REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-431/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženog Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojega zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-64/2024-15 od 20. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim odbijanjem, a u preostalom dijelu uvažavanjem žalbe tuženika, presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-64/2024-15 od 20. veljače 2025. se:

- potvrđuje u odnosu na točku I. i II. izreke;

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 868,75 eur s pripadajućim kamatama na taj iznos, a preinačuje se u preostalom dijelu na način da se zahtjev tužiteljice preko iznosa od 868,75 eur do konačno suđenog u iznosu od 870,00 eur (za 6,25 eur) zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos, odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 146-298/2007 od dana 16.11.2007.g., ovjerenog po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, [adresa], dana 19.11.2007.g., posl.br.: OV-21802/07, koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju GZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 778,27 EUR-a, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 26.02.2018.g., pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 01.01.2023. do 31.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 875,00 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe da je sud propustio ocijeniti kao dokaz u predmetu činjenicu da je tužitelj po struci ekonomist te je zbog svoje ekonomske naobrazbe bio svjestan značenja pojedinih odredaba ugovora, pa tako i odredbe o prijevremenoj otplati kredita, pa da se ne može smatrati da se u ovom slučaju radi o potrošaču u svezi s kojem Zakon o zaštiti potrošača pruža zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi. Također, da su sud u predmetnom slučaju nije primijenio relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ne osvrćući se uopće na prigovore koje je tuženik isticao tijekom postupka i to da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva (transparentna) te iz tog razloga ne podliježe testu nepoštenosti. U pravcu svojih tvrdnji poziva se na odredbu članka 85. ZZP te ističe da je svoju obvezu sukladno toj zakonskoj odredbi u cijelosti ispunio. Također, da je nejasno iz kojeg razloga sud nije primijenio odredbe članka 84. i 85. ZZP te nije cijenio transparentnost predmetne ugovorne odredbe. Na taj način je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a kako sud nije naveo razloge za takvu odluku presuda se u tom dijelu niti ne može ispitati. Također, da sud nije primijenio niti odredbu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (test nepoštenosti), što sve u svojoj ukupnosti dovodi do toga da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno a materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Ostaje kod svojih tvrdnji da je u predmetnom slučaju dokazao štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita, ostaje kod prigovora zastare potraživanja tužiteljice, ta da u predmetnom slučaju tuženik nije nepošten stjecatelj. Osporava i odluku o troškovima postupka.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Tužiteljica u svom odgovoru na žalbu tuženika u cijelosti osporava sve žalbene navode tuženika. Predlaže se odbiti predmetnu žalbu. Potražuje troškove odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, ali je u neznatnom dijelu osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice usmjeren prema tuženiku radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 146- 298/2007, sklopljen dana 16. studenog 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao davatelja kredita, koji kredit je ovjeren po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz [adresa] dana 19. studenog 2007. pod poslovnim brojem OV-21802/07, a koja sporna odredba glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“ - radi se o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a posljedično tome zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 778,27 eur, zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 26. veljače 2018. pa do isplate, koji iznos je tužiteljica nesporno platila prilikom prijevremene otplate kredita.

5.1. Naime, tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je predmetni ugovor - kojim je podigla stambeni kredit u iznosu od 107.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika, sastavljen i pripremljen od strane tuženika; da je člankom 8. istoga ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita koja nije određena niti u nominalnom iznosu a niti u postotku, već je samo navedeno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za Hypo Alpe-Adria Bank d.d.; da je dana 26. veljače 2018. izvršila prijevremenu konačnu otplatu kredita u ukupnom iznosu od 26.198,39 eur plativo u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja kao i naknadu za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 778,27 eur; da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi jer nije određena niti odrediva sve to sukladno odredbi članka 269. i članka 270. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. , 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) u vezi članka 322. istoga; da tuženik nije ovlašten naplaćivati spornu naknadu niti temeljem odredbe članka 1024. ZOO, jer nije pretrpio nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita; da je ona potrošač slijedom čega se u predmetnom slučaju imaju primijeniti odredbe relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, pa posljedično da joj je tuženik dužan plaćenu naknadu "vratiti" zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

5.2. Polazeći od nespornih činjenica (da je tužiteljica kao korisnik kredita dana 16. studenog 2007. sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria bank sklopila Ugovor o kreditu broj 146-298/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, za iznos kreditne obveze od 107.00,00 CHF u protuvrijednosti kunama, na rok otplate od 30 godina - radi se o ugovoru koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa] dana 19. studenog 2007.; da je člankom 8. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu određeno da u slučaju prijevremene, konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe- Adria bank; da iz obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita proizlazi da je na dan 26. veljače 2018. ukupno dugovanje tužiteljice iznosilo 26.198,39 eur, a da je naknada za prijevremeni povrat iznosila 778,27 eur koji iznos je nesporno i naplaćen) i onih spornih koje je sud utvrđivao materijalnim i personalnim dokazima koji prileže predmetu (da li je odredba o prijevremenoj otplati kredita ništetna i posljedično da li je tuženik dužan tužiteljici isplati utuženi novčani iznos, sve to obzirom na njegovu tvrdnju - iznijetu u odgovoru na tužbu koju ponavlja i tijekom postupka i na koju ukazuje u svojoj žalbi, da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo dopušteno te da on kao bankarska organizacija ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, kao i da se radi o odredbi o kojoj se kojoj se pojedinačno pregovaralo, koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva i kao takva ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača), sud prvoga stupnja predmetnom odlukom zahtjev tužiteljice u cijelosti je prihvatio kao osnovan, obzirom je zaključio da sporna naknada ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamate koju je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja kredita (neostvarene kamate) a na koje prema odredbi članka 1024. stavak 4. ZOO/05 nema pravo, slijedom čega da se radi od odredbi koja je suprotna prisilnim propisima pa posljedično i ništetna.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da je naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik povrijedio zakon na štetu tužiteljice što ima za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6.1. Naime, odredbom članka 1024. ZOO/05 propisano je slijedeće:

1. Korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit.

2. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.

3. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.

4. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

6.2. Citirana zakonska odredba koja se primjenjuje u predmetnom slučaju kogentna je odredba, pa je svaka ugovorna odredba suprotna toj prisilnoj odredbi ništetna. Dakle, riječ je o zakonskoj odredbi kojom je bankama zabranjeno kod prijevremene otplate kredita uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

6.3. Sukladno općoj odredbi o prijevremenoj otplati kredita (članak 25. ZOO/05) dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

6.4. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnost sporne ugovorne odredbe te je kao posljedica ništavosti obvezan tuženik na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05 vratiti tužiteljici iznos naknade naplaćene na temelju te (ništave) odredbe.

6.5. Razlog ništavosti ugovorne odredbe o isplati naknade za prijevremenu otplatu kredita prvostupanjski sud pronalazi u tvrdnji tuženika da je samom činjenicom vraćanja kredita prije ugovorenog roka, zbog same prirode ugovora o kreditu, nastala mu šteta a koja se sastoji u izmakloj dobiti zbog gubitka kamata te troškovima likvidnosti i administrativnim troškovima.

6.6. Dakle, odredbe članka 1024. stavak 3. i 4. propisuju, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

6.7. Spornom ugovornom odredbom nije navedeno na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, a tuženik osim općenitog pozivanja na svoje opće akte ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada imajući u vidu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

6.8. Pored toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje Opće akte tuženik tu svoju tvrdnju ne dokazuje), pa je pravilno sud prvoga stupnja zaključio da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/2017.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

7. Sud prvoga stupnja suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrdio da je tužiteljica u predmetnom slučaju prosječni potrošač. Naime, iz samoga iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je predmetni ugovor sklopila u svojstvu fizičke osobe sa svrhom rješavanja stambenog pitanja, a ne u svrhu obavljanja trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, koje okolnosti u svojoj ukupnosti u odnosu na tuženika, daju joj status prosječnog potrošača. Činjenica da je tužiteljica po zanimanju ekonomist (radila je kraće vrijeme poslove knjiženja i poslove u proizvodnji i prodaji) ne znači da je detaljno upoznata sa kreditnim poslovanjem specijaliziranih novčarskih ustanova, te da je mogla shvatiti značenje odredbe o prijevremenoj otplati kredita - posebno kraj činjenice na koju je ukazala u svom iskazu, da odluku o naknadama za usluge banke nije dobila, niti je o njoj mogla pregovarati. Tuženik na kojem je bio teret dokaza da tužitelj nije prosječni potrošač navedenu činjenicu nije dokazao.

8. Točan je žalbeni navod tuženika da sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju nije primijenio relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, te da se nije očitovao o njegovim prigovorima da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva (transparentna), da se o njoj pojedinačno pregovaralo, te da se radi o odredbi koja ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. To sve stoga što je sud zahtjev tužiteljice razmatrao isključivo primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima, ali ne i s aspekta Zakona o zaštiti potrošača, iako se tužiteljica u svojoj tužbi na odredbe toga zakona pozivala.

8.1. Međutim, radi se o nedostatku predmetne presude koja se može otkloniti primjenom odredbe članka 373.a ZPP.

9. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu dana 16. studenog 2007. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007. - dalje: ZZP/07).

9.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. iste odredbe propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 3. istog članka propisano je da činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu ugovorom trgovca, a stavkom 4. istog članka propisano je da je trgovac dužan dokazati, ako tvrdi da se o takvoj odredbi unaprijed sastavljenoj pojedinačno pregovaralo, a odredbom članka 102. stavak 1. Istoga Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9.2. Iz iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke proizlazi da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo riječi o bilo kakvim naknadama pa niti o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ne zna na koji je način je utvrđena visina naknade jer joj to nije pojašnjeno, nije joj predočena niti odluka o naknadama, spornu odredbu nije posebno uočila, a niti o toj odredbi kao niti o ostalim odredbama kredita koji je kod tuženika podigla nije mogla pregovarati, a kako je što prije htjela izići iz ugovornog odnosa koji je za nju bio nepovaljan, na papiriću je dobila označen sporni iznos koji mora platiti u slučaju prijevremene otplate kredita, što je i učinila.

9.3. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem u svojstvu svjedoka LZ zaposlenice tuženika koja je predložena na okolnost tvrdnje da je tuženik s tužiteljicom pregovarao prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

10. Polazeći od prethodno utvrđenih okolnosti valja zaključiti da se o predmetnoj ugovornoj odredbi, suprotno tvrdnji tuženika, nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o odredbi koja je naprijed formulirana od strane tuženika kao kreditora, zbog čega tužiteljica kao potrošač na njen sadržaj nije imala utjecaj, već je tuženiku dano da jednostavno svojom odlukom utvrđuje visinu te naknada, pa tako tužiteljica nije imala mogućnosti saznanja u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate niti na što se odnosi visina tih troškova. Na opisani način tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je predmetna odredba nepoštena, slijedom toga i ništetna sukladno odredbi članka 102. stavak 1. u vezi s člankom 96. stavak 1. ZZP, te članka 322. u vezi s člankom 342. ZOO/5.

10.1. Ovdje se posebno ukazuje i da je praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

10.2. Pored navedenog, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

10.3. Također, prema pravnom stavu iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. proizlazi da tuženik paušalnim pozivanjem na svoje akte kao i Tarifu kojom je propisana visina naknade ne dokazuje na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, tim je tuženik po ocjeni suda doveo tužitelja u neravnopravni položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed (po tuženiku) pripremljenog ugovora što predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, a posljedično tome i ništetnu.

11. Dakle, kako je predmeta ugovorna odredba je ništetna tuženik se ima smatrati nepoštenim stjecateljem sukladno članka 1115. ZOO i istu naknadu treba vratiti tužiteljici (visina naknade nije sporna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja a kako je to pravilno odlučeno točkom II. izreke predmetne presude.

12. Obzirom na navedeno, žalbu tuženika valjalo je odbiti te temeljem odrede članka 368. stavak 1. i članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP, prvostupanjsku presudu potvrditi u odnosu na točku I. i II. izreke.

13. Međutim, presudu sadržanu pod točkom III. izreke djelomično je valjalo preinačiti primjenom odredbe članka 380. stavak 3. u vezi s člankom 373. točka 3. ZPP. Naime, sukladno tarifnom broju 9. točki 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) tužiteljici pripada nagrada za pristup njena punomoćnika ročištu za objavu presude (prema vrijednosti predmeta spora) u visini od 37,5 bodova uvećano za PDV ili 93,75 eur, a ne kako je to prvostupanjski sud odlučio u iznosu od 100,00 eur, iz čega proizlazi da je zahtjev tužiteljice preko iznosa od 868,75 eur do konačno suđenog u iznosu od 870,00 eur, valjalo odbiti kao neosnovan.

14. Tuženiku ne pripada trošak žalbe, jer je s istom uspio u neznatnom dijelu (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 5. ZPP).

15. Tužiteljici ne pripada trošak odgovora na žalbu, jer se radi o trošku koji nije bio potreban (članak 155. ZPP) za odluku o žalbi.

U Puli-Pola 7. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić