REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-409/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Bruna Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Jadranki Čuljak-Duvnjak, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković & Šanjug, odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-842/2023-20 od 19. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 7.travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-842/2023-20 od 19. veljače 2025. u dijelu pod točkom I. i III. izreke.

i

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se kao djelomično osnovana žalba tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-842/2023-20 od 19. veljače 2025. u dijelu pod točkom II. i IV. izreke, pa se u tom ukinutom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu pravnog lijeka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja kao osnovan prihvaćen je zahtjev tužitelja i u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 3. srpnja 2007., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao kreditora u dijelu u kojem je u članku 2. ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti CHF 17.000,00 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, u dijelu u kojem je u članku 3. ugovoreno da se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanje te u dijelu članka 7. u kojem je ugovoreno da će korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,2 % jednokratno, unaprijed i posljedično tome u točki II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.273,40 eura na ime ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i u točki III. izreke iznos od 119,41 eura, te u točki IV izreke troškove postupka u iznosu od 1.812,50 eura, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže označeno u izreci pobijane presude, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja, kao neosnovan odbijen ( točka V. izreke) .

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan, odnosno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela ugovornih odredbi čl. 2., čl. 3. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 3. srpnja 2007., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao kreditora u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta veže za valutu švicarski franak (CHF), utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., te u dijelu u kojem je između njih ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada od 1,2 % ( čl. 7. Ugovora) utemeljen na tvrdnji da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ona od strane tuženika, kao kreditora unesena u tzv. tipski ugovor sastavljenim od strane tuženika, na koji on, kao potrošač nije mogao utjecati, a što je protivno kogentnim odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja navedenog ugovora, te posljedično tome njegov zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 2.273,40 eura na ime preplaćenog iznosa sa osnove ugovorene valutne klauzule i iznosa od 119,41 eura na ime ništetne odredbe o ugovorenoj naknada za obradu kredita, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže opisano u izreci pobijane presude i to sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ove iznose naplatio od tužitelja temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi.

7. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da se učinak navedenih presuda na koje se u ovom postupku poziva tužitelj, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP direktno primjenjuje na konkretan slučaj i posljedično tome zaključuje da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetene i da je tuženik u obvezi isplatiti mu navedeni novčani iznos od 2.273,40 eura na ime preplaćenog iznosa sa osnove ugovorene valutne klauzule i to po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima

- „Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

7.1. Osim toga, sud prvog stupnja zaključuje i da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, tzv. ulazna naknada od 1,2 % ( čl. 7. Ugovora) ništetna jer se ona prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP smatra nepoštenom budući se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve imajući u vidu i činjenicu da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ovog članka). Pri tome je sud prvog stupnja imao u vidu i Odluku Suda Europske unije od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da „ čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

7.2. Posljedično tome, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju navedeni novčani iznos od 119,41 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, temeljem odredbe čl. 323. ZOO i to po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO), pri čemu je i glede ovog zahtjeva, kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna u dijelu u kojem je odlučeno o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi ( točka I. izreke) i dijelu u kojem je odlučeno o obvezi tuženika isplatiti tužitelju iznos od 119,41 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime plaćene naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade (točka III. izreke), dok u preostalom dijelu ( točka III. izreke) pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njena zakonitost i pravilnost, čime je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP.

8.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka u odnosu na dio u kojem je utvrdio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te ugovorenoj naknadi za obradu kredita sadržane u navedenom Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 3. srpnja 2007., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao kreditora, ništetne ( točka I. izreke) i dijelu u kojem je posljedično tome tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 119,41 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime plaćene naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade ( točka III. izreke) jer su u tom dijelu, u pobijanoj presudi, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude u tom dijelu nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8.2. Osim toga, sud prvog stupnja u ovom dijelu u odnosu na točku I. i III. izreke nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba tuženika u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

9. U ovom dijelu u kojem je odlučeno o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi ( točka I. izreke) i posljedično tome obvezi tuženika isplatiti tužitelju iznos od 119,41 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime plaćene naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade ( točka III. izreke), nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

10. U ovom dijelu, suprotno žalbenim navodima žalitelja, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

11. Naime, u ovom postupku nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao kreditora, 3. srpnja 2007. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007, kojim je prednik tuženika, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelj iznos od 17.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 5 godina, da je između njih ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te naknada za obradu kredita u visini od 1,20% odobrenog kredita.

12. Obzirom na žalbene razloge tuženika sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik ( njegov pravni prednik) od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Sporna je i činjenica primjenjuju li se navedena pravna shvaćanja iz tzv. kolektivnog spora zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača na ovaj konkretan pravi odnos stranaka u postupku obzirom na tvrdnju tuženika da njegov prednik Slavonska banka d.d. Osijek nije sudionikom tog postupka. Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora radi prebijanja te osnovanost njegova prigovora zastare.

13. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, o ovim je spornim pitanjima, osim pitanja osnovnosti prigovora radi prebijanja i posljedično tome zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 2.273,40 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime više plaćenog s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, sud prvog stupnja, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja ( čl. 8. ZPP), onog pravno relevantnog za odlučivanje o ovom dijelu zahtjeva tužitelja, pravilno odlučio.

13.1. Prije svega u odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na činjenicu da se učinak presuda donesenih u tzv. kolektivne zaštite potrošača, na kojim tužitelj temelji osnovanost svojeg zahtjeva ne može protezati i na tuženika obzirom da njegov pravni prednik Slavonska banka d.d. Osijek s kojim je tužitelj i sklopio navedeni Ugovor o namjenskom kreditu, nije bio sudionikom tog postupka, valja odgovoriti da ta pravna shvaćanja, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP, imaju direktan pravni učinak i na tuženika, kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek. Naime, u vrijeme podnošenja tužbe u navedenom kolektivnom sporu (4. travnja 2012.) Slavonska banka d.d. Osijek više nije bila pravna osoba jer je još 2009. pripojena tadašnjoj Hypo Alpe Adria bank d.d. (sada je to tuženik Addiko bank d.d.) i time prestala postojati kao pravna osoba, pa je tuženik legitimiran kao univerzalni sukcesor Slavonske banka d.d. Osijek, koja bi da se nije dogodilo pripajanje svakako bila tuženik u kolektivnom sporu, a ovako je to bio samo njezin univerzalni slijednik Hypo Alpe Adria bank d.d. (sada tuženik). Navedenom tzv. „kolektivnom presudom“ obuhvaćeno je razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d. zaista postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. „kolektivne tužbe“ i kasnije u vrijeme presuđenja Slavonska banka d.d ne postoji, jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank ili Slavonska banka d.d. Osijek, s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi, pa se posljedično tome i navedena pravna shvaćanja donesena u tim postupcima imaju temeljem navedene odredbe čl. 502.c ZPP primijeniti u konkretnom slučaju, radi čega je žalbu žalitelja, u ovom dijelu, valjalo odbiti kao neosnovanu.

13.2. U odnosu, pak na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o namjenskom kreditu sklopljenim između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao kreditora, utemeljenog, između ostalog, i na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome sud prvog stupnja, uz pravilnu primjenu i ovih zakonskih odredbi i saslušanjem samog tužitelja, kao stranke, svoju odluku o osnovanosti ovog dijela zahtjeva tužitelja pravilno utemeljio upravo i na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

13.3. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je u ovom dijelu zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim, a sve imajući pri tome u vidu i da je sud prvog stupnja, unatoč navedenoj vezanosti vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača pravnim shvaćanjima sudova donesenih u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava pravilnom ocjenom iskaza saslušane tužiteljice i sam utvrdio da su navedene ugovorene odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli tužiteljici bile nejasne i nerazumljive budući da isti za razliku od tuženika ne raspolaže takvim znanjem temeljem kojeg bi shvatila značaj takvih ugovornih odredbi, pa su ovakve ugovorne odredbe i njihova primjena u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, te su kao takve nepoštene i ništetne.

14. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno zaključio i da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita ( čl. 7. Ugovora) ništena.

15. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koja je zapravo u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07) propisno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

16. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje ni žalitelj u svojoj žalbi nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu, radi čega tako utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na ovu spornu ugovornu odredbu o ugovorenoj naknadi naknada za obradu kredita radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, (njegovog pravnog prednika) kao trgovca te zbog toga tužitelj, kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj i da je ona tužitelju, kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, posljedično čemu je ona ništetena, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

18. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820 izraženo pravno shvaćanje:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

18.1. Za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti

18.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

20. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

21. Iz prethodno navedenih razloga iz utvrđenja suda prvog stupnja jasno proizlazi zaključak da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Osim toga, obzirom da je tužitelj u poslovnicu tuženika pristupio u namjeri sklapanja navedenog ugovora o kreditu i da mu je predočen navedeni ugovor o kreditu sa već unaprijed poznatom činjenicom (ugovornom odredbom) o potrebi plaćanja naknade za obradu kredita u navedenom postotku u odnosu na odobreni kredit, što samo po sebi znači da je već u to vrijeme imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja ( sadržaju ugovora i (ne)priloženih isprava ne i njenoj krajnjoj svrsi.

22. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

23. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

24. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

25. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

25.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

25.2. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

25.3. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

26. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je potrošač ( tužitelj) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je iz prethodno navedenih razloga i prema navedenim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužitelj, kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja ( tako npr. i u Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), pa je posljedično tom žalbu tuženika, kao žalitelja i u ovom dijelu valjalo, kao neosnovanu odbiti.

27. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žalitelja, valja istaknuti da nije sporno da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 143/13) dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i da je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/14- dalje: Pravilnik), izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita i da su preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije u ovom postupku dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, pa sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, pravilno zaključuje da je ova ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

28. Posljedično navedenom sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima tuženika, kao žalitelja, pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa od 119,41 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji je prednik tuženika od tužitelja naplatio temeljem ove ništetne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita – tzv. ulazna naknada, radi čega je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

29. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, to sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove tužiteljeve novčane tražbine, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

30. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na za ovaj dio spora, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome u ovom dijelu, kako je to i prethodno navedeno, nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

31. Međutim, odlučujući o dijelu zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 2.273,40 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom ( točka II. izreke), koje je prednik tuženika od njega stekao bez osnove obzirom na pravilan zaključak suda prvog stupnja o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno valutnoj klauzuli, sud prvog stupnja je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, na koju osnovano ukazuje i žalitelj.

32. Naime, tuženik je na pripremnom ročištu od 6. rujna 2024. ( list 47 spisa) u vezi s ovom tražbinom tužitelja stavio i prigovor radi prebijanja njegove tražbine u iznosu od 500,00 eura, koju navodno ima u odnosu na tužitelja s osnove tzv. negativnih razlika (compensatio per judicem - procesna kompenzacija) i o tom je njegovom prigovoru sud prvog stupnja bio dužan odlučiti primjenom odredbe čl. 338. st. 3. ZPP. Međutim, sud prvog stupnja o tom prigovoru nije odlučio niti je dao bilo kakve razloge zbog čega to nije učinio, pa pobijana presuda u ovom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njena zakonitost i pravilnost, čime je i počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP.

33. Posljedično tome, valjalo je u tom dijelu prihvatiti žalbu tuženika i pobijanu presudu ukinuti u dijelu pod točkom II. izreke i odluci o troškovima postupka pod točkom IV. izreke te na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP riješiti kao u izreci pod točkom I. ovog rješenja.

34. U nastavku postupka sud prvog stupnja raspraviti će i ovaj prigovor tuženika te će nakon toga odlučiti o zahtjevu tužitelja za navedenu isplatu i (ne)osnovanosti navedenog prigovora te će potom sukladno odredbi čl. 338. ZPP donijeti novu pravilno obrazloženu presudu.

35. Odluka o troškovima postupka nastalih u povodu pravnog lijeka sadržana u točki II. ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Pula - Pola, 7. travanj 2025.

Predsjednik vijeća:

Robet Fabris