Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-281/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Nikoli Ramušćaku, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Željku Lubina, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura u Splitu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-428/24-7 od 20. siječnja 2025., dana 7. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-428/24-7 od 20. siječnja 2025. u dijelu pod st. I. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 37,16 eura s zateznim kamatama tekućim od dana 10. travnja 2020. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-428/24-7 od 20. siječnja 2025. u dijelu pod st. I. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade neimovinske štete iznos od 37,84 eura s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje na ime naknade neimovinske štete isplatu iznosa od 37,84 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplatiti na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama (st. I. izreke) te je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (st. II. izreke).

2. Protiv navedene presude u dosuđujučem dijelu pod st. I. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Tuženik u žalbi ukazuje da punomoćnih tužitelja nije imao valjanu punomoć za zastupanje u ovom predmetu, što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, ali takvi žalbeni razlozi nisu posebno razmatrani, jer prema čl. 354. st. 3. ZPP zato što punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, dakle tužitelj.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti i to prava na slobodu, čast i ugled, dostojanstvo te pravo na uživanje u obiteljskom životu sa suprugom i kćeri, u iznosu od 345,29 eura. Takav zahtjev temelji se na činjeničnim navodima da je protiv njega pod brojem K-13/18 vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Splitu, da je bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz odredbe čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 84/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06 i 110/07) te da je presudom od 16. listopada 2018. pravomoćno oslobođen optužbe. U tom postupku tužitelj da je bio u pritvoru/istražnom zatvoru 1240 dana, pa je od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske zatražio da mu, temeljem odredbe čl. 480. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj, 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 178/04 i 115/06, dalje: ZKP), a prema propisu iz odredbe čl. 25. st. 4. Ustava Republike Hrvatske (" Narodne novine", broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) nadoknadi štetu koju je trpio za vrijeme dok je bio lišen slobode i dok se nalazio u istražnom zatvoru. Ministarstvo pravosuđa i uprave je u predmetu UP/I-702-03/20- 01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponuđena isplata iznosa od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode ''s obzirom na trajanje uhićenja, narav i težinu kaznenog djela i ostale okolnosti slučaja''. Tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete samo za dan 30. lipnja 2011., koji je proveo u zatvoru, te za taj dan potražuje iznos od 345,29 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa u dopisu od 2. veljače 2023. odgovorilo na zahtjev tužitelja za naknadu štete koji je podnio u mirnom postupku, i priznalo mu štetu u iznosu od 46.078,40 eura, za ukupno 1240 dana, koliko je tužitelj neosnovano bio lišen slobode, što po danu iznosi 37,16 eura, dok tužitelj u ovom postupku potražuje za jedan dan lišenja slobode naknadu štete u iznosu od 345,29 eura.

8. Sukladno čl. 477. st. 1. ZKP pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda, a odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/18 od 17. prosinca 2019. tužitelj je zaprimio 3. siječnja 2020., te je tada sukladno čl. 478. st. 1. ZKP počeo teći zastarni rok, koji je prestao teći onog dana kada je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za mirno rješenje spora, kako je to propisano čl. 478. st. 2. ZKP, kada je nastupio zastoj postupka, koji je trajao tri mjeseca, dakle, do 10. srpnja 2020., jer prema čl. 478. st. 1. ZKP ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu, iz čega proizlazi da tada, kada su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe zastarni rok počinje iznova teći, pa je zastarni rok za podnošenje tužbe, računajući od 10. srpnja 2020., istekao 10. srpnja 2023., a tužitelj je tužbu podnio 23. siječnja 2024., dakle, kada je zastara već bila nastupila.

9. Međutim, kako nije sporno među strankama da je tuženik dopisom od 2. veljače 2023. priznao zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 eura po danu, to za taj iznos sukladno čl. 240. st. 1. ZOO nije nastupio prekid zastare, koja je ponovno počela teći od dana priznanja, dakle od 2. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO), pa za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari.

10. Budući da je tuženik priznao tužitelju da mu po danu neosnovanog lišenja slobode pripada iznos naknade štete u iznosu od 37,16 eura ( tužitelj potražuje naknadu štete samo za dan 30. lipnja 2011.), dok je preostali dio zahtjeva tužitelja u zastari, trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke pobijane presude za iznos od 37,16 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate, dok je u preostalom dijelu za iznos od 37,84 eura s pripadajućim zateznim kamatama, trebalo zbog nastupa zastare temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti st. I. izreke i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 7. travnja 2025.

Sudac

Nikola Ramušćak