Posl.br. P – 158/2022
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Kati Ogresta Jović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnicima TK, Leonu Zrnić i Brunu Skelin, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kasalo & Raić d.o.o. Split , protiv tuženika OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split koju zastupa Boris Anić odvjetnik iz Splita radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprava zaključene dana 20. veljače 2025. dana 7. travnja 2025. godine.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz članka 10.d) točka 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 16831/06 koji je zaključen između tužiteljice i tuženika.
II Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku 15 dana, isplati ukupan iznos 52.004,85 EUR na ime ništetnosti odredbe članka 10.d) točka 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 16831/06 sa pripadajućom zateznom kamatom kako slijedi na iznos od:
- 0,01 EUR od 10.04.2006.
- 0,01 EUR od 10.05.2006.
- 2,53 EUR od 23.05.2006.
- 4,42 EUR od 16.06.2006.
- 2,97 EUR od 19.06.2006.
- 0,04 EUR od 11.09.2006.
- 4,66 EUR od 18.03.2008.
- 0,28 EUR od 31.10.2008.
- 18,09. EUR od 10.11.2008.
- 2,52 EUR od 17.11.2008.
- 5,51 EUR od 10.12.2008.
- 13,39 EUR od 12.01.2009.
- 55,46 EUR od 16.01.2009.
- 16,70 EUR od 02.02.2009.
- 10,47 EUR od 10.02.2009.
- 67,70 EUR od 18.02.2009.
- 2,39 EUR od 03.03.2009.
- 38,67 EUR od 17.03.2009.
- 57,43 EUR od 26.03.2009.
- 0,39 EUR od 10.04.2009.
- 41,05 EUR od 16.04.2009.
- 34,70 EUR od 13.05.2009.
- 52,38 EUR od 04.06.2009.
- 31,75 EUR od 16.06.2009.
- 34,05 EUR od 16.07.2009.
- 44,42 EUR od 28.07.2009.
- 0,01 EUR od 10.08.2009.
- 26,83 EUR od 14.08.2009.
- 32,79 EUR od 15.09.2009.
- 37,77 EUR od 25.09.2009.
- 24,65 EUR od 15.10.2009.
- 32,35 EUR od 16.11.2009.
- 35,85 EUR od 15.12.2009.
- 29,05 EUR od 16.12.2009.
- 23,78 EUR od 05.01.2010.
- 9,31 EUR od 08.01.2010.
- 1,45 EUR od 11.01.2010.
- 44,08 EUR od 15.01.2010.
- 54,48 EUR od 15.02.2010.
- 52,50 EUR od 15.03.2010.
- 53,79 EUR od 01.04.2010.
- 64,24 EUR od 15.04.2010.
- 151,23 EUR od 29.04.2010.
- 0,03 EUR od 10.05.2010.
- 80,96 EUR od 14.05.2010.
- 74,90 EUR od 16.06.2010.
- 100,80 EUR od 16.07.2010.
- 286,37 EUR od 22.07.2010.
- 0,26 EUR od 10.08.2010.
- 62,25 EUR od 11.08.2010.
- 103,60 EUR od 16.08.2010.
- 127,26 EUR od 16.09.2010.
- 88,08 EUR od 23.09.2010.
- 41,14 EUR od 04.10.2010.
- 17,32 EUR od 11.10.2010.
- 112,53 EUR od 15.10.2010.
- 118,16 EUR od 15.11.2010.
- 143,25 EUR od 15.12.2010.
- 223,00 EUR od 29.12.2010.
- 147,49 EUR od 14.01.2011.
- 136,51 EUR od 17.02.2011.
- 143,51 EUR od 16.03.2011.
- 296,36 EUR od 17.03.2011.
- 135,51 EUR od 14.04.2011.
- 157,03 EUR od 13.05.2011.
- 1.002,49 EUR od 13.06.2011.
- 265,98 EUR od 14.06.2011.
- 392,88 EUR od 11.07.2011.
- 371,57 EUR od 10.08.2011.
- 231,71 EUR od 16.08.2011.
- 3,51 EUR od 12.09.2011.
- 190,40 EUR od 15.09.2011.
- 201,52 EUR od 30.09.2011.
- 210,10 EUR od 10.10.2011.
- 158,33 EUR od 14.10.2011.
- 379,09 EUR od 10.11.2011.
- 0,57 EUR od 14.11.2011.
- 376,59 EUR od 12.12.2011.
- 399,22 EUR od 10.01.2012.
- 7,07 EUR od 12.01.2012.
- 426,82 EUR od 10.02.2012.
- 433,20 EUR od 12.03.2012.
- 199,98 EUR od 10.04.2012.
- 217,75 EUR od 11.04.2012.
- 194,59 EUR od 10.05.2012.
- 230,34 EUR od 11.05.2012.
- 434,46 EUR od 11.06.2012.
- 422,07 EUR od 10.07.2012.
- 420,91 EUR od 10.08.2012.
- 397,56 EUR od 10.09.2012.
- 404,91 EUR od 10.10.2012.
- 0,63 EUR od 15.10.2012.
- 192,83 EUR od 12.11.2012.
- 193,45 EUR od 14.11.2012.
- 36,85 EUR od 19.11.2012.
- 194,81 EUR od 10.12.2012.
- 190,08 EUR od 14.12.2012.
- 30,68 EUR od 17.12.2012.
- 203,32 EUR od 10.01.2013.
- 186,22 EUR od 15.01.2013.
- 23,80 EUR od 04.02.2013.
- 228,61 EUR od 11.02.2013.
- 169,32 EUR od 14.02.2013.
- 13,31 EUR od 11.03.2013.
- 275,11 EUR od 14.03.2013.
- 471,46 EUR od 12.04.2013.
- 65,04 EUR od 15.04.2013.
- 344,80 EUR od 10.05.2013.
- 47,88 EUR od 15.05.2013.
- 25,59 EUR od 10.06.2013.
- 291,37 EUR od 12.06.2013.
- 64,59 EUR od 13.06.2013.
- 7,83 EUR od 10.07.2013.
- 300,01 EUR od 11.07.2013.
- 63,92 EUR od 12.07.2013.
- 9,20 EUR od 12.08.2013.
- 309,12 EUR od 13.08.2013.
- 66,55 EUR od 14.08.2013.
- 7,20 EUR od 10.09.2013.
- 382,08 EUR od 12.09.2013.
- 3,94 EUR od 10.10.2013.
- 356,47 EUR od 14.10.2013.
- 33,60 EUR od 15.10.2013.
- 410,24 EUR od 13.11.2013.
- 354,85 EUR od 10.12.2013.
- 63,78 EUR od 13.12.2013.
- 14,96 EUR od 10.01.2014.
- 77,21 EUR od 14.01.2014.
- 295,44 EUR od 16.01.2014.
- 0,09 EUR od 10.02.2014.
- 104,18 EUR od 12.02.2014.
- 198,73 EUR od 17.02.2014.
- 66,22 EUR od 21.02.2014.
- 11,97 EUR od 05.03.2014.
- 0,15 EUR od 10.03.2014.
- 66,40 EUR od 12.03.2014.
- 268,92 EUR od 20.03.2014.
- 51,59 EUR od 28.03.2014.
- 0,26 EUR od 10.04.2014.
- 188,30 EUR od 14.04.2014.
- 190,65 EUR od 24.04.2014.
- 0,10 EUR od 12.05.2014.
- 63,90 EUR od 13.05.2014.
- 89,12 EUR od 14.05.2014.
- 184,75 EUR od 23.05.2014.
- 33,09 EUR od 26.05.2014.
- 0,33 EUR od 10.06.2014.
- 64,58 EUR od 12.06.2014.
- 292,43 EUR od 20.06.2014.
- 13,71 EUR od 23.06.2014.
- 0,07 EUR od 10.07.2014.
- 382,66 EUR od 14.07.2014.
- 106,46 EUR od 11.08.2014.
- 280,62 EUR od 13.08.2014.
- 110,33 EUR od 10.09.2014.
- 66,96 EUR od 12.09.2014.
- 213,60 EUR od 16.09.2014.
- 107,88 EUR od 10.10.2014.
- 67,70 EUR od 14.10.2014.
- 223,21 EUR od 21.10.2014.
- 109,41 EUR od 10.11.2014.
- 68,82 EUR od 12.11.2014.
- 147,43 EUR od 20.11.2014.
- 79,94 EUR od 24.11.2014.
- 109,08 EUR od 10.12.2014.
- 69,20 EUR od 12.12.2014.
- 108,99 EUR od 12.01.2015.
- 69,40 EUR od 13.01.2015.
- 30.001,38 EUR od 05.02.2015.
obračunatim po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve do isplate.
III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzrokovani trošak parničnog postupka u iznosu od 9.713,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, teku od dana presuđenja do isplate do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1 siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1 srpnja te godine. sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da dana 16. 03. 2006. godine tužiteljica i SOCIETE GENERALE- SPLITSKA BANKA d.d. (koja je pripojena tuženiku) sklopili su Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 16831/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor), u iznosu od 236.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečaju tuženika na dan isplate te je ugovoreno da će se svaki povrat izvršen u kunama, obračunavati u CHF po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan uplate anuiteta.
1.2/ Tuženik je u standardiziranom ugovoru, i to u članku 2. 1. i članka 2.2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, a otplatu kredita je u 10. d) 1. Ugovora vezao uz ovu valutu. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.
Zbog navedenog protupravnog postupanja tuženika vođen je sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, te je presudom pod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Uslijed primjene CHF/kuna valutne klauzule, tužiteljica je tijekom trajanja kredita platila tuženiku 389.899,51 kuna više nego da je kredit otplaćivan bez primjene valutne klauzule. Tuženik odbija tužiteljici isplatiti gore navedene iznose. Radi svega navedenog nakon vještva uređuje tužbeni zahtjev i traži donošenje presude kao u izreci.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na troškova postupka.
Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku. Naime, tuženik ima sjedište u [adresa] pa je stoga za suđenje u ovom sporu, a temeljem odredbe članka 48. st. 1. ZPP-a nadležan Općinski sud u Splitu, radi čega tuženik predlaže da se sud u Dubrovniku oglasi mjesno nenadležnim i da dostavi predmet na daljnje postupanje mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu.
Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obvezno pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući da je kredit u cijelosti otplaćen 05.02.2015.
Što se merituma spora tiče, tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.
Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo više od petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.
Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.
Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna.
Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.
S obzirom na to da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (PŽ-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga.
Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom na to da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva.
Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju, ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03). Jednako tako, Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.
Nadalje, ističe se kako tužiteljica nema status potrošaća a iz razloga koji će se u nastavku detaljno obrazložiti.
Čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu određena je namjena kredita između ostaloga za vraćanje kredita kod OTP banke d.d., te dva kredita kod tadašnje Splitske banke d.d. broj 6520/00 i 9513/02.
Ugovor o kreditu br: 6520/00 sklopljen je na iznos od 54.325,00 EUR-a, a ugovor o kreditu br: 9513/02 sklopljen je na iznos od 75.000,00 EUR-a. Oba kredita su iskorištena za kupnju i adaptaciju nekretnine u Dubrovniku, na adresi [adresa]. Tužiteljica se bavi turističkom djelatnošću, te je iznajmljivala apartman „TONI“ upravo na toj adresi: [adresa].
Tužiteljica je u postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Dubrovniku, posl. br.: P- 668/2016 saslušana dana 26.11.2021. te je između ostaloga izjavila da je „kredit uzela radi adaptacije kuće“, da je u to vrijeme „adaptirala dvije kuće“ i da je „obje te kuće iznajmljivala u turističke svrhe“.
Naposljetku, je potrebno posebno istaknuti činjenicu da je tužiteljica bila osnivač/član društva i član uprave trgovačkog društva „FANI DUBROVNIK d.o.o. za trgovinu i usluge, turistička agencija“ do 2016.g., od kada njen sin KK postaje jedini član društva i direktor društva, dok tužiteljica postaje „prokurist“.
Dakle, predmetni kredit je sklopljen na iznos od 236.000,00 CHF, a pored toga tužiteljica je zaključila ugovor o kreditu br: 6520/00 na iznos od 54.325,00 EUR-a, ugovor o kreditu br: 9513/02 na iznos od 75.000,00 EUR-a, Ugovor o kreditu broj: 070514393207 na iznos od 60.000,00 EUR-a i Ugovor o kreditu broj: 080130405691 na iznos od 150.000,00 EUR-a, dok je njen sin KK zaključio Ugovor o kreditu broj: 080521299783, na iznos od 250.000,00 EUR-a, sve radi kupnje ili adaptacije odnosno nadogradnje nekretnina koje su korištene radi iznajmljivanja u svrhe elitnog turizma.
Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/2003 – dalje ZZP 2003), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (15.05.2007.g.) u čl. 3. propisuje: „U smislu ovoga Zakona pojedini izrazi znače: „1. Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“ Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/2007 dalje ZZP 2007), koji je bio na snazi tijekom trajanja ugovora u Čl.3.st.1. propisuje: „U smislu ovoga Zakona pojedini izrazi znače: »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja,“
Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 – ZZP 2014) koji je bio na snazi u vrijeme otplate kredita, u čl. 5. st. 1. propisuje:„15. »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti,“
Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16,– dalje ZPK) u čl. 2. također propisuje: „U smislu ovoga Zakona pojedini pojmovi imaju sljedeće značenje: 1. potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja;“
Dakle, status potrošač ima samo ona fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti, poduzetničkoj aktivnosti, odnosno koja djeluje izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
Sukladno tome, predlaže se na okolnost nedostatka statusa potrošača kod tužiteljice, odnosno namjene korištenja i ulaganja predmetnog kredita, kao i kredita koji su zatvoreni predmetnim kreditom saslušati samu tužiteljicu, te u svojstvu svjedoka ostale sudionike tih ugovora.
Slijedom svega navedenoga, tužiteljica se u konkretnom slučaju ne može smatrati potrošačem u smislu relevantnih propisa, pa ne može uživati zaštitu i prava koja proizlaze iz statusa potrošača, tako da se ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača. tuženik prije svega smatra da tužiteljici nedostaje pravna osnova, ipak opreza radi osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Predlaže tužbu odbiti
3 Tužiteljica u podnesku od 23. svibnja 2023. godine navodi da su u prvom redu osporava tuženikove paušalne navode iz točke IX. odgovora na tužbu kako predmetni ugovor o kreditu nije tipski ugovor te da se o svim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, što je notorna neistina. Činjenica da se tužiteljica usuglasila s ugovornim odredbama nikako ne znači da je ista o tim odredbama mogla pojedinačno pregovarati. U tom smislu, tužiteljica podsjeća tuženika da na njemu kao trgovcu leži teret dokaza da se o pojedinoj odredbi ugovora pregovaralo sukladno Direktivi EEC 93/13.
U odnosu na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku tužiteljica ističe da je isti potpuno promašen budući je pregledom članka 18. stavak 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 16. 3. 2006. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) razvidno da su se ugovorne strane sporazumjele da će eventualne sporove voditi “pred nadležnim sudom najbližim mjestu zaključenja Ugovora”, što u konkretnom slučaju znači da je Općinski sud u Dubrovniku mjesno nadležan za odlučivanje s obzirom da je Ugovor zaključen i potvrđen kod javnog bilježnika Nikša Viđen, u Dubrovniku.
1 0
3/ U odnosu na tuženikove navode iz točke V., VI., VII. i VIII. odgovora na tužbu, tužiteljica ističe da je člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 - u daljnjem tekstu: ZPP) koji se ima primijeniti u ovom postupku propisano:
“Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.” stoga pregledom citirane odredbe i tužbenog zahtjeva jasno proizlazi da su presude na koje se tužiteljica poziva u tužbi obvezujuće za ovaj sud te je potpuno irelevantno i suvišno iznošenje vlastitih, paušalnih zaključaka tuženika o postupanju tijekom sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljicom.
S obzirom da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koja je potvrđena povodom revizije banaka (između ostalih i tuženika), odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te tako postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP/07 („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima, to je jasno da su suvišni svi tuženikovi navodi iz odgovora na tužbu koji su već utvrđeni u citiranim odlukama. Upravo je prethodno iznesenim utvrđenjima - a kako je to i određeno odredbom čl. 502.c ZPP- a, vezan sud u predmetnoj parnici. U prilog navedenom, dostavlja se recentna odluka Županijskog suda u Zagrebu, Gž-3960/2022, od 13. 12. 2022. godine
U odnosu na preostale tuženikove navode koji se odnose na meritum spora, tužiteljica ističe da se nema potrebe referirati na svaki pojedinačno budući su svi već otklonjeni u brojnim recentnim pravomoćnim sudskim odlukama u predmetima s identičnim činjeničnim i pravnim osnovom (npr. uvid u presudu Županijskog suda u Zagrebu, Gž-2406/19 i rješenje Vrhovnog suda RH, Revd-3528/2020 kojim je odbačen prijedlog za dopuštenje revizije).
1 1
U odnosu na točku X. odgovora na tužbu u kojem tuženik osporava tužiteljici status potrošača, tužiteljica u prvom redu ističe da svi ugovori o kreditu koje je tuženik naveo u odgovoru na tužbu, a nisu obuhvaćeni predmetnim Ugovorom, nemaju apsolutno nikakvog značaja za odlučivanje o predmetu spora odnosno utvrđivanju statusa potrošača. Jedino što je u konkretnom slučaju relevantno za odlučivanje o statusu potrošača tužiteljice jest ono što je sadržano u Ugovoru. U tom smislu, tužiteljica ističe da je člankom 7. Ugovora jasno naznačeno da će se sredstva iz istog koristiti za vraćanje namjenskog stambenog kredita broj 6520/00 i vraćanje namjenskog stambenog kredita broj 9513/02 te je isto tako iz Ugovora razvidno da je isti sklopila kao fizička osoba. Tužiteljica pritom posebno napominje da se oba kredita (broj 6520/00 i 9513/02) koja su “zatvorena” sredstvima iz predmetnog ugovora o kreditu ne odnose na nikakvu poslovnu ili poduzetničku djelatnost tužiteljice što je i razvidno već samim pregledom tih ugovora. Naime, točni su tuženikovi navodi da su navedeni ugovori o kreditu korišteni za kupnju i adaptaciju stana u [adresa]. Međutim, tužiteljica je i te ugovore o kreditu sklopila kao fizička osoba, van svoje bilo kakve poslovne ili poduzetničke djelatnosti i to u razdoblju od 2000
. godine do 2002. godine, a u svrhu kupnje i adaptacije stana za svog sina KK. Dakle, tužiteljica je Ugovor sklopila u svrhu otplate navedena dva kredita koji su korišteni za kupnju i adaptaciju stana za svog sina KK, a tuženik uporno pokušava prikazati da su svi spomenuti krediti korišteni za istu svrhu, što naravno nije točno.
U tom smislu, tužiteljica posebno napominje da se njezina izjava sa zapisnika u predmetu koji se vodio kod Općinskog suda u Dubrovniku, pod poslovnim brojem P- 668/2016 odnosila na drugi ugovor o kreditu (od 15. 05. 2007. godine, broj 070514393207) koji nije uopće predmet ovog postupka te koji kredit se apsolutno ni na koji način ne može dovesti u vezu s predmetnim Ugovorom, a posebno ako se uzme u obzir vremenski period, odnosno činjenica da je taj ugovor o kreditu, zaključen 2007. godine tj. više od godinu dana nakon sklapanja Ugovora koji je predmet ovog postupka. Uostalom, u citiranoj izjavi, tužiteljica je navela da je vršila adaptaciju dvije kuće, a ne stana tako da u svakom slučaju navedena izjava nema nikakve veze s ovim postupkom niti može na bilo koji način utjecati na tužiteljičin status potrošača. Dakle, navedena izjava kao i svi dostavljeni ugovori o kreditu, koji se odnose na razdoblje nakon sklapanja Ugovora, su potpuno irelevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. U tom smislu, Županijski sud u Zagrebu je u recentnom rješenju Gž-1034/2019 od 24. svibnja 2022. godine zauzeo stajalište da se “svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača”.
Neovisno o navedenom, tužiteljica posebno ističe da je upravo kod ovog suda vođen postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i to upravo iz Ugovora koji je i sada predmet postupka, samo po drugoj pravnoj osnovi, te da je u navedenom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Dubrovniku, pod poslovnim brojem P-665/16, pravomoćno presuđeno u korist tužiteljice i između ostalog utvrđeno da tužiteljica po ovom ugovoru o kreditu ima status potrošača! Radi navedenog, tužiteljica predlaže da se radi načela ekonomičnosti postupka odbiju svi dokazni prijedlozi tuženika usmjereni na dokazivanje statusa potrošača tužiteljice kao suvišni budući je tužiteljica na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Dubrovniku, P-665/16 koja se odnosi na upravo ovaj ugovor o kreditu, već dokazala
1 2
taj status!! Nadalje, iako kuća na adresi [adresa] nije predmet ovog postupka, tužiteljica ističe da je točno da živi na adresi [adresa], a ne na adresi [adresa], Č (tužiteljica je ranije živjela na adresi [adresa]) ali to zapravo samo dokazuje da je tužiteljica (sukladno ugovorima o kreditu koji nisu predmet ovog postupka i sklopljeni su kasnije) uređivala kuću za svoje potrebe. Naime, da je tužiteljici bila namjera sklopiti ugovor o kreditu radi poslovne ili poduzetničke djelatnosti onda bi zasigurno navedeni kredit sklopila kao obrtnik ili trgovačko društvo i navedena sredstva iz predmetnog kredita prikazivala kao trošak radi umanjenja porezne obveze, a s druge strane zasigurno bi kao obrtnik ili trgovačko društvo imala mogućnost ugovaranja povoljnije kamatne stope tako da upravo činjenica da je tužiteljica u razdoblju ugovaranja predmetnog ugovora o kreditu bila osnivač i član uprave trgovačkog društva FANI DUBROVNIK d.o.o. dokazuje da tužiteljica sredstva iz predmetnog ugovora o kreditu nije koristila u nikakvu poslovnu svrhu! Dakle, suprotno navodima tuženika, nije životno niti logično da je tužiteljica u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nastupala u okviru svoje poslovne djelatnosti stoga su potpuno promašeni tuženikovi navodi da tužiteljica nema status potrošača. Pri tome valja ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužiteljica nije potrošač na tuženiku, a ne na tužiteljici.
Međutim, sve kada bismo i zanemarili činjenicu da je tužiteljica kao potrošač sklopila Ugovor, tužiteljica smatra da bi i u tom slučaju, uzimajući u obzir činjenično stanje, primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima (35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18 - u daljnjem tekstu: ZOO) tužbeni zahtjev u svakom slučaju trebao biti usvojen u cijelosti. Naime, Direktiva vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima implementirana je ne samo u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 - dalje: ZZP), već djelomično i u odredbe članka 295. i 296. ZOO. Razlog tome je zaštita šireg kruga sudionika u obveznopravnim odnosima (čl. 16. ZOO), u ugovaranju putem općih uvjeta ugovora, a posljedice nevaljanosti ugovora sadržane su u odredbama čl. 322. do 335. ZOO. Člankom 295. st. 1. ZOO-a propisano je da su Opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Člankom 296. st. 1. ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. U konkretnom slučaju jasno je da se radi o tipskom ugovoru o čijim odredbama se pojedinačno nije pregovaralo. Isto tako činjenica je da tuženik nije prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Iz navedenog jasno proizlazi da je tužiteljici kao korisniku predmetnog kredita protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogla objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu-tuženika, a što je suprotno općim načelima
1 3
prava, načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Dakle, neovisno o tome koje bi materijalno pravo sud trebao primijeniti ovisno o tome da li se tužiteljica smatra potrošačem ili ne, odredba članka 10. d) točka 1. predmetnog ugovora je ništetna u svakom slučaju.
7/ Radi navedenog, tužiteljica predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tuženiku plaćanje troškova postupka.
4 Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu , svjedoka ĐK sina tužiteljice, pregledao pravno-relevantne isprave priložene u spisu, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji FK ,tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja preostalih predloženih svjedoka koje je predlagao u odgovoru na tužbu, na okolnost nedostatak statusa potrošača, radi čega iste nije bilo potrebno saslušavati.
Sud je dakle proveo sve dokaze koje su stranke predložile.
4 1 Tužiteljica ČK na saslušanju 18. listopada 2023. godine izjavljuje da je predmetni kredit digla upravo radi reprogramiranja ranijeg kredita, u tadašnjoj Splitskoj banci koja je prednica tuženika koja se pripojila tuženiku, a izabrala je Splitsku banku jer joj je upravo u istoj banci ponuđena dobra kamata kao i sama valuta CHF. Naime u istim je bila manja rata. Na pitanje koja je razlika bila tijekom vraćanja kredita između najmanje i najveće rate odgovara "skoro duplo". Naime najmanja je bila od 3.500,00 do 4.000,00 kuna a najveća 7.500,00 do 8.000,00 kuna. Navedeno vrijeme joj nije bilo lako. Ima djecu koja su tada studirala i ona ih je uzdržavala. Nije čitala Ugovor o kreditu, samo ga je potpisala. Javni bilježnik je ničem nije podučio, a nitko joj nije rekao da bi valuta CHF mogla drastično porasti.
Na upit pun. tužitelja koja je bila namjena kredita ranijih, koje je reprogramirala ovim kreditom, odgovara kupnja i adaptacija stana u kojem je živio njen sin.
Na upit pun. tuženika je li član uprave direktor ili prokurist nekog društva, pun. tužitelja se protivi navedenom pitanju, odgovara "sada je prokurist, a tada je bila vlasnik firme, naime 1995. godine je kupila firmu Fani Dubrovnik i imala je u ulici Od Gale butiku, odnosno 2-3 butige motora, ali je firma malo radila, malo nije" .Na daljnje pitanje je li ova firma radila kao turistička agencija, odgovara da je 2011. godine registrirana kao turistička agencija i tada je počela raditi u Župi Dubrovačkoj .Na daljnje pitanje na kojoj se adresi nalazi stan kojeg je kupila sinu, odgovara [adresa],
[adresa].
Na daljnje pitanje ima li na toj adresi apartman T, odgovara "bio je 2008-2009, ali pošto se adaptirao nije se mogao iznajmljivati nego tek kasnije, a to je bilo kada je njen pošao u Zagreb (ne može točno precizirati godinu)".
Na daljnje pitanje koji je to kredit u OTP banci (Ugovor čl.3) koji se otplaćivao ovim kreditom, odgovara da se sada ne može sjetiti.
Na pitanje pun. tuženika da se tužiteljici predoče ugovori l.s.93 i ls. 100 te postavlja pitanje sjeća li se istih kredita, ista odgovara da se sjeća, međutim pun. tužiteljice odmah prigovora i ističe da se radi o ugovorima koji su sklopljeni nakon ugovora koji je predmet ovog postupka, te da nema nikakve veze s biti ovog postupka. Na ove okolnosti tužiteljica se detaljno očitovala u svom podnesku 23. svibnja 2023. godine.
1 4
Na daljnje pitanje ima li još kakvih ugovora sa OTP bankom osim ova dva od 60.000,00 eura i 150.000,00 eura, ponovno pun. tužiteljice prigovara navedenom tvrdeći da isti nemaju veze s ovim postupkom jer je predmet ovog postupka Ugovor iz 2006. godine. Tužiteljica odgovara da nema.
Na daljnje pitanje je li vlasnica Vile Residence Lan T odgovara da nije. Pun. tužitelja prigovara pitanju jer smatra da se ne dokazuju odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari.
Na daljnje pitanje je li njezin sin vlasnik iste vile, pun. tužitelja prigovara pitanju jer smatra da se ne dokazuju odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari. Tužiteljica odgovara da jest sada.
Na daljnje pitanje je li ista sagrađena sa ova dva kredita od 60.000,00 i 150.000,00 eura kod OTP banke, pun. tužitelja prigovara pitanju jer smatra da se ne dokazuju odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari. Pun. tužitelja ističe kako je već ranije ukazao da svi kasniji ugovori koje je tužiteljica sklapa nemaju veze sa ugovorom koji je predmet ovog spora i ne vidi smisao postavljanja ovih pitanja iz razloga jer s njima ne dokazuje.
4 2 Svjedok KK na saslušanju 20. veljače 2025. godine izjavljuje " Postojeći kredit je po njegovom saznanju dignut za reprogramiranje već dva postojeća kredita. Majka nije imala nikakve vile. Majka je iznajmljivala samo potkrovlje po njegovom saznanju tek negdje kasnije, možda 2008. godine a možda 2006. godine. Kuća koja je iznajmljivana, dakle ne vila je njegova i on je iznajmljivao 2011. godine ili 2012. godine. Ovaj kredit koji je podignut za reporogramiranje već dva postojeća kredita, a koji krediti su dignuti radi kupnje prizemlja u kojem je živio neko vrijeme. Kasnije su ga morali prodati da bi mogli vratiti ovaj kredit jer zna da se majčina rata uduplala. Po njegovom saznanju majka je imala jedan kredit u valuti CHF. Mora dodati da su oni kasnije bili primorani iznajmiti i prizemlje kako bi se mogli izvući iz dugova kredita u CHF, misli da je to bilo negdje 2008. godine ali nije siguran. 2015. godine su prodali stan u prizemlju da bi se kao što je rekao izvukli iz dugova kredita u valuti CHF."
Na pitanje pun. tuženika je li to taj stan koji je se nalazi na adresi [adresa] koji je majka navela u svome iskazu, svjedok odgovara da. Na daljnje pitanje je li se taj stan zove apartman Toni, svjedok odgovara ne to je bilo potkrovlje. Na daljnje pitanje je li stan u prizemlju iznajmljivan od 2008., odnosno od 2009-2015., svjedok odgovara da da.
4. 3. Dana 27 svibnja 2024 doneseno je rješenje o financijskom vještačenju sa zadatkom vještakinji
- iskazati izračun razlike nastale po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj 16831/06, između iznosa koji je tužitelju naplaćen na temelju obračuna promjene valute CHF u prodajnom tečaju za devize tuženika na dan dospijeća pojedinog anuiteta i iznosa koji bi mu bio naplaćen da je obračun izvršen prema početnom tečaju valute CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, te uzeti u obzir kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita.
4. 4. Iz nalaza i mišljenja vještakinje tj samog zaključka razvidno je slijedeće
1 5
M i š l j e n j e ls 234
Pretplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnom, iznosi
391.830,27 HRK, odnosno 52.004,85 EUR (tab.3.)
Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 6.714,46 HRK, ili 891,11 EUR(TAB.3.)
Neto pretplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 385.115,81 HRK, odnosno 51.113,74 EUR (tab.3.)
Punomoćnici nisu imali prigovora na vještvo tako da vještakinju nije bio potrebno saslušavati na ročištu.
Vještakinja je dakle u svom nalazu i mišljenju izradila i pozitivne tečajne razlike i negativne tečajne razlike kao što je gore navedeno.
4 5. Iz samog ugovora o kreditu list spisa 10 razvidno je da je točkom 10 d t 1 propisano
Kredit se otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima odnosno u 192 mjesečna anuiteta i to u 191 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 1.695,40 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 1688,41 CHF.
Točkom 3 je propisano tj ugovoreno da će se odobreni kredit koristiti isključivo za refinanciranje stambenog kredita 6520/00 i 9513/02 kod kreditora i otplatu kredita u Otp banci.
Ugovor je ovjeren 16 3 2006 . /16831-06/
4 6. Iz vlastovnice u spisu razvide je da je vlasnik čest zgr 532/1 vlasnik stana u prizemlju HVB Banka u cjelici, radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 75 000 EUR ls 16
4 7. iz dokumentacije – izliste Splitske banke razvidno je da je uplatitelj tužiteljica ls 21-47
4 8 Iz preslika presude koju tužena dostavlja u spis Gž 66-22 razvidno je da se uvažava žalba tuženice te se preinačava presuda ovog suda P 668-16 te odbija tužbeni zahtjev ovdje tužiteljice ali radi ugovora broj 070514393207-promjena kamatne stope, s naglaskom….da se ne radi o potrošačkom ugovoru jer je tužiteljica u svom iskazu rekla da se adaptacija kuće koje je kasnije iznajmljivala u turističke svrhe. Dakle svrha ugovora nisu pojedinačne potrebe privatnih potrošačkih potreba, nego profesionalna djelatnost , pa tužiteljica nema status potrošača.
4 9. U presudi P 665-15 koju stranke ističu tijekom postupka , i tuženik navodi da nije prigovarao statusu potrošača. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice predmet je ugovora broj 16831-06 -presuda od 2. 11. 2008 /isti ugovor kao u ovom sporu/
1 6
4 10, Tuženica u spis dostavlja Ugovore o kreditu koji nisu predmet ovog spora ls 75.-87-93 radi čega sud iste nije posebno razmatrao.
5 , Sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim
6 Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika nije osnovan. Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje ZPK) u članku 19.l je propisana nadležnost suda te je predviđeno (stavkom 1) da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
Sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača. Sud je imao u vidu i činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Dubrovniku, da je tužitelj osoba sa prebivalištem na području [adresa], te bi određivanje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju te naravno ne u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača. Radi svega navedenog prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je neosnovan.
7 Iz spisa je jasno razvidno da je tužiteljica kao korisnik kredita, da je sklopila ugovor o kreditu te da je uplaćivala rate kredita .
Tužiteljica je potrošač koji je sklopila kredit za svoj za refinanciranje kredita , u kojeg je kredit uložio dakle fizička osoba – izvan svoje trgovačke djelatnosti, obrtničke djelatnosti profesionalne djelatnosti. Točkom 3 predmetnog ugovora je je propisano tj ugovorena da će se odobreni kredit koristiti isključivo za refinanciranje stambenog kredita 6520/00 i 9513/02 kod kreditora i otplatu kredita u Otp banci. Dakle svrha kredita je refinanciranje stambenog kredita. Tužiteljica je dakle dokazala status potrošača. sukladno čl 3 Zakona o zaštiti potrošača .
U odnosu na tvrdnje tuženika da tužiteljica nije potrošač ukazuje se da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).
U konkretnom slučaju tuženik je u naveo da tužiteljica nije potrošač, ali navedeno nije dokazao , naime tužiteljica je podigla kredita radi reprogramiranja ranijih kredita i to stambenih. Tuženi je osporio takvu tvrdnju. Zbog navedenog, a sukladno čl. 221.a ZPP-a ovaj sud smatra da tuženik nije dokazao svoje tvrdnje . Ugovori na koje se poziva tuženik prilikom saslušanja tužiteljice ls 93 ls 100 su sklapana nakon ovog ugovora koji je predmet spora. Ugovor u spisu P 668-16 nije ugovor koji je ovdje predmet spora niti ima veze s istim .
1 7
Dakle ovdje je utvrđeno da je tužiteljica sklopila ugovor radi reprogramiranja drugih kredita i to stambenih.
8 U odnosu na tvrdnju tuženika da tužitelj nije legitimiran zahtijevati isplatu, ukazuje se da je iz ugovora o kreditu razvidno da je tužiteljica jedini obveznik otplate kredita i da su sve uplate vršene u njezino ime Nadalje, tuženik je, a kako proizlazi iz evidencije samog tuženika o uplatama po kreditu, u utuženom razdoblju primio uplate u ime i za račun tužitelja čime je očito da tužitelj ima pravo zahtijevati razliku više plaćenog, kao razliku imovine koja je u njegovo ime i za njegov račun prešla tuženiku bez valjane pravne osnove.
Sama činjenica da je kredit otplaćen naravno ne isključuje tužiteljičin pravni interes da kao korisnik kredita u CHF iako isplaćen tuži za naknadu tj isplatu kredita u CHF Bez obzira što je kreditu zatvoren tužiteljica nedvojbeno ima pravni interes pokrenuti i voditi ovakav postupak, zbog svega ranije iznesenog , te se u ovom slučaju ne može tuženik pozivati a odredbu čl 326 st 2 ZOO, ne radi se o zabrani manjeg značaja, u kojoj stoji da na ništetnost se ne može pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen, jer tada, ne samo ovdje tužitelj, nego ne bi mogli podnosit tužbe niz tužitelj u istoj pravnoj stvari gdje su krediti isplaćeni. Dakle glede navoda tuženika koji je istaknut u postupku ovaj sud ističe da bez obzira što je ugovor "zatvoren" prije pokretanja ovog postupka, odnosno što je isti ispunjen, ne znači da tužiteljica radi s v e g a n a v e d e n o g istaknuti u ovoj presudi, nije dokazao svoje pravni interes za pokretanje ovog postupka. Dakle tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje ovog postupka i za donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora te nije prekludirana u ostvarenju svojih prava,
9 Dakle Isplatu iznosa u tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica uredila nakon vještva te potražuje na ime pretplaćenih iznosa temeljem odredbi kojima je glavnica kredita i način otplate vezan za tečaj CHF .
Za istaknuti je da tužiteljica uređuje tužbeni zahtjev u skladu s vještvom , u odnosu na koje nitko nije imao primjedbi. .
10 Odredba čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
1 8
U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i prednik tuženik kao Banka sklopili predmetni Ugovor o kreditu Navedenu činjenicu tuženik ne osporava, a ista proizlazi i uvidom u navedeni ugovor.
11 Već iz citiranog sadržaja Ugovora vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzula CHF jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. b.r. P 1401-12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih stranaka vezana za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF pa tužitelj sukladno čl 502 c ZPP ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po koje su nepoštene time i ništetne odredbe ugovora kojima je ugovoreno primjena valutne klauzule CHF bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita potrošača od strane kreditora.
Tužiteljica je dokazao svojstvo potrošača temelje čl 3 Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravnim posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
12 Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
13Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.
14 Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15 U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje
1 9
predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.
16 Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može i je s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.
17 Obzirom je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, isti je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama.
18 Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su po ocjeni ovog suda iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.
19 Odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
2 0
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
20 Tužiteljica tvrdi da se o ugovornoj odredbi Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije utjecala na sadržaj istih čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužiteljica mogla promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno nije dokazao. Općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog kredita klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije uvjerljivo da je tuženik sa tužiteljem o izboru švicarskog franka pojedinačno pregovarao u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora. Identično kao što realno nije mogao utjecati ni na odredbu kojom se promjena kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika.
21 Odredba čl. 99. ZZP/07 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
22 Čitanjem sporne odredbe, sud utvrđuje da iako u toj odredbi nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja te odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporna ugovorna odredba nalazi u drugom članku na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom iznos kredita te da nije pisana sitnim slovima, ocjena je ovog suda kako je ista lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li je sporna ugovorna odredba tužitelju kao potrošaču lako razumljiva, sud je utvrdio da nije. Naime, čitanjem Ugovora o kreditu, sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao mogao predvidjeti
2 1
ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka ne dokazuje da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takvu odredbu, isto kao što to ne može niti ovaj sud samo čitanjem odredbi Ugovora o kreditu.
23 Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri kako to tvrdi ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li sporne ugovorne odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik u postupku tvrdi da svoje usluge i proizvode nudi pod zadanim uvjetima, što znači da je potrošačima nudio i mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. I iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošače ovdje tužitelja o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna, budući mu postojeći rizici kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje stana dakle, rješavanja pitanja od svakodnevnog značaja te što u današnje vrijeme predstavlja potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje , tečaj valute švicarskog franka i s o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelji nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka,. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih
2 2
ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu. Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatio onaj kredit koji joj je tuženik ponudio, upravo Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koja kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzela rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega ista nije mogla donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.
24 Kako je međutim tuženik osim osnove osporio i visinu tužbenog zahtjeva, sud je po prijedlogu tužitelja odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije na okolnost visine tužbenog zahtjeva uz zadatak vještaku ranije naveden. Po takvoj je uputi suda, stalni sudski vještak izradila nalaz i mišljenje u kojem je dala izračun razlike po osnovi valutne klauzule. Nalaz i mišljenje sudskog vještaka je uredno dostavljeno strankama na koje tužitelj nije imao prigovor, Tuženik nije imao prigovor na vještvo. Samu u podnesku ističe negativne razlike.
Sud je u cijelosti prihvatio mišljenje vještaka izrađenog po pravilima struke .
25 Slijedom navedenog sud je dosudio iznos naveden u izreci nakon što je tužitelj uredio tuženi zahtjev po vještvu kao razlika na temelju valute kojom je glavnica kredita vezana uz CHF, radi otplate anuiteta vezanim za tečaj švicarskog franka, to je temeljem odredbe čl. 1111. ZOO naložio tuženiku isplatiti označeni iznos tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), a kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrdivši dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos (odnosno kasniji datum za one iznose za koje tužitelj tužbenim zahtjevom isplatu kamate traži od datuma kasnijeg datumu preplate) budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa.
26 Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove.
2 3
27 U odnosu na pravno pitanje treba li sud po tužbi tužitelja utvrđivati negativne razlike tj razlike za razdoblje u kojem je tečaj bio manji od početnog, kada je ugovor sklopljen, relevantno je da tuženik tijekom postupka nije istaknuo prigovor prijeboja niti postavio protutužbeni zahtjev, a ovaj sud smatra da prilikom utvrđenja visine zahtjeva tužitelja ne bi valjalo uzeti u obzir i negativnu tečajnu razliku. Ovo jer tuženik ne uživa zaštitu kao tužitelj koji je potrošač te je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik nepoštenim ugovornim odredbama postupao na štetu tužitelja kao potrošača, te se stoga ne može u ovom postupku pozivati na činjenicu (tzv. negativnih tečajnih razlika) jer u tom dijelu nije za tuženika nastupila neravnoteža na koju se poziva u odgovoru na tužbu. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovorena je isključivo na štetu tužitelja kao potrošača, a o čemu postoji pravomoćna sudska odluka na koju se tužitelj osnovno poziva u tužbi, pa je ocjena ovog suda da tužitelju pripada pravo na isplatu upravo sukladno nalazu i mišljenju vještaka u kojem utvrđuje pozitivnu tečajnu razliku. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.
Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužiteljica ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.
28 U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju
– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da
2 4
takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.
29 U odnosu na prigovor zastare potraživanja ocjena je ovog suda da postupak kolektivne zaštite prava potrošača predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu radi utvrđivanja i ostvarenja tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a, to stoga što se radi o postupku koji je izričito reguliran odredbama Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, dalje u tekstu ZZP ) kao jedno od sredstava za zaštitu potrošača od konkretnih postupanja trgovaca, i to u postupku u kojem pojedinačni potrošač ne mora sudjelovati ali ima sva prava koja mu pripadaju kao potrošaču na kojeg se postupanje trgovca odnosi, dapače koji po tom istom zakonu ima pravo izravno Činjenica da potrošač može neovisno o postupku kolektivne zaštite poduzimati radnje protiv trgovca kao svog dužnika, ne pretpostavlja obvezu poduzimanja istih pored činjenice da je u tijeku kolektivni spor, dapače upravo je logično da ova kolektivna zaštita predstavlja primjerenije i ekonomičnije radnje vjerovnika radi ostvarenja tražbine od pojedinačne zaštite. Svakako, u smislu čl. 241. ZOO-a je dovoljna i jedna radnja vjerovnika pred sudom radi ostvarenja zaštite da zahtijevati ovrhu odluke donesenu u tom postupku, sukladno čl. 117 ZZP-a. bi zastara potraživanja bila prekinuta. Obzirom je postupak kolektivne zaštite pokrenut 2012., dakle prije proteka roka od pet godina za zastaru potraživanja, očito je daje istim prekinuta zastara, a obzirom se radi o postupku koji je pravomoćno okončan tek 12. lipnja 2014. (u pogledu promjene kamatne stope) odnosno 14. lipnja 2018. (u pogledu valutne klauzule) kada je zastara počela iznova teći za potraživanja isplate po osnovi ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ništetnoj valutnoj klauzuli.
22. Dakle Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime pravo na tužitelja na isplatu potraživanja nije zastarjela. Obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14. lipnja 2018., razvidno je da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanje tužitelja.( tužba podnesena 2. ožujka 2022. dakle unutar zastarnog roka U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka.
23 Tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju
2 5
pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu. U tom smislu, Sud Europske unije u presudi u spojenim predmetima C-698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe promjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe. Također, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora restriktivno je i neprimjenjivo iz kako praktičnih tako i moralnih razloga, jer se u ovom slučaju radi o situaciji u kojoj je tužitelj teorijski imao pravo zahtijevati povrat danog već od dana sklapanja ništetnog ugovora odnosno ispunjenja obveze iz istog, ali je realno isti tek u trenutku sudskog utvrđenja ništetnosti ugovora došao u poziciju poslužiti se svojim zakonskim pravom zahtijevati povrat danog po osnovi ništetnog ugovora. Valja voditi računa o realnim životnim situacijama u kojima je tek kvalificiranim (sudskim) utvrđenjem ništetnosti, a nerijetko tek nakon duge parnice, stranka stekla saznanje o ništetnosti ugovora i time došla u priliku ostvariti pravo na povrat danog po osnovi ništetnog ugovora.
24 Sud ponovno navodi da je proveo sve dokaze koje su stranke predložile. te ne temelju tako provedenih dokaza donio odluku kao u izreci Za dodati je da je tijekom postupka tuženik odustao od saslušanja određenih svjedoka koje je naveo u odgovoru na tužbi
25 O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl 154 st 1 ZPP pa su tužiteljici koja je uspjela u postupku priznati troškovi zastupanja po odvjetniku usklađeni s važećom odvjetničkom tarifom u skladu s vrijednosti predmeta spora, i vrijednosti boda od 2 EUR i uvećani za 25 posto PDV i to sastav tužbe u iznosu od 500 bodova, zastupanja na četiri ročišta i to 30. kolovoz 2023, 18. listopad 2023, 18. listopad 2024 i 20. veljače 2025 svaka radnja po 500 bodova sastavi podneska 23. svibnja 2023 i 20. rujna 2024, svaka radnja po 500 bodova, uz 25 posto Pdv, dakle
2 6
svaka radnja 1000 EUR, vještačenja u iznosu 400 EUR što je sveukupno uz sudsku pristojbu na tužbu 563,94 EUR – 9 713,94 EUR. Sudska pristojbe na presudu nije mogla biti priznata jer je tužitelj oslobođen plaćanja istih po izmjenama Zakona o sudskim pristojbama
U Dubrovniku, 7. travanj 2025.
S u t k i nj a
Kate Ogresta Jović
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismenom u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
DN-a:
- punomoćnik tužitelja
- punomoćnik tuženika
