Poslovni broj: UsI-1481/2023-28

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mirandi Gulišija Jurišić, uz sudjelovanje Radojke Ćupurdija kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužiteljice ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužiteljice TB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelja MB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužiteljice PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelja DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelja CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelja LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužiteljice AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po opunomoćenici Iris Franić Tomić, odvjetnici u Omišu, Punta 3, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe NB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zainteresirane osobe GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zainteresirane osobe HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zainteresirane osobe SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po opunomoćenici Nadi Kustura, odvjetnici u Zagrebu, Masarykova 5, zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva Split, Gundulićeva 29a, OIB: 70793241859, zainteresirane osobe Ministarstva financija Republike Hrvatske, Ivana Lučića 6, Zagreb, OIB: 18683136487, radi naknade za oduzetu imovinu, nakon javne rasprave održane i zaključene 28. veljače 2025., objavom odluke na temelju članka 114. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24; dalje ZUS), 7. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo Klasa: UP/II-942-01/22-01/51 Urbroj: 514-04-02-01-01/08-23-03 od 1. ožujka 2023.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi zainteresiranim osobama trošak upravnog spora u iznosu od 4.875,00 eura, u roku od 30 dana od dana primitka pravomoćnog rješenja.

III. U ostalom dijelu odbija se zahtjev zainteresiranih osoba za naknadu troškova upravnog spora, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01/22-01/51 Urbroj: 514-04-02-01-

01/08-23-03 od 1. ožujka 2023. (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje) poništava se rješenje Splitsko – dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko - pravne poslove Klasa: UP/I-942-05/19-02/04 Urbroj: 2181/1-13/05/625-22-20 od 10. siječnja 2022. (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko rješenje) i predmet vraća na ponovni postupak.

2. Tim prvostupanjskim rješenjem:

- odbijen je zahtjev ŠBP, GB, ZB i ČB za naturalni povrat čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (točka 1);

- ŠBP za 3/6 dijela te GB, ZB i ČB za 1/6 dijela utvrđuje se pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske za građevinsko zemljište i to čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 181 m[2] , čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 175 m[2] i čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 522 m te zemljište ispod zgrade označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] u površini od 188 m[2] i čest. zgr. [katastarska čestica] u površini od 113 m[2] , sve k. o. [katastarska općina], ukupne površine oduzimanja 1179 m (točka 2.);

- naknada se utvrđuje prema suvlasničkim udjelima u ukupnom iznosu od 16.921,81 kn koju je, kao obveznik naknade, dužno isplatiti Ministarstvo financija, nakon pravomoćnosti rješenja, jednokratno u kunama (točka 3. i 4.).

3. U tužbi zaprimljenoj pod poslovnim brojem UsI-1481/2023 tužitelji problematiziraju utvrđenje tuženika koji u osporenom rješenju spornim smatra zaključak prvostupanjskog tijela da nisu ispunjeni uvjeti za naturalni povrat, imajući u vidu činjenicu su objekti izgrađeni na čest. zgr. [katastarska čestica] odoljeli vremenu i ostali na istom mjestu kao i u vrijeme kada su konfiscirani. Službena osoba koja vodi postupak nema stručna znanja temeljem kojeg bi se u građevinskom smislu mogla utvrditi je li građenjem na objektu i sveobuhvatnom rekonstrukcijom nastala nova stvar. U postupku je na tu okolnost izvedeno vještačenje po vještaku građevinske struke Remiju Vukoviću koji je potvrdio da se radi o novoj nekretnini. Tužitelji su u spis dostavili još jedno građevinsko vještvo izrađeno od stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo Ive Buljevića kojim je ta činjenica i potvrđena. Zgrada koja je konfiscirana predniku podnositelja zahtjeva kao takva više ne postoji. Građevinska dozvola izdana je 1980. za „rekonstrukciju“ zgrade koja podrazumijeva građevinske i druge radove na postojećoj građevini kojom se utječe na ispunjavanje temeljnih zahtjeva za građevinu te promjena usklađenosti građevine s lokacijskim uvjetima. Pojmovi „adaptacije“ i „renovacije“ ne postoje u pozitivnom zakonodavstvu koje normira područje gradnje, a nisu postojali ni ranije. Iz glavnog projekta koji je sastavni dio građevinske dozvole vidljivo je da su od stare zgrade preostali samo vanjski zidovi, dok je ostalo naknadno sagrađeno. Na vanjskoj fasadi raniji otvori su zatvoreni i izgrađeni balkoni. U prilog navedenom dostavljaju fotografije objekta (ex hotel Bellevue) iz 1938. Nesporno je da je predmetna zgrada bila oštećena i neprikladna za upotrebu sukladno svojoj namjeni od 1942. (kada ju je tadašnji vlasnik napustio) do 1950. (kada je unutar Hotelskog poduzeća Omiš obnovljena) te je od 1964. (kada je zbog dotrajalosti, bez ikakvog odobrenja i na vlastitu odgovornost korištena kao skladište, ured i smještaj radnika poduzeća) pa do 1981. (kada je potpuno rekonstruirana). U oba slučaja ruševinu je trebalo obnoviti da bi se ona uopće mogla koristiti u skladu s dotadašnjom ili novom namjenom. U konkretnom slučaju rekonstrukcija se odnosila na „obnovu ruševine“ jer su ostaci zgrade bili potpuno neupotrebljivi za osnovnu namjenu, a pogotovo stambenu zgradu s poslovnim prostorom u prizemlju, kakva je nastala nakon rekonstrukcije. Ruševina koja se nalazila na predmetnoj lokaciji (u kojoj su porušene međukatne konstrukcije, drveni pregradni zidovi, drveno stepenište, dotrajali krov…) ne može se poistovjetiti s novonastalom zgradom (u kojoj su sagrađene armirano – betonske međukatne ploče, dograđeno vanjsko armirano – betonsko stepenište, dograđen dio uz ruševinu sa sjeverne strane, izgrađen nov krov) stambene namjene s poslovnim prostorom u prizemlju. U vrijeme prikupljanja dokumentacije za rekonstrukciju zgrade, radnicima „Dalma OOUR Hoteli – Omiš“, ovdje tužiteljima odnosno njihovim prednicima, dodijeljeni su stanovi na korištenje u koje su uselili 1980. Isto je poduzeće temeljem građevinske dozvole broj [broj dozvole] od 6. svibnja 1980. izvršilo rekonstrukciju nekadašnjeg hotela „Bellevue“, koji radovi su zbog nedostatka sredstava prekinuti, nakon čega su radnici o svom trošku nastavili s izvođenjem radova potrebnim za dovršetak izgradnje stanova. Tvrtka „Dalma d.d. Split“ nije navedene stanove unijela u društveni kapital niti ih je predala na upravljanje stambenom fondu, jer je smatrala da su vlasnici stanova upravo radnici koji su ih izgradili. Spisu je priložen dopis od 9. svibnja 2011. kojim se potvrđuje da su radnici sami izgradili stanove. Tužitelji su pred nadležnim Općinskim sudom u Splitu 2014. pokrenuli i parnični postupak radi utvrđenja svog prava vlasništva protiv Republike Hrvatske, koji postupak je u prekidu do pravomoćnog okončanja postupka o povratu. Svi ti stanovi izgrađeni su, dakle, prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa su temeljem odredbe članka 372. istog Zakona, tužitelji nad njima stekli pravo vlasništva. U prilog takvoj tvrdnji pozivaju se na revizijske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev. 594/00 od 30. rujna 2003. i Rev. 378/03 od 9. rujna 2003. U ovom su slučaju u smislu članka 52. stavak 1. Zakona o naknadi tužitelji treće osobe, u kom slučaju je naturalni povrat predmetnih nekretnina podnositeljima zahtjeva isključen. Kod izloženog, predlaže se osporeno rješenje poništiti, a tužiteljima naknaditi troškove upravnog spora.

4. U tužbi zaprimljenoj pod poslovnim brojem UsI-1484/2023 tužiteljica TB pobija zakonitost osporenog rješenja sadržajno identičnim navodima koji su izneseni pod točkom 3. Pored toga, tužiteljici je sporno pozivanje na odluku nekog suda ili rješenje tuženika u nekom drugom predmetu, pored izričitih zakonskih odredbi kojima se definira pojam „ruševine“ i „rekonstrukcije“. Odlučne su činjenice u provedenom postupku utvrđene vještačenjem po ovlaštenom sudskom vještaku, koje tuženik, koji s takvim znanjem ne raspolaže, ne prihvaća. Predlaže osporeno rješenje poništiti. Ova je tužiteljica dostavila i podnesak od 18. travnja 2024. u kojoj ukazuje da se građevinskom dozvolom iz 1980. u tekstualnom dijelu odobrava "adaptacija postojeće stambene zgrade". Sastavni dio te dozvole je i glavni projekt iz kojeg je vidljivo da na terenu nema "postojeće stambene zgrade". Tamo su samo ostaci zgrade koja je nekad imala ugostiteljsko turističku namjenu (hotel i restoran) i nikad nije postala stambena (niti temeljem odgovarajućeg ili internog akta upravitelja). Ovom promjenom u bitnome se mijenja usklađenost građevine s lokacijskim uvjetima u skladu s uvjetima s kojim je izgrađena. Projektom je, osim adaptacije, predviđena i preinaka (dogradnja dijela objekta i vanjskog stubišta, sanacija krovišta i zamjena nosivih konstrukcija, instalacija i dr.). Prema građevinskom vještvu radi se o "novoj stvari". U ovom je slučaju ulaganjem nastala nova stvar i ona se kao takva ne može vratiti bivšim vlasnicima. Zbog izvršenog opsega radova sadašnja zgrada ne može se smatrati istom zgradom koja je oduzeta. Nijedan stan u novoj zgradi nije postojao u oduzetoj ugostiteljsko turističkoj zgradi i ne može se vratiti bivšem vlasniku bez obzira na pravni status stanara u njemu. Taj status dokazivat će se u posebnom postupku. Nakon što su stanovi izgrađeni i predani stanarima Dalma – hoteli d.o.o., isti nisu uneseni u temeljni kapital, već su na gospodarenje predani Fondu za financiranje stambeno – komunalne djelatnosti Grada Omiša, koji nije smatrao da je ovlašten za prodaju tih stanova, jer su sagrađeni pretežnim ulaganjem stanara.

5. Kako se tužbama osporavaju ista rješenja izvršeno je spajanje spisa te se spis predmeta poslovnog broja UsI-1484/2023 pripaja spisu poslovnog broja UsI- 1481/2023 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja, tako da će se isti predmeti dalje voditi pod gornjim poslovnim brojem.

6. U odgovoru na tužbu, tuženik, pozivajući se na obrazloženje osporenog rješenja, predlaže tužbu kao neosnovanu odbiti.

7. U spor su kao zainteresirane osobe pozvani BB, GB, ZB i SB koji u zajedničkom odgovoru na tužbu uzvraćaju da je 5. lipnja 1980. izdana građevinska dozvola upravo radi adaptacije postojeće stambene zgrade izgrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u stambeni prostor i prizemlja u poslovni prostor. Protivno tvrdnjama tužitelja, adaptacija je jedan od oblika rekonstrukcije i to onaj kojim se, sukladno pravilima građevinske struke vrši sanacija i svako drugo izvođenje radova kojima se utječe na ispunjavanje bitnih zahtjeva za građevinu i kojima se ne mijenja usklađenost građevine s lokacijskim uvjetima u skladu s kojima je izgrađena. Tu definiciju da je imao i Zakon o gradnji iz 2003., dok je Zakon o izgradnji objekata iz 1975., temeljem kojeg je građevinska dozvola i izdana, pod adaptacijom podrazumijevao jedan od oblika rekonstrukcije. Planiranim radovima nije se mijenjala usklađenost građevine s lokacijskim uvjetima u skladu s kojima je izgrađena. Nije točno da se radilo o obnovi ruševine, jer je čest. zgr. [katastarska čestica] u vrijeme konfiskacije 1946. bila neznatno oštećena, a čest. zgr. [katastarska čestica] uopće nije bila oštećena. Do početka adaptacije obje su korištene kao skladište, poslovni prostor i prostor za stanovanje radnika. Čak i da su točne tvrdnje da se radilo o ruševini, to je bez pravnog učinka za ovu upravnu stvar, jer prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovnog broja Rev-1714/00-2 od 3. travnja 2002. „zgrada u ruševnom stanju, koja se može rekonstruirati bez rušenja konstruktivnih zidova zgrade ne može biti propala stvar“. Tužitelji netočno navode da su dva vještaka potvrdila da je rekonstrukcijom nastala nova zgrada. U predmetnom postupku provedeno je samo jedno vještačenje 2010. po PGN project d.o.o. radi procjene vrijednosti nekretnina koje su predmet povrata, u kojem se ne navodi da se radi o novoj stvari, niti to iz vještva proizlazi. Štoviše, vještak utvrđuje vrijednost nekretnine koju dijeli na jednake dijelove podnositeljima zahtjeva. Irelevantno je što je adaptacijom izvršena promjena namjene (tako i u revizijskoj presudi Rev – 2245/11-2 od 30. listopada 2012.). Zainteresirane osobe prigovarale su vještvu u dijelu u kojem se navodi „da se zbog opasnosti od urušavanja odlučuje rekonstruirati zgradu, tako da su od stare zgrade ostali samo vanjski zidovi", jer ovu tvrdnju vještak ničim ne dokazuje. Zgrada je adaptirana punih 35 godina nakon oduzimanja bivšim vlasnicima. Još iz akta o konfiskaciji proizlazi da je predmetna zgrada oznake čest. zgr. [katastarska čestica] izgrađena od kamena, neznatno oštećena, a m[2] procijenjen na 250,00 dinara, dok je m neoštećene zgrade oznake čest. zem. [katastarska čestica] procijenjen na 300,00 dinara iz čega zaključuje da zgrada nije bila ruševina ni u vrijeme konfiskacije, ni u vrijeme adaptacije. Pored toga, građevinskom dozvolom nije ni obuhvaćena čest. zgr. [katastarska čestica]. Da se nije radilo o ruševnom objektu proizlazi i iz vještva u kojem se utvrđuje da je zgrada od 1950. do 1963. poslovala kao hotel, a od 1964. do 1978. kao skladište, uredi i prostor za smještaj radnika, dok je adaptacijom mijenjana namjena na način da je prizemlje adaptirano u poslovni prostor, a prvi, drugi i treći kat u stanove. Pozivajući se na ranije spomenute presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske zainteresirane osobe zaključuju da se u smislu članka 49. stavak 1. Zakona o naknadi imovina vraća sa svim fizičkim promjenama koje su na njoj izvršene (dogradnje, adaptacija, rekonstrukcije i sl.) prema pravnom režimu koji se na nju primjenjuje u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja. Dakle, ako je imovina u vrijeme oduzimanja bila npr. poslovni prostor, a u času donošenja stan, tada se imaju primijeniti pravila o vraćanju stana. Tužitelji se pozivaju na vještvo izrađeno po njihovoj narudžbi od Nacrt d.o.o., koje je bez ikakvog pravnog učinka, a sam vještak potvrdio je da predmet vještačenja nije ni pregledao. Pretežiti dio tog vještva pročitan je iz vještačenje izrađenog po PGN project d.o.o. Ni jedno od ova dva vještva ne predstavlja pravno relevantan dokaz koji dokazuje da je adaptacijom čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nastala nova nekretnina i to ne samo čest. zgr. [katastarska čestica], već i čest. zgr. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], koja nije ni obuhvaćena adaptacijom. Nije točno da su svi tužitelji i njihovi prednici dostavili u spis rješenja o dodjeli stana, dakle, dokaz da su bili nosioci stanarskog prava na stanovima u predmetnim nekretninama. Jedini nositelji stanarskog prava da su bili tužitelji MB, ŽB, LB i PB, kao bračni drug pok. OB. Stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova 5. studenog 1996. njima je prestalo stanarsko pravo te su prema članku 30. stavak 2. istog Zakona stekli status zaštićenog najmoprimca. Ostali tužitelji da nisu dokazali pravni interes za podizanje tužbe. Tužiteljica ĐB nije dostavila dokaz da je njezina pok. majka IB bila nositelj stanarskog prava kao ni dokaz da je na dan stupanja na snagu Zakona o najmu do smrti majke bila član obiteljskog domaćinstva. Tužitelj FB uopće ne stanuje u predmetnoj nekretnini. Tužitelj CB nije dostavio dokaz da je na dan stupanja na snagu Zakona o najmu bio član obiteljskog domaćinstva pok. OB odnosno iza njegove smrti član obiteljskog domaćinstva PB. Tužiteljica ŠB nije bila nositelj stanarskog prava niti ga je stekla temeljem odluke Dalma – Hoteli d.d. [adresa] od 2. lipnja 1993., jer je ta odluka donesena nakon donošenja Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu odnosno u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba (Narodne novine, br. 53/90, 61/91, 25/93, 70/93) i kao takva ništetna. Tužiteljica AB nema pravni interes jer njezini roditelji nisu imali stanarsko pravo, a njezin otac RB ugovorom je 4. rujna 1989. dobio na korištenje poslovni prostor, u predmetnoj nekretnini na rok od pet godina. Stanarsko pravo, kao i pravo na status zaštićenog najmoprimca nije predmet nasljeđivanja, već se ta prava prenose pod uvjetima propisanim posebnim zakonom (Zakonom o stambenim odnosima i Zakonu o najmu stanova) pa su uz tužbu dostavljena rješenja o nasljeđivanju radi dokazivanja pravnog interesa za podizanje tužbe, bez pravnog učinka.

8. Uz podnesak od 15. travnja 2024. zainteresirane osobe dostavljaju izvod iz "Slobodne Dalmacije" od 13. srpnja 1946., u kojem se prenosi obavijest o otvaranju Hotela Dinara (ex Bellevue) u [adresa] iz kojeg je razvidno da je predmetni objekt (koji je sada predmet povrata) položen na čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], počeo s radom samo šest mjeseci nakon konfiskacije. Iz tog teksta razvidno je da se kod otvaranja naglašava brzo osposobljavanje objekta, što potvrđuje tvrdnje da isti nisu bili značajnije oštećeni prije konfiskacije niti se radilo o ruševini.

9. U podnesku od 6. veljače 2025. tužitelji tvrde da nekadašnji hotel na dan stupanja na snagu Zakona o naknadi kao takav ne postoji, s obzirom da je jedan njegov dio unesen u temeljni kapital društva "Dalma hoteli" d.o.o., a u preostalom dijelu postojećeg objekta su izgrađeni stanovi odnosno više stambenih jedinica temeljem valjane građevinske dozvole, za što je ishodovana i uporabna dozvola. To da su utvrdili vještaci Remi Vuković i Ive Buljević. Izgradnja četiri stana, koje su tužitelji sami izgradili, u okviru vanjskih zidova predstavlja novu građevinu. Objekti da su rekonstruirani obimnim građevinskim radovima, bez kojih njihovo korištenje ne bi bilo moguće. Takav stav da je izražen u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske Us- 4523/06 od 9. lipnja 2010.

10. Županijsko državno odvjetništvo Split, kao zainteresirana osoba, u odgovoru na tužbu, predlaže u sporu ispitati tužbene navode te s tim u vezi odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

11. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, kao zainteresirana osoba, u odgovoru na tužbu, pridružuje se pravnom shvaćanju kojeg je u osporenom rješenju zauzeo tuženik.

12. Tijekom spora održana je rasprava (ročište 6. veljače 2025., 28. veljače 2025.), bez nazočnosti uredno pozvanog tuženika te Županijskog državnog odvjetništva Split i Ministarstva financija Republike Hrvatske, kao zainteresiranih osoba, na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet spora.

13. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo te uloženu tijekom spora.

14. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

15. Predmet spora ocjena je zakonitosti rješenja tuženika kojim se poništava prvostupanjsko rješenje kojim se ovlaštenicima naknade priznaje pravo na naknadu u obveznicima Republike Hrvatske, zbog pogrešnih utvrđenja, a tako i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na:

a) zaključak radi li o konfiskaciji poduzeća prijašnjeg vlasnika GB ili osobnoj imovini fizičke osobe u kojoj su druge fizičke osobe obavljale zanatsku djelatnost;

b) zaključak je li rekonstrukcijom nastala nova stvar zbog čega se smatra da oduzeta imovina više ne postoji.

16. Tužitelji posebno problematiziraju način na koji tuženik u konkretnom slučaju primjenjuje odredbu članka 7. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ( Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19, u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi) prema kojem se odredbe tog Zakona ne odnose se na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona, a koja na dan donošenja ovoga Zakona u naravi ne postoji.

17. Predmet naknade je imovina za koju je Kotarski narodni sud u Omišu u konfiskacijskom postupku GB od 25. siječnja 1946., po presudi istog suda Konf: 112/45 od 28. prosinca 1945. donio rješenje u smislu čl. 24. Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije, kojim se podržavljuje:

- čest. zgr. [katastarska čestica], djelomično oštećena stojna kuća – hotel koja se sastoji od prizemlja, prvog, drugog, trećeg kata i mrtvog prizemlja,

- čest. zem. [katastarska čestica], na kojoj se nalazi sagrađena zgrada, koja je služila kao restoran,

- čest. zgr. [katastarska čestica], stojna kuća koja se sastoji od prizemlja, prvog i drugog kata te mrtvog prizemlja,

- čest. zem. [katastarska čestica], u naravi vrt na kojem je sagrađena kuhinja i sprema,

- čest. zem [katastarska čestica], površine 522 m[2] , vrt, sve Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

18. Sva imovina u trenutku konfiskacije upisana je u zk. tijelo 1. i 2. zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na kojem je uknjiženo pravo vlasništva GB, na kojeg je i naslovljeno rješenje o konfiskaciji. Ova su utvrđenja pouzdana osnova za zaključak, kako to pravilno navodi tuženik, da se radi o imovini fizičke osobe koja je u zemljišnim knjigama u vrijeme oduzimanja uknjižena kao vlasništvo GB.

19. Presudom Općinskog suda u Omišu poslovni broj P.113/80 i P.485/5 utvrđeno je da je tužitelj „Dalma“ OOUR „Hoteli Omiš“ ovlaštenik prava trajnog korištenja na čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Prema podacima Hrvatskog fonda za privatizaciju od 1. ožujka 2005. i 29. siječnja 2021., nakon davanja suglasnosti na namjeravanu pretvorbu (rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju broj: 01-02/92-06/816 od 10. prosinca 1993.) u vrijednost društvenog kapitala „objekt Dinara – Omiš“ uključen je poslovni prostor koji se sastoji od slastičarne, skladišnog i uredskog prostora, sanitarnog čvora, komunikacijskog stubišta, sve u prizemlju objekta, podudarne površine od 220,21 m[2] NGP te uredski prostor i komunikacijsko stubište, površine 69,90 m[2] na prvom katu objekta i zemljište površine 425 m[2] .

20. Spisu je priložena građevinska dozvola broj: [broj dozvole] od 6. svibnja 1980. kojom se „Dalma“ export – import Split OOUR „Hoteli Omiš“ odobrava adaptacija postojeće zgrade označene kao čestice zgrade [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Radi se o zgradi koja je, nakon konfiskacije u razdoblju od 1950. do 1963. poslovala kao hotel, a od 1964. do 1978. zbog dotrajalosti korištena kao skladište, uredi te smještaj za radnike poduzeća.

21. Za potrebe ocjene osnovanosti zahtjeva za naturalni povrat, tijekom postupka obavljeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo Remiju Vukoviću koji u svom nalazu i mišljenu od 9. travnja 2010. navodi: „….glavna zgrada hotela (čest. zgr. [katastarska čestica]) nakon 1945. bila je u ruševnom stanju, ostali su samo vanjski zidovi te je od 1950. otpočela rekonstrukcija u manjem obimu, a u periodu od 1980. do 1983. u sadašnjem obimu, izgrađen je novi unutrašnji nosivi AB zid u sredini zgrade u smjeru I-Z, drvene međukatne konstrukcije zamijenjene su AB monolitnim pločama, ukinuto je unutrašnje stubište s kamenim gazištima“, dograđeno je sa sjeverne strane novo AB samonosivo četverokrako stubište, izvršena je izmjena rasporeda prostorija u unutrašnjosti svih etaža (novi obrtničko – instalaterski radovi), rekonstruiran je kosi četverostrešni krov s pokrovom od crijepa…“ „…zgrada depadanse (č. zgr. [katastarska čestica]) nakon 1945. adaptirana, stare drvene međukatne konstrukcije zamijenjene novima, izvršeni novi obrtnički – instalaterski radovi u unutrašnjosti prostora, rekonstruiran je drveni kosi četverostrešni krov s pokrovom od crijepa….“

„…S obzirom na količinu izvršenih radova na zgradi oznake č. zgr. [katastarska čestica] (sve novo osim vanjskih nosivih zidova), može se zaključiti da je u financijskom smislu riječ o novoj nekretnini. To je i razumljivo s obzirom na starost nekretnine.“

22. Za razliku od prvostupanjskog tijela, koje temeljem vještačkog nalaza uzima utvrđenim da se radi o novoj nekretnini, tuženik zauzima stajalište da isto ne daje povoda za zaključak „da je konfiscirana zgrada do donošenja Zakona o naknadi srušena i da bi na njezinom mjestu bila izgrađena nova zgrada.“

23. Iz stanja spisa proizlazi da se radi o zgradi izgrađenoj 1920., napuštenoj od strane vlasnika tijekom Drugog svjetskog rata, devastiranoj i oštećenoj, zbog čega je 1950. obnovljena i posluje unutar Hotelskog poduzeća Omiš. Temeljem građevinske dozvole pravni sljednik tog poduzeća RO Dalma – Split, OOUR Hoteli – Omiš proveo je rekonstrukciju i promjenu namjene, opisanu u vještaku stalnog sudskog vještaka. S obzirom na činjenicu da se predmetna zgrada na čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od same konfiskacije u načelu koristi te je radovima rekonstrukcije u konačnici postala kvalitetnija i stabilnija građevina, ne može se tumačiti na način da je tako izgrađen novi objekt. Ni iz samog vještva ne proizlazi da je u nekom razdoblju zgrada predstavljala ruševinu odnosno da je bila devastirana u mjeri da se uopće nije mogla koristiti. To što su u adaptaciju postojeće građevine uložena značajna financijska sredstva, zbog čega je zgrada dobila korisniju i kvalitetniju funkciju, ne može se tumačiti na način da konfiscirane zgrade više nema. Na zgradi su učinjeni značajniji zahvati, međutim, to ujedno ne znači da ista u smislu prethodno citirane odredbe ne postoji. Zato sud podržava stajalište tuženika koji prvostupanjsko tijelo upućuje u ponovnom postupku preispitati radi li se ovdje o situaciji na koju se primjenjuje odredba članka 7. Zakona o naknadi.

24. Kod izloženog, odlučeno je temeljem odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan odnosno presuditi kao u izreci.

24. Prema Tbr. 27. stavak 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23) za sastavljanje odgovora na tužbu i zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu u neprocjenjivim predmetima odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova.

25. Prema Tbr. 40. stavak 1. Tarife kad odvjetnik u istom postupku brani ili zastupa više osoba, pripada mu pravo na povišenje tarifnih stavaka za drugu i svaku sljedeću osobu za 10 % - uz uvjet da to povišenje može iznositi najviše 50 %.

26. Prema Tbr. 54 vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

26. Zainteresirane osobe popisale su trošak sastava odgovora na tužbu te zastupanja na ročištu (6. veljače 2025. i 28. veljače 2025.) te sastava podneska od 15. travnja 2024. i 17. veljače 2025., uvećano po Tbr. 40 (zastupanje više osoba) i PDV.

27. Zainteresiranim osobama priznaje se trošak sastava odgovora na tužbu i zastupanja na ročištima (za svaku radnju 500 bodova), uvećano za zastupanje više osoba (30 %) i pripadajući PDV, ukupno 4.875,00 eura, jer je to opravdani trošak koje se imale u ovom sporu.

28. Međutim, zainteresiranim osobama ne priznaje se trošak sastava podnesaka, jer je tijekom spora opunomoćenica na ročištima imala priliku iznijeti činjenične i pravne navode koje smatra bitnom za zaštitu prava i interesa stranke koju zastupa. Priznavanje troška za sastav podneska i troška zastupanja značilo bi u suštini da se zainteresiranim osobama priznaje trošak po dvije osnove (zastupanja i sastav obrazloženog podneska), iako se u suštini radi o procesnim radnjama iste svrhe. Odredbe ZUS koje, ovisno o uspjehu u sporu, priznaju pravo na naknadu troškova, ovaj sud tumači na način da se strankama imaju priznati samo oni troškovi koji su nužni i opravdani za zastupanje stranke, a što ovaj trošak nije.

U Splitu, 7. travnja 2025.

SUTKINJA

Miranda Gulišija Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužiteljima po opunomoćenici

- tuženiku

- zainteresiranoj osobi Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske po Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku

- zainteresiranoj osobi Ministarstvu Financija Republike Hrvatske

- u spis