REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-451/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, po sutkinji Alenki Paus, u pravnoj stvari tužitelja EJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mariu Maraviću, odvjetniku u Ogulinu, protiv tužene Općine Brinje, OIB: 37242293454, Brinje, Trg admirala J. V. Podkapelskog 6, zastupane po punomoćniku Petru Tomljanoviću, odvjetniku iz Senja, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Otočcu, poslovni broj Psp-12/2020-67 od 23. siječnja 2025., 7. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Otočcu, poslovni broj Psp-12/2020-67 od 23. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim je rješenjem, toč. I. izreke, odbijen tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom kako slijedi: "I. Tuženik Općina Brinje, smetao je tužitelja EJ, dana 23. listopada 2020.g., u posljednjem mirnom posjednu nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi kuća br. bb dvorište oranica Draška, ukupne površine 337 čhv, na način da je postavio međašne oznake „ceste do Holjevac polje“ 5 m unutar opisane nekretnine čime je onemogućio tužitelja u dotadašnjem posjedu iste nekretnine pa je tuženik dužan ukloniti postavljene međašne oznake sa nekretnine tužitelja i dužan je kloniti se ovakvog ili sličnog ponašanja te mu se ujedno zabranjuje svako takvo ili slično smetanje posjeda opisane nekretnine, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik Općina Brinje, smetao je tužitelja EJ, dana 12. studenog 2020.g., u posljednjem mirnom posjednu nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi kuća br. bb dvorište oranica E, ukupne površine 337 čhv, na način da je prokopao, nasuo i asfaltirao dio opisane nekretnine u dijelu koji iznosi 5 m širine i 21 m dužine, čime je onemogućio tužitelja u dotadašnjem posjedu iste nekretnine pa je tuženik dužan ukloniti asfalt s nekretnine tužitelja i poravnati opisani dio nekretnine tužitelja, te je dužan kloniti se ovakvog ili sličnog ponašanja te mu se ujedno zabranjuje svako takvo ili slično smetanje posjeda opisane nekretnine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove ovog postupka zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana." , dok je toč. II. naloženo tužitelju da tuženici na ime prouzročenog parničnog troška isplati iznos od 1.029,60 eura, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o troškovima postupka. Ukazuje na počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe, da sud nije obrazložio zašto je neosnovan zahtjev tužitelja, da nije utvrdio tko je na 23. listopada 2020. bio u posljednjem mirnom posjedu predmetnog dijela nekretnine, da kada je učinjen čin smetanja posjeda na štetu tužitelja, tuženik nije bio u posljednjem mirnom posjedu predmetnog dijela nekretnine, već se nalazio tužitelj, a što je potvrđeno nalazom i mišljenjem mjerničnog vještaka, koje sud nije cijenio, kao što i iskaze svjedoka je samo citirao, a nije ih cijenio i dovodio u međusobnu vezu s drugim materijalnim dokazima. Predlaže uvažiti žalbu tužitelja i ukinuti pobijano rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom je postupljeno u skladu s odredbom čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži posjedovnu zaštitu navodeći da je vlasnik i posjednik nekretnine i to čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a da je tuženik 2018. izradio elaborat kojim je oblikovao "cestu do Holjevac polje", koji elaborat da je obuhvatio i dvorište navedene nekretnine, da se takvom elaboratu tužitelj usprotivio i obratio nadležnom katastru, a da je tuženik 23. listopada 2020. samovlasno smetao tužitelja u posljednjem mirnom posjedu njegove nekretnine na način da je izvršio iskolčavanje puta koji graniči sa tužiteljevom nekretninom tako što je oznakama međe rečenog puta obuhvatio cca 5 m tužiteljeve čestice; da je time izveden od strane tuženika znatan zahvat na posjedu tužitelja i u bitnome ograničio tužiteljevu faktičnu vlast na prijeporu zbog čega da tužitelj nije u mogućnosti koristiti prijepor na način kako ga je koristio, slobodno prolazio vozilom, parkirao vozilo; da je tuženik smetao posjed tužitelja i 12. studenog 2020. na način da je prokopao, nasuo i asfaltirao naznačeni dio nekretnine u dijelu koji iznosi 5 m širine i 21 m dužine, a čime je onemogućio tužitelja u dotadašnjem posjedu iste nekretnine.

6. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja uz utvrđenja:

- da prema nalazu vještaka Natalije Bokulić, geodeta, sporna pokazana površina sada je dio čkbr. [katastarska čestica] koja čestica je javno dobro, a upisana je u p.l. 1736 k. o. [katastarska općina] kao nerazvrstana cesta površine 449 m2 na Općinu Brinje, javno dobro u općoj uporabi

- da je sada u naravi asfaltirani put

- da je prije toga bila bijela cesta, put kojim su prolazili svi vlasnici zemlje, da se put pružao do kuće SJ;

- da iz iskaza svjedoka GJ, ŠJ, PJ, NJ, DJ slijedi da je prije iskolčavanja i asfaltiranja puta postojao makadamski put kojim su se koristili mještani radi dolaska na svoju zemlju ili do svojih kuća

- da svjedok ŠJ pamti makadamski put unazad 30 godina

- da iz skica lica mjesta na kopiji katastarskog plana i prije elaborata upisa ceste slijedi gotovo identično pružanje predmetnog puta, da je žičana ograda koju je postavio tužitelj izvan predmetnog puta, odnosno da trasa sada asfaltiranog puta ne dodiruje niti jednu točku postavljene žičane ograde; da predmet spora tužitelj nije ogradio već je površine koje smatra svojim vlasništvom i posjedom ogradio žičanim ogradama a iz čega zaključuje, prihvaćajući iskaze svjedoka i zastupnika tuženika kao istinite u odnosu na iskaz tužitelja (koji ostaje pri tvrdnji da je sada asfaltirani put u cijelosti na njegovoj čestici, a prije asfaltiranja da su to bile dvije trake koje je on kosio i da je obitelj S zvana G znala pitati ga za prolazak tom površinom, a da je dogovor bio sa suprugom SJ da tuda može prolaziti, da su drugi kao ŠJ prolazili bez pitanja), da je prije iskolčavanja sada postojeće trase puta odnosno asfaltiranja istog postojao makadamski put kojim su se koristili mještani radi dolaska na svoju zemlju koja se nalazi u nastavku predmetnog puta ili mještani koji imaju svoje kuće u nastavku istog; da je trasa asfaltiranog puta nalazi se između dvije žičane ograde sa svake strane, da predmet spora tužitelj nije ogradio žičanom ogradom kao svoj posjed, da se stoga ne može izvesti zaključak da je asfaltirani put u cijelosti na čestici tužitelja; da tužitelj nije dokazao da je bio posljednji mirni posjednik predmeta spora, a niti se stoga iskolčenje trase i njegovo asfaltiranje od strane tuženika može smatrati činom smetanja posjeda, kako to nalažu odredbe čl. 21. i čl. 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZVDSP).

7. Ispitujući rješenje u granicama određenih navoda žalbe te pazeći dodatno, po službenoj dužnosti, na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je odluka pravilna i zakonita.

8. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, o kojima nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Nisu počinjene niti bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

10. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa člankom 8. ZPP. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su odlučne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud prvog stupnja izveo je dokaze koje je smatrao bitnima i utvrdio sve činjenice odlučne za ovaj spor, a koje se tiču posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, primjenjujući pritom odredbe čl. 21. i 22. ZVDSP. Dakle, sud prvog stupnja je nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, potpuno i pravilno utvrdio odlučno činjenično stanje za donošenje pobijanog rješenja, a pravilna je i primjena materijalnog prava. Tužitelj ne prihvaća utvrđeno činjenični stanje i pravne zaključke suda, ali to ne znači da je ostvarena navedena bitna povreda.

11. Dakle, pravilno je primijenjeno materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i valjano obrazložio da se predmetni dio nekretnine koristio od strane mještana kao makadamski put, dakle da nije bio u posjedu tužitelja, kako to on tvrdi, a što dodatno potvrđuje i navodima u svezi skica lica mjesta iz kojih je razvidno da je trasa puta izvan žičane ograde koju je postavio tužitelj, a kojom ogradom je ogradio svoju nekretninu. Pritom je i valjano, detaljno i argumentirano obrazložio zašto u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za posjedovnu zaštitu kako to tužitelj zahtijeva, iako je tužba odnosno preinačeni zahtjev podnijet u roku od 30 dana od navodno počinjenog smetanja.

12. Odredbom čl. 21. st. 1. i 3. ZVDSP propisano je da koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda; st. 3. propisano je da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja. Odredbom čl. 22. st. 1. ZVDSP propisano je da posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. St. 2. propisano je da sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.

13. Stoga, kada iz iskaza svjedoka i drugih izvedenih dokaza, kako je to obrazložio i sud prvog stupnja, slijedi da je predmetna nekretnina u dijelu u kojem je predmet navodnog smetanja posjeda unazad 30 godina korištena kao put i to javni put kojim su prolazili mještani, dakle ne kao dvorište tužitelja, da nitko nije pitao niti tražio suglasnost tužitelja za prolaz (iskaz svjedoka GJ), da svjedok ŠJ navodi da je to bio makadamski put kojim su svi prolazili još unazad 30 godina; da svjedok PJ iskazuje da je to bio polu-uređeni put koji se znao nasipavati, a vodio je od glavne ceste do zadnje kuće, da su tuda prolazili mještani koji su tu živjeli ili obrađivali zemlju, da svjedok NJ također navodi da je na mjestu sada asfaltiranog puta postojao put, neasfaltirani u istim gabaritima kao i asfaltirani, da su tuda prolazili tim putem, da i zastupnik tužene MJ navodi da su pristupili legalizaciji toga puta 2018., a potom i asfaltiranju ovoga puta na zahtjev ČJ, nekadašnje direktorice "Komunalca Brinje", a koji zahtjev je ona podnijela u vrijeme dok je bila direktorica, a da je i ranije, prije asfaltiranja, postojao put te da ima saznanja iz djetinjstva da su svi mještani Draženovića i Linarića prolazili predmetnim putem kada bi išli na stočnu tržnicu u Brinje; da i svjedok DJ, tužiteljev sin, navodi da je prije asfaltiranja bio nasipani privremeni put, da su tim "privremenim putem" prolazili seljani koji su imali svoju zemlju kao i mještani, a da oca nitko nije pitao za suglasnost prolaska tim putem jer da je "tu put od davnina"; tada slijedi i da je pravilno neposrednom ocjenom ocijenjen neistinitim iskaz tužitelja koji navodi suprotno, a u koju izvršenu ocjenu ovaj sud ne nalazi razloga za sumnju.

14. Iz tako utvrđenih činjenica pravilno je zaključio sud prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da je on bio posljednji mirni posjednik predmeta spora, odnosno da se iskolčavanje trase predmetnog puta i asfaltiranje na predmetnom dijelu može smatrati činom smetanja. Upravo suprotno, slijedi da je taj dio nekretnine predstavljao put kojim su se koristili mještani kao javnim putom i da tužitelj to nije niti branio.

15. Slijedom navedenog, pobijana odluka rezultat je pravilno, zakonito provedenog postupka, razumnog razmatranja izloženih i utvrđenih činjenica kroz relevantne propise; dakle, pravilne primjene materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno bitno činjenično stanje.

16. Kako je zahtjev neosnovan, pravilno je trošak dosuđen tuženiku, a žalba ne sadrži glede te odluke određene žalbene navode.

17. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. u svezi s čl. 381. i čl. 368. st. 1. ZPP. valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Puli 7. travnja 2025.

Sutkinja

Alenka Paus