REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1403/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja LE-AR LOGISTIKA d.o.o. Zagreb, Kozari 45C, OIB: 31109187840, kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Rađenović, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog društva HC i Vladimir Rađenović iz Jastrebarskog, protiv tuženika EURO JANKOVIĆ ĐAKOVO d.o.o. Đakovo, Kralja Stjepana Držislava 1A, OIB: 48036269839, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Kmet, odvjetnik iz Slavonskog Broda, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-312/2024-12 od 28. veljače 2025., 7. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-312/2024-12 od 28. veljače 2025. u točki IV. njezine izreke.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-312/2024-12 od 28. veljače 2025. održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Ljerka Mandić iz Našica poslovni broj Ovrv-1858/2024 od 22. svibnja 2024. u dijelu kojim je tuženik obvezan platiti tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 275,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 16,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 120,00 EUR (točka III. izreke) te je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 120,00 EUR koja teče:
- na iznos od 40,00 EUR od 16. travnja 2024. do isplate
- na iznos od 40,00 EUR od 20. travnja 2024. do isplate i
- na iznos od 40,00 EUR od 27. travnja 2024. do isplate (točka IV. izreke).
2. Protiv točke IV. izreke presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka 100,00 EUR, trošak poreza i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 13,27 EUR. U žalbi navodi da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravo od tuženika potraživati na obračunatu posebnu naknadu sukladno čl. 13. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 121/13, 78/15, 71/15, 114/22; dalje: ZFPPN ) i zateznu kamatu i to iz razloga što dužnik u to zakašnjenje pada ako paušalna naknada nije plaćena vjerovniku o njezinu dospijeću, tj. prvoga dana po isteku roka određenog za ispunjenje glavne novčane obveze.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitavši presudu u pobijanoj točki IV. izreke na temelju čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda u tom dijelu pravilna i zakonita.
6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi isplate zateznih kamata na posebnu naknadu u smislu čl. 13. ZFPPN-a na iznos od 120,00 EUR.
7. Zakonskom odredbom čl. 13. ZFPPN-a je propisano da u poslovnim transakcijama između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze, ako dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, vjerovnik ima pravo, bez ikakve daljnje opomene na posebnu naknadu u kunama u protuvrijednosti 40,00 EUR (st. 1.). Vjerovnik ima pravo na posebnu naknadu iz stavka 1. ovoga članka bez obzira na to je li pretrpio kakvu štetu zbog dužnikovog zakašnjenja (st. 2.). Odredbe članaka 1. i 2. ovoga članka ni na koji način ne umanjuju, ne ograničavaju niti isključuju pravo vjerovnika na naknadu štete, troškove postupka prisilne naplate i ostala prava koja mu pripadaju zbog dužnikovog zakašnjenja (st. 3.).
8. Prvenstveno treba ukazati da je nesporna sloboda sudova u tumačenju određene zakonske odredbe, no da ta sloboda nije apsolutna, jer sud svako svoje tumačenje pravne norme mora valjano obrazložiti, prvenstveno vodeći računa o namjerama samog zakonodavca.
9. S obzirom na to da Sabor Republike Hrvatske, kao zakonodavno tijelo, prilikom donošenja određenog propisa odlučuje samo o njegovom normativnom dijelu, prilikom objave zakona ne objavljuje se i njegova preambula (pozivanje i uvodne izjave). Sama preambula propisa sadrži pravnu osnovu akta, pripremne akte, primijenjeni postupak donošenja kao i uvodne izjave u kojima se navode razlozi za ono što se nalazi u normativnom dijelu (tj. člancima) nekog akta. No, bez obzira na to što se ista preambula ne objavljuje u „Narodnim novinama“, ova preambula nalazi se u svakom prijedlogu Zakona o kojemu se raspravlja pred Saborom, jer upravo ona upućuje na svrhu samog raspravljanja o normativnim člancima.
10. Stoga, kada sud tumači pojedinu zakonsku odredbu on istu ne može niti smije tumačiti isključivo gramatički, riječ po riječ, već prvenstveno u odnosu na volju zakonodavca, onako kako se ista može utvrditi bilo iz samog zakona, bilo iz javno objavljenih prijedloga tog zakona.
11. U konkretnom slučaju, prijedlogom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi predlagatelj je jasno označio svrhu posebne naknade prema kojoj je posebna naknada troškova poštena naknada vjerovnicima zbog zakašnjenja s plaćanjem i nužna je kako bi se spriječilo zakašnjenje s plaćanjem. Vlada Republike Hrvatske, kao predlagatelj Zakona, za zastupanje u raspravi pred Saborom odredila je tadašnjeg ministra financija, zamjenika ministra financija, pomoćnicu ministra financija i ravnateljicu Porezne uprave, te pomoćnika ministra financija, što jasno ukazuje na to koje je Ministarstvo pripremilo prijedlog navedenog Zakona, i na čije se područje djelovanja isti odnosi. Ministarstvo financija, Porezna uprava, u predmetu klasa 423-08/13-01/116 Ur.br.:
513-07-21-01/13-2 dalo je tumačenje naravi posebne naknade, i to u odnosu na transakcije na koje se primjenjuje, kao i na pitanje njene svrhe. Prema tom mišljenju, a sukladno čl. 3. t. 16. ZFPPN-a, poslovne transakcije jesu svaka dostava robe ili pružanje usluga za novčanu naknadu, između poduzetnika ili između poduzetnika i osoba javnog prava.
12. Dakle, odredbe čl. 13. ZFPPN-a ne regulira odnose po (svim) ugovorima, već samo po poslovnim transakcijama, pri čemu se rokovi ispunjenja odnose samo na građevinske radove, robe i usluge, a ne i na druge ugovorne odnose (kao npr. zajam, najam, zakup i dr.). U tom mišljenju Ministarstvo financija, Porezna uprava ukazuje kako je svrha ove posebne naknade paušalna naknada troškova koji su vjerovniku prouzročeni dužnikovim zakašnjenjem, i to onih vjerovnikovih vlastitih troškova koji se odnose na administrativne i interne troškove povezane s naplatom potraživanja, primjerice, troškova možebitnih opomena slanih dužniku, troškovi telefonskih razgovora kojima se dužnika pozivalo na plaćanje dužne novčane obveze i slični troškovi, te da se radi o finskom iznosu za koji se ne plaća porez niti kamata.
13. Dakle, iz preambule prijedloga Zakona i poreznog tumačenja nadležnog Ministarstva može se sa sigurnošću zaključiti kako pravo na posebnu naknadu predstavlja pravo na poštenu naknadu određenih paušalnih troškova koji su prouzročeni dužnikovim zakašnjenjem. Stoga i sudovi, prilikom donošenja odluke o pravu vjerovnika na posebnu naknadu, moraju utvrditi radi li se, u svakom konkretnom slučaju, o poštenoj naknadi tih troškova.
14. Imajući u vidu prethodno izneseno, i ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda kada je odbio tužbeni zahtjev na ime zatezne kamate na naknadu iz čl. 13. ZFPPN-a, jer se predmetno radi o posebnoj naknadi koja je poštena naknada vjerovnicima zbog dužnikova zakašnjenja s plaćanjem i nužna je kako bi se spriječilo zakašnjenje s plaćanjem pri čemu ona predstavlja fiksni iznos koji vjerovnik može ili ne mora naplatiti svom dužniku za svaki račun ili drugi odgovarajući zahtjev za plaćanje, pa tužitelj nema pravo na zatezne kamate na te iznose i naknade.
15. Imajući u vidu prethodno izneseno, valjalo je navode žalbe u cijelosti ocijeniti neosnovanima.
16. Zbog toga je valjalo na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.
Zagreb, 7. travnja 2025.
Sudac
Maja Bilandžić
