Poslovni broj: P-968/2021-30

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Crikvenici

Kralja Tomislava 85a

51 260 Crikvenica

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Crikvenici, po sucu Sonji Alač kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja – predlagatelja osiguranja IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik UC iz [adresa], otac tužitelja, protiv tuženog – protivnika osiguranja JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Alan Pozderac, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja da je ugovor o prodaji raskinut i dr., nakon zaključene javne glavne rasprave održane 12. ožujka 2025., 7. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

«Utvrđuje se da je raskinut ugovor o prodaji od 31. prosinca 2014. između tužitelja IC i tuženog JC.

Nalaže se povratak u prijašnje stanje te povrat vlasništva IC, a brisanje kupca JC na nekretnini:

- dio nekretnine u omjeru 120/240 z. k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] pustoš u upisanoj veličini od 1.356 m2

- dio nekretnine u omjeru 120/240 z. k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] dio ceste u upisanoj veličini 191 m2,

- nekretnina je upisana kod Općinskog suda Crikvenica, Ispostava Novi Vinodolski.»

II Nalaže se tužitelju da naknadi tuženom trošak parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere koji glasi:

«Zabranjuje se tuženom JC otuđenje i opterećenje zemljišta – nekretnine u Klenovici:

- dio nekretnine u omjeru 120/240 z. k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] pustoš u upisanoj veličini od 1.356 m2

- dio nekretnine u omjeru 120/240 z. k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] dio ceste u upisanoj veličini 191 m2,

- nekretnina je upisana kod Općinskog suda Crikvenica, Ispostava Novi Vinodolski.»

uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici.

Ova privremena mjera traje do okončanja ovog postupka.»

II Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Novi Vinodolski da u zemljišnim knjigama izvrši zabilježbu odbijanja prijedloga iz točke I izreke ovoga rješenja, i to na suvlasničkom dijelu tuženog od 120/240 na nekretninama z. k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] pustoš površine 1.356 m2, i z. k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] dio ceste površine 191 m2.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 8. listopada 2021. podnio ovome sudu tužbu, protiv tuženog, radi utvrđenja da je raskinut ugovor o prodaji zbog neispunjenja i dr., koja tužba je ispravljena i dopunjena u podnesku od 20. listopada 2021., a tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je raskinut ugovor o prodaji od 31. prosinca 2014. između tužitelja i tuženog, te da se naloži povratak u prijašnje stanje te povrat vlasništva tužitelju, a brisanje kupca na nekretninama kako je to opisano u točki I izreke presude.

U tužbi tužitelj navodi da je gore navedenim ugovorom o prodaji prodao tuženom nekretnine, i to dio nekretnine u omjeru 120/240 z. k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] pustoš u upisanoj veličini od 1.356 m2, te dio nekretnine u omjeru 120/240 z. k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] dio ceste u upisanoj veličini 191 m2, da se tuženi obvezao platiti tužitelju cijenu u iznosu od 73.000,00 EUR kroz izvršenje građevinskih radova, koje tuženi nije izvršio do danas. 15. kolovoza 2021. da je protekao nekoliko puta produživani rok u kojem je tuženi trebao tužitelju platiti ugovorenu cijenu izvođenjem dogovorenih radova. Navodi da je među strankama sporno postoji li ovaj pravni odnos pa da tužitelj po osnovi stavka 2. članka 187. ZPP, u svezi sa člankom 126. stavak 2. i 3., člankom 175. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, ima pravni interes za podnošenje navedene tužbe.

Tužitelj je u tužbi podnio i prijedlog za određivanje privremene mjere, sa zahtjevom opisanim u točki I izreke ovoga rješenja, navodeći da bi eventualnom prodajom predmetnih nekretnina – gradilišta Gaj 6, trećim osobama koje nisu upoznate sa sadržajem ugovora o kupoprodaji koji je raskinut, da će se takva situacija prodajom bez prethodnog rješavanja navedenih problema bitno promijeniti i pri tome izazvati enormne troškove suda i druge. Radi navedenoga, tužitelj smatra da su ostvareni uvjeti za donošenje privremene mjere u ovome predmetu.

2. U odgovoru na tužbu od 16. prosinca 2021. tuženi je osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao neosnovan. Tuženi prvenstveno ističe prigovor zastare, jer su tužba i tužbeni zahtjev postavljeni na utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji od 31. prosinca 2014. raskinut, a obzirom na to da je od tada pa do podnošenja tužbe prošlo 7 godina, to tuženi predlaže da se odbiju, a sve temeljem članka 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 78/15., 29/18., 126/21.), u kojem je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, te da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, dok je člankom 225. ZOO propisan opći zastarni rok od pet godina. Nadalje, tuženi čini nespornom činjenicu da je tuženi s tužiteljem sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine od 31. prosinca 2014. broj: OV-4/2015, ovjeren kod javnog bilježnika Pere Džankića iz Zagreba, te da je tim ugovorom prodavatelj prodao svoj dio nekretnine i to u omjeru 120/240 z. k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], z. k. ul. br. [broj ZK uloška] Pustoš u upisanoj veličini od 1.356 m2, te u omjeru 120/240 z. k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], z. k. ul. br. [broj ZK uloška] Pustoš, upisanoj veličini 191 m2, upisane kod Općinskog suda u Crikvenici, Ispostava Novi Vinodolski. Ističe da je predmetnim ugovorom, tužitelj prodao gore opisanu nekretninu za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 152.000,00 HRK, dok se tuženi istim ugovorom obvezao navedeni iznos isplatiti u građevinskim radovima i građevinskom materijalu, a kada kupac, ovdje tuženi, završi sve tražene i dogovorene radove, prodavatelj, koji je tužitelj u ovom predmetu, se obvezao sastaviti i potpisati potvrdu o namirenju kupovine (tabularnu izjavu). Nadalje, navodi da je 26. siječnja 2015. izdana od strane tužitelja potvrda (tabularna isprava) broj OV-1123/15 ovjerena kod javnog bilježnika Velimira Čerića iz Zagreba, kojom isti izričito potvrđuje da je tuženi uplatio cjelokupni dogovoreni iznos kupovine u iznosu od 152.000,00 HRK, te da tom potvrdom tuženi može ishoditi upis prava vlasništva na nekretninama koje su bile predmet ugovora o kupoprodaji od 31. prosinca 2014, broj ovjere OV-4/2015 od 31. prosinca 2014. Tuženi ističe da je navedena potvrda (tabularna izjava) istaknuta kao sastavni dio ugovora o kupoprodaji nekretnine. Nadalje tuženi navodi da je 5. veljače 2015. dopuštena uknjižba prava vlasništva na predmetnim nekretninama temeljem ugovora o kupoprodaji od 31. prosinca 2014., te potvrde (tabularne isprave) od 26. siječnja 2015., za korist tuženog. Tuženi ističe da je netočan navod tužitelja da tuženi ne bi ispunio svoje obveze iz kupoprodajnog ugovora, odnosno kompenzacijom kroz građevinske radove i materijal isplatio dogovorenu kupoprodajnu cijenu, jer da je upravo tužitelj izdao potvrdu (tabularnu ispravu) od 26. siječnja 2015. kojom potvrđuje da su radovi obavljeni u navedenom iznosu, te shodno tome da je u cijelosti uplaćena dogovorena kupoprodajna cijena. Tuženi navodi da je iz svih prethodno navedenih činjenica vidljivo da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani, te stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja, uz naknadu parničnog troška tuženom.

3. Tužitelj je u svom očitovanju na odgovor na tužbu, u daljnjem tijeku postupka u podnesku od 30. ožujka 2022. naveo da je neosnovan tuženikov prigovor zastare, jer su tužba i tužbeni zahtjev postavljeni na utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji od 31. prosinca 2014. u više navrata produljen usmeno, raskinut radi neispunjenja. Tužitelj ističe da prijenos predmetne nekretnine nije učinjen na zakonit i valjan način, sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zemljišnim knjigama, jer je tuženi na prijevaran način odgađao ispunjenje svoje obveze. Tužitelj ističe da iako je u kupoprodajnom ugovoru dat pristanak za uknjižbu, da tuženi nije uveden u posjed niti mu je nekretnina pokazana. Tužitelj ističe da je nesporna činjenica da je tuženi s tužiteljem sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine od 31. prosinca 2014. broj OV- 4/2015 ovjeren kod javnog bilježnika Pere Džankića iz Zagreba, te da je s tim ugovorom prodavatelj prodao svoj dio nekretnine, kako je to opisano u ugovoru i tužbi. Predmetnim ugovorom da je tužitelj prodao navedenu nekretninu za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 152.000,00 HRK koja je prikazana na ovjerenom ugovoru, iako se radilo samo o kapari, dok se tuženi izjavom sina GC od 3. veljače 2015. obvezao navedeni iznos od 73.000,00 EUR isplatiti građevinskim radovima i građevinskim materijalom, a kada kupac, koji je tuženi u ovome predmetu, završi sve tražene i dogovorene radove u cjelokupnom ugovorenom iznosu koji je potvrđen navedenom izjavom GC, prodavatelj, koji je tužitelj u ovome predmetu, se obvezao sastaviti i potpisati potvrdu o namirenju kupovine (tabularna izjava). Tužitelj navodi da je navedena potvrda (tabularna izjava) istaknuta kao sastavni dio ugovora o kupoprodaji nekretnine, ali ne i jedina tabularna izjava jer je to samo dio kupovine (kapara) kako bi kupac mogao nastaviti s ispunjenjem svojih obveza putem radova na objektu tužitelja u Zagrebu, u visini od 73.000,00 EUR. Sukladno svemu navedenom, predmetni raskid ugovora o kupoprodaji opisane nekretnine da je valjan jer tuženi nije ispunio svoju obvezu, već je dapače učinio prevaru iz članka 284. ZOO. Tužitelj nadalje ističe da je 5. veljače 2015. dopuštena uknjižba prava vlasništva na predmetnim nekretninama temeljem ugovora o kupoprodaji od 31. prosinca 2014. te potvrde (tabularne isprave) od 26. siječnja 2015. za korist tuženog da bi kupac odnosno tuženi mogao ishoditi dokumentaciju za građenje (parcelacija i građevinska dozvola). U potpunosti da je točan navod tužitelja da tuženi nije ispunio svoje obveze iz kupoprodajnog ugovora, odnosno kompenzacijom kroz građevinske radove i materijal da nije isplatio dogovorenu kupoprodajnu cijenu u preostalom iznosu od 73.000,00 EUR, iako je tužitelj izdao potvrdu (tabularnu ispravu) od 26. siječnja 2015. kojom potvrđuje da su radovi obavljeni u iznosu od 150.000,00 HRK te shodno tome da je u cijelosti uplaćena dogovorena kupoprodajna cijena, ona da nije u cijelosti isplaćena, jer je tuženi izdao osiguranje radova prema tužitelju izjavom GC od 3. veljače 2015. ovjerenom kod javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, kojom se obvezuje izvršiti građevinske radove na nekretnini u Šestinama koja je vlasništvo tužitelja u iznosu od 73.000,00 EUR što je stvarna kupoprodajna cijena, a ne 150.000,00 HRK, što da je bila kapara da se otpočne s realizacijom ugovora o kupoprodaji u vrijednosti od 73.000,00 EUR. Iz svega navedenoga da je vidljivo da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti osnovani, te predlaže prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti.

4. Tuženi je u daljnjem tijeku postupka naveo kako je tužitelj imao rok od 7 godina da pokrene parnični postupak ako je već smatrao da „prijenos predmetne nekretnine nije učinjen na zakonit i valjan način sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zemljišnim knjigama jer je tuženi na prijevarni način odgađao ispunjenje svoje obveze“, a obzirom na to da je toliko upućen u odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao i Zakona o zemljišnim knjigama, isti da bi trebao biti upoznat sa institutom zastare, koji jasno propisuje rokove zastare za pojedine slučajeve, a u konkretnom slučaju da je nastupila zastara. Nadalje navodi da ako je sve što navodi tužitelj istina, da se postavlja pitanje zašto je isti 26. siječnja 2015. ispustio tuženom tabularnu ispravu, a temeljem koje isprave i ugovora o kupoprodaji nekretnine je tuženi uknjižen kao vlasnik iste, što da dovodi do zaključka da je tužitelj u svojim tvrdnjama u cijelosti kontradiktoran, a uz to sve ni ne poznaje osnovne institute prava. Slijedom svega navedenog, tuženi ostaje kod dosadašnjih navoda.

5. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je u bitnome naveo da je po članku 360. ZOO tužitelj jednostavnom izjavom raskinuo ugovor zbog neispunjenja, po članku 361. točka 3. ZOO, dužnik da nije ispunio svoju obvezu u razumnom roku, a ni poslije po članku 363. ZOO. Raskid ugovora da je bez ostavljanja normalnog roka jer iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku, kojeg nije ni tražio. Po članku 365. ZOO dužnik da je održavao ugovor na snazi između ostalog dajući 3. veljače 2015. osiguranje u pismenom ovjerovljenom obećanju da će platiti iznos od 73.000,00 EUR da bi 9. studenoga 2012. (ispravno 2021.) odbio potpisati sporazum o raskidu ugovora o kupoprodaji nekretnina u Klenovici. Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja.

6. U postupku su provedeni dokazi uvidom u preslike izjave prodavatelja od 8. rujna 2021. s prilozima (stranice 4-6 spisa), izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 7 spisa), izjave od 3. veljače 2015. (stranice 8-9 spisa), izvoda iz matične knjige rođenih od **.**.1987. (stranica 22 spisa), rješenja Zemljišnoknjižnog odjela Novi Vinodolski posl. br. Z-116/15 od 5. veljače 2015. (stranice 26-27 spisa), ugovora o kupoprodaji nekretnina od 31. prosinca 2014. (stranice 45-46 spisa), dopisa od 9. studenoga 2021. s prilogom – sporazumom o raskidu ugovora o kupoprodaji nekretnina od 5. studenoga 2021. (stranice 49-51 spisa), te izjave od 3. veljače 2015. (stranica 52-53 spisa). Nadalje, na ročištu održanom 21. ožujka 2023. proveden je dokaz saslušanjem parničnih stranaka (stranice 54-58 spisa), na ročištu 26. rujna 2023. proveden je dokaz saslušanjem kao svjedoka UC, punomoćnika tužitelja (stranice 62-65 spisa), a na ročištu održanom 21. studenoga 2024. proveden je dokaz saslušanjem svjedoka GC, PC i ĐC (stranice 74-77 spisa), te je izvršen uvid u dokumentaciju dostavljenu uz podneske od 21. studenoga 2024. (stranica 80 spisa) te od 6. prosinca 2024. (stranice 87-88 spisa).

Po provedenom dokaznom postupku odlučeno je na način kao u izreci ove odluke, iz razloga koji će biti pojašnjeni u daljnjem slijedu obrazloženja ove odluke.

7. Tužitelj je u svom iskazu naveo da su u tom dogovoru odnosno kupoprodajnom ugovoru koji je zaključen 2014. sudjelovali on i GC, koji je sin tuženog, a kojim se GC obvezao njemu platiti u građevinskim radovima i građevinskom materijalu kupoprodajnu cijenu za nekretninu u Klenovici, a te radove da je trebao izvršiti na nekretnini tužitelja koja se nalazi u Zagrebu, na [adresa]. Tužitelj je naveo da je ovdje glavni prijepor oko toga što tuženi ističe da je zemljište isplaćeno s isplatom iznosa od 150.000,00 HRK, s time da tužitelj navodi da taj iznos predstavlja samo akontaciju dogovorene kupoprodajne cijene koja iznosi 73.000,00 EUR, što da je GC ovjerio i izjavom da je u obavezi prema tužitelju. Tužitelj kaže da mu nikada nije isplaćena vrijednost od 73.000,00 EUR kupoprodajne cijene na način kako su dogovarali GC i on, dakle bilo radovima ili materijalom. Jednostavno da se stalo na tih 150.000,00 HRK gdje tužena strana tvrdi da je to bio cjelokupan iznos dogovorene kupoprodajne cijene. Tužitelj navodi da se onda postavlja pitanje što znači izjava GC da je on u obavezi prema tužitelju u iznosu od 73.000,00 EUR. Tužitelj nadalje navodi da je tuženi želio parcelaciju te ishođenje građevinske i lokacijske dozvole, pa kako su bili relativno i bliski, on da nije ni sumnjao da bi moglo doći do nekakvih problema, tako da je u punom povjerenju dozvolio da se tuženi i uknjiži kao vlasnik predmetnih nekretnina u Klenovici, a sve da bi GC mogao ishoditi lokacijsku dozvolu i dozvolu za gradnju. Dakle u punom povjerenju kao što je tužitelj njemu potpisao tu ispravu za knjiženje, tako da je i GC tužitelju potpisao izjavu da je u obvezi prema njemu u iznosu od 73.000,00 EUR. On da tu nije vidio ništa sporno, s obzirom na to da su bili relativno bliski, navodeći da su bili u kontaktu sve dok tužitelj nije podnio ovu tužbu za raskid ugovora. Čak da su se i sreli jednom prilikom nakon podnošenja tužbe, gdje da mu je on rekao da ne shvaća to osobno, ali da mora ići u raskid ugovora bez ikakvih negativnih konotacija. Kroz cijeli taj period GC i on da su bili u kontaktu. Osim 150.000,00 HRK u vrijednosti kojeg iznosa je njemu GC dao građevinski materijal, ništa drugo da nije isplatio na ime kupoprodajne cijene. Ovaj iznos od 150.000,00 HRK odnosno protuvrijednost u građevinskom materijalu da mu je GC isplatio u vrijeme kada su ovjeravali kupoprodajni ugovor i kada su ulazili u taj aranžman. Svake godine da su se nalazili, podružili o privatnim stvarima, a kaže da su se nalazili upravo radi ovog problema s isplatom ostatka kupoprodajne cijene, ali da su usput pričali i o privatnim stvarima, o njegovoj ženidbi, rastavi, dobivanju djeteta, dakle njihov odnos da je bio relativno blizak ako su dijelili te privatne stvari. Kada bi on GC pitao što će biti s isplatom, uvijek da je govorio bit će, smislit ću nešto, napraviti ću. Tužitelj je nadalje naveo da GC nije nikada slao nikakve pisane dopise vezano za isplatu preostale kupoprodajne cijene upravo iz razloga jer su bili relativno bliski, nikada da nije bila situacija da mu se primjerice GC ne bi javio na telefon. Nikada da se nisu svađali, vjeruje da bi mu se i sada javio na telefon kao i tužitelj njemu, ali jednostavno posao da nije napravljen onako kako su zamislili. GC da je odlučio da ugovor o kupoprodaji bude na ime njegova oca, odnosno tuženog, a vjerojatno radi nekakvih sporova, ovrha koje je imao, premda ga tužitelj nikada nije o tome pitao jer je podrazumijevao da je svejedno on, otac ili majka jer zna da je blizak s roditeljima. Kaže da je na ročištu, na kojem je dao iskaz, prvi puta vidio tuženog, te da s njim nije nikada ni dogovarao ni pregovarao, on da je pro forme naveden kao kupac, navodeći da se sve dogovarao samo s GC, te da nitko drugi nije bio sudionik u tim njihovim dogovorima. Kaže da GC nikada nije pokazao tu nekretninu u Klenovici niti je on došao vidjeti tu nekretninu, dakle navodi da ga nije uveo u posjed predmetnih nekretnina. Kaže da mu je GC govorio da ni ne zna kako to izgleda misleći na predmetnu nekretninu. Vezano za kupoprodajnu cijenu, tužitelj da je GC dao ponudu, koju je on prihvatio, navodeći da je to građevinska zona, građevinsko zemljište i tako da su se cijene kretale. Kaže da je imao procjenu vrijednosti predmetnih nekretnina izrađenu od strane sudskog vještaka, a na toj procjeni da se osim vrijednosti nekretnine vidjela i pozicija nekretnine odnosno udaljenost od mora, slike nekretnine, sve to da je predao GC. Formalno da je kupac nekretnine bio tuženi, a stvarni kupac te nekretnine da je bio sin tuženog GC. Tuženi da je bio sudionik tog ugovora samo zbog činjenice što je potpisao taj ugovor, GC vjerojatno iz nekog razloga u tom trenutku te nekretnine nije mogao staviti na svoje ime. Za građevinski materijal u vrijednosti od 150.000,00 HRK je naveo da se radilo o betonskim kockama za dvorište, a ne može se točno sjetiti koja firma ih je dopremila, njemu da je taj materijal dovezen i iskrcan u dvorište, a s kim je GC radio taj aranžman to da on ne zna, navodeći da GC nije bio na otpremnici već je otpremnica bila neke firme, ali je GC ugovorio da se njemu dopremi taj građevinski materijal. Naknadno je naveo da je njegov otac UC bio prisutan njegovim i Denisovim dogovorima, navodeći da je bio s njima, te da su se tužitelj i GC često viđali. Nadalje je naveo da je u ugovoru o kupoprodajni naveden niži iznos kupoprodajne cijene od 152.000,00 HRK, a sve na Denisovo traženje kako bi on platio manji porez, navodeći da je odmah dozvolio da se uknjiži kao vlasnik, a sve iz razloga da ne mora čekati da ispuni sve prema tužitelju već da može paralelno gurati svoje vezano za legalizaciju i ishođenje građevinske dozvole. GC da je imao namjere tamo nešto graditi i govorio mu je o nekim subvencijama koje ima prilike dobiti odnosno o dijelu bespovratnih sredstava, s time da je tužitelj naveo da on osobno nikada nije imao namjeru tamo graditi. Budući da su se družili da mu je bilo drago da uspije u tome odnosno da ostvari što želi. Do unazad godine dana (do 2022.) da je bio u kontaktu s GC. Na upit da se izjasni iz kojeg razloga nisu sklapali nikakve anekse ugovora tužitelj je naveo da jednostavno za to nije bilo nikakve potrebe jer nije stekao dojam da ga GC izbjegava odnosno da ne bi realizirao dogovor koji su postigli, upravo zbog te bliskosti da nije imao ni potrebu da kroz pravnu formu nešto rješavaju jer tužitelj nije ni sumnjao u Denisove dobre namjere. Kaže da nije imao nikakvu komunikaciju tuženim, on da je kupac te nekretnine pro forme. Tabularnu izjavu da je izdao na zahtjev GC i to nakon što mu je GC u vrijednosti od 152.000,00 HRK isporučio građevinski materijal.

8. Tuženi je u svom iskazu naveo da je tužitelj možda zaboravio da su se oni sreli u kafiću u Kauflandu, kada su tužitelj i sin tuženog GC dogovarali o prodaji zemlje u Klenovici, a budući da su imali građevinski materijal, a njihov prijatelj koji izvodi građevinske radove sa svojim partnerima da se obvezao da će on izvesti građevinske radove tužitelju u [adresa], u vrijednosti od 152.000,00 HRK. Takav da je tada bio dogovor s kojim se tuženi složio. To je taj dogovor kojem je on bio prisutan, koji se dogodio u Kauflandu. Tom prilikom da su bili prisutni tužitelj IC, sin tuženog GC, tuženi i BC, a to je osoba koja se obvezala da će sa svojim partnerom izvršiti te radove. Tuženi kaže da ima samo jednog sina, pa valjda iz nekakve sigurnosti, ženidbe ili bilo čega sin da te nekretnine prebacuje na njega, na koji dogovor da je on pristao. Poslije da je vrlo malo tu bio uključen odnosno s tužiteljem da više nije ni kontaktirao. Samo taj jedan jedini susret u Kauflandu i nakon toga da više nisu bili u kontaktu. Možda 2022. ili 2021. da mu je došao pisani dopis odnosno prijedlog o raskidu ugovora i to je sve što on pamti vezano za ovaj ugovor o kupoprodaji. Kaže da su mu pokazivani papiri iz kojih se vidio položaj tih nekretnina, kuda prolazi cesta, to da mu je sve sin pokazivao. Jednom prilikom da ga je sin i dovezao u Klenovicu i pokazao mu te nekretnine, ali da se iskreno njemu to baš nije svidjelo, jer je jako puhao vjetar. Sjeća se da mu je sin rekao da prodavatelj ima tamo još nekretnina u blizini. Ovo što se tiče drugih Denisovih dogovora, on da zaista ne zna što je GC s kim dogovarao. Ako tužitelj kaže da je bio u kontaktu sa njegovim sinom GC, on da mu to vjeruje, jer zašto bi to izmišljao. Kada bi pitao sina vezano za njegove dogovore s tužiteljem sin da bi mu govorio tata radi se, ne sekiraj se. Naveo je da misli da se radi o 700 m2 zemljišta, ali da baš nije išao toliko u detalje, s time da je čitao u ugovoru da piše da se radi o udjelu od 120/240. Misli da mu je raskid ugovora poslan od strane tužitelja negdje oko 2022. Nadalje je naveo da je išao sa sinom vidjeti tu nekretninu prije nego što su sklopili ugovor. Materijal i radovi u vrijednosti od 152.000,00 HRK da je dostavljen i radovi su izvedeni od strane ĐC i partnera. Ugovor da je sklopljen na staru godinu 2014., a 3. veljače 2015. da je izdana tabularna isprava. Kaže da ti radovi nisu bili izvedeni da ne bi bila ni izdana ta tabularna isprava, tako da su ti radovi izvedeni između sklapanja ugovora i izdavanja tabularne izjave.

9. Punomoćnik tužitelja UC, otac tužitelja, koji je saslušan kao svjedok, je u svom iskazu naveo da je krajem 2014. i početkom 2015. zaključen ugovor o kupoprodaji koji se spominje u predmetu. Navodi da nije bio prisutan sklapanju tog ugovora, ali da ga je tužitelj ubrzo nakon toga sa svime upoznao i nedugo nakon toga da je i upoznao GC. GC da je izašao iz svoga ureda, tužitelj da mu ga je predstavio, GC da je rekao da će sve biti u redu i da će on izvršiti ono što se obvezao. Kaže da nisu baš puno pričali, jer nisu imali potrebe tog momenta. Kaže da tužitelj nije odmah dao suglasnost da se može knjižiti odnosno tabularnu izjavu, ali da je poslije vidio da je GC istovario ploče za tužiteljevo dvorište za popločavanje dvorišta u Zagrebu, Šestinski dol 119 c, koje su bile u vrijednosti od 3.000,00 do 4.000,00 EUR, koje je tužitelj postavio sa svojim radnicima. Poslije toga da se s GC nije dugo, dugo vidio, ali da ga je tužitelj izvještavao o stanju odnosa, da je sve u redu, da je GC u poteškoćama, ali da vjeruje da će sve biti u redu i da će GC sve ispoštovati. Kada kaže da će GC sve ispoštovati tada misli na plaćanje 73.000,00 EUR u radu i materijalu za [adresa] kako se obvezao izjavom i održao de facto ugovor na snazi. Kaže da nisu mogli ništa prigovarati nego samo tolerirati jer više nisu imali šanse da s drugim kupcem zaključe kupoprodajni ugovor. GC da nije pokazivao nikakve ambicije ni za parcelaciju niti za dozvolu ni gradnju na ovim parcelama u Klenovici. Naveo je da GC nikada više nije vidio u Klenovici, iako je svjedok bio sa pok. ženom puno u Klenovici. GC da nije ni od tužitelja tražio nikakvu suradnju da se ishodi parcelacija i da obilježi lokaciju. Ovo zna jer je bio većinom u Klenovici, a tužitelj da ga je svaki dan informirao i kontaktirao. Kaže da je tužitelj njihov sin jedinac, i nije bilo dana da se nisu čuli i vidjeli. On da je inzistirao da se taj kupoprodajni ugovor raskine, a tužitelj da je par godina tolerirao GC nadajući se da će se izvući iz problema. Poslije da je čuo i za nekakvu Denisovu aferu vezano za gradilište u Zadru, što nisu nikada isticali jer su smatrali da se to njih ne tiče i da se to neće reflektirati na njihov odnos i na njihovu situaciju. S obzirom na to da je pravnik po struci on da je odmah čim je protekao rok od godine dana od egzistiranja ugovornog odnosa tražio od tužitelja da se raščiste te stvari odnosno da se raskine ugovor. To da je čisto objektivno sugerirao, prolazilo je vrijeme, a oni su trpili. Do ove afere u Zadru on da nije sumnjao u GC. On i supruga da su imali zbog njihovih godina iskustva u tome da to ne ide taj ugovor kao poslovni odnos i da ga treba raskinuti. Stalno da su govorili IC da od toga nema ništa, naime i pok. supruga kao bivša direktorica da je imala tog iskustva i ona da je sugerirala tužitelju da se to riješi. Kaže da su shvatili da GC nema rješenje i da je to samo kupovanje vremena. Tužitelj da je naivno lakovjerno vjerovao GC i nije htio da napišu raskid. On da je tužitelju rekao kako ti odlučiš tako ćeš i trpiti, a vrijeme da je pokazalo da je i ranije bio u pravu. Kaže da je već nakon godinu dana posumnjao da to ne vodi ničemu, ali da nije bio rezolutan na inzistiranju da tužitelj raskine ugovor, to da je njegova stvar, poštivao je njegovu volju, kao što su se inače poštivali i poštuju se. Kako su svake godine vidjeli da se ništa ne rješava onda da su on i pok. supruga inzistirali da to tužitelj raskine i kada je on bio spreman za to, da se vidi kako je to završilo i tada da su vidjeli da GC nije spreman za odgovornu suradnju. GC da je govorio da on sve to vodi, a oca tj. tuženog da dalje nije ni predstavljao. Kaže da tuženog nije vidio do ročišta na kojem je saslušan na sudu, a kako je vidio ni tužitelj da ga nije vidio, osim prilikom zaključenja ugovora u Kauflandu, što tužitelj na ročištu nije ni potvrdio ni negirao. Na upit je li mu poznato tko je sastavljao ugovor o kupoprodaji i tabularnu izjavu svjedok je naveo da on nije, a tužitelj da mu je rekao da je te isprave sastavio GC koji je radio u poreznoj upravi i on da ga je vodio kod svojih bilježnika gdje je tužitelj sve potpisivao. Tužitelj da je to potpisivao vjerujući da ima posla s ozbiljnim čovjekom. To da je bio banalan posao, tužitelj da je poduzetnik, godinama da je daleko teže ugovore sklapao te da mu nije trebao savjet njega kao oca vezano za sklapanje tog ugovora. Taj ugovor da je godinama održavan na snazi jer je potvrđivan svim kontaktima tužitelja s jedne strane, GC s druge, želja da se taj ugovor privede svrsi. To da je sve održavano na način da je potvrđivano usmeno, pored snažne izjave volje GC da je u obvezi platiti 73.000,00 EUR i da nije ni trebala jača obveza od te već ta, već da je trebala odlučnost tužitelja da raskine taj odnos što nije učinio i radi čega da se sigurno kaje, kao što se svjedok kaje što nije inzistirao da se taj odnos raskine jer je vidio čemu to vodi. De facto da se vidi da se poslovni odnos ne vodi preko oca nego preko GC koji je čak tužitelju govorio da će sve to on riješiti te da nema potrebe da njegova oca tj. tuženog upoznaje s time. Kriva nada iz godine u godinu da se prenosila, s obzirom da ispunjenja nije bilo, da je prestala nada da će se to sve izrealizirati u obostranu korist i da će tužitelj biti oštećen i onda da su krenuli s raskidom ugovora. Iz Denisovog ponašanja da se vidjelo da nema nikakve šanse da se uspostavi odnos ispunjenja odnosno da on pristupi ispunjenju. Njih da je razočaralo što GC nije prihvatio sporazum o raskidu ugovora, već se protivi uz odvjetnika u ovom postupku. Na upit pun. tuženoga jesu li se prije ove tužbe slali bilo kakvi dopisi GC ili tuženom u kojem se poziva da se ispuni obveza po ugovoru svjedok je naveo da nije bilo potrebe za takvim dopisivanjem, da nije bilo drugih povoda osim tužiteljeva ponašanja da inzistira na ispunjenju. Tužitelj da je mogao čekati i on da se nadao da će GC ispuniti svoju obavezu. Tužitelj da živi s njima i da mu je svejedno kada će biti gotova ta kuća u [adresa], a ispalo je da nije, i da se ništa ne dešava jer niti je dolazio građevinski materijal niti je išta rađeno. Na upit da se izjasni, a s obzirom na ranije navode kakva je to bila potrebna suradnja GC s tužiteljem da bi se ishodila parcelacija i obilježavanje lokacije svjedok je naveo da je trebala konstruktivna suradnja po prirodi stvari, kako inače ljudi surađuju koji imaju poslovne odnose i poštene namjere. S obzirom na svoje iskustvo, svjedok da je vrlo brzo nakon sklapanja tog ugovora shvatio da GC neće ispoštovati taj ugovor, ali vjerujući u mladog poduzetnika, odnosno tužitelja, da se nadao da će valjda ispuniti taj ugovor. U ugovoru da nije ni trebao pisati taj iznos od 73.000,00 EUR. Nije prvim ugovorom završena stvar, navodeći da je ostala otvorenom situacija, tužitelj da je dao tabularnu, a odmah poslije toga da je GC dao potvrdu da će platiti 73.000,00 EUR koja ga obvezuje. Nije bio prisutan kada je dana tabularna izjava, nije bio prisutan ni kada je GC potpisivao izjavu, a vrlo brzo da je saznao da je tužitelj dao tabularnu izjavu za ovaj ugovor. Nije bilo potrebe da se sklopi aneks ugovora jer ga je tužitelj uvjeravao da će se sve izrealizirati odnosno da će GC to ispoštovati. Svjedok kaže da se oslonio na tužiteljevu pamet i intuiciju jer se oslonio na čovjeka kojeg svjedok nije upoznao, a pogotovo ta "igra" s Denisovim ocem, odnosno tuženim, to da je u praksi vrlo često da sin vodi posao u ime oca i GC da je rekao da to ionako on potpisuje. Jako da mu je poznato u kojem obliku se mora sklopiti ugovor o kupoprodaji nekretnine kao i njegovi dodaci, a radi se o pisanom obliku, a u pisanom obliku da je i izjava GC koja nosi posao u ime oca.

10. Svjedok GC, sin tuženog, je u svom iskazu naveo da je tužitelj radio zgradu u [adresa] u [adresa], i kako mu je bio potreban građevinski materijal da ga je pitao može li mu nabaviti građevinski materijal odnosno je li zainteresiran za kompenzaciju tog zemljišta u Klenovici za građevinski materijal. Na zadnjem sastanku na kojem je sve to dogovarano da je bio prisutan otac svjedoka, odnosno tuženi, navodeći da je isti prisustvovao sastanku radi prijenosa vlasništva, sastavljanja kupoprodajnog ugovora i unosa njegovih podataka. Tada da je bilo dogovoreno da kada se ispoštuje dogovor po kupoprodajnom ugovoru da će dobiti tabularnu ispravu. Taj sastanak da je bio u Kauflandu u Dubravi u ulici Branimirova cesta. Kaže da su dakle dogovorili kupoprodaju te zemlje i kada izvrše sve svoje obveze da će dobiti tabularnu ispravu kao dokaz da su isplatili kupoprodajnu cijenu po ugovoru. Po tom kupoprodajnom ugovoru od 31. prosinca 2014. njegov otac odnosno tuženi da je kupio zemljište odnosno dio zemljišta, dakle od te čestice ½ , a bio mu je ponuđen i preostali dio te čestice što su također bili dogovarali kao i još jedna čestica pored te čestice, ali da nikada nije došlo do realizacije tog ugovora. Ustanovili su i vrijednost tog preostalog dijela odnosno svega u kompletu što je iznosilo 73.000,00 EUR. Kupoprodajna cijena po ugovoru o prodaji od 31. prosinca 2014. da je iznosila 152.000,00 HRK. Taj iznos kupoprodajne cijene da je isplaćen u građevinskom materijalu i radovima kako je to bilo i dogovoreno s prodavateljem. Taj građevinski materijal da je dovezen prodavatelju i ti radovi da su izvedeni odmah nakon blagdana, a kada kaže blagdana misli na Božić i Novu godinu. To je bilo u siječnju 2015., a nakon toga da su dobili tabularnu izjavu. Kaže da su u cijelosti izvršili obveze po kupoprodajnom ugovoru od 31. prosinca 2014. jer da to nije bilo tako da ne bi bila ni izdana tabularna izjava, navodeći da tko bi dao tabularnu izjavu, a da nije bila plaćena kupoprodajna cijena. Ova njegova izjava od 3. veljače 2015. sa stranice 8 spisa, to da se ne odnosi na ovaj dio zemlje koju je tuženi kupio po kupoprodajnom ugovoru od 31. prosinca 2014., već se to odnosi na ovaj drugi dio te iste čestice i na zemljište pored toga. Međutim do realizacije te druge kupoprodaje da nije nikada ni došlo jer je u međuvremenu na to zemljište "sjela" porezna uprava Ministarstvo financija. On da inače nije građevinar, ali da je zamolio svoje prijatelje građevinare, da izvedu radove u tom iznosu od 152.000,00 HRK. Građevinske radove da su izvodili BC i njegov partner s kojim radi koji su njemu rekli da će izvršiti te radove, a on da je njih naknadno i platio za navedene radove. Kaže da ne zna kako se zovu partneri ĐC s kojima je on izvodio radove na objektu prodavatelja u [adresa]. Na upit tužitelja da se izjasni tko je vlasnik tih drugih parcela o kojima su također bili pregovori oko kupoprodaje svjedok je naveo da je tužitelj jedan od njih, te 7-8 različitih ljudi, ali sve članova jedne obitelji. Kaže da je bio u kontaktu s tužiteljem nakon sklapanja ugovora i zato da ga je i iznenadila ova tužba. U tim kontaktima tužitelj da od njega nikada nije tražio isplatu kupoprodajne cijene, navodeći da je sve svoje ispoštovao po tom kupoprodajnom ugovoru koji je sklopljen 31. prosinca 2014.

11. Svjedok PC je u svom iskazu naveo da je s GC u prijateljskim odnosima, a tužitelja da poznaje iz viđenja, da su se sreli na nekakvoj kavi i bili za istim stolom. GC da poznaje dugi niz godina, da se nalaze svaki dan na kavi, te da mu je pričao nešto o zemljištu na području Novog Vinodolskog i rekao da je kupio to zemljište, a nalazili su se GC i on pa da je dolazio i BC, ali kako je protekao dugi period od tih susreta to da sada baš ne može reći nekakve detalje o tome. Kaže da je sa ĐC u to vrijeme bio i partner u tvrtci i zna da se pričalo o kupoprodaji, zna da je BC bio dao GC građevinski materijal za kompenzaciju, ali s obzirom na protek vremena ne može se bolje od ovoga izjasniti o tome. Bio je jednom prilikom prisutan i kada se GC našao sa tužiteljem, dobro se sjeća kako je tužitelj bio obučen, zna da je u to vrijeme vozio automobil marke Smart i da je sjeo za isti stol zajedno s njima, ali kaže da je on otišao kako bi njih pustio da razgovaraju, pa nije prisustvovao njihovim razgovorima.

12. Svjedok BC je u svom iskazu naveo da poznaje tužitelja i GC, s njima da je u dobrim odnosima, te da poznaje i Denisovog oca, tj. tuženog, navodeći da ga je vidio par puta. Kaže da se družio s tužiteljem i GC, te da se već jedno vrijeme nisu vidjeli. Naveo je da je s GC dosta toga radio, da su kombinirali nešto, kompenzirali, navodeći da su u tome sudjelovali GC, on i njegov kompanjom ĆC nadimka I, tako da su nešto vrtili između njih, pri čemu misli na materijal. Sa ĆC da je dolazio u [adresa] kod tužitelja, a ĆC da je dovozio materijal u [adresa], navodeći da se radi se o građevinskom materijalu koji su kao što je ranije naveo oni kombinirali između sebe, a tu misli ne sebe, GC i ĆC, a i tužitelj da je više puta bio s njima na tim sastancima, navodeći da su se družili. To je ono što mu je poznato o tome. Naveo je da on nije izvodio nikakve radove na toj kući u [adresa]. Naveo je da on i tužitelj nisu bili međusobno u poslovnom odnosu odnosno nisu "kombinirali", navodeći da je bio u poslovnim odnosima s GC. Naveo je da nema nikakve udjele u firmi koju ima ĆC. Ta kompenzacija koju je izvršio s GC da je bila u iznosu od 20.000,00 do 30.000,00 EUR, navodeći da ima račun vezano za tu kompenzaciju. Sav materijal u tom iznosu da je isporučen na adresu [adresa], a isporučili su ga on i ĆC.

13. Nije sporno da su tužitelj, kao prodavatelj, i tuženi, kao kupac, sklopili ugovor o kupoprodaji nekretnina od 31. prosinca 2014., na kojem je potpis tužitelja kao kupca ovjeren kod javnog bilježnika Pere Džankića iz Zagreba, 2. siječnja 2015., broj OV- 4/2015, koji prileži na stranicama 45-46 spisa, kojim ugovorom je tužitelj kao prodavatelj prodao svoj dio nekretnina, i to u omjeru od 120/240 nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] pustoš površine 1356 m2, i k. č. br. [katastarska čestica] dio ceste površine 191 m2, obje zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koje nekretnine su upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Novi Vinodolski, a nije sporno ni to da je u ugovoru navedeno da kupoprodajna cijena iznosi 152.000,00 HRK, što u sada važećoj valuti EUR iznosi 20.173,87 EUR.

Iz sadržaja gore navedenog ugovora, što nije ni sporno, proizlazi da se tuženi obvezao navedeni iznos kupoprodajne cijene isplatiti građevinskim radovima i građevinskim materijalom, te je u ugovoru navedeno (članak 2. ugovora) da kada kupac tj. tuženi završi sve tražene i dogovorene radove da se prodavatelj obvezuje sastaviti i potpisati potvrdu o namirenju kupoprodajne cijene odnosno tabularnu izjavu. Nadalje, u ugovoru se navodi (članak 4. ugovora) da u posjed i suvlasništvo kupljene nekretnine tuženi kao kupac stupa odmah po potpisu i ovjeri navedenog ugovora.

Nesporno je među strankama i to da su građevinski radovi i građevinski materijal, u vrijednosti kupoprodajne cijene po navedenom ugovoru, trebali biti izvršeni na nekretnini tužitelja u Zagrebu, na adresi [adresa].

Sporno je, je li kupoprodajna cijena koja je navedena u ugovoru o kupoprodaji od 31. prosinca 2014., koji je sklopljen između stranaka, a radi se o iznosu od 152.000,00 HRK, odnosno u sada važećoj valuti 20.173,87 EUR, bila stvarna cijena za koju su prodane navedene nekretnine, kako to tvrdi tuženi, ili je iznos stvarno dogovorene kupoprodajne cijene bio 73.000,00 EUR, što tvrdi tužitelj, te navodi da iznos od 152.000,00 HRK odnosno sada 20.173,87 EUR, koji je naveden u kupoprodajnom ugovoru, predstavlja samo kaparu, za koju ne osporava da je plaćena u vrijednosti građevinskog materijala. Tužitelj, naime, u svom iskazu tvrdi da mu je taj iznos od 152.000,00 HRK plaćen u vrijeme kada su ovjeravali navedeni ugovor o kupoprodaji nekretnina, dakle 2. siječnja 2015.

Nije sporno da je tužitelj izdao tuženom potvrdu odnosno tabularnu ispravu od 26. siječnja 2015., te da je tuženi na temelju ranije navedenoga ugovora o kupoprodaji nekretnina od 31. prosinca 2014. te navedene potvrde odnosno tabularne isprave, uknjižio pravo vlasništva na nekretninama tužitelja, navedenim u ugovoru, a isto proizlazi i iz rješenja Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Novi Vinodolski, posl. br. Z-116/15 od 5. veljače 2015. koje prileži na stranici 26-27 spisa.

Tužitelj tvrdi da je gore navedenu tabularnu izjavu, izdao neovisno o tome što mu tuženi nije isplatio kupoprodajnu cijenu za prodane mu nekretnine u cijelosti, u građevinskim radovima i materijalu, sve iz razloga jer je imao ogromno povjerenje u sina tuženog GC, s kojim i dogovarao navedeni pravni posao kupoprodaje, s kojim je u prijateljskim odnosima, i s kojim se konstantno družio, te je naveo da nije imao razloga sumnjati u to da će mu kupoprodajna cijena biti plaćena.

Dakle, nije sporno da je tužitelju, kao prodavatelju u građevinskom materijalu od strane tuženog isplaćen iznos od 152.000,00 HRK, koji je u ugovoru o kupoprodaji naveden kao kupoprodajna cijena za prodane nekretnine. Tužitelj tvrdi da se radilo o kapari isplaćenoj prilikom ovjere navedenoga ugovora o kupoprodaji 2. siječnja 2015.

Isporuku građevinskog materijala tužitelju za nekretninu tužitelja u [adresa], potvrdili su i saslušani svjedoci BC i PC, iz čijih iskaza proizlazi da je tužitelj dovezen građevinski materijal, prema iskazu svjedoka u ĐC u vrijednosti iznosa kupoprodajne cijene.

Tužitelj tvrdi da mu je tuženi, u vrijednosti građevinskog materijala i radova, trebao isplatiti i razliku do iznosa stvarno dogovorene kupoprodajne cijene od 73.000,00 EUR, a radilo bi se dakle, o iznosu od 52.826,13 EUR, što tuženi osporava i navodi da mu tužitelj ne bi izdao tabularnu ispravu da nije izvršio sve svoje obveze po navedenom ugovoru o kupoprodaji nekretnina, a koju je dakle, tužitelj izdao 26. siječnja 2015.

Svjedok GC u svom iskazu tvrdi da je tužitelju isplaćena kupoprodajna cijena navedena u kupoprodajnom ugovoru, a radi se o iznosu od 152.000,00 HRK, u građevinskom materijalu i radovima, u razdoblju između zaključenja ugovora o kupoprodaji, od 31. prosinca 2014., i izdavanja tabularne izjave od strane tužitelja, od 26. siječnja 2015., što je i potvrđeno tom izjavom od strane tužitelja.

Nije sporno da su u dogovorima oko kupoprodaje, sudjelovali tužitelj i sin tuženog GC, a iz postupka proizlazi, i to iz iskaza tužitelja, da se on suglasio s s prijedlogom GC da kao kupac bude naveden tuženi, koji je otac GC.

Iz provedenog postupka proizlazi da je tuženi kao otac GC, pristao na navedeni dogovor tužitelja i GC, da bude kupac te nekretnine, da je u tom smislu i organiziran sastanak u kafiću trgovine Kaufland, u Dubravi (Zagreb), da su tako njegovi podaci kao kupca i navedeni u ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 31. prosinca 2014. Nadalje, iz iskaza tuženog proizlazi da mu je prethodno njegov sin GC pokazao nekretninu u Klenovici, koja je predmetom prodaje, da on baš nije bio najzadovoljniji izborom nekretnine, jer tamo jako puše. I u ugovoru o kupoprodaji nekretnine se u članku 4. navodi da tuženi kao kupac stupa odmah, po potpisu i ovjeri navedenog ugovora, u posjed i suvlasništvo kupljene nekretnine, pa iz svega navedenoga proizlazi da je tuženi doista i stupio u posjed navedenih nekretnina, te da su neosnovani navodi tužitelja da tuženi nikada nije stupio u posjed istih.

Dakle, iz postupka proizlazi da je tužitelju, kao prodavatelju od strane tuženog, kao kupca, isplaćen iznos od 152.000,00 HRK, koji je u ugovoru naveden kao kupoprodajna cijena, da je tuženi stupio u posjed nekretnina koje su predmetom prodaje, te da je tužitelj izdao tuženom tabularnu ispravu 26. siječnja 2015., temeljem koje, kao i ugovora o kupoprodaji nekretnina od 31. prosinca 2014., se tuženi uknjižio kao vlasnik na suvlasničkim dijelovima tužitelja, koji dakle iznose 120/240 suvlasničkih dijelova predmetnih nekretnina, u kojim suvlasničkim udjelima je tuženi upisan kao vlasnik u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kako to proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige sa stranice 7 spisa, koja uknjižba je dopuštena rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela Novi Vinodolski od 5. veljače 2015. sa stranica 26-27 spisa.

Nije sporno ni to da je GC, sin tuženog, 3. veljače 2015. dao izjavu, koja prileži na stranici 8-9 spisa, na kojoj je potpis ovjeren kod javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba pod brojem OV-1218/15 3. veljače 2015., a u izjavi se navodi da se GC obvezuje izvršiti građevinske radove na nekretnini u Šestinama, koja je u vlasništvu tužitelja, u iznosu od 73.000,00 EUR za iznos cijene zemljišta u Klenovici koje mu je ustupio tužitelj te prenio na oca GC, tj. tuženog.

Svjedok GC, u svom iskazu tvrdi da se ta izjava i navedeni iznos od 73.000,00 EUR odnosi na drugi, preostali dio te nekretnine u Klenovici, i na zemljište pored toga, odnosno na drugu kupoprodaju s tužiteljem, koja na kraju nije realizirana, jer je na tu nekretninu "sjela" porezna uprava.

Vezano za pravni značaj gore navedene izjave, ističe se da se radi o jednostranoj izjavi GC, za koju on tvrdi da se ne odnosi na ovu kupoprodaju, koja izjava ne može obvezivati tuženog, jer on tu izjavu nije potpisao, pa njome nije preuzeo nikakve obaveze prema tužitelju.

Međutim, kao što je ranije navedeno, tužitelj je izdao tabularnu izjavu od 26. siječnja 2015., temeljem koje i ugovora o kupoprodaji od 31. prosinca 2014. se tuženi, rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela Novi Vinodolski od 5. veljače 2015., uknjižio kao vlasnik kupljenih nekretnina, na suvlasničkim dijelovima tužitelja od 120/240.

Odredbom članka 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05., 41/08. i 125/11.; u nastavku: ZOO/11.), propisano je da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.

Kako je ranije navedeno, iz postupka proizlazi da je tuženi stupio u posjed kupljenih nekretnina, da se 5. veljače 2015. temeljem ugovora o kupoprodaji od 31. prosinca 2014. i potvrde odnosno tabularne isprave od 26. siječnja 2015. uknjižio kao vlasnik na suvlasničkim dijelovima tužitelja navedenim u ugovoru, koje iznose 120/240 suvlasničkih dijelova.

U ovome postupku tužitelj tvrdi da je ugovor o kupoprodaji od 31. prosinca 2014., koji je sklopio kao prodavatelj, s tuženim kao kupcem, raskinut zbog neispunjenja obveze tuženog, na isplatu kupoprodajne cijene koja da je stvarno iznosila 73.000,00 EUR, dakle tvrdi da tuženi nije isplatio iznos kupoprodajne cijene od 52.826,13 EUR, koliko preostaje kada se odbije iznos nesporno plaćene kupoprodajne cijene od 152.000,00 HRK.

Odredbom članka 360. ZOO/11. propisano je da u dvostranoobveznim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu.

Sporno je, je li kupoprodajna cijena u cijelosti plaćena, kako to tvrdi tuženi, i je li mogao tužitelj, u okolnostima koje su ranije opisane, jednostavnom izjavom od 8. rujna 2021. koja prileži na stranicama 4-5 spisa, raskinuti ranije navedeni ugovor o kupoprodaji, s time da iz postupka proizlazi da je tužitelj poslao tuženom navedenu izjavu o raskidu, i da ju je on zaprimio 10. rujna 2021., kako to proizlazi iz povratnice sa stranice 6 spisa.

Naime, može li u okolnostima, kada je ugovor o kupoprodaji proveden u zemljišnim knjigama, i kupac uknjižen kao vlasnik temeljem kupoprodajnog ugovora od 31. prosinca 2014. i tabularne isprave koju je upravo tužitelj izdao 26. siječnja 2015., kao potvrdu da je kupoprodajna cijena plaćena, koji ugovor je proveden u zemljišnim knjigama 5. veljače 2015., može li 8. rujna 2021., dakle 6 i pol godina nakon provedbe tog kupoprodajnog ugovora, jednostranom izjavom izjaviti da raskida navedeni ugovor zbog neispunjenja ugovorne obveze, odnosno neisplate kupoprodajne cijene.

Tuženi, naime, osporava da nije ispunio ugovor, odnosno da nije isplatio kupoprodajnu cijenu.

U slučaju spora je li nastupio raskid ugovora vjerovnik svoje pravo može ostvariti podnošenjem sudu tužbe na utvrđenje kojom zahtjeva da se utvrdi da je navedeni ugovor raskinut, kako to i traži tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u ovome postupku.

Odredbom članka 368. ZOO/11., propisano je da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveza na naknadu štete (stavak 1.), a ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (stavak 2.).

S obzirom na to da je tužitelj izdavanjem tabularne isprave od 26. siječnja 2015., potvrdio da je tuženi u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, da je temeljem te izjave i ugovora o kupoprodaji od 31. prosinca 2014. tuženi kao kupac i uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina na suvlasničkim dijelovima tužitelja na nekretninama koje su bile predmetom prodaje, to je tužitelj time potvrdio da je kupoprodajna cijena za nekretnine koje su predmetom prodaje u cijelosti isplaćena, onako kako je to stvarno dogovoreno između stranaka, pa su neosnovani navodi tužitelja da tuženi nije izvršio svoju ugovornu obvezu isplate kupoprodajne cijene.

Naime, uvjerljivije je da je nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji, kada tužitelj tvrdi da mu je tuženi isplatio "kaparu", a do izdavanja tabularne isprave od strane tužitelja, isplaćena kupoprodajna cijena, jer iz kojeg bi razloga tužitelj izdao tabularnu ispravu 26. siječnja 2015., ako ta cijena nije bila isplaćena nakon ovjere kupoprodajnog ugovora.

Kako je ugovor o kupoprodaji od 31. prosinca 2014. u cijelosti izvršen, to tužitelj nije mogao jednostranom izjavom od 8. rujna 2021. raskinuti isti zbog neispunjenja, jer se u tom slučaju ugovor ne može raskinuti (članak 367. ZOO/11, ne može se raskinuti ni zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze, a ne onda kada je obveza isplate kupoprodajne cijene u cijelosti izvršena) pa je neosnovan zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji raskinut zbog neispunjenja, kao i zahtjev tužitelja za povrat vlasništva tužitelja, te brisanja tuženog kao kupca, koji je opisan u točki I izreke presude.

Naime, iz iskaza tužitelja, te tuženog, proizlazi da se prije slanja navedene izjave od 8. rujna 2021., koja je tuženom dostavljena od strane tužitelja 10. rujna 2021., tužitelj nije obraćao tuženom, vezano za isplatu ostatka kupoprodajne cijene.

Tužitelj ni ne tvrdi da se prije slanja navedene izjave o raskidu kupoprodajnog ugovora, obraćao tuženom, sa zahtjevom za isplatu kupoprodajne cijene, ali u svom iskazu potvrđuje da je redovito kontaktirao te družio se s GC, sinom tuženog, s kojim je bio u dobrim odnosima, pa su pričali o događajima u privatnom životu. Iz iskaza svjedoka GC proizlazi da nikada ranije, prije izjave o raskidu ugovora od 8. rujna 2021., tužitelj nije tražio od njega da mu isplati kupoprodajnu cijenu, jer je ona po navedenom ugovoru u cijelosti plaćena.

Ne postoje nikakvi pisani tragovi iz kojih bi proizlazilo da se tužitelj obraćao bilo tuženom, bilo njegovom sinu GC, radi isplate kupoprodajne cijene po predmetnom ugovoru o kupoprodaji nekretnina, nakon potpisivanja tabularne izjave, te uknjižbe tuženog kao suvlasnika nekretnina po navedenom ugovoru od 5. veljače 2015.

Vezano za navode iz iskaza svjedoka UC, koji je punomoćnik tužitelja, a dipl. pravnik po stuci, kada navodi da su on i njegova sada pok. supruga, a majka tužitelja, čim je protekao rok od godine dana od egzistiranja navedenoga ugovornog odnosa, a to je bilo u siječnju 2016., tražili od tužitelja da raskine taj ugovorni odnos s tuženim, zbog neisplate kupoprodajne cijene. Kaže da je to čisto objektivno sugerirao tužitelju, kao svome sinu, te je naveo da su on i njegova supruga, zbog bogatog životnog iskustva, znali da taj poslovni odnos treba raskinuti, da su tužitelju govorili da od toga nema ništa, da GC nema rješenja i da je to samo kupovanje vremena, a kaže da je tužitelju govorio da kako odluči da će tako i trpjeti. Kako su vidjeli da se ništa ne rješava, da su onda inzistirali da se raskine taj ugovor. Ukoliko bi to bilo tako, da kupoprodajna cijena nije plaćena, pored takvih dobronamjernih savjeta bliskih članova obitelji, iz kojeg razloga tužitelj nije poduzeo nijednu radnju, radi pokušaja naplate navedenoga iznosa kupoprodajne cijene, već je godinama odbijao prihvatiti dobronamjerne savjete svojih roditelja, odnosno iz kojeg razloga je tek 8. rujna 2021. izjavio da raskida navedeni ugovorni odnos, ako je takvo stanje trajalo od siječnja 2016. i ako su njegovi roditelji od tada već tražili od njega da to riješi, i upozoravali ga da bi trebao raskinuti taj ugovor, iz kojeg razloga on nije ništa poduzimao po tom pitanju.

U takvoj situaciji, neživotno je i nelogično da tužitelj ništa ne bi poduzeo od siječnja 2016. pa nadalje, sve do 8. rujna 2021., odnosno da ne bi pisanim putem zatražio isplatu ostatka kupoprodajne cijene, da ta kupoprodajna cijena nije plaćena, pored činjenice da je već proveden kupoprodajni ugovor i tuženi kao kupac uknjižen u zemljišnim knjigama kao vlasnik na suvlasničkim dijelovima tužitelja kao prodavatelja, koji su bili predmetom prodaje.

Nelogično je i to da bi netko izdao tabularnu ispravu, a da mu kupoprodajna cijena nije plaćena, i da postoji takvo povjerenje u osobu, kao što tužitelj tvrdi da je imao u GC, sina tuženog, da beznadežno čeka plaćanje kupoprodajne cijene u građevinskim radovima i materijalu, najmanje od siječnja 2016.

Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja opisan u točki I izreke presude, odbijen kao neosnovan.

U postupku sud nije posebno cijenio sadržaj ostale dokumentacije iz spisa u koju je izvršio uvid tijekom postupka te drugih provedenih dokaza, jer ista nije od utjecaja na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

14. U odnosu na prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere ističe se kako slijedi:

Odredbom članka 346. stavak 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 6/2024.; u nastavku: OZ) propisano je da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim ako učini vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Dakle, navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

S obzirom na to da tužitelj kao predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, opisane u izreci postavljenog tužbenog zahtjeva, to je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere sa zahtjevom opisanim u točki I izreke ovoga rješenja, kao neosnovan.

Kako je sud odbio prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere, valjalo je ovo odbijanje učiniti vidljivim u zemljišnoj knjizi, temeljem odredbe članka 95. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine broj 63/2019., 128/22., 155/23. i 127/24.), te je slijedom navedenog odlučeno kao u točki II izreke rješenja.

15. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka iz točke II izreke presude temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; u daljnjem tekstu: ZPP), a u svezi sa odredbom članka 155. ZPP. Tuženi potražuje parnični trošak za radnje svojeg punomoćnika - odvjetnika prema priloženom troškovniku sa stranice 91 spisa, a sud je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023.; u nastavku: Tarifa) priznao tuženom parnični trošak, prema vrijednosti predmeta spora od 6.636,14 EUR, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 50.000,00 HRK u sada važećoj valuti EUR, jer se sukladno odredbi članka 40. stavak 5. ZPP smatra da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu u navedenom iznosu, i to za radnje kako slijedi: za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1., 100 bodova), te obrazloženog podneska od 4. listopada 2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1.), te za zastupanje na ročištima od 5. listopada 2022., od 21. ožujka 2023., od 26. rujna 2023., od 21. studenoga 2024. te od 12. ožujka 2025. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR za ročište (Tbr. 9/1.), što za 5 ročišta ukupno iznosi 1.000,00 EUR, a sveukupno iznosi 1.400,00 EUR, a uvećano za PDV 25% koji je obračunat u iznosu od 350,00 EUR, daje iznos od 1.750,00 EUR. U preostalom iznosu, preko odmjerenog iznosa, za radnje za koje je odmjeren trošak, zahtjev tuženog za naknadu troška je neosnovan, kao previsoko postavljen.

U Crikvenici 7. travnja 2025.

Sudac:

Sonja Alač

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja stranke imaju pravo žalbe, i to protiv presude u roku od 15 dana, a protiv rješenja u roku od 8 dana od dana primitka prijepisa presude i rješenja. Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Žalba protiv rješenja ne odgađa provedbu rješenja.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženog

- Zemljišnoknjižnom odjelu Novi Vinodolski