REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1345/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnicima Ivanu Šalinu i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-908/2020-47 od 23. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika – i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-908/2020-47 od 23. svibnja 2024.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice podnesena protiv točke II. rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-908/2020-47 od 23. svibnja 2024.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja, u njenoj točki I., odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5102662193, zaključen između tužiteljice i tuženika 11. listopada 2005. ništetan, te da kao takav ne proizvodi pravni učinak, i posljedično tome da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 36.350,75 € sa zateznim kamatama na pojedinačno određene dijelove toga iznosa kako je to navedeno u toč. I. izreke. U njenoj toč. II. utvrđeno je da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli navedenog ugovora o kreditu od 11. listopada 2005., te je posljedično sa time u njenoj toč. III. naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.940,78 € sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku kako je to navedeno u toč. III. izreke. U toč. IV. izreke odbijen je dio zahtjeva tužiteljice za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 0,01 € od 14. listopada 2013. do isplate, a u toč. V. izreke odbijen je tuženikov prigovor prijeboja za iznos od 2.417,00 € kao neosnovan. Istom je presudom, u njenoj toč. VI., naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.003,26 € sa zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2024. do isplate po propisanoj kamatnoj stopi, a u toč. VII. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

2. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja, u njegovoj toč. I., dopuštena je preinaka tužbe kao u podnesku tužiteljice od 5. svibnja 2022., dok je u toč. II. izreke odbačena tužba u dijelu kojim se zahtijeva utvrđenje da tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kunu, koje promijene su nastale nakon 11. listopada 2005.

3. Protiv presude žalbu su podnijeli tužiteljica i tuženik, a tužiteljica i protiv rješenja.

4. Tužiteljica u svojoj žalbi navodi da je podnosi protiv toč. I. i VI. presude te toč. II. rješenja suda prvog stupnja i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o parničnom trošku. Žalbeni je prijedlog tužiteljice da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinači na način da se usvoji njen osnovni tužbeni zahtjev u cijelosti i istoj dosudi ukupno zatraženi parnični trošak uvećan za trošak sastava žalbe, ili, podredno da se presudu i rješenje u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje, a traži i trošak žalbe.

5. Tuženik u svojoj žalbi navodi da je podnosi protiv toč. II., III., V., VI. i VII. presude, i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a pobija i odluku o troškovima postupka. Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijanu presudu preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije uz naknadu troškova tuženiku, ili, podredno da se istu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovni postupak, a traži i trošak žalbe.

6. Odgovor na žalbu tužiteljice podnio je tuženik navodeći u bitnome da su žalbeni navodi tužiteljice neosnovani, pa slijedom toga predlaže da se njenu žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke, a traži i trošak odgovora na žalbu.

7. Odgovor na žalbu tuženika nije dostavljen.

8. Žalbe tužiteljice i tuženika nisu osnovane.

9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim u cijelosti Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102662193, zaključen između tužiteljice i tuženika dana 11. listopada 2005., slijedom čega predlaže da joj tuženik isplati iznos od 36.350,75 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate, odnosno, u slučaju neosnovanosti tog tužbenog zahtjeva, zahtjev za utvrđenjem ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli navedenog ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile dana 11. listopada 2005., slijedom čega traži isplatu iznosa od 4.940,78 € sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate.

10. Pritom između stranaka nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, 11. listopada 2005. zaključen Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5102662193, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužiteljici isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 CHF te kojim je ugovorena kamatna stopa od 7,99 %.

11. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je Ugovor o kreditu od 11. listopada 2005. ništetan te da kao takav ne proizvodi pravni učinak u cijelosti, jer da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, slijedom čega da ništetnost odredabe u valutnoj klauzuli nije element bez kojeg ugovor o kreditu ne može opstati. Navedeno iz razloga, što je iznos kredita koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje utvrdiv u kunama i iznos koji je ona morala vratiti prema otplatnom planu i bez te odredbe, a isto se odnosi i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je u tom slučaju na cijelo ugovoreno razdoblje primjenjiva početna kamatna stopa od 7,99 %, pa ništetnost navedenih odredbi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora. Stoga, kako se radi o djelomičnoj ništetnosti, sud prvog stupnja je prihvatio podredni tužbeni zahtjev u dijelu usmjeren na utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i posljedično tome isplatu iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjenu u tečaju CHF, zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate. Pritom, sud prvog stupnja odbija kao neosnovan tuženikov prigovor zastare, kao i njegov istaknuti prigovor prijeboja.

12. Takva odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita.

13. Prije svega, u ovom postupku obzirom na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem je istakao potrebu da se u ovom predmetu razmotri postoje li okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda odnosno uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskoga suda i to da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke (čl. 71. t. 7. ZPP-a), valja reći da kod predsjednice ovog drugostupanjskog vijeća, kao niti ostalih članova vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

13.1. Nadalje, valja istaknuti da osporena presuda i rješenje, u smislu ocjene osnovanosti žalbenog razloga koji upućuju na ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a niti u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrže takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju presude i rješenja sud prvog stupnja navodi u pogledu odlučnih činjenica valjane razloge za svoje stavove o osnovanosti postavljenih zahtjeva.

13.2. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe 502.a i c. ZPP-a jer je navedenom odredbom čl. 502.c ZPP- a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a kada su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tužiteljica u ovom postupku dokazala da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu pa se prema tome ima primijeniti navedena zakonska odredba čl. 502.c ZPP-a.

13.3. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju koje je, i po ocjeni ovog suda, opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, za koje se može provjeriti imaju li pravnu i činjeničnu osnovu.

13.4. Također, nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a jer se radi o slučaju da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, budući da ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem kojim raspolaže vještak financijske struke.

13.5. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što bi prvostupanjski sud zanemario prijedloge tuženika, jer prema čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je prema st. 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud nije zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika iznijete tijekom postupka, a činjenica da navode tuženika nije prihvatio kao osnovane odnosno da njegove dokazne prijedloge nije prihvatio ili da je iz onih koje je proveo izveo ocjenu dokaza kojom tuženik nije zadovoljan, ne znači da je na strani tuženika došlo do povrede prava na pravično suđenje.

13.6. Time što sud prvog stupnja nije proveo sve po tuženiku predložene dokaze nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 6. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, niti je zbog navedenog činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naime, sud nije dužan izvoditi sve dokaze koje predlože stranke, već samo one kojima se utvrđuju relevantne činjenice. Pritom, budući je tuženik odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka RF, djelatnice banke, ne može se prihvatiti žalbene navode tuženika da bi sud tuženika (na kojem je bio teret dokaza) onemogućio u dokazivanja činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredbi.

13.7. Konačno, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

14. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka sklopljen navedeni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102662193 od 11. listopada 2005. temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 35.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, koji iznos se tužiteljica kao korisnik kredita obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen navedenim Ugovorom, s rokom otplate od 120 mjeseci. Nije sporno ni da je tužiteljica predmetni kredit otplatila.

14.1. Sporno je, prije svega, da li je navedeni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, zatim ukoliko nije, jesu li ugovorne odredbe navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena valutna klauzula ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od nje naplatio temeljem takvog ništetnog ugovora ili takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a), kao i osnovanost tuženikovog prigovora zastare, te prigovora prijeboja.

15. U odnosu na žalbu tužiteljice, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ali da unatoč tome nije ništetan ugovor o cijelosti što je i valjano obrazložio.

15.1. Neosnovano tužiteljica smatra da odredbe Ugovora koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule vezane za švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu predstavljaju bitne elemente Ugovora bez kojih isti ne može opstati. Naime, kako pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, odredbe Ugovora koje su utvrđene nepoštenima, a time i ništetnim posljedično uzrokuju djelomičnu ništavost toga Ugovora, ali ne podrazumijevaju i ništetnost Ugovora u cjelini. Radi se o ugovornim odredbama kojima su ugovorne stranke samo pobliže odredile izračun anuiteta pri vraćanju iznosa kredita vezano za stranu valutu (švicarski franak). Kako predmetni Ugovor, neovisno o navedenim odredbama sadrži sve bitne elemente (kao što je iznos kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu, valutnu klauzulu prema prvotnom tečaju i sl.) nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost, nedvojbeno je da ništetnost ovih odredaba nije rezultirala ništetnošću cijelog Ugovora.

15.2. Stoga je pravilno odbijen glavni - prvi tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora kao i s tim u vezi isplatu iznosa od 36.350,75 € sa zateznim kamatama na mjesečne iznose.

16. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a jer je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnike kredita, sve u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.

17. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv kojih su tuženici u tome postupku podnijeli revizije koje su odbijene kao neosnovane presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., iz kojeg razloga ovaj sud podržava ocjenu suda prvog stupnja o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502. st. 1. ZPP-a.

18. Ovo iz razloga što je presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena i protiv ovdje tuženika, a tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, dok je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Konačno, o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

20. Kako je u presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama.

21. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

21.1. Naime, u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu prema čijem sadržaju korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO-a niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

21.2. Sud Europske unije je već presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje.

21.3. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

21.4. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO- a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

21.5. Međutim, kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO-a.

21.6 Ovaj sud slijedom toga ocjenjuje kako su stranke Ugovorom o kreditu uredile svoja prava i obveze na drugačiji način, zbog čega te odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba restriktivno tumačiti.

21.7. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni koliko je iznosio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

22. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena nerazumljivom, time i nepoštenom, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

23. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dao tužiteljici, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

24. Protivno žalbi tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a pravilno odlučio o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa (toč. III. izreke), zaključivši da je temeljem navedenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora, tuženik ugovorenom valutnom klauzulom od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge.

25. Pri tome je sud prvog stupnja tužiteljici pravilno dosudio novčani iznos u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem jer je tuženik dužan vratiti ono što je na temelju takvog ništetnog ugovora odnosno dijela ugovora primio.

26. Nadalje, a suprotno žalbenim navodima tuženika ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici jer manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF koja nije bila jasno predočena tužiteljici pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem manjih anuiteta od onih na dan isplate kredita, tužiteljica nije ništa neosnovano primila, pa stoga ne postoji niti njena obveza vraćanja. Pritom, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošače, jer su potrošači osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka, te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetne ugovorne odredbe došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, dakle do štete po njih, stoga nema osnove da se uzimaju u obzir i negativne razlike, iz kojeg razloga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je odbio tuženikov prigovor prijeboja, kao neosnovan.

27. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je, kao neosnovan, odbio ovaj prigovor tuženika.

27.1. U odnosu na pitanje zastare potraživanja u pogledu isplate utuženog iznosa s osnove valutne klauzule, valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinuta zastara na temelju čl. 241. ZOO-a te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na tuženika počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. za promjenjivu kamatnu stopu i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, kada su tužiteljica i ostali korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem tih ništetnih odredbi ugovora.

27.2. Dakle, budući da su tek od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogli od tuženika kao banke tražiti povrat odnosno pokretati sudske postupke radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tih potraživanja budući da je tužba u ovome predmetu podnesena 19. veljače 2020., dakle unutar zastarnog roka od pet godina (čl. 225 ZOO-a).

27.3. Pri takvom shvaćanju posebno treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih odredbi ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

27.4. Pri tome treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje su kao tužitelji ovlašteni štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a).

27.5. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, a ono je i nadređeno nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe, dalje: Direktiva 93/13. EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12., dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome, valja istaknuti da u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

28. Također, i odluka o trošku donesena je uz pravilnu primjenu odredaba čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22 – dalje: Tarifa). Pritom, a suprotno žalbenim navodima tuženika valja navesti da se izmjenama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 126/22)), po kojoj se u čl. 1. mijenjala vrijednost boda, na način da sada iznosi 2,00 €, primjenjuje i na radnje poduzete do dana stupanja na snagu izmjene Tarife.

28.1. Nadalje, a suprotno žalbenim navodima tuženika, u situaciji kao što je ova, kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva iz čl. 188. st. 2. ZPP-a, kada zahtjevi proizlaze iz iste činjenične i pravne osnove, a tužiteljica nije uspjela u odnosu na glavni zahtjev, ali je uspjela u odnosu na podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev, dok u odnosu na glavni (odbijeni) zahtjev nisu nastali posebni troškovi, tuženik je tužiteljici dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti, kako je to pravilno odlučio i sud prvog stupnja.

29. Slijedom iznijetog, valjalo je odbiti žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane i odlučiti kao u izreci (po čl. 368. st. 1. ZPP-a).

30. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadu troška žalbi, iz razloga što nisu uspjeli sa svojim žalbama, a zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu iz razloga što isti nije bio potreban (po čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Puli-Pola 7. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić