Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-569/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Miroslavu Kosanović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski odvjetnik u OD Šooš Maceljski, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave održane dana 12. ožujka 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Sandre Kovačić odvjetnice u OU Irene Blauhorn u Karlovcu i zamjenice punomoćnika tuženika Andreje Nejak Bićanić odvjetnice u Karlovcu, a objavljene dana 07. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 7.545,94 eura (sedam tisuća petsto četrdeset pet eura i devedeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.04.2018.g. pa do isplate, te iznos od 406,74 eura (četiri sto šest eura i sedamdeset četiri centa) na ime zakonskih zateznih kamata, sve u roku od 15 dana.

II.

Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 422,73 eura (četiri sto dvadeset dva eura i sedamdeset tri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III.

Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 2.643,09 eura (dvije tisuće šesto četrdeset tri eura i devet centi), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (7. travnja 2025.) pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 16. ožujka 2006. g. s tuženom bankom sklopila Ugovor o kreditu, broj 9011088227, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem OU-316/06, dana 31. ožujka 2006. g., kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 55.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana. Tužiteljica je dana 17. prosinca 2015. s tuženom sklopila dodatak ugovora o kreditu koji je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama zakona kreditiranju. Bez obzira što je tužiteljica konvertirala kredit i na ime te konverzije dobila određenu svotu, njezino potraživanje nije u cijelosti isplaćeno. Tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev podneskom od dana 6. kolovoza 2024. (list br. 474-475).

2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Tužitelj, potpuno zanemarujući činjenicu da je potpisao Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita i potpuno zanemarujući postojanje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, traži isplatu na temelju parametara koji nemaju apsolutno nikakve veze niti sa presudom iz kolektivne zaštite potrošača, niti imaju veze sa parametrima utvrđenim u Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno tumači presude iz kolektive zaštite potrošača smatrajući da je na temelju tih presuda ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz predmetnih presuda nikako ne proizlazi. Tuženik prvenstveno smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja.

3. Tužbeni zahtjev je osnovan.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice PP, dokaz čitanjem i pregledavanjem Ugovora o kreditu od 16. ožujka 2006. sa lista br. 5-7, otplatna tablica sa lista br. 10-11, Dodatak ugovora o kreditu broj 9011088227 od 17. prosinca 2015. sa lista br. 12-14, opći uvjeti poslovanja tuženika (list br. 138-146), plan otplate kredita sa lista br. 393-400, pregled uplata po kreditu sa lista br. 401-404, knjigovodstvena kartica sa lista br. 428-451, pismenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka D&S d.o.o. iz [adresa] sa listova br. 454-466,očitovanja financijskog vještaka sa lista br. 478. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-u).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

6. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

7. Tužitelj PP je potvrdila da je kredit digla u CHF i tim novcima kupila stan kao fizička osoba, još uvijek živi u tom stanu i kupila je pod djevojačkim prezimenom P. Kredit je do danas vraćen. Potpisala je dodatak ugovoru ili konverziju i to iz razloga jer je rata bila velika a ovo mi je omogućavalo da 50% plaćam kroz neko vrijeme kako je banka odredila do određenog iznosa odnosno iznosa koji je priznat u konverziji od strane banke. Kredit je otplatila i to trajnim nalogom sa svog tekućeg računa. Na pitanje pun tužiteljice zašto je uzela kredit u CHF odgovara da sam išla u svoju matičnu banku gdje je bila klijent, tražila je kredit za stan i ponuđen joj je kredit u CHF koji je bio stabilan, nije se uopće nećkala oko podizanja ovog kredita jer su ga nahvalili. A nešto posebno u banci nije o toj valuti razgovarala niti joj je išta posebno rečeno. Rečeno joj je da je bila stabilna valuta i da je to bilo za nju najpovoljnije, a ona je upravo išla u svoju banku očekujući da će joj dati povoljnije uvjete od drugih banaka jer je klijent te banke od trenutka kada je prvi put morala otvoriti tekući račun. Na pitanje pun. tuženika odgovara da je pročitala kredit i jednostavno je imala opciju ili ga potpisati ili ne. To je bila njena prva vlastita nekretnina koju je kupila za rješavanje svog stambenog pitanja. Nisu joj posebno govorili niti posebno pojašnjavali što znači sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a ponavlja da nisu o tome niti raspravljali. Bitno je bilo da njena plaća ne prekorači propisani limit za otplaćivanje kredita. Nije znala da HNB ne štiti valutu CHF u odnosu na Hrvatsku kunu. Kada je došla u banku nije tražila sklapanje kredita u CHF nego joj je s obzirom na njene uvjete ta valuta ponuđena i predstavljena kao najpovoljnija za nju. Nisu razgovarali o drugim valutama. Na pitanje odgovara da nije prethodno dosadašnju ovom ugovora o kreditu imala kreditne proizvode s valutnom klauzulom jer joj je ovo bio prigovor o kreditu životu. Dodatak ugovora o kreditu nisu pregovarali, nego kada je došla po njega u banku odmah je morala kod javnog bilježnika ovjeriti ga, te je kod određenog javnog bilježnika uputila banka.

8. Dakle, sud ocjenjuje da sklapanje Dodatka predmetnog ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženika da izvrši povrat novčanih iznosa do potpunog obeštećenja tužiteljici nastalih zbog sklapanja ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, dok je sklapanje Dodatka ugovora o kreditu samo umanjilo štetne posljedice za tužiteljicu i u cilju da tužiteljica plaća manje obročne rate kredita (anuitete). Naime, iz nalaza financijskog vještaka nedvojbeno proizlazi da konverzija kao intervencija zakonodavca nije uspostavila pravno i činjenično stanje kao da nepoštenih odredbi nije nikada bilo, odnosno sud ocjenjuje da uspostava ravnoteže, uslijed izuzeća nepoštenih odredbi, konverzijom nije onemogućena. Sud zaključuje da konverzija nije zapreka za obeštećenje tužiteljice i da tužiteljica ima pravo na punu restituciju.

9. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 16. ožujka 2006. (list br. 4-7 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja stambenog objekta,

- da se tužiteljica obvezala vratiti kredit kroz 1800 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 410,97 CHF obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospjelosti,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,15 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4. ugovora)

- da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu broj 90110888227 dana 17. prosinca 2015. godine i da su ugovorile da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju po provedenoj konverziji je utvrđen ukupni iznos pretplate od 3.877,85 eura,

- da je nakon sklapanja dodatka ugovora o kreditu mjesečni iznos anuiteta iznosio 286,30 eura i ukupni dug od 16.546,31 eura.

10. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

11. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

12. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

13. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

17. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom toč. 8. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. U tom pravcu neistiniti su navodi tuženika u odgovoru na tužbu da je tužena prilikom sklapanja ugovora pružila tužiteljici sve potrebne informacija te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

19. Nadalje, nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku.

20. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužitelj je podnio 10. lipnja 2019.,

-da je prema tužbi tj. specificiranom tužbenom zahtjevu utuženi period tužitelj potražuje za povrat preplaćene kamate iznos i za povrat preplaćenog iznosa s osnova valute u ukupnom iznosu od 7.545,94 eura,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

21. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

22. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

23. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

24. Nadalje podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

25. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017. -gdje je riječ o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

26. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

27. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo, nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate, tj. 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

28. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 10. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. godine (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na kamatu) tj. 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na valutu) to je proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

29. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku D&S d.o.o. Karlovac a zadatak vještaka je bio utvrditi da li je i koliki je iznos tužiteljica preplatila na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je tužiteljica platila preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi sve ukupno do dana konverzije, utvrditi da li je i koliki je iznos kredita tužitelj kroz mjesečne anuitete tužiteljica preplatila zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. utvrditi koliko je preplatila na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF sve ukupno do dana konverzije, utvrditi razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju, utvrditi uračunavanje priznate preplate u konverziji sa potraživanjem tužitelja temeljem članka 171. i članka 172 . Zakona o obveznim odnosima.

30. Iz nalaza vještaka (list 454-466) proizlazi:

- da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 2.860,10 CHF više nego što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala, - ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na isplate kredita iznosi 13.232,95 kuna, - pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u CHF, a u stupcu 18 u kunama,

- razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 43.198,09 kuna, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 44.585,36 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) 1.387,27 kuna. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19,

- ukupna razlika po obje osnove iznosi ukupno 56.431,04 kune, od čega su pozitivne razlike (u korist tužitelja) 56.854,90 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) 423,86 kuna i prikazana je u svako mjesečnim iznosima u stupcu 20 tablice u prilogu,

- iskazano u eurima ukupna razlika po obje osnove iznosi 7.489,70 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 7.545,97 eura, a negativne razlike (u korist tužene) 56,27 eura i prikazana je u svako mjesečnim iznosima u stupcu 21 tablice u prilogu.

- razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da tijekom otplate nije bilo promjene kamate iznosi 688,39 CHF, odnosno pretvorena u kunsku po početnom tečaju iznosi 3.185,05 kuna ili 422,73 EUR obračunato po srednjem tečaju

HRK/EUR PBZ na dan 30.9.2015. godine,

- po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak je utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 31.3.2018. iznosi 59.919,50 kuna, od čega 56.854,90 kuna na ime glavnice duga, a 3.064,60 kuna na ime zatezne kamate obračunate do 31.3.2018. godine,

-povratom priznate preplate isplaćene su samo obračunate zatezne kamate u iznosu od 29.617,08 kuna, odnosno 3.930,86 eura. .Zatezna kamata na glavnicu (iskazane razlike u stupcu 2 i 8 obračuna kamate te 21 tablice utvrđenja razlika) teče i dalje od 1.4.2018. godine pa do isplate.

31. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim. Ovo iz razloga što je financijski vještak argumentirano, pregledno i specificirano obrazložio svoj nalaz i mišljenje. Tužitelj je prihvatila nalaz i mišljenje financijskog vještaka u cijelosti, dok je tuženikove prigovore vještak u svom očitovanju argumentirano odbio kao neosnovane i paušalne, te je posebno istakao da je u svom nalazu prikazao sve razlike anuiteta i pozitivne na koje se poziva tužiteljica i negativne na koje se poziva tuženik. Tuženik nije podnio protutužbu za negativne razlike, nije podnio prigovor prijeboja, radi čega je njegov prigovor neosnovan.

32. Nadalje, sud ističe prema članku 323. stavak 2. ZOO-a da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog pravnog posla odgovara suugovaratelju za štetu koju trpi, ali ne propisuje da takva prava ima i stranka koja je kriva za sklapanje ništetnog pravnog posla. Obzirom da je isključivo tuženik kriv za ništetnost odredbi tog pravnog posla tužitelj nema nikakvu obvezu mu ispuniti bilo koju tražbinu jer apsolutno nikakve protupravnosti u njegovom ponašanju nije bilo. Osim toga, tuženik je imao jednostranu mogućnost određivati visinu kamatnih stopa i ako ih je odredio nižima od početne to je bilo samo i isključivo volja tuženika i tužiteljica na to nije imala apsolutno nikakav utjecaj. Stoga je sud tuženikov prigovor uračunavanja negativnih razloga sud ocijenio neosnovanim.

33. Tužiteljica je kao što je naprijed navedeno u skladu s nalazom vještaka specificirala tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 7.545,94 eura (za preplaćene kamate i za preplaćeni tečaj zbog rasta CHF, te za razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvorila u kunsku prema početnom tečaju), na koje iznose traži zakonsku zateznu kamatu od dospijeća pa do isplate, pa nadalje, radi čega mu pripada u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO tj. tuženik je kao nepošteni stjecatelj dužan zz kamate platiti od dana stjecanja. Zatim, tužitelju je priznata pogrešno obračunata glavnica u iznosu od 422,73 eura iz razloga što je tužiteljica oštećena za navedeni iznos iz razloga što joj nije navedeni iznos uračunat prema Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ broj 102/2015) kojim se propisuje izračun konverzije, radi čega je primjenjujući članak 1111. i članak 11115. ZOO-a odlučeno kao u izreci presude.

34. Slijedom svega navedenog, a nalazeći osnovanim zahtjev tužiteljice, valjalo je odlučiti kao u izreci.

35. Odluka o kamatama donijeta je temeljem članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05 idr.).

36. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22. 155/23).

37. Slijedom toga omjer uspjeha stranaka u postupku se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica je uspjela u cijelosti.

38. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćnici odvjetnici, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), te troška financijskog vještačenja.

39. Tužiteljici prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 7.968,67 eura pripada trošak sastava tužbe od 10. lipnja 2019. (tbr. 7. toč. 1.) sa PDV- om u iznosu od 250,00 eura, sastava podneska od 29. kolovoza 2019. (očitovanje na odgovor na tužbu) sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr.8.t.1.), sastava podneska od 4. studenog 2019. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr.8.t.1.), sastava podneska od 6. svibnja 2020. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr.8.t.1.), sastava podneska od 10. kolovoza 2020. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanja na pripremnom ročištu 17. listopada 2023. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9. t.1.), zastupanja na ročištu 18. ožujka 2024. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9. t.1.), zastupanja na ročištu 12. ožujka 2025. sa PDV-om u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9. t.1.), te pristupa na ročište za objavu presude dana 07. travnja 2025. (tbr. 9. toč. 3.) sa PDV-om u iznosu od 125,00 eura.

40. Tužiteljici je priznat u trošak financijskog vještačenja u iznosu od 465,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura. Tužiteljica je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi temeljem članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ( „Narodne Novine“ broj 118/18, 51/23) - potrošač-kolektivna presuda), radi čega joj nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu.

41. Dakle, tužiteljici su ukupno priznati troškovi u iznosu od 2.643,09 eura.

42. Nadalje, trošak sastava ostalih podnesaka (više od četiri u prvostupanjskom postupku), sud ne može priznati kao trošak postupka. Troškovi sastava ostalih podnesaka sud nije ovlašten priznati sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, jer je već priznao trošak sastava ukupno četiri podneska.

43. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Karlovcu, 7. travnja 2025.

Sudac

Miroslav Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn u Karlovcu

2. Andrej Šooš Maceljski odvjetnica u Zagrebu