, za korištenje kojih je tužitelju isplatio naknadu u iznosu od 300,00 kn po fotografiji, dakle 1.500,00 kn, uvećano za pripadajuće poreze, a sukladno cjeniku iz njihovog autorskog ugovora. Ovih pet fotografija korišteno je u putničkom časopisu (in flight magazinu) za jesen 2019. S obzirom da je i II-tuženik imao potrebu korištenja fotografija novog terminala i za vlastite potrebe te je bio upoznat s činjenicom tužiteljevog fotografiranja, za koje je, jer se radilo o njegovim prostorima terminala zračne luke, morao dati i odobrenje, da se II-tuženik obratio I-tuženiku koji mu je ustupio na korištenje dvije fotografije koje tužitelj u tužbi opisuje, a s tužiteljem da je I-tuženik usmeno dogovorio i usuglasio takvo korištenje. Na temelju navedenog usmenog dogovora, 30. siječnja 2020. (na temelju naloga broj 666 od 13. siječnja 2020.) da je tužitelju isplaćena naknada u iznosu od 1.500,00 kn, uz naznaku da se radi o fotografijama Zračne luke Split. Tvrdi dakle da se radi o isplati u svrhu korištenja fotografija od strane II-tuženika, a koje korištenje tužitelj u tužbi opisuje. Naime, niti jednim od cjenika zaključenima uz ugovore između tužitelja i I-tuženika da naknada po fotografiji nije bila predviđena u tako viskom iznosu (od 750,00 kn po fotografiji). Stoga osporava tvrdnju tužitelja da bi tek početkom 2023. saznao za predmetno korištenje njegovih fotografija, jer da je s njime bio upoznat od početka 2020. Ističe i da I-tuženik nije imao potrebe koristiti predmetne fotografije za svoje potrebe stoga da ih nije objavio u izdanju putničkog časopisa za jesen 2019. kada je tema bila Zračna luka Split. Stoga smatra da se ne radi o neovlaštenom osnivanju od strane I-tuženika za korist II-tuženika prava iskorištavanja tužiteljevog autorskog djela, već da je I-tuženik, kao dugogodišnji poslovni partner iskomunicirao dogovor s obje strane, na temelju kojeg je usuglašeno ustupanje predmetnih tužiteljevih fotografija II-tuženiku radi korištenja za njegove potrebe, uz isplatu naknade tužitelju od strane I-tuženika. Opisani usmeni dogovor tvrdi da je tužitelj zaključio s djelatnikom I-tuženika NP, koji da je jasno tužitelju dao do znanja da je svrha dogovora isplatiti naknadu tužitelju na temelju koje će se II-tuženiku omogućiti korištenje fotografija terminala za njegove potrebe, što da je s tužiteljem bilo jasno i nedvosmisleno iskomunicirano, te je upravo sam tužitelj odredio visinu autorske naknade koju s tim u vezi potražuje. Stoga da je u nalog za plaćanje na temelju ovog usmenog dogovora, I-tuženik i naznačio da se radi o fotografijama, dakle ne samo jednoj. S obzirom da je naknada, na temelju tako postignutog usmenog dogovora isplaćena, smatra da se tužitelj ne može pozivati na izostanak pisanog oblika kao pretpostavke obvezatnosti ovog usmeno zaključenog i ispunjenog autorskog ugovora. Imajući u vidu sadržaj autorskog ugovora između stranaka, sukladno kojem je I-tuženik dužan objaviti ime autora tamo gdje je, s obzirom na medij objave, to moguće, a u drugim slučajevima da je tužitelj bio suglasan da se objava izvrši bez navođenja njegovog imena, osporava tužiteljeve tvrdnje o povredi moralnih prava zbog propusta navođenja njega kao autora jer da navedeno u konkretnom slučaju nije bilo moguće. U odnosu na visinu naknade, mjerodavnim smatra sporazum između stranaka kojim je dogovorena isplate naknade od 5.000,00 kn i to za sve tužiteljeve fotografije s motivom zrakoplova, a ne sporazum tužitelja s trećom osobom na koji isti ukazuje. Stoga smatra da je plaćanjem iznosa od 1.500,00 kn te daljnjeg iznosa od 620,00 kn (temeljem naloga za službeno putovanje), dakle ukupno 2.120,00 kn podmirio tužitelju naknadu za korištenje koje je predmet spora. Osim toga, ukazuje i na ponude trećih, profesionalnih fotografa, dane I-tuženiku, koji su potraživali manju naknadu, a pri čemu valja imati u vidu da tužitelj nije kao ovi treći profesionalni fotograf, o čemu da također valja voditi računa prilikom eventualnog određivanja naknade. Iznos koji navodi tužitelj, a vezano uz marketinšku kampanju tuženika, da nisu od utjecaja jer da se odnose na korist koju je I-tuženik ostvario davanjem u zakup svog oglasnog prostora, a ne na temelju iskorištavanja tužiteljevih fotografija, dakle na cijenu zakupa da nije od utjecaja činjenica koje se fotografije radi oglašavanja u zakupljenom prostoru koriste. S obzirom da je korištenje fotografija dogovoreno s tužiteljem, uz isplatu mu odgovarajuće naknade, osporava da bi se radilo o povredi autorskih prava s namjerom ili krajnjom nepažnjom. Ukazuje i da je tužitelj tijekom suradnje s I-tuženikom u vezi izrade i korištenja fotografija u nekoliko navrata potraživao dodatno plaćanje naknade. Zbog navedenog da je s tužiteljem 2021. zaključen Sporazum u kojem je isti potvrdio da nema drugih potraživanja prema I- tuženiku. Upire da je tužitelj na ovaj način postupio, iako da mu je već i tada bilo poznato korištenje koje u tužbi opisuje, a sada od I-tuženika da potražuje dodatno plaćanje čime smatra da zlouporabljuje prava koja mu kao autoru pripadaju. Konačno, ističe da se 35 godina bavi izdavanjem putničkog časopisa i drugih medija, u kojem razdoblju da je uredno surađivao s autorima čija djela koristi i isplaćivao naknade.
6./ II-tuženik Zračna luka Split d.o.o. također ističe da tužitelj prethodno podnošenju tužbe spor nije pokušao riješiti na miran način. Nadalje, navodi da je tužitelj u kolovozu 2019. fotografirao, nakon otvorenja, novi terminal zrače luke Split. Fotografiranje da je obavljeno na zahtjev I-tuženika, sa svrhom da isti fotografije objavi u svojim medijima i na društvenim mrežama. Kako II-tuženik do tada još nije bio naručio fotografiranje svojeg novog terminala, s I-tuženikom da je dogovorio da će fotografije koje prilikom tog fotografiranja nastanu moći koristiti u svrhu promidžbe u medijima I-tuženika. II-tuženiku da pojedinosti dogovora između tužitelja i I-tuženika nisu bile poznate, niti obavlja li tužitelj fotografiranje u okviru obveza iz svog radnog odnosa ili na temelju posebnog dogovora s I-tuženikom. Na temelju dogovora s I- tuženikom, da je primio tužitelja, osigurao mu pratnju i omogućio nesmetano kretanje zračnom lukom. Dogovor između tuženika u vezi predmetnog fotografiranja i korištenja spornih fotografija da je u cijelosti ispunjen i II-tuženik da, do primitka tužiteljeve opomene, nije imao saznanja o postojanju bilo kakvog spora s navedenim u vezi. Nakon toga da je zatraženo očitovanje I-tuženika, koji da je, kao i u odgovoru na tužbu, naveo da su tužiteljevi zahtjevi neosnovani i naknada za korištenje da je tužitelju plaćena. No, sve i kada bi tužiteljev zahtjev bio osnovan, da je prekomjerno postavljen. Objava njegovih fotografija povodom koje tvrdi da je ugovoreno plaćanje naknade od 3.318,10 eur (25.000,00 kn) da se ne može smatrati mjerodavnom u konkretnom slučaju. Ovo stoga što da se u konkretnom slučaju ne radi o objavi u popularnoj elektroničkoj publikaciji (čitanom internetskom portalu), već u putničkom časopisu i na drugim mjestima u zrakoplovima pa da se radi o značajnoj razlici u dosegu objave, dostupnosti nakon objavljivanja i trajnosti objave uopće. Osim toga, ovako ugovorenom naknadom da je tužitelj prenio trajno pravo korištenja, a u konkretnom slučaju, unatoč isplati naknade, da traži tuženicima zabraniti daljnje korištenje. Nadalje, da valja zaključiti da tako ugovorena naknada uključuje i penale. Smatra da bi za odmjeravanje visine naknade kao mjerodavnu valjalo uzeti naknadu predviđenu ugovorom između tužitelja i I-tuženika. Osporava da bi II-tuženik postupao s namjerom ili krajnjom nepažnjom, ukazujući da je fotografije koristio na temelju dogovora s I- tuženikom, svojim dugogodišnjim i pouzdanim partnerom, koji da mu je fotografije ustupio, a sve svoje obveze prema I-tuženiku da je uredno ispunio.
7./ Očitujući se navode iz odgovora na tužbu tužitelj je naveo, u bitnome, da je autorskim ugovorom koji je zaključio s I-tuženikom korištenje njegovih fotografija bilo uređeno, ali samo u odnosu za korištenje za potrebe I-tuženika, ne i trećih osoba, i samo u časopisu za putnike i kompanijskom glasilu, a u drugim medijima i za druge potrebe I-tuženika uz prethodnu tužiteljevu suglasnost. S obzirom na navode I- tuženika, da se radi o korištenju koje nije bilo za njegove, već za potrebe II-tuženika, to da je nedvojbeno da se ne radi o korištenju koje je autorskim ugovorom bilo uređeno. Kako i sam I-tuženik navodi, sporne su fotografije nastale s namjerom I-tuženika da ih koristi za svoje svrhe, vezano uz objavu u internim medijima i na društvenim mrežama I-tuženika. Osim toga, ukazuje da je praksa između tužitelja i I-tuženika i ranije bila da se povrh autorske naknade isplaćuju dnevnice i troškovi prijevoza i smještaja, koji da se stoga ne mogu smatrati isplaćenim po osnovi autorske naknade. Nakon što je, po izvršenom fotografiranju u kolovozu 2019., I-tuženik izabrao pet fotografija i objavio ih u časopisu za putnike izdanom u jesen 2019., za što je tužitelju isplatio naknadu od 1.500,00 kn kako I-tuženik tvrdi, tužitelj da je u idućem izdanju časopisa za putnike za zimu 2019. uočio jednu od dvije fotografije zaštita kojih je predmet spora (drugu fotografiju koja prikazuje cijeli terminal zračne luke), a koju I-tuženik prethodno nije izabrao i koja je korištena radi promocije II-tuženika, bez navođenja tužitelja kao autora. Povodom takovog korištenja da se obratio djelatnicima I-tuženika, FPF koja da je tvrdila da nema saznanja kako je do ove objave došlo, a potom i IP, koji da također nije pojašnjavao kako se fotografija našla u promidžbi II-tuženika, dakle korištenju različitom od ugovorom uređenog s tužiteljem, niti je spominjao druge vrste korištenja (elektroničko glasilo, kolica za posluživanje i naljepnice u avionima). ĆP da je potom, radi učinjene povrede tužiteljevih autorskih prava objavom na opisani način u časopisu za putnike izdanom u zimi 2019., s tužiteljem dogovorio isplatu iznosa od 1.500,00 kn, no za jedno korištenje, i to na opisani način te jedne fotografije. Ukazuje na zakonske odredbe sukladno kojima ugovor kojim se stječe pravo iskorištavanja autorskog djela mora biti zaključen u pisanom obliku, a što da je u konkretnom slučaju izostalo, čak i naknadno, a plaćanje daljnjeg iznosa od 1.500,00 kn za korištenje jedne od fotografija koje su predmet spora da je usmeno dogovoreno za jednokratno korištenje u izdanju časopisa za putnike za zimu 2019. Nadalje, osporava da u korištenjima njegovih autorskih djela koja su predmet spora navođenje njega kao autora ne bi bilo moguće, kako I-tuženik tvrdi, ukazujući da pri tome nije odlučno smatra li I-tuženik da takvo navođenje ima smisla, jer ga putnici ne bi mogli uočiti, već da li je, prema načinu korištenja, moguće, a u konkretnom slučaju, iako je bilo moguće, da tužitelj kao autor nije naveden. U odnosu na tvrdnje I-tuženika o poštovanju autorskih prava ukazuje i na okolnosti vezane upravo uz odnos s tužiteljem kada su stranke, jer je I-tuženik povrijedio tužiteljeva autorska prava, naknadno uređivale svoje odnose s tim u vezi. Zatraženu naknadu smatra primjerenom, ukazujući pri tome da se, u odnosu na sporazum vezan uz visinu naknade na koji tužitelj u tužbi ukazuje, a temeljem kojeg je ugovorio naknadu u visini od 25.000,00 kn, radi o korištenju koje je do zaključivanja sporazuma trajalo dvije godine, za razliku od konkretnog koje je trajalo do podnošenja tužbe četiri te ukazuje na značajan broj putnika koje I-tuženik prevozi, dakle na široku dostupnost učinjenih povreda. Konačno, smatra da je iz postupanja tuženika, koji su nakon tužiteljeve opomene u ovoj pravnoj stvari prestali s korištenjem njegovih fotografija u časopisu za putnike i elektroničkom glasilu, nedvojbeno da su svjesni povrede tužiteljevih autorskih prava. Iako je od djelatnika I-tuženika dobio informaciju da su dobili zabranu korištenja u avionima kolica za posluživanje hrane (catering kolica) na kojima se nalaze tužiteljeve predmetne fotografije, da ih je tužitelj koristeći prijevoz avionom 28. kolovoza 2024. vidio i dalje u korištenju. Predlaže stoga da se tuženici očituju jesu li i kada ako jesu prestali s povredama tužiteljevih autorskih prava koje su predmet spora.
8./ Vezano uz korištenje predmetnih tužiteljevih fotografija, I-tuženik je naveo da je nakon tužiteljeve opomene dao nalog svim organizacijskim jedinicama da prestanu koristiti predmete s kojima se navodi krše tužiteljeva autorska prava.
9./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: izvornici fotografija sa serijskim brojem kamere (list 14-15 spisa), Autorski ugovor od 17. svibnja 2016. (list 16-18 spisa), dodatak ovom ugovoru od 1. prosinca 2016. (list 19-20 spisa) i 19. kolovoza 2021. (list 21 spisa), Sporazum o isplati razlike po autorskom ugovoru (list 22-23 spisa), fotografije catering kolica (list 24-26, 64 spisa), fotografija inflight magazina (list 27 spisa), fotografija newsletter-a (list 28-30 spisa), fotografija naljepnice u zrakoplovu (list 31, 65spisa), medijska objava (Index.hr, članak od 22. studenog 2022. https://www.index.hr/vijesti/clanak/zracna-luka-split-daje-12-milijuna- kuna-za-naljepnice-u-avionu-croatia-airlinesa/2412700.aspx) (list 32-39 spisa), primjerak naslovne stranice i objave sporne fotografije iz inflight magazina CROATIA Zima 2020 (list 40-43 spisa), opomena pred tužbu od 19. lipnja 2023. (list 44-53 spisa), e-mail korespondencija (list 54-60 spisa), Inflight magazine CROATIA Jesen 2023 (list 61-63 spisa), Turizmoteka, članak od 29. travnja 2023. (Turizmoteka - Turistički news portal - Vijesti iz turizma › Zračni promet › Croatia Airlines u 2022. godini prevezao 84 posto putnika više nego 2021., daljnji rast broja putnika i pozitivni trendovi nastavljaju se i u 2023.) (list 66-95 spisa), Nagodba od 15. travnja 2021. (list 95-97 spisa), nalozi za isplatu (list 110-111, 113 spisa), nalog za službeno putovanje (list 112 spisa), ponude drugih autora (list 114-116 spisa), dopis I-tuženika II-tuženiku od 20. kolovoza 2019. (list 117 spisa), očitovanje I-tuženika (list 118-125 spisa) i II-tuženika (list 150- 151 spisa) na tužiteljevu opomenu, pojedine stranice putničkog časopisa (list 126-127 spisa), tužiteljeva poruka MP (list 134 spisa), internetski podaci (list 135-141 spisa), sudska praksa (list 152-182, 354-355 spisa), godišnje izvješće grupe Croatia airlines za 2022. (list 209-348 spisa), fotografije kolica za posluživanje hrane (list 368- 370 spisa). Nadalje, pregledani su u digitalnom obliku na uređaju za prijenos podataka dostavljeni primjerci časopisa za putnike u kojima su sadržane tužiteljeve fotografije korištene na način opisan u tužbi (USB priložen na listu 358 spisa) te su saslušani svjedoci UP i ĆP (list 372-377), MP (list 391-393 spisa) i tužitelj (list 377-379 spisa).
10./ Ocjenjujući da su odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri raspravljene i utvrđene na temelju ovako izvedenih dokaza, sud je kao nepotreban odbio tužiteljev dokazni prijedlog provođenja vještačenje po vještaku fotografske struke na okolnost visine istaknutog zahtjeva, s obzirom na vrstu i opseg korištenja tužiteljevih fotografija u razdoblju od četiri godine u časopisu za putnike, elektroničkom glasilu I-tuženika, na kolicima za posluživanje u avionima i naljepnicama u zrakoplovima.
11./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
12./ Predmet spora je zaštita prava tužitelja kao autora dviju fotografija Zračne luke Split, i to fotografije koja prikazuje trokutasti prikaz pročelja Zračne luke Split (fotografija 1) i fotografije horizontalnog prikaza pročelja terminala Zračne luke Split (fotografija 2), jer tužitelj tvrdi da su tuženici njegova autorska prava povrijedili na način da su predmetne fotografije bez navođenja imena autora, bez njegovog odobrenja i bez plaćanja naknade, neovlašteno koristili u marketinškoj kampanji II-tuženika koja se provodila u oglasnom prostoru I-tuženika, i to putnom časopisu (inflight magazinu), na naljepnicama u zrakoplovima, kompanijskom glasilu (newsletteru) i kolicima za posluživanje (catering kolicima) I-tuženika. Tužitelj tvrdi da su na opisani način tuženici povrijedili njegova imovinska i moralna autorska prava pa istaknutim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje učinjene povrede i prestanak daljnje povrede, solidarnu isplatu naknade za neovlašteno korištenje u iznosu od 3.000,00 eur po fotografiji, odnosno u dvostrukom iznosu jer tvrdi da su tuženi povredu počinili namjerno odnosno barem iz krajnje nepažnje, odnosno naknadu štete zbog povrede moralnih prava u iznosu od 1.000,00 eur po fotografiji, uz objavu izreke presude.
13./ Među strankama sljedeće odlučne činjenice nisu sporne. Nije sporno da je tužitelj autor predmetnih dviju fotografija koje su nastale u kolovozu 2019. kada je I- tuženik uputio tužitelja u Split radi fotografiranja novog terminala zračne luke. Nije sporno da je tužitelje zaposlenik I-tuženika, no na radnom mjestu u vezi obavljanja poslova kojeg nije i izrada fotografija, a tužitelj da je s I-tuženikom odnose vezane uz izradu fotografija uredio Autorskim ugovorom od 17. svibnja 2016., kojim se za potrebe I-tuženika kao naručitelja obvezao trajno sudjelovati u izradi časopisa za putnike (Inflight magazina) i kompanijskog glasila E-novisti (newslettera) i to izradom fotografija te pisanjem tekstova. Predmetnim autorskim ugovorom stranke su se suglasile da I-tuženik autorska djela koja su predmet ovog ugovora može koristiti radi objave u časopisu za putnike i E-novostima te u drugim medijima i materijalima u vlasništvu I-tuženika, a za druge potrebe I-tuženika uz suglasnost tužitelja. Ove su stranke nadalje zaključile dva dodatka predmetnom ugovoru, od 1. prosinca 2016. vezanog uz izradu fotografija prema nalogu I-tuženika te stvaranje prepoznatljivog fotografskog snimanja (image) za sve promotivne materijale I-tuženika, odnosno od 19. kolovoza 2021. vezanog uz izradu fotografija za nefinancijsko izvješće prema nalogu I-tuženika. Predmetni autorski ugovori sadrže cjenike na temelju kojih se obračunava tužiteljev autorski honorar. Nije sporno da je prilikom fotografiranja na koje je upućen kod II-tuženika, tužitelj izradio veći broj fotografija, od kojih je I-tuženik odabrao njih pet, različitih od fotografija koje su predmet spora, korištenje kojih je među tužiteljem i I-tuženikom uređeno navedenim autorskim ugovorom i za korištenje kojih je I-tuženik tužitelju nalogom broj 657 isplatio autorski honorar predviđen predmetnim ugovorom, u iznosu od 300,00 kn po fotografiji, odnosno ukupno 1.500,00 kn. Nije sporno da predmetnim pisanim autorskim ugovorima tužitelj tuženicima nije odobrio korištenje njegovih fotografija koje je predmet spora. Nadalje, nije sporno da je tužitelj s I-tuženikom 2021. zaključio Sporazum o o isplati razlike po autorskom ugovoru, kojim je utvrđeno da je tužitelj na temelju prethodno navedenog autorskog ugovora za ovog tuženika izradio fotografije s motivima zrakoplova Croatia airlines, koje je fotografije I- tuženik koristio u razdoblju od 2016. do 2021. u opsegu širem od onog predviđenog citiranim autorskim ugovorom, kojim je postupanjem povrijedio tužiteljeva autorska prava, uz ugovoreno plaćanje autorske naknade u iznosu od 5.000,00 kn (neto) te uz prijenos neograničenog prava iskorištavanja predmetnih fotografija. Nadalje, utvrđeno je da predmetnim Sporazumom I-tuženik ne stječe bilo kakva druga prava na djelima autora, osim onih izrijekom navedenih i da strane nemaju daljnjih otvorenih pitanja. Nije sporno da su tuženici koristili prethodno opisane tužiteljeve fotografije 1 i 2, u marketinškoj kampanji II-tuženika, koja se provodila zakupljivanjem oglasnog prostora kod I-tuženika i to na način da su predmetne fotografije korištene bez navođenja prilikom korištenja tužitelja kao autora u putnom časopisu (inflight magazinu), na naljepnicama u zrakoplovima, kompanijskom glasilu (newsletteru) i kolicima za posluživanje (catering kolicima) I-tuženika. Nije sporno da je opisano korištenje započelo najkasnije u siječnju 2020., a da su do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari tuženici s korištenjem prestali djelomično i to na način da predmetne fotografije u promidžbi II-tuženika više ne objavljuju u putnom časopisu i kompanijskom glasilu. Konačno, nije sporno da se tužitelj prethodno podnošenju tužbe obratio tuženicima opomenom, povodom koje su oba tuženika osporila njegov zahtjev pisanim očitovanjem, a održan je i sastanak s predstavnicima I-tuženika no bez postignutog dogovora.
14./ Sporno je da li su ispunjene procesne pretpostavke prethodnog pokušaja mirnog rješenja spora te da li je predmetno korištenje bilo uz tužiteljevu suglasnost, s obzirom na tvrdnju I-tuženika da je s tužiteljem usmeno dogovoreno korištenje predmetnih fotografija na način koji je predmet spora, za što da je tužitelj dao odobrenje, odnosno s obzirom na tvrdnju II-tuženika da je predmetno korištenje fotografija dogovorio s I-tuženikom. Dakle, sporno je da li su tuženici počinili povredu autorskih prava tužitelja kako to tužitelj tvrdi, a ako jesu, jesu li pri tome postupali s namjerom ili iz krajnje nepažnje. Sporno je i da li je tužitelju isplatom učinjenom od strane I-tuženika po osnovi naloga za putovanje u Split radi predmetnog fotografiranja (u iznosu od 620,00 kn) i temeljem naloga za plaćanje broj 666 od 13. siječnja 2020. u iznosu od 1.500,00 kn isplaćena dogovorena naknada za korištenje predmetnih njegovih autorskih djela u skladu s usmenim dogovorom tužitelja i I-tuženika. Nadalje, ako izvršenim plaćanjem naknada za korištenje nije podmirena, sporna je visina naknade koju tužitelj potražuje jer tuženici smatraju da je suviše visoko određena. Konačno, sporno je jesu li prilikom korištenja tuženici, s obzirom na način objave na pojedinim medijima u konkretnom slučaju, bili dužni naznačiti tužitelja kao autora, dakle jesu li mu propustom naznačiti njegovo ime povrijedili moralna prava, kao i visina naknade koju za navodno učinjene povrede moralnih prava tužitelj potražuje.
15./ Prije svega, s obzirom na vrijeme u kojem tužitelj tvrdi da su učinjene povrede autorskih prava uslijed prestanka i zaštite kojih podnosi predmetnu tužbu, dakle od siječnja 2020. kada je najkasnije započela marketinška kampanja II-tuženika koja se provodila objavom predmetnih tužiteljevih fotografija u oglasnom prostoru I- tuženika kako je prethodno opisano, valja reći da je do 21. listopada 2021. na snazi bio Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima ("Narodne novine" broj: 167/03., 79/07., 125/11., 80/11., 141/13., 127/14., 62/17., 96/18., dalje ZAP), a da je 22. listopada 2021. na snagu stopio Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima ("Narodne novine" broj: 111/2021., dalje ZAP/21). Sukladno odredbi čl. 312. ZAP/21, povrede autorskog i srodnih prava koje su učinjene prije stupanja na snagu ovog Zakona rješavaju se prema odredbama ZAP-a, a postupci zaštite autorskog i srodni prava koji su pokrenuti do stupanja na snagu ovog Zakona dovršit će se prema odredbama ZAP-a. Dakle, u konkretnom slučaju, s obzirom da je povreda učinjena korištenjem fotografija koje je započelo 2020., neovisno da li u cijelost ili djelomično povreda traje i dalje, za učinjene povrede tužiteljevih mjerodavne su odredbe ZAP-a, dok su postupovno mjerodavne odredbe ZAP/21.
16./ U odnosu na prigovore tuženika vezane uz prethodni pokušaj mirnog rješavanja spora, za navesti je da tužitelj, po shvaćanju ovog suda, ispunio dužnost s tim u vezi predviđenu odredbama Zakona o mirnom rješavanju sporova („Narodne novine“ broj 67/2023.) upućivanjem, prethodno podnošenju tužbe, dopisa II-tuženiku, dostavljenog na znanje i I-tuženiku, a povodom kojeg je kod I-tuženik održan i sastanak 22. kolovoza 2023., i to nakon što su se tuženici prethodno pisano očitovali na tužiteljev dopis, osporavajući osnovanost tužiteljevog zahtjeva. Dakle, tužitelj se prethodno podnošenju tužbe obratio tuženicima, koji su njegov zahtjev dopisima osporili, a potom je bez uspjeha održan i sastanak s I-tuženikom pa u konkretnom slučaju nije bilo mjesta upućivanju stranaka u postupka mirenja na temelju odredaba Zakona o mirnom rješavanju sporova, nakon podnošenja tužbe, koji se postupka mirenja, za vrijeme trajanja parničnog postupka, može provoditi samo na temelju suglasnosti svih stranaka, koje pak, tijekom parničnog postupka, za pokušaj mirnog rješenja spora nije bilo.
17./ Pri donošenju odluke o ovoj pravnoj stvari valja poći od svrhe i cilja zaštite autorskog prava kako ga uređuje Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima ("Narodne novine" broj 167/2003., 79/2007., 125/2011., 80/2011., 141/2013., 127/2014., 62/2017. i 96/2018., dalje ZAP), odnosno Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima ("Narodne novine" broj: 111/2021., dalje ZAP/21) te obvezama koje predmetni zakon pojedinim sudionicima u vezi s navedenom zaštitom određuje.
18./ Autorskim se pravom štite osobne i duhovne veze autora s njegovim autorskim djelom (moralna prava), imovinski interesi autora u pogledu njegova autorskog djela (imovinska prava autora) i ostali interesi autora u pogledu njegova autorskog djela (druga prava autora) (čl. 13. st. 2. ZAP-a). Za svako korištenje autorskim djelom autoru pripada naknada, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Naknada se određuje kao cijena korištena u privatnopravnom odnosu (čl. (čl. 13. st. 3. ZAP-a). Autor ima pravo odrediti hoće li, kada, gdje, kako i pod kojim uvjetima njegovo autorsko djelo biti prvi puta objavljeno. Do objave autorskog djela autor ima pravo na otkrivanje javnosti sadržaja ili opisa svojeg autorskog djela (čl. 14. ZAP-a). Autor ima pravo biti priznat i označen kao autor, a osoba koja djelo koristi dužna je pri svakom korištenju naznačiti autora, osim iznimno, ako autor u pisanom obliku izjavi da ne želi biti naveden ili način pojedinog javnog korištenja autorskog djela onemogućava navođenje autora (čl. 15. ZAP-a). Nadalje, autor ima pravo sa svojim autorskim djelom i koristima od njega činiti što ga je volja te svakog drugog od toga isključiti, ako zakonom nije što drukčije određeno. To pravo obuhvaća osobito pravo reproduciranja, distribucije, priopćavanja djela javnosti i pravo prerade (čl. 18. ZAP-a). U pravnom je prometu autorsko pravo neprenosivo, osim u slučaju nasljeđivanja i u korist sunasljednika kod razvrgnuća nasljedničke zajednice. Druga raspolaganja autorskim pravom su dopuštena, ako zakonom nije drukčije određeno (čl. 42. ZAP-a).
19./ Sukladno odredbi čl. 44. st. 1. ZAP-a, autor može raspolagati svojim autorskim pravom osnivanjem za drugoga prav iskorištavanja autorskog djela ili mu prepuštanjem ostvarivanje autorskog prava ugovorom, davanjem odobrenja (dozvole) za korištenje ili drugim pravnim poslom. Autor za drugoga može osnovati pravo na temelju kojeg će drugi moći autorsko djelo koristiti na svaki ili na određeni način (pravo iskorištavanja autorskog djela) (st. 2.).
20./ Sukladno odredbi čl. 51. i čl. 52. st. 1. ZAP-a, ugovor na temelju kojeg se stječe pravo iskorištavanja autorskog prava mora biti sklopljen u pisanom obliku i mora sadržavati barem djelo na koje se odnosi, način korištenja te osobu ovlaštenu na korištenje autorskog djela. Na sva pitanja u svezi s autorskopravnim ugovorima koja nisu uređena ZAP-om primjenjuje se odredbe zakona kojima se uređuju obvezni odnosi (čl. 55. ZAP-a).
21./ Sukladno odredbi čl. 292. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO) zahtjev pisanog oblika je ispunjen ako strane razmjene pisma ili se sporazume pomoću drugog sredstva koje omogućuje sa sigurnošću utvrditi sadržaj i identitet davatelja izjave.
22./ Po ocjeni ovog suda, iz izvedenih dokaza ne proizlazi istinitost navoda I- tuženika da je s tužiteljem usmeno dogovoreno korištenje predmetnih njegovih fotografija na način opisan u tužbi, da je tužitelj na takvo korištenje pristao, uz dogovor s I-tuženikom da mu se za takovo korištenje isplati naknada u iznosu od 1.500,00 kn.
23./ Naime, iz navoda oba tuženika, koji su u ovom dijelu suglasni, proizlazi da je I-tuženik tužitelja uputio u kolovozu 2019. fotografirati novi terminal zračne luke kod II-tuženika, i to na temelju suradnje koja je među njima postojala na temelju autorskog ugovora od 17. svibnja 2016., kako bi fotografije zračne luke Split I-tuženik koristio za objavu u svojim internim medijima, jer da je I-tuženik želio otvaranje novog terminala zračne luke Split popratiti objavom članka u časopisu za putnike. Ove navode I- tuženika potvrđuje u svojem iskazu i svjedokinja UP, djelatnica I- tuženika zaposlena radnom mjestu rukovoditeljice marketinga, a istinitost ovih navoda I-tuženika proizlazi i iz pisanog dopisa I-tuženika upućenog II-tuženiku 20. kolovoza 2019. radi organizacije fotografiranja o kojem je II-tuženik morao biti obavješten i dati suglasnost za dolazak i kretanje tužitelja po zračnoj luci radi fotografiranja, u kojem upravo UP navodi da će I-tuženik organizirati fotografiranje novog terminala radi objave u internim medijima i društvenim mrežama I-tuženika. II-tuženik pak tvrdi da je obavješten o fotografiranju od strane I-tuženika, a kako do tada sam fotografiranje novog terminala nije organizirao, da je s I-tuženikom dogovorio da će, fotografije koje tom prilikom fotograf kojeg je I-tuženik uputio učini, I-tuženik moći koristiti u svrhu svoje promidžbe u medijima I-tuženika. Ovoj svjedokinji dogovor tuženika o korištenju tužiteljevih fotografija nije međutim bio poznat jer je navela da ne zna da li je između tuženika postojao dogovor o korištenju tužiteljevih fotografija nastalih tom prilikom i da ne zna tko bi predmetne fotografija dao na korištenje II- tuženiku, no da joj je poznato da su tužiteljeve fotografije korištene kao vizuali u medijskom prostoru koji je I-tuženik davao u zakup II-tuženiku radi njegove marketinške kampanje.
24./ I-tuženik nadalje tvrdi da je nakon izvršenog fotografiranja, i korištenja pet tužiteljevih fotografija u skladu sa sadržajem među njima sklopljenog autorskog ugovora, druge dvije fotografije, ove koje su predmet spora, ustupio na korištenje II- tuženiku, a s tužiteljem da je usmeno dogovoreno i usuglašeno takvo korištenje, za što da je potom I-tuženik tužitelju, na temelju dogovora koji je s tužiteljem postigao ĆP, direktor komercijalnih poslova kod I-tuženika, isplatio autorsku naknadu u iznosu od 1.500,00 kn, na temelju naloga broj 666 od 13. siječnja 2020. Osporava pri tome tvrdnju tužitelja, koji je iskazao da mu je tako izvršenom isplatom, koju je dogovorio sa NP, isplaćena naknada za korištenje jedne od dviju spornih fotografija, i to one koju je uočio u izdanju časopisa za putnike za zimu 2019/2020. , objavljenu različito od sadržaja predviđenog predmetnim autorskim ugovorom s ovim tuženikom, odnosno objavljenu kao marketinški oglas II-tuženika.
25./ Međutim, istinitost ovih navoda I-tuženika nije potvrdio niti sam NP, dakle svjedok kojeg je upravo I-tuženik radi utvrđenja istinitosti ovih navoda predložio.
26./ Naime, ĆP iskazao je da je namjera I-tuženika, već prilikom upućivanja tužitelja na predmetno fotografiranje, bila, osim koristiti fotografije koje će tužitelj tom prilikom izraditi za potrebe I-tuženika, ove fotografije koristiti i u okviru zajedničke suradnje I-tuženika i II-tuženika u marketinškoj kampanji radi promocije II- tuženika. Ova suradnja da je u vrijeme upućivanja tužitelja na fotografiranje u Split bila tek načelo dogovorena, jer ugovor u zakupu poslovnog prostora između tuženika da je zaključen tek kasnije, no da je podrazumijevala da I-tuženik izradi vizuale koji će se u marketinškoj kampanji II-tuženika koristiti. Navedeno da je I-tuženik i učinio te su vizuali koje je II-tuženik kasnije koristio prilikom zakupa oglasnog prostora kod I- tuženika formirani od strane I-tuženika na temelju fotografija koje je tužitelje prilikom predmetnog fotografiranja izradio. Tako između tuženika dogovoreno korištenje vizuala koje je dakle I-tuženik izradio na temelju tužiteljevih fotografija da je započelo početkom 2020., iako korištenje svih sadržaji, s obzirom da je II-tuženik koristio oglašavanje u cijelom paketu usluga kod I-tuženika, da nije započelo istovremeno. Vezano uz postojanje usmenog dogovora s tužiteljem glede opisanog načina korištenja u zajedničkoj marketinškoj kampanji tuženika i isplatu autorske naknade tužitelju s tim u vezi, ovaj svjedok nije potvrdio istinitost navoda I-tuženika jer je naime iskazao da je prvo njegovo saznanje o primjedbama tužitelja vezanim uz korištenje njegovih fotografija na način opisan u tužbi, dakle u marketinškoj kampanji koja se provodila na temelju vizuala koje je u tu svrhu izradio I-tuženik i objavljivao ih u oglasnom prostoru kojeg je zakupio II-tuženik, bilo povodom odštetnog zahtjeva koji je prethodio tužbi u ovoj pravnoj stvari (opomena od 26. lipnja 2023.), a prethodno da mu se tužitelj s navedenim u vezi nije obraćao. Iskazao je da je tužitelju osnovom autorske naknade za fotografije učinjene prilikom predmetnog fotografiranja isplaćen iznos od 1.500,00 kn i nije se sjećao da bi davao naloge za bilo kakve dodatne isplate s tim u vezi, Osim toga, jedini usmeni razgovor koji je s tužiteljem imao u vezi predmetnog fotografiranja, iskazao je da je bio prethodno samom fotografiranju. Naime, on da je osobno kontaktirao tužitelja i ponudio mu, s obzirom na prethodnu njihovu suradnju i tužiteljev talent, priliku da prvi fotografira novi terminal zračne luke Split. Pri tome, na posebne upite da li je tužitelju prilikom ovog usmenog razgovora dao do znanja namjeru korištenja fotografija u zajedničkom marketinškom projektu s II-tuženikom, iskazao je da ta namjera tužitelju nije bila jasno iskazana, jer da je i ugovor između tuženika zaključen tek kasnije, no cjelokupni kontekst da je ukazivao da se radi o zajedničkoj promociji oba tuženika radi koje se tužitelj upućuje na fotografiranje, no da, iako smatra da je tužitelju morala biti poznata okolnost da će se njegove fotografije koristiti u marketinškoj kampanji koju će II-tuženik provoditi zakupljivanjem oglasnog prostora kod I-tuženika, da nije ipak siguran da li je navedeno tužitelju bilo poznato. Tvrdio je nadalje da je vezano uz isplatu naknade za fotografije izrađena prilikom predmetnog fotografiranja s tužitelje bio zaključen pisani sporazum, koja međutim tvrdnja očito nije istinita jer na postojanje takvog sporazuma niti jedna od stranaka ne ukazuje. Osim toga, nije bio siguran da li bi Sporazum iz 2021., zaključen između tužitelja i I-tuženika, bio sporazum vezan uz isplatu naknade za korištenje tužiteljevih fotografija koje su predmet spora. Iako je iz sadržaja ovog Sporazuma, u kojem je jasno navedeno da se odnosi na uređenje odnosa između stranaka vezanih uz korištenje fotografija s motivima zrakoplova, kakve ove koje su predmet spora nedvojbeno nisu, a da se njime ne daje I-tuženiku pravo korištenja drugih tužiteljevih fotografija, nedvojbeno da se ovaj Sporazum pa slijedom toga niti naknada isplaćena tužitelju temeljem ovog Sporazuma ne odnosi na korištenje fotografija koje je predmet spora, navedeno na tvrdi niti sam I-tuženik.
27./ Ako se ima u vidu da je nalog broj 666 od 13. siječnja 2020. jednostrana isprava koju je sastavio sam I-tuženik, potpisana od IP i CP, u kojoj je naveo da potvrđuje da je tužitelj izradio fotografije Zračne luke Split, a za izvršeno autorsko djelo da će mu se isplatiti naknada od 1.500,00 kn, koja nedvojbeno jest isplaćena, a takvo plaćanje da je izvršeno na temelju usmenog dogovora IP s tužiteljem koji da je time pristao na korištenje njegovih fotografija opisano u tužbi, očito je da su takvi navodi I-tuženika neistiniti jer niti sam ĆP ne potvrđuje da bi takav usmeni dogovor s tužitelje postojao i na temelju takvog dogovora da bi tužitelju bilo izvršeno plaćanje za korištenje njegovih autorski djela koje je predmet spora. Naime, ĆP tvrdio je da se ne sjeća da bi ovaj nalog za plaćanje zadao, dakle nije potkrijepio tužiteljevu tvrdnju o osnovi isplate temeljem ovog naloga, dok se iz njegovog pisanog sadržaja također ne može izvesti zaključak o osnovi plaćanja kako to I-tuženik tvrdi, radi korištenja koje je predmet spora.
28./ Ne ulazeći u razloge zbog kojih ĆP očito neistinito iskazuje o dodatnom plaćanju izvršenom tužitelju na temelju navedenog naloga, jer osim što je ova činjenica razvidna iz samog naloga kao opisane isprave i potvrde o izvršenom plaćanju, te je dodatnu isplatu na temelju upute IP odobrila UP što je u svom iskazu potvrdila, iskaz ovog svjedoka valja kao istinit prihvatiti makar u dijelu iz kojeg proizlazi da tako izvršenim plaćanjem tužitelju nije, na temelju usmenog dogovora postignutog sa IP, podmirena od strane tužitelja zatražena naknada za korištenje njegovih fotografija koje je predmet spora, a ovo stoga što je u ovom dijelu zaključak o istinitost ovog dijela iskaza svjedoka u suglasnosti s iskazom tužitelja, a I-tuženik, iako tvrdi suprotno, nije predložio dokaze kojima bi takvu svoju drugačiju tvrdnju potkrijepio (čl. 219. st. 1. ZPP-a).
29./ Naime, UP iskazala je da joj je poznato da se, nakon što je I-tuženik započeo s korištenjem tužiteljevih fotografija u marketinškoj kampanji II- tuženika koja se provodila u oglasnim prostorima I-tuženika, tužitelj obratio IP radi plaćanja mu dodatne naknade za korištenje. Na sastanku njih dvojice održanom tom prilikom da nije sudjelovala, no IP da ju je potom obavijestio da je s tužiteljem postignut dogovor i da se istom isplati daljnji iznos, za isplatu kojeg je potom odobrena, očito temeljem naloga broj 666. Iskazala je da se po njenom shvaćanju ovaj dogovor odnosio na više fotografija, a kako je u nalogu i navedeno i na korištenje fotografija od strane II-tuženika. Međutim, navedeno njezino shvaćanje ne dovodi u sumnju istinitost tužiteljevog iskaza koji tvrdi pak da se radilo u plaćanju dogovorenom za korištenje jedne njegove fotografije i to fotografije horizontalnog prikaza pročelja terminala (fotografija 2) radi objave u časopisu za putnike objavljenom u zimi 2019./2020., a kao oglas II-tuženika. Naime, UP o detaljima dogovora koji je prethodio plaćanju nije imala saznanja, tek da se isplate vrši za dodatne fotografije. Detalje dogovora nije naveo u svom iskazu niti ĆP slijedom čega je, jer u ovom dijelu istinitost navoda iz iskaza tužitelja nije dovedena u sumnju, valjalo prihvatiti kao istinite navode tužitelja da je na predmetom sastanku sa NP dogovorena upravo isplate naknade za jednokratno korištenje njegove fotografije 2, u predmetnom časopisu za putnike (objava zima 2019./2020.), a da za druge načine korištenja koji su predmet spora suglasnost nije dao, niti je na takvo korištenje pristao niti se isplata po nalogu broj 666 odnosi na dogovorenu naknadu za korištenje njegovih fotografija koja je predmet spora, već za jednokratno korištenje jedne od spornih fotografija u jednom od izdanja časopisa za putnike. Neodlučno je stoga što je u nalogu broj 666 navedeno da se radi o više fotografija, bez određivanja njihovog broja, za koje se isplaćuje autorski honorar tužitelju, jer niti navedeno, imajući u vidu ostale navode iz iskaza IP ne potvrđuje istinitost navoda I-tuženika u vezi s predmetnom isplatom.
30./ U odnosu na navode iz iskaza NP da je tužitelju namjera zajedničke promocije tuženika morala biti jasna prilikom upućivanja na fotografiranje, valja navesti da navedeno, sve i da je ovaj navod istinit, nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, nedvojbeno je prilikom upućivanja na fotografiranje postojala zajednička namjera promocije tuženika, jer je I-tuženik u suglasnosti s II-tuženikom dogovorio fotografiranje i objavu tužiteljevih fotografija u svom putničkom časopisu povodom otvaranja novog terminala Zračne luke Split, a kakva je suradnja tužitelja s I-tuženikom postojala od ranije, na temelju predmetnog autorskog ugovora. Navedeno je nedvojbeno bilo poznato kako tužitelju tako i primjerice UP koja je od II-tuženika zatražila suglasnost za fotografiranje navodeći upravo ovu namjeru objave člana u časopisu za putnike povodom otvaranja novog terminala. Međutim, ako se ima u vidu da niti svjedokinji UP nije bio poznat, niti u to vrijeme, a kako tvrdi niti kasnije, dogovor tuženika vezan uz izradu vizuala iz tužiteljevih fotografija i njihovo korištenje radi marketinške kampanje koju II-tuženik provodi zakupom oglasnog prostora kod I-tuženika, da je u tom vrijeme postojao tek načelan dogovor s tim u vezi, očito poznat pojedincima u sastavu tuženika (IP, upravama ovih društava), jer je ugovor o zakupu oglasnog prostora, koji je pri tome i poslovna tajna (kako tvrde tuženici) tek naknadno zaključen, a prije svega imajući u vidu navode IP da tužitelju nije jasno dano do znanja na koji će se način i koja njegova autorska djela (fotografije) s tim u vezi koristiti, nedvojbeno je da je tužitelj s takvim korištenjem, a koje bi za posljedicu imalo davanje prava iskorištavanja njegovog autorskog prava na načine koju mu nisu niti mogli biti poznati, jer nedvojbeno s njima od strane I-tuženika nije upoznat, nije niti mogao biti suglasan pa je zaključak ovog suda da nisu osnovani navodi I-tuženika da je s tužiteljem usmeno dogovorio i usuglasio korištenje njegovih fotografija na način opisan u tužbi. Pri tome, valja istaknuti da, sve i da je tužitelj mogao zaključiti o namjeri korištenja njegovih fotografija radi promocije II-tuženika u medijskom prostoru I-tuženika, iako po shvaćanju ovog suda takav zaključak ne proizlazi iz činjenica utvrđenih s tim u vezi, a kako je prethodno izloženo, navedeno, s obzirom na svrhu i smisao zaštite autorskih prava nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom slučaju jer i tada bi tužitelju pripadalo pravo na poštivanje njegovih autorskih prava od strane tuženika prilikom namjeravanog korištenja njegovih autorskih fotografija na način da s tuženicima ugovori (pa makar i usmeno) djelo na koje se pravo korištenja odnosi, načine korištenja te osobu ovlaštenu na korištenje (razlog iz odredbe čl. 52. st. 1. ZAP). Sve navedeno iz iskaza svjedoka IP ne proizlazi da bi tužitelju bilo poznato, slijedom čega tužitelj, sve i da je mogao zaključiti o namjeri da tuženici njegove fotografije koriste u zajedničkoj promociji, na korištenje koje je predmet spora samim znanjem za takvu namjeru, bez sadržajnog određivanja korištenja autorskog djela u smislu odredbe čl. 52. st. 1. ZAP nije mogao pristati kako to tuženici pogrešno smatraju.
31./ Naime, i svjedok MP, zaposlenik II-tuženika koji je primio tužitelja u kolovozu 2019. radi fotografiranja i proveo s njim vrijeme prilikom fotografiranja, nije svojim iskazom u sumnju doveo prethodno izloženi zaključak o izostanku pristanka tužitelja na korištenje koje je predmet spora. Naime, isti je iskazao da mu je, iako u dogovorima nije sudjelovao, od kolega, poznato da je između uprava tuženika postojao dogovor o fotografiranju i ustupanju fotografija za potrebe marketinške kampanje II- tuženika. No, o postojanju takvog dogovora da nije izrijekom komunicirao s tužiteljem prilikom njihovog susreta radi predmetnog fotografiranja, jer je smatrao da takav dogovor postoji i očito je postupanje tužitelja tumačio s tim u vezi. Kakvo je shvaćanje ovog svjedoka o dogovoru tuženika bilo, nije od utjecaja na utvrđenje odlučnih činjenica, a niti ovaj svjedok ne potvrđuje da bi okolnost s tim u vezi bile poznate tužitelju. Kako je prethodno izloženo, tek bi odgovarajuće znanje tužitelja o okolnostima zajedničkog korištenja njegovih fotografija bilo od utjecaja u konkretnom slučaju, a iz iskaza ovog svjedoka zaključak o takvom odgovarajućem znanju, a potom eventualnom pristanku ne proizlazi.
32./ Dakle, nisu osnovane tvrdnje da je s tužiteljem I-tuženik usmeno dogovorio i usuglasio korištenje fotografija koje su predmet spora, slijedom čega takvo pravo korištenja nije mogao niti prenijeti na II-tuženika, niti je takav dogovor tužitelja postojao s II-tuženikom. S obzirom na apsolutno djelovanje autorskih prava (erga omnes) to su dakle povredu tužiteljevih autorskih prava korištenjem njegovih fotografija bez njegove suglasnosti počinila oba tuženika, iako je moguće prihvatiti tvrdnje II-tuženika da je fotografije na korištenje dobio od I-tuženika i da ih je koristio na način kako je s I- tuženikom dogovorio, no navedeno u odnosu ovog tuženika s tužiteljem nije od utjecaja.
33./ S obzirom da I-tuženik nije dokazao da bi dogovor o korištenju fotografija koje je korištenje predmet spora s tužiteljem postojao, dakle da bi se radilo o usmeno zaključenom ugovoru o korištenju tužiteljevih autorskih djela, neosnovane su njegove tvrdnje o tome da bi takav ugovor, iako nije zaključen u pisanom obliku, bio valjan jer da je I-tuženik svoje obveze iz ovog ugovora ispunio isplatom dogovorene naknade.
34./ Slijedom navedenog, utvrđeno je da je su tuženici predmetna tužiteljeva autorska djela neovlašteno koristili u marketinškoj kampanji II-tuženika koja se provodila u oglasnom prostoru I-tuženik, i to putnom časopisu (inflight magazinu), na naljepnicama u zrakoplovima, kompanijskom glasilu (newsletteru) i kolicima čime su povrijedili tužiteljeva autorska prava pa tužitelj ima pravo na zaštitu sukladno odredbi čl. 273. st. 1. i 2. ZAP/21.
35./ Osnovan je stoga tužiteljev zahtjev za utvrđenjem povrede i prestankom uznemiravanja za ubuduće (273. st. 1. i 2. ZAP/21. u vezi s čl. 279. ZAP/21) pa je odlučeno kao pod točkom I/ i II/ izreke presude.
36./ U odnosu na trajanje povrede, za navesti je da sam tužitelj tvrdi da su povodom podnošenja predmetne tužbe tuženici djelomično prestali s korištenjem njegovih autorskih djela na način da ih više nisu koristili u časopisu za putnike i kompanijskom glasilu (newsletteru). Da su povrede prestali činiti i u preostalom dijelu, s obzirom da nije sporno da su ih činili, bili su dužni dokazati tuženici. Međutim, osim što je I-tuženik naveo da je povodom tužiteljevog odštetnog zahtjeva dao uputu organizacijskim jedinicama da prestanu koristiti sredstva s kojima tužitelj tvrdi da bi povreda bila učinjena, nije konkretizirao koje su postupke s time u vezi pojedine organizacijske jedinice poduzele. Ako se ima u vidu da se radi o naljepnicama na kolicima za posluživanje i u avionima, a ovaj tuženik ne iznosi konkretnijih činjenica na koji bi način njegova uputa bila provedena, primjerice uklanjanjem naljepnica ili slično, to nije dokazano da bi povreda prestala. S druge strane, tužitelj tvrdi da je i tijekom postupka u avionu I-tuženika vidio da se koriste kolica za posluživanja koja sadrže njegove fotografije, i to u kolovozu 2024. pa je takvu tvrdnju moguće prihvatiti jer tuženici nisu iznijeli činjenice niti predložili dokaze kojima bi takvu tvrdnju osporili, odnosno potkrijepili svoj navod da su povodom dane upute za prestanak korištenja s korištenjem zaista i prestali.
37./ U slučaju neovlaštenog korištenja, autor ima pravo zahtijevati plaćanje naknade za neovlašteno korištenje, odnosno plaćanje cijene koja je uobičajena za tu vrstu korištenja (čl. 273. st. 2. u vezi s čl. 281. st. 1. ZAP/21).
38./ Prije svega valja reći kako je u konkretnom slučaju mjerodavna cijena koju tužitelj naplaćuje, a ne cijena koju tuženik plaća trećim osobama za predmetnu vrstu korištenja jer su objekt zaštite imovinski interesi autora u pogledu njegovog djela (arg. ex. 26. ZAP/21). Nisu stoga od utjecaja ponude drugih autora dane tuženicima. Neosnovane su tvrdnje I-tuženika da bi se isplata izvršena tužitelju povodom predmetnog fotografiranja, na temelju naloga za službeno putovanjem imala smatrati dijelom naknade za korištenje. Prije svega, plaćanje je izvršeno po drugoj osnovi, temeljem naloga za službeno putovanje tužitelja kao zaposlenika I-tuženika, a pri obavljanju fotografiranja isto nedvojbeno nije u radnom odnosu kod ovog tuženika. Osim toga, i UP iskazala je da je takvo podmirivanje troškova puta bilo uobičajeno, a tužitelj je, osim fotografija koje su predmet spora, I-tuženiku na temelju njihovog autorskog ugovora, s predmetnog fotografiranja ustupio i pet fotografija koje nisu predmet spora, koje je I-tuženik koristio osnovom autorskog ugovora pa je nedvojbeno da je plaćanje temeljem ovog naloga I-tuženik izvršio osnovom tako zaključenog autorskog ugovora, dakle da ovo plaćanje nije u vezi s predmetom spora. Također, nit isplaćeno temeljem naloga broj 666 nije od utjecaja na utvrđenje visine naknade koja je predmet spora, jer je isplata izvršena, kako je prethodno navedeno, temeljem jednokratne objave u jednom od časopisa za putnike, dakle u dijelu koji je zanemariv s obzirom na opseg i vrstu korištenja koje je predmet spora (daljnjih 13 časopisa za putnike, E-novosti u razdoblju od siječnja 2020. do podnošenja tužbe, a naljepnice u avionima i na kolicima za posluživanje od siječnja 2020. pa i nadalje). Također nisu mjerodavni iznosi iz predmetnog autorskog ugovora jer nisu usporedivi niti po vrsti korištenja, obzirom se konkretno radi o korištenju u marketinškoj kampanji u medijima dijelom različitima od onih predviđenih autorskim ugovorom. Osnovano, po shvaćanju ovog suda, navodi tužitelj da je zaključak o uobičajenoj naknadi moguće izvesti na temelju Nagodbe koju je zaključio 15. travnja 2021. s trećom osobom, a iz koje proizlazi da mu je za objavu jedne njegove fotografije u 18 članaka na internetskom portalu, u razdoblju od 2019. do travnja 2021., isplaćen iznos od 25.000,00 kn (3.314,11 eur). Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju, iako se radi o drugačijoj vrsti korištenja, radi o duljem vremenskom trajanju korištenja, od siječnja 2020. do listopada 2023. za sve povrede, a i nadalje za neke (kolica za posluživanje i naljepnice u avionima), kao i da je nedvojbeno da se, s obzirom na veliki broj putnika koji se kroz zračnu luku II-tuženika i avione I-tuženike prevoze, dostupnost korištenja iznimno velika, po ocjeni ovog suda primjeren je iznos koji tužitelj potražuje od 3.000,00 eur za svaku fotografiju. S druge strane, po ocjeni ovog suda, tuženici nisu s uspjehom primjernost ovako zatraženog iznosa doveli u sumnju. Konačno, u odnosu na prigovor tuženika da je spomenutom Nagodbom tužitelj prenio vremenski i teritorijalno neograničeno pravo korištenja svojeg autorskog djela, a da, unatoč isplati naknade od tuženika traži uklanjanje povrede i prestanak korištenja, navedeno, po shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju nije od utjecaja na utvrđenje o primjerenosti zatražene naknade jer se konkretno radio o korištenju koje je znatno šire po svom opsegu kako u odnosu na načine korištenja (četiri načina korištenja, a prema nagodbi jedan), tako i u odnosu na sredstva (veći broj časopisa za putnike i elektroničkog glasila, veći broj naljepnica u avionima i na kolicima za posluživanja), na prostoru kojim je, zbog prolaska velikog broja putnika u razdoblju povrede, korištenje učinjeni iznimno opsežnim. Konačno, pri utvrđivanju naknade za neovlašteno korištenje na koju tužitelj u konkretnom slučaju ima pravo sud je u vidu imao sadržaj predmetnih fotografija koje na lijep umjetnički način prikazuju novi terminal II-tuženika, a koje su nastale upravo u vrijeme velikog interesa za temu povodom otvaranja ovog terminala.
39./ Osnovano tužitelj potražuje naknadu u dvostrukom iznosu (penal) jer je nedvojbeno da su tuženici njegovo pravo u konkretnom slučaju povrijedili na način predviđen odredbom čl. 286. ZAP/21, i to I-tuženik s namjerom, a II-tuženik barem s krajnjom nepažnjom.
40./ Da je I-tuženik postupao s namjerom povrede tužiteljevih autorskih prava nedvojbeno je, po shvaćanju ovog suda, na temelju okolnosti prethodno utvrđenih vezanih uz izostanak dogovora s tužiteljem o korištenju njegovih fotografija na način koji je predmet spora. Naime, kako proizlazi iz iskaza svjedoka IP, koji je tužitelju, uvažavajući njihovu raniju suradnju u vezi s izradom fotografija i njegov talent, ponudio da prvi fotografira novi terminal zračne luke, a, iako je u tom trenutku već imao saznanja o suradnji s II-tuženikom u kojoj će od tužiteljevih fotografija izraditi vizuale i dati ih II-tuženiku radi korištenja u marketinškoj kampanji koju će provoditi davanjem u zakupu oglasnog prostora kod I-tuženika, o takvoj namjeri nije tužitelja obavijestio niti mu je namjeru jasno iskazao, već je, iako s tužiteljem dogovor o predmetnom načinu korištenja njegovih fotografija nije imao, ove fotografije ustupio II-tuženiku za potrebe oglašavanja u zajedničkoj marketinškoj kampanji. Čak i nakon učinjenih povreda, kada mu se tužitelj obratio radi uređenja međusobnih odnosa, nije istog informirao o opsegu i načinu korištenja, dakle i dalje je nastavio s namjerom kršiti njegova autorska prava. S obzirom da se radilo o zaposleniku I-tuženika koji je očito bio zadužen za obavljanje poslova u vezi s ugovaranjem izrade i korištenjem predmetnih fotografija, to je upravo njegovo postupanje odlučno za utvrđenje namjere na strani I-tuženika, a osim toga I- tuženik i ne tvrdi drugačije.
41./ U odnosu na II-tuženika, iako je isti, kako tvrdi, fotografije na korištenje dobio od I-tuženika, po shvaćanju ovog suda, pristajanjem koristiti tako mu dane fotografije u marketinškoj kampanji koju je provodio zakupljivanjem oglasnog prostora kod I-tuženika kao u konkretnom slučaju, nije primijenio niti pažnju koja se redovito i uobičajeno ima primijeniti jer je morao znati da je fotografija nečije autorsko djelo i da mu je za korištenje autorskog djela potreban pristanak autora. Ovaj tuženik naime niti tvrdi niti dokazuje da bi od I-tuženika tražio informacije vezane uz ishođeni pristanak autora za korištenje njegovih fotografija, pa okolnost na koju ukazuje, da je korištenje dogovorio s I-tuženikom, nije od utjecaja na izostanak primjene dužne pažnje potrebne radi zaštite autorskih prava u odnosu na tužitelja kao autora. Naime, ovom je tuženiku nedvojbeno bilo poznato da je tužitelj autor predmetnih fotografija, a pravo iskorištavanja autorskog djela da se ne stječe samo na temelju poslovne suradnje s I- tuženikom, već da je potrebno da takvo stjecanje prava iskorištavanja odobri i autor. Navodi II-tuženika u ovom dijelu ukazuju da s tim u vezi nije upotrijebio niti prosječnu mjeru pažnje, jer niti tvrdi niti dokazuje kako je konkretno dogovoreno za njegovu korist pravo iskorištavanja predmetnih fotografija u odnosu s I-tuženikom, već pogrešno smatra da ga činjenica da je korištenje dogovorio s I-tuženikom, a pri čemu da nije znao da li tužitelj fotografiranje vrši na temelju radnog odnosa kod I-tuženika ili posebnog dogovora s njim, dakle da mu nije bio poznat sadržaj odnosa između tužitelja I-tuženika vezan uz korištenje tužiteljevih fotografija pa tako niti vezano uz mogućnost korištenja od strane II-tuženika navedenih fotografija, oslobađa izostanka potrebne mjere pažnje u postupanju. S obzirom da autorska prava, upravo kako bi mogla ostvariti svoju funkciju zaštite prava autora na njihovim djelima, djelu apsolutno (erga omnes), to je i II-tuženik postupanjem koje navodi, na način da je s I-tuženikom dogovorio da će fotografije koje nastanu prilikom dogovorenog fotografiranja, jer sam prethodno nije naručio fotografiranje novog terminala, moći koristiti u svrhu svoje promidžbe u medijima I-tuženika, u konkretnom slučaju autorska prava tužitelja povrijedio najmanje iz krajnje nepažnje jer niti tvrdi niti dokazuje da bi primijenio potrebnu mjeru pažnje i poduzeo radnje potrebne za provjeru pristanka autora na korištenje njegovog djela. Osim toga, okolnost na koju ukazuje II-tuženik, da bi postupao na temelju i u skladu s dogovorenim s I-tuženikom, u odnosu na kojeg da je sve svoje obveze ispunio, nije od utjecaja da odnos II-tuženika prema tužitelju koji je predmet spora, već eventualno može biti od utjecaja na daljnji odnos između tuženika, povodom utvrđenja iz ove parnice vezanih uz povredu tužiteljevih autorskih prava i obveze tuženika s tim u vezi.
42./ Utvrđeno je stoga da tužitelju po osnovi povrede imovinskih prava autora koju su mu tuženici nanijeli pripada pravo na isplatu nakade za neovlašteno korištenje u dvostrukom iznosu, dakle u iznosu od 6.000,00 eur po fotografiji, odnosno ukupno 12.000,00 eur.
43./ Tužiteljeva tražbina u ovom je dijelu dospjela neovlaštenim korištenjem njegove fotografije, no zatezne su kamate, zbog kašnjenja tuženika u ispunjenu ove obveze, dosuđene sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu (čl. 2. st. 1. ZPP-a), počevši od 19. listopada 2023. do isplate, po stopi određenoj u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, mjerodavnoj za ostale odnose.
44./ Tuženici su u konkretnom slučaju povrijedili i tužiteljeva moralna prava jer autor ima pravo odrediti hoće li kada i gdje njegovo autorsko djelo biti prvi put objavljeno (čl. 14. ZAP) i pravo na priznanje autorstva (čl. 15. ZAP). Naime, autor ima pravo biti priznat i označen kao autor djela, a osoba koja djelo koristi je dužna pri svakom korištenju autora naznačiti, osim ako autor u pisanom obliku izjavi da ne želi biti naveden ili način pojedinog javnog korištenja ne omogućava navođenje autora. Kako se konkretno ne radi o korištenju na temelju predmetnog autorskog ugovora zaključenog između tužitelja i I-tuženika, to uglavci ovog ugovora, vezani uz pravo I- tuženika da tužitelja ne navedene kao autora, nisu od utjecaja. Nije stoga od utjecaja niti pristanak tužitelja dan u dodatku predmetnom autorskom ugovoru vezanom uz nenavođenje njega kao autora. S druge strane, s obzirom da se radi o objavi fotografija na različitim medijima (časopis za putnike, elektroničko glasilo, naljepnice na kolicima za posluživanje hrane i u avionima), način javnog korištenja u konkretnom slučaju omogućava navođenje autora. S tim u vezi pravilno ukazuje tužitelj da obveza tuženika naznačiti ga kao autora prilikom korištenja ne ovisi o možebitnoj vidljivosti takovog označavanja s obzirom na medije u kojima je tužiteljevo autorsko djelo u konkretnom slučaju neovlašteno korišteno. Dakle, tuženici su nenavođenjem tužitelja kao autora prilikom korištenja koje je predmet spora povrijedili njegova moralna autorska prava slijedom čega tužitelj ima pravo na popravljanje na opisani mu način nastale neimovinske štete (čl. 273. st. 2. ZAP/21).
45./ Visinu naknade predmetne neimovinske štete sud je utvrdio rukovodeći se i kriterijima predviđenima odredbom čl. 1100. st. 2. ZOO-a, dakle vodeći računa o trajanju i jačini povredom izazvanih fizičkih i duševnih boli, straha, cilju kojem služi naknada, ali i da se njome na pogoduje težnjama koje su nespojive s njezinom naravi i društvenom svrhom, a ocjenjujući da su u konkretnom slučaju tuženici povredom tužiteljevih moralnih prava kao autora povrijedili njegova prava osobnosti i da okolnosti slučaja opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade (čl. 1100. st. 1. ZOO-a). Pri tome je sud imao u vidu i da se u slučajevima povrede prava osobnosti objavom presude koju je tužitelj u konkretnom slučaju također zatražio može ostvariti svrha koja se pravičnom novčanom naknadom postiže.
46./ Sud je kao istinite, jer su logični i životno uvjerljivi i u suglasnosti s ostalim izvedenim dokazima, ocijenio navode iz iskaza tužitelja da je zbog postupanja tuženika utvrđenog u konkretnom slučaju bio povrijeđen, da se zbog situacije koje je predmet spora osjećao psihički teško i imao problema sa spavanjem, a osobito stoga što je prethodno upozorio I-tuženika, koji je ujedno i njegov poslodavac, na potrebu poštivanja njegovih autorskih prava postizanjem dogovora s njim prethodno korištenju njegovih fotografija.
47./ Stoga je po ocjeni ovog suda zbog učinjene povrede tužiteljevih moralnih prava primjerena pravična novčana naknada u iznosu od 1.000,00 eur za svaku od fotografija, dakle ukupno 2.000,00 eur.
48./ Pri tome, za dodati je da je notorno da neimovinska, odnosno osobna dobra nemaju i ne mogu imati novčanu vrijednost koja stoga ne može biti ekvivalent pretrpljenoj šteti, već pravična naknadu predstavlja način popravljanja štete na neimovinskim dobrima, koju društvo smatra primjerenom s obzirom na značaj povrijeđenog dobra, stupanj njegove povrede i ostale okolnosti slučaja. Cilj i svrha dosude pravične novčane naknade u odnosu na tužitelja jest način da se tužitelju omogući materijalna satisfakcija kojom će povratiti narušenu duševnu ravnotežu zbog osobne povezanosti s djelom, kako bi se time što prije vratio u stanje duševne ravnoteže koje mu je narušeno štetnom radnjom (kompenzacijska funkcija). Osim toga, pravična novčana naknada ima i preventivnu funkciju, jer njezina dosuda potiče potencijalne štetnike da se pridržavaju zakonskih normi i poštuju moralna autorska prava. Time se autorima pruža dodatna zaštita i stimulira se odgovorno ponašanje prema njihovim kreativnim djelima. Na ovaj način, pravni okvir nastoji osigurati ravnotežu između kompenzacije za štetu koju je autor pretrpio i prevencije daljnjih povreda u budućnosti.
49./ Zatezne kamate zbog kašnjenja tuženika u isplati naknade neimovinske štete tužitelju pripadaju počevši od podnošenja odštetnog zahtjeva (čl. 1103. ZOO-a), odnosno od podnošenja tužbe sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu (čl. 2. st. 1. ZPP-a), po stopi određenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini stope mjerodavne za ostale odnose.
50./ Ocjenjujući da je zatraženi način objave izreke presude po njezinoj pravomoćnosti u jednom od, kako to navodi II-tuženik, čitanijih internetskih portala, Indeks.hr., a kako je to tužitelj predložio, primjeren način objave presude kojom je povreda autorskog prava utvrđena u skladu s odredbom čl. 283. ZAP/21.
51./ S obzirom na izloženo, a kako su tuženici štetu koja je predmet spora prouzročili zajedno, njihova je odgovornost prema tužitelju solidarna (čl. 1107. st. 1. ZOO-a).
52./ Konačno, za dodati je da navodi tuženika da bi tužitelj za povredu svojih prava koja je predmet spora saznao znatno ranije od podnošenja odštetnog zahtjeva u konkretnom slučaju nisu od utjecaja na donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari jer tuženice s tim u vezi ne ističu prigovor zastare. Također ne proizlazi, prema okolnostima utvrđenima u konkretnom slučaju, da bi tužitelj postupao zlouporabljujući prava koja mu kao autoru pripadaju. Naime, niti iz sadržaja Sporazuma iz 2021., zaključenog između tužitelja i I-tuženika, niti iz ostalih okolnosti vezanih uz uređenje odnosa tužitelja s tuženicima glede korištenja koje je predmet spora ne proizlazi da bi tužitelj prilikom zaključivanja ovog Sporazuma, iako svjestan da ima daljnja potraživanja prema I-tuženiku tvrdio drugačije pa je i uglavak iz ovog Sporazuma (čl. V.) očito bez učinka u konkretnom slučaju jer se potraživanja o kojima nema saznanja tužitelj i nije mogao valjano odreći.
53./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje Tarifa).
54./ Tužitelju je priznat trošak za:
- sastav tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) i obrazloženih podneska od 9. veljače 2024. kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika (prema T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od po 500,00 eur,
- sastav podnesaka od 9. lipnja 2024., koji po svom sadržaju (dostava potvrda o dostavi dokumentacije tuženicima i iznošenje daljnjih činjenice vezanih uz način korištenja predmetnih fotografija na kolicima za posluživanje hrane u avionima) predstavlja jedan od ostalih podnesaka pa se nagrada odmjerava po T.br. 8/4 Tarife, u iznosu od 50,00 eur,
- zastupanja na ročištu 2. srpnja 2024., 28. studenog 2024. i 21. veljače 2025. (na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari te su se izvodili dokazi saslušanjima) (prema T.br. 9/1 Tarife), u iznosu od po 500,00 eur,
dakle ukupno 3.050,00 eur, koje valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost (T.br. 46. Tarife), što ukupno iznosi 3.812,50 eur.
55./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj kao i u odnosu na glavno potraživanje.
56./ Tuženici naknadu troškova nisu niti potraživali.
57./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu 7. travnja 2025.
Sutkinja:
Tina Šimović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.
DNA
1. tužitelju, po punomoćniku
2. tuženicima
