Poslovni broj: P-2598/2018-60

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frani Dobroviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tužene Erste&Steiermärkische bank d.d., [adresa], OIB 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Buterin i Posavec iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene dana 29. siječnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, javno objavivši dana 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se djelomično ništetan Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2402006- 1031262160/50014009-5103608829, sklopljen dana 04. srpnja 2007. godine između Erste&Steiermarkische bank d.d., 51000 [adresa], kao Banke i Cofar Konzalting i trgovački poslovi d.o.o., [adresa], 51000 Rijeka, kao Korisnika kredita i to u dijelu čl. 8. st.2. koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke“.

II Utvrđuje se djelomično ništetan Aneks broj 3 Ugovora o dugoročnom kreditu br. 2402006-1031262160/50014009-5103608829 sklopljen dana 11. svibanja 2012. godine između Erste&Steiermarkische bank d.d. [adresa], kao Banke i Cofar Konzalting i trgovački poslovi d.o.o., Janka Polić Kamova 19, kao Korisnika kredita i to u dijelu čl. 3. kojim se mijenja članak 8. osnovnog ugovora koji glasi: „Korisnik kredita je suglasan da se za vrijeme trajanja ovog Ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.“

III Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu koju kojim se traži utvrđenje ništetnosti ostalih odredbi Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006- 1031262160/50014009-5103608829 sklopljenog dana 04. srpnja 2007. i ostalih odredbi Aneksa broj 3 Ugovora o dugoročnom kreditu br. 2402006- 1031262160/50014009-5103608829 sklopljenog dana 11. svibanja 2012.

IV U cijelosti se odbija tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„I Utvrđuje se da su ništetni slijedeći pravni poslovi:

- Aneks br. 1. Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006- 1031262160/50014009-5103608829, sklopljen dana 19. travnja 2008. godine između Erste&Steiermarkische bank d.d., 51000 [adresa], kao banke i Cofar Konzalting i trgovački poslovi d.o.o., [adresa], 51000 Rijeka,kao Korisnika kredita

- Aneks br. 2 Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006- 1031262160/50014009-5103608829, sklopljen dana 31. ožujka 2011. godine između Erste&Steiermarkische bank d.d., 51000 [adresa], kao banke i Cofar Konzalting i trgovački poslovi d.o.o., [adresa], 51000 Rijeka, kao Korisnika kredita

- Ugovor o poslovnoj suradnji br. PS-G-94801/07 sklopljen dana 26. travnja 2007. godine između Erste&Steiermarkische bank d.d., 51000 [adresa], kao banke i Cofar d.o.o., [adresa], 51000 Rijeka, kao graditelj

- Aneks br. 1. Ugovoru o poslovnoj suradnji br. PS-G-94801/07 sklopljen dana 31. ožujka 2011. godine između Erste&Steiermarkische bank d.d., 51000 [adresa], kao banke i Cofar d.o.o., [adresa], 51000 Rijeka, kao investitor

- Aneks br. 2. Ugovoru o poslovnoj suradnji br. PS-G-94801/07 sklopljen dana 11. svibnja 2012. godine između Erste&Steiermarkische bank d.d., 51000 [adresa], kao banke i Cofar d.o.o., [adresa], 51000 Rijeka, kao graditelj

- Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini, sklopljen dana 18. svibnja 2012. godine između Erste&Steiermarkische bank d.d., 51000 [adresa], kao banka i Cofar d.o.o., Rijeka, Janka Polić Kamova 19, OIB: 25503981805, kao Dužnik, ovjeren u Rijeci, dana 30. svibnja 2012. godine, kod javnog bilježnika Vesna Ćuzela, Rijeka, Korzo 18, pod poslovnim brojem OV-5711/12

- Ugovor o solidarnom jamstvu broj 5103608829 sklopljen dana 11.05.2012. između Erste&Steiermarkische bank d.d., 51000 [adresa] i Heri Bezić iz Opatije, Šetalište Carmen Sylve 19, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Platacfar d.o.o., Š [adresa], kao platac

- Ugovor o namjenskom depozitu po viđenju za osiguranje kredita broj 8500028515 od dana 01. lipnja 2007. godine sklopljen između Erste&Steiermarkische bank d.d., 51000 [adresa], kao Banka i Cofar d.o.o., Janka Polić Kamova 19, 51000 Rijeka, kao Deponent

- Aneks broj 1 Ugovor o namjenskom depozitu po viđenju za osiguranje kredita broj 8500028515 od dana 11. svibnja 2012. godine sklopljen između Erste&Steiermarkische bank d.d., 51000 [adresa], kao Banka i Cofar d.o.o., Janka Polić Kamova 19, 51000 Rijeka, kao deponent

II Utvrđuje se da je tuženik dužan izdati brisovno očitovanje za upis brisanja založnog prava upisanog pod brojem Z-5122/12 osnovanog temeljem ništetnog Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini ovjerenog pod brojem OV-5711/12 dana 30. svibnja 2012. godine, sve opisanog u točki 1. Izreke, u iznosu od 4.215.844,59 kn, uvećano za ugovorene kamate, kamate korisnika garancije, ugovorene kamate za zakašnjenje u plaćanju odnosno zakonske zatezne kamate, ukoliko budu više, te provizije, naknade i troškove prisilne naplate, bilo sudske ili izvansudske prirode kamatama na nekretnini upisanoj kod Općinskog suda u Rijeci, stalna služba u Opatiji, zk. ul. [broj ZK uloška] k.o. br.1157/5, pašnjak, 894 m2, k. o. [katastarska općina], u roku od 8 dana od pravomoćnosti odluke, jer će u protivnom isto brisovno očitovanje zamijeniti ova presuda, a koje je brisanje tuženik dužan trpjeti.

III Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 23057039320 izvršiti u roku od 15 dana povrat tužitelju ĆŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zadužnice potvrđene po javnom bilježniku Vesni Ćuzeli iz Rijeke pod poslovnim brojem: OV-5712/12 od 30. svibnja 2012.g. koja zadužnica je izdana tuženiku na temelju čl. 4. st. 1. t. (i) Aneksa br. 3 Ugovora o dugoročnom kreditu br. 2402006-1031262160/50014009- 5103608829.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka".

V Nalaže se tužitelju da platiti tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.275,00 eura (tisućudvijestosedamdesetpeteura) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 08. travnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev stranaka za naknadom parničnog troška odbija.

Obrazloženje

1.Tužbu u ovoj pravnoj stvari su ponijeli tužitelji: 1-Cofar d.o.o. i 2- ŠŽ protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.o.o. Kako je 1-tužitelj Cofar d.o.o. u tijeku postupka povukao tužbu povlačenje je utvrđeno Rješenjem suda od dana 17. siječnja 2022.g. (list 87-88 spisa).

1.1.U tužbi tužitelji navode da su Cofar d.o.o. kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji br.PS-G-94801/07 dana 26. travnja 2007.g., Ugovor o namjenskom depozitu po viđenju za osiguranje kredita broj 8500028515 od dana 01. lipnja 2007.g., zatim dana 4. srpnja 2007.g. u Rijeci Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2402006-1031262160/50014009-5103608829. Opisanim ugovorom tuženik je odobrio 1-tužitelju iznos od visini od 3.092.820,00 kn s rokom vraćanja 24 mjeseca.

Točkom 8 Ugovora o dugoročnom kreditu ugovorena je kamata od ZIBOR+2,80000 postotnih poena godišnje, koja kamata se obračunava primjenom proporcijalne metode na temelju stvarnog broja dana u kamatnom razdoblju i 360 dana u godini na ostatak duga.

Kao instrument osiguranja vraćanja predmetnog iznosa, tužitelj se obvezao predati banci izjavu sukladno čl.183 Ovršnog zakona, pet komada bjanko mjenica s mjeničnim očitovanjem, te dokaz o upisanom zalogu nekretnine, s ovršnom klauzulom u korist banke.

Nadalje, stranke da su dana 19. travnja 2008.g. sklopile Aneks broj 1 ugovora o dugoročnom kreditu, dana 31. ožujka 2011.g. Aneks Ugovora broj 2, te dana 11. svibnja 2012.g. Aneks broj 3 ugovora o dugoročnom kreditu. Aneksom broj 3

Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006-1031262160/50012009-5103608829 sklopljenog dana 11. svibnja 2012. a na temelju kojeg je donesen Sporazum o osiguranju založnog prava na nekretnini strane su čl.3. Aneksa ugovora o kreditu izmijenile iznos glavnice, na način da su istu ugovorile u visini od 4.215.844,59 kn. Navedeni iznos glavnice sačinjen je od prvotno ugovorenog iznosa kredita u iznosu od 3.092.820,00 i kamata na spomenuti iznos. Budući da na tako novu izračunatu glavnicu iznova teku kamate, da je riječ o anatocizmu, koji je, kao način obračunavanja kamate na kamatu izričito zabranjen odredbom čl.27. Zakona o obveznim odnosima.

Navedenim nepoštivanjem i kršenjem prisilnih propisa tuženik da je prouzrokovao ništetnost odredbe a kako se ista odredba odnosi na cijenu kao bitni sastojak ugovora, da je ništav i cijeli Aneks 3 ugovora, a također i Sporazum o osiguranju založnog prava koji je zaključen na pogrešnom uvjerenju o cijeni i na temelju ništavih odredbi o cijeni sadržanim u Aneksu 3 ugovora o kreditu.

Ukoliko tuženik smatra da je iznos glavice 4.215.844,59 kn kako navodi u Aneksu broj 3 ugovora o dugoročnom kreditu točan tužitelji smatraju kao tuženik treba dokazati da je navedeni iznos sredstava doznačio Cofar d.o.o. Tuženik da je kao iznimka navedenog čl.27 ZOO-a eventualno mogao potraživati kamate na kamatu isključivo od dana podnošenja prijedloga za isplatu sudu, a što se prilikom zaključenja Aneksa 3. Ugovora o dugoročnom kreditu nije dogodilo.

Također u spomenutom Ugovoru o dugoročnom kreditu od dana 4. srpnja 2007.g. sama odredba o obračunu kamate da je nejasna, te je određena bez da se o istoj pojedinačno raspravljalo. U navedenoj odredbi o određivanju kamatne stope navedeno je da se ista obračunava primjenom proporcionalne metode na temelju stvarnog broja dana u kamatnom razdoblju i 60 dana u godini na ostatak duga. Redovna kamata obračunava se i pripisuje mjesečno. Također da je navedeno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

Prema važećoj sudskoj praksi da je odlučeno da je ništetan svaki ugovor o kreditu u kojem nisu dogovoreni, određeni niti odredivi bitni elementi tog ugovora, a to su predmet i cijena. Čl.269. 270. i 271. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kad je činidba odnosno davanje neodredivo i neodređeno, ugovor je ništetan. U navedenom ugovoru da nije došlo do sporazuma niti utvrđenja oko cijene obzirom da je kamata podložna promjenama, jednostranim odlukama banke, a način na koji je ista opisana u navedenim ugovorima da je apsolutno nejasan, neodređen, neodrediv čak i financijskim stručnjacima te iz iste odredbe nije moguće izračunati kamatu. Tužitelj da na taj način navedene iznose koji se potražuju ne može provjeriti niti korigirati obzirom na navedene nejasne i ništetne odredbe ugovora.

S obzirom na sve navedeno a osobito činjenicu da kamate nisu određene niti odredive u samim Ugovorima i Aneksima ugovora, a koje kamate predstavljaju cjelinu kao bitan element ugovora, što je suprotno članku 247. ZOO-a kao i ugovoreni anatocizam sadržan u Aneksu 3. Ugovora o dugoročnom kreditu i svim ostalim ugovorima sklopljenim na temelju Aneksa 3. predmetnog ugovora, što sve navedeno kao posljedicu ima ništenost navedenih pravnih poslova pozivom na odredbu čl.322 ZOO-a tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim svi nabrojani pravni poslovi te traži izdavane brisovnog očitovanja za upis brisanja založnog prava te povrat bjanko zadužnice.

2. U odgovoru na tužbu (list 42-46 spisa) tuženik ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovoga suda sukladno odredbi čl.34 b st.1. t.10. Zakona o parničnom postupku u svezi čl.196. st.1.t.1. ZPP-a. Smatra da je za suđenje nadležan trgovački sud u Rijeci.

Nadalje tuženik ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan te da se istome protivi u cijelosti. Tužitelj da u tužbi tvrdi da je u ugovoru o kreditu odredba o obračunu kamate nejasna te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovoreno je i da je kamata promjenjiva sukladno važećim odlukama banke slijedom toga ugovor o kreditu da je ništetan sukladno odredbama članka 269., 270. i 271. ZOO-a. kao i sukladno važećoj sudskoj praksi.

Nadalje da se u tužbi ističe i sklapanje Ugovora o kreditu od dana 4.7.2007. kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 3.092.820,00 kn. Nakon toga 1-tužitelj (Cofar d.o.o.) i tuženik da su sklopili Anekse ugovoru o kreditu pri čemu je anexom broj 3 od 11.05.2012. izmijenjen iznos glavnice na način da je glavnica ugovorena u iznosu od 4.215.844,59 kn, a koji iznos se sastoji od prvotno ugovorene glavnice i kamata na spomenuti iznos. Tužitelji da ističu kako navedeno predstavlja anatocizam koji je izričito zabranjen odredbom članka 27. Zakona o obveznim odnosima slijedom čega da je Aneks broj 3 ništetan kao i Sporazum koji je sklopljen temeljem istog. Tužitelji da nisu ovlašteni tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o namjenskom depozitu jer da je isti sklopljen radi osiguranja obveza iz kredita broj 8500028515 a ne ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka.

U odnosu na navode tužitelja kako je u Ugovoru o kreditu odredba o obračunu kamate nejasna te se o istoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovoreno je i da je kamata promjenjiva sukladno važećim odlukama banke te je slijedom toga Ugovor o kreditu ništetan tuženik se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako su 1-tužitelj i tuženik Ugovorom o kreditu suglasno ugovorili i način obračuna kamate i promjenjivu kamatnu stopu sukladno važećim odlukama banke. Osim toga način obračuna kamate je jasan i dovoljno određen jer ugovor o kreditu sadrži podatke s pomoću kojih se način obračuna kamate može odrediti u skladu s odredbom članka 272. ZOO-a a niti jednom odredbom hrvatskog zakonodavstva nije zabranjeno između pravnih osoba suglasno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu sukladno važećim odlukama banke. Slijedom navedenog da je razvidno kako odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije suprotna prisilnim zakonskim propisima jer je obračun kamate jasan i dovoljno određen a promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u skladu sa zakonskim propisima pri čemu tuženik ističe da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajen način kako su to činile i druge banke. Sve i kada bi odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna navedeno da ne bi imalo za posljedicu ništetnost cijelog ugovora o kreditu i ostalih gore navedenih pravnih poslova već samo obvezu tuženika da vrati dio iznosa plaćene kamate.

Stoga da je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu i ostalih gore navedenih pravnih poslova na temelju navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi neosnovan.

Na navode tužitelja kako je istima apsolutno nejasan način obračuna kamate te kako se o tome nije pojedinačno raspravljalo tuženik ističe kako su isti netočni i paušalni te ne utječu na valjanost ugovora o kreditu niti drugih gore navedenih pravnih poslova. Tuženik ističe da je 2-tužitelj (sada tužitelj) koji je u trenutku sklapanja ugovora po kreditu bio odgovorna osoba prvo tužitelja ekonomske struke a sama djelatnost prvo tuženika da je između ostaloga savjetovanje u vezi s poslovanjem i upravljanjem. Stoga da su oba tužitelja upoznata sa značenjem promjenjive kamatne stope te su raspolagali sa dovoljno znanja kako bi razumjeli posljedice iste. Ukazuje da 1-tužitelj kao korisnik kredita nije potrošač.

Da postoji samo sudska praksa prema kojoj bi bila nedopuštena samo odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ali ne i cijeli ugovor o kreditu pod uvjetom da se radi o ugovoru o kreditu koji je sklopljen s potrošačem što ovdje nije slučaj i koji je sklopljen uz valutnu klauzulu CHF što ovdje također nije slučaj. Osim toga i da su ispunjeni svi uvjeti posljedica nedopuštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da nije ništetnost cijelog ugovora o kreditu već da bi dužnik i dalje bio obvezan platiti kamatu pri čemu bi sud utvrdio pravičan način za obračun kamate.

U odnosu na tvrdnju da je Aneksom broj 3 Ugovora o kreditu ugovoren anatocizam koji je izričito zabranjen odredbom članka 27. Zakona o obveznim odnosima a slijedom čega da su Aneks broj 3 Ugovora o kreditu i Sporazum ništetni tuženik navodi da su Aneksom broj 3 Ugovora o kreditu stranke suglasno ugovorile novi iznos glavnice a koji iznos je predstavljao dospjelo potraživanje tuženika prema 1- tužitelju temeljem Ugovora o kreditu na dan sklapanja predmetnog aneksa. Prema tome u trenutku sklapanja Aneksa broj 3 ugovora o kreditu 1-tužitelj da je bio upoznat sa činjenicom da predmetni iznos od 4.215.844,59 predstavlja ukupno dospjelo potraživanje te je pristao da se isti iznos smatra novom glavnicom. Tuženik posebno ukazuje da je 1-tužitelj na navedeno pristao jer nije pravovremeno ispunio svoje obveze iz ugovora o kreditu pa mu je reprogramom dugovanja na način ugovoren u Aneksu broj 3 Ugovora o kreditu odobren novi rok za ispunjenje dospjelih obveza. Slijedom navedenog isto da ne predstavlja anatocizam zabranjen odredbom članka 27. ZOO-a jer se ne radi o jednostranom postupanju tuženika nego se radi o suglasnom reprogramu dospjelog dugovanja.

Sve i kada bi utvrđenje novog iznosa glavnice u Aneksu broj 3 Ugovora o kreditu predstavljao anatocizam zabranjen odredbom članka 27. ZOO-a, a ne predstavlja, jedina posljedica da bi bila ta da je samo Aneks broj 3 Ugovora o kreditu ništetan te da tuženi u postupku prisilne naplate može zahtijevati od tužitelja kamatu na iznos glavnice od 3.092.820,00.

Navedeno da ni u kojem slučaju ne može imati za posljedicu ništetnost Ugovora o kreditu i drugih pravnih poslova čije utvrđenje ništetnim tužitelji traže jer svi ti ugovori odnosno pravni poslovi mogu opstati bez onoga što je ugovoreno Aneksom broj 3 Ugovora o kreditu. U tom smislu da ne mogu biti ništetni Ugovor o kreditu i pripadajući ostali aneksi te Ugovor o poslovnoj suradnji i pripadajući aneksi jer su isti sklopljeni prije Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu i u odnosu na glavnicu u iznosu od 3.092,820,00.

Također u tom slučaju ne mogu biti ništetni niti Sporazum, Ugovor o solidarnom jamstvu i Ugovor o namjenskom depozitu jer se sredstva osiguranja mogu dati i na iznos koji je veći od iznosa glavnice potraživanja.

Prema tome s obzirom da je Ugovor o kreditu valjan te da je ukupno potraživanje tuženika prema 1-tužitelju temeljem Ugovora o kreditu na dan 31.01.2012. nesporno iznosilo 4.215.844,59 ne postoji niti zapreka da se sporazumom dopusti uknjižba založnog prava radi osiguranja potraživanja do visine navedenog iznosa niti da 2- tužitelj sklopi s tuženikom Ugovor o solidarnom jamstvu niti da tužitelj sklopi s tuženikom Aneks broj 1 Ugovoru o namjenskom depozitu kojim se dopušta zasnivanje založnog prava na depozitu za navedeni iznos.

Navodi tužitelja kako bi Sporazum bio zaključen na pogrešnom uvjerenju o cijeni da su netočni jer je 1-tužitelj prilikom sklapanja Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu bio upoznat s činjenicom da se iznos od 4.215.844,59 odnosi na cjelokupno dugovanje iz Ugovora o kreditu te nije imao nikakvo pogrešno uvjerenje o tome. Posebno da ne može biti ništetan Ugovor u solidarnom jamstvu kojim 2-tužitelj preuzima obvezu ispunjenja cjelokupnog potraživanja iz Ugovora o kreditu neovisno o visini glavice niti općenito valjanost Ugovora o jamstvu ovisi o visini glavnice.

Tuženik posebno predlaže sudu odbiti kao nedopušten i tužbeni zahtjev iz točke 2. Ukazuje na odredbu članka 187. st.1. ZPP-a kojom je propisano da se tužbom za utvrđenje može tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Budući da se točkom 2 tužbenog zahtjeva traži da sud utvrdi da je tuženik dužan nešto učiniti a ne da sud tvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost takve isprave da je razvidno kako je isti nedopušten. Slijedom svega iznijetog tuženik predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti te potražuje trošak postupka.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u dokumentaciju u spisu i to Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2402006-1031262160/50014009-5103608829 od dana 04. srpnja 2007., Aneks broj 1 Ugovora o dugoročnom kreditu od dana 19. travnja 2008., Aneks broj 2 Ugovora o dugoročnom kreditu od dana 31. ožujak 2011., Aneks broj 3 Ugovora o dugoročnom kreditu od dana 11. svibanj 2012., Ugovor o poslovnoj suradnji broj PS-G-94801/07 od 26.travnja 2007., Aneks broj 1 ugovoru o poslovnoj suradnji broj PS-G-94801/07 od 31. ožujak 2011., Aneks broj 2 ugovoru o poslovnoj suradnji broj PS-G-94801/07 od 11. svibnja 2012., Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od dana 18. svibnja 2012., Ugovor o solidarnom jamstvu broj 5103608829 od 11. svibnja 2012., Ugovor o namjenskom depozitu po viđenju za osiguranje kredita broj 8500028515 od 01. lipnja 2007.g., Aneks broj 1 Ugovoru o namjenskom depozitu po viđenju za osiguranje kredita broj 8500028515, zadužnicu potvrđenu po javnom bilježniku Vesni Ćuzeli pod brojem OV-5712/12 od 30.05.2012., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Uvidom u Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2402006-1031262160/50014009- 5103608829 od dana 04. srpnja 2007. (list 9-12 spisa) proizlazi da je isti sklopljen između tuženika i trgovačkog društva Cofar konzalting i trgovački poslovi d.o.o. Iz članka 2. ugovora proizlazi da je odobren kredit u iznosu od 3.092.820,00 kn. Rok korištenja ugovoren je u članku 5. i to po odobrenju počevši od 4. srpanj 2007. do zaključno 31. ožujak 2008., dok je člankom 6. ugovoren rok vraćanja od 24 mjeseca, prema članku 7. u jednoj rati. Člankom 8. ugovorena je kamata ZIBOR + 2,80000 postotnih poena godišnje koja se obračunava primjenom proporcionalne metode na temelju stvarnog broja dana u kamatnom razdoblju i 360 dana u godini na ostatak duga dok se redovna kamata obračunava i propisuje mjesečno. Nadalje je st.2. čl. 8 ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

5. Uvidom u Aneks broj 1 Ugovora o dugoročnom kreditu od dana 19. travnja 2008. (list 13 spisa) proizlazi da je isti sklopljen između tuženika i Trgovačkog društva Cofar konzalting i trgovački poslovi d.o.o. Iz članka 3. proizlazi da se ovim Aneksom mijenja članak 5. koji se odnosi na rok korištenja te članak 7. koji se odnosi na način vraćanja kredita i to na način da je rok korištenja od 4. srpnja 2007. do 31. ožujak 2009., a način vraćanja je otplata u jednoj rati koja dospijeva 31. ožujka 2011.

6. Uvidom u Aneks broj 2 Ugovora o dugoročnom kreditu od dana 31. ožujak 2011. (list 14 spisa) proizlazi da je isti sklopljen između tuženika i Trgovačkog društva Cofar konzalting i trgovački poslovi d.o.o. Iz članka 3. proizlazi da se ovim Aneksom mijenja članak 6. koji se odnosi na rok vraćanja koji rok sada traje do 31. ožujak 2012., te članak 7. koji se odnosi na način vraćanja kredita i to na način vraćanja i to da se kredit otplaćuje u jednoj rati koja dospijeva 31. ožujka 2012. Člankom 5. Aneksa dodan je članak 11. stavak 5. prema kojem je korisnik kredita dužan predati banci Ugovor o solidarnom jamstvu broj 5103608829, sklopljen između banke i solidarnog jamca ĆŽ.

7. Uvidom u Aneks broj 3 Ugovora o dugoročnom kreditu od dana 11. svibanja 2012. (list 15-17 spisa) proizlazi da je isti sklopljen između tuženika i Trgovačkog društva Cofar konzalting i trgovački poslovi d.o.o. Čl. 2. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da Banka na dan 31.03.2012. ima ukupno dospjelo potraživanje s osnove Osnovnog ugovora u ukupnom iznosu od 4.215.844,59 kn. Potpisom ovog Aneksa Korisnik kredita je suglasan da ukupno dospjelo potraživanje u iznosu od 4.215.844,59 kn predstavlja novu glavnicu kredita, a Banka ovim Aneksom određuje Korisniku kredita novi rok vraćanja kredita i obračun kamate, s čime je Korisnik kredita u potpunosti suglasan, te se odriče bilo kakvih prigovora s te osnove, kao i prigovora po bilo kojoj drugoj osnovi. Iz članka 3. proizlazi da se ovim Aneksom mijenjaju članci 2.,5.,6.,7. i članak 8. osnovnog ugovora i to na način da iznos kredita sada iznosi 4.215.844,59 kn, prema članku 5. rok korištenja kredita je istekao, prema članku 6. rok vraćanja je 31. ožujak 2013., prema članku 7. otplata kredita se vrši u jednoj rati koja dospijeva 31. ožujka 2013., dok je prema članku 8. ugovoreno da će korisnik kredita plaćati banci kamate po godišnjoj stopi koja predstavlja zbroj tromjesečnog ZIBORA + 2,8 postotnih poena godišnje. St.2. čl. 8. je ugovoreno da je Korisnik kredita suglasan da se za vrijeme trajanja ovog Ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. U članku 4. ugovoreni su dodatni instrumenti osiguranja vraćanja obzirom da je utvrđena nova glavnica kredita.

8. Uvidom u Ugovor o poslovnoj suradnji broj PS-G-94801/07 proizlazi da je isti sklopljen između tuženika i Trgovačkog društva Cofar d.o.o. Rijeka dana 26. travnja 2007. (list 18-21 spisa). Iz članka 1. proizlazi da ovim ugovorom ugovorne strane uređuju međusobnu poslovnu suradnju financiranja izgradnje objekta i stanova na tržištu za prodaju kao i kreditiranje fizičkih osoba-kupaca stambenih prostora iz asortimana graditelja. Proizlazi da će se sredstva za izgradnju predmetnog objekta plasirati temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu broj 5103608829.

9. Uvidom u Aneks broj 1 Ugovoru o poslovnoj suradnji broj PS-G-94801/07 od 31. ožujak 2011. (list 22 spisa) proizlazi da je isti sklopljen između tuženika i Trgovačkog društva Cofar d.o.o. Iz članka 3. proizlazi da se ovim Aneksom mijenja članak 16. koji se odnosi na trajanje ugovora, a prema kojem članku se ugovor sklapa na vrijeme do 31. ožujka 2012.

10. Uvidom u Aneks broj 2 Ugovoru o poslovnoj suradnji broj PS-G-94801/07 od 11. svibnja 2012. (list 23 spisa) proizlazi da je isti sklopljen između tuženika i Trgovačkog društva Cofar d.o.o. Iz članka 4. proizlazi da se ovim Aneksom mijenja članak 16. koji se odnosi na trajanje ugovora, a prema kojem članku se ugovor sklapa na vrijeme do 31. ožujka 2013.

11. Uvidom u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od dana 18. svibnja 2012. (list 24-27 spisa) proizlazi da je isti sklopljen između tuženika i Trgovačkog društva Cofar d.o.o. kao dužnika. Iz članka 3. proizlazi da je dužnik potpisom sporazuma dopušta da banka upiše založno pravo (hipoteku) na nekretnini radi osiguranja povrata tražbine koje dužnik duguje banci, najviše do iznosa 4.215.844,59 kn.

12. Uvidom u Ugovor o solidarnom jamstvu broj 5103608829 proizlazi da je isti sklopljen između tuženika kao Banke i tužitelja kao jamca-platca dana 11. svibnja 2012. (list 30-31 spisa). Ugovorom se tuženik obvezao na poziv banke, i bez odgađanja u cijelosti podmiriti sve obveze Cofar konzalting i Trgovački poslovi d.o.o. kao glavnog dužnika, a koje proizlaze iz Ugovora o dugoročnom kreditu od dana 19. travnja 2008., te Aneksa broj 1., Aneksa broj 2 i Aneksa broj 3 istom Ugovoru u iznosu od 4.215.844,59 kn.

13. Uvidom u Ugovor o namjenskom depozitu po viđenju za osiguranje kredita broj 8500028515 od 01. lipnja 2007.g. (list 110-111 spisa) se proizlazi da isti sklopljen između tuženika i trgovačkog društva Cofar d.o.o. Iz članka 1. proizlazi da trgovačko društvo kao deponent ovim ugovorom svoja novčana sredstva na računu broj 8500028515 deponira kod banke kao depozit po viđenju. Iz članka 3. proizlazi da je ugovoreno da će se na depozit uplaćivati sva sredstva ostvarena prodajom stanova te da će se usmjeravati za zatvaranje obveza po kreditu. Iz članka 4. proizlazi da deponent ne može raspolagati sredstvima deponiranim na računu navedenom u članku 1. ovog ugovora za vrijeme trajanja kreditnih obveza prema banci. Člankom 5. deponent dozvoljava da banka stekne založno pravo na depozitu za iznos od 3.092.820,00 kn uvećano za pripadajuće kamate radi osiguranja tražbine banke te deponent daje izričitu suglasnost da depozit ostaje u zalogu banke do podmirenja kredita u cijelosti.

14. Uvidom u Aneks broj 1 Ugovoru o namjenskom depozitu po viđenju za osiguranje kredita broj 8500028515 (list 29 spisa) proizlazi da je isti sklopljen između tuženika i Trgovačkog društva Cofar d.o.o. Ovim Aneksom mijenja se stavak 2. članak 3. osnovnog Ugovora te stavak 1. članak 5.

15. Tužitelj je u svom iskazu naveo (list 119-121 spisa i 155-156 spisa) da je ovaj kredit koji je dignut kod tuženika firmi Cofar konzalting bio potreban budući da je ta firma uložila svoje zemljište u vrijednosti od oko 150.000,00 eura, te imala namjeru izgraditi zgradu za prodaju za što joj je bio potreban kredit. Tuženik je za tu namjenu tom trgovačkom društvu odobrio kredit. Taj iznos međutim nije bio dovoljan za izgradnju zgrade i prodaju stanova, a bez toga kredit se nije mogao vratiti. On je bio vlasnik tog trgovačkog društva 40%, dok je gospođa Ć imala 20%, a gospođa J 40%. On da je u to vrijeme kad su se sklapali ovi pravni poslovi bio direktor. Kasnije, negdje 2015., on je izašao iz tog trgovačkog društva.

Nakon sklapanja ugovora o kreditu sa bankom je imao puno usmenih razgovora. Produžavao se rok povrata kredita, međutim također sa govorilo i tražio od njih daljnji iznos kredita, jer bez toga nisu mogli završiti gradnju i prodati stanove, a bez prodaje stanova nisu mogli vratiti kredit. Kada se potpisivao Aneks broj 3 i Sporazum o osiguranju novčane tražbine, on da je to potpisao u uvjerenju da potpisuje novi ugovor o kreditu za daljnji iznos od oko 100.000 eura otprilike, te je smatrao da iznos koji je naveden u Aneksu broj 3 koji su sada bili dužni vratiti predstavlja glavnicu koju su do tada bili dužni uvećanu za daljnji iznos kredita za koji je smatrao da im je tim aneksom odobren. To je shvatio jer mu je djelatnica u banci rekla nakon svih tih njihovih razgovora da će sve biti u redu. Također kada se taj Aneks broj 3 potpisivao djelatnica koja je radila na tom predmetu gospođa G koja je direktorica odjela rekla je da ga je potrebno što prije potpisati jer da će se odmah odnijeti u Zagreb, tako da on Aneks broj 3 kao niti Sporazum o osiguranju novčane tražbine prije potpisivanja nije pročitao, jer je jednostavno vjerovao djelatnici banke. Misli da su se ta dva dokumenta potpisivala isti dan. Nakon potpisivanja, a kako se radilo o namjenskom projektnom kreditu kada banka direktno plaća po izdanim fakturama, oni, odnosno firma, novac od banke nikad nije niti dobila na svoj račun, već su oni banci prosljeđivali račune, koje je banka direktno plaćala nakon provjere odnosno odobrenja svog nadzora. Kako se fakture nakon potpisivanja Aneksa 3 nisu plaćale, sjeća se da je zvao u banku i da su mu rekli u smislu da je kriza i da su im se uvjeti promijenili. Nakon toga on da je išao pročitati Aneks broj 3, bilo je to dosta nakon njegovog potpisivanja, ne zna točno koliko je vremena prošlo od potpisivanja i tada da je zapravo vidio da nije odobren novi kredit. Nije mu niti javni bilježnik pročitao ugovore prije nego što ih je kod njega potpisao. Sve ove ugovore potpisao je on u ime trgovačkog društva, jer je bio direktor.

Ugovor o dugoročnom kreditu od 4. srpnja 2007. da je pročitao prije potpisivanja. Zna da je bilo govora da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Banka niti njemu niti firmi nije slala obavijesti o promjenama kamatne stope.

On je završio ekonomski fakultet i profesor je na ekonomskom fakultetu, predaje međunarodno poslovanje. TD Cofar bavio se savjetodavnim uslugama, a u jednom trenutku počeli su se baviti i izgradnjom.

Na pitanje kada je prvi puta pročitao Aneks broj 3, odgovara nekoliko mjeseci nakon potpisivanja, a nakon što banka nije plaćala fakture koje su joj dostavljali.

Na pitanje ako je tada kada je pročitao aneks shvatio da je potpisao nešto što nije bila njegova volja, zašto je tužbu podnio tek 2018., odgovara da je tužbu podnio kada mu je tuženik 2018. poslao opomenu pred utuženje. Naime, tada je tuženik prvi puta od njega zatražio plaćanje duga.

Dopunski saslušan tužitelj je naveo da su prvi ugovor sa tuženikom sklopili 29. lipnja 2007. i to je bio Ugovor o okvirnom zaduženju. Banka je imenovala sa svoje strane građevinski i financijski nadzor koji su pratili realizaciju projekta, u tom ugovoru se navodio iznos od 420 tisuća eura, međutim već tada se znalo da to neće biti dovoljan iznos za cijeli projekat. On da se sada više ne sjeća da li su tim ugovorom iz lipnja odobrena sredstva ili tek prvim Ugovorom o dugoročnom kreditu od 04. srpnja 2007. Na pitanje ukoliko se u ugovoru o okvirnom zaduženju iznos navodio u eurima iz kojeg razloga je Ugovor o dugoročnom kreditu sklopljen u kunama, odgovara da su morali pristati na valutu koju je odredila banka. Nisu mu poznati razlozi iz kojih je banka inzistirala da kredit bude u kunama. Ne sjeća se da li je kamata na kredite u eurima bila viša ili niža od kamate na kunske kredite. Sa bankom nisu pregovarali, već je banka postavljala svoje uvjete i oni su mogli ili prihvatiti te uvjete ili odustati od ugovora o kreditu. U odnosu na ugovorenu kamatnu stopu ona je odrediva, ZIBOR određuje Hrvatska narodna banka, u to vrijeme ga je određivala Hrvatska narodna banka, ne zna kako je to danas, radi se o jednoj referentnoj kamatnoj stopi i taj ZIBOR predstavljao je javni podatak, tako da se iz tako formulirane odredbe o kamatnoj stopi ona može izračunati, on da bi je u svakom slučaju znao izračunati. To znači da je kamatna stopa bila promjenjiva iz razloga što je ZIBOR promjenjiv. On je bio profesor na ekonomskom fakultetu, predavao je međunarodno poslovanje. Dakle, način izračuna kamatne stope njemu je bio jasan. Na pitanje odgovara da mu nije poznato da li je banka možda vršila promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke što je također ugovoreno. Nisu im dostavljali obračun kamate, već samo koliko kamata iznosi, ali ne i kako su došli do tog iznosa. On nije provjeravao da li se radi o kamati do koje se dolazi temeljem formule iz ugovora ili ju je banka promijenila svojom odlukom. Sa bankom su cijelo vrijeme razgovarali i banka je znala da im prvotno odobreni iznos neće biti dovoljan. Oni od banke nikada nisu dobili novac već su banci prosljeđivali sve fakture odnosno račune izvođača i dobavljača koje je banka kontrolirala i plaća direktno izvođačima i dobavljačima. Odobrenim sredstvima kredita gradila se zgrada sa više stanova i kredit se trebao otplatiti prodajom tih stanova. Zgrada nikada nije sagrađena jer im je za to nedostajalo otprilike 100 tisuća eura koje im banka više nije željela odobriti. Firma je otišla u stečaj i ta zgrada je prodana u tijeku stečajnog postupka.

16. Ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list" SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22) ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

17. Istaknuti prigovor stvarne nenadležnosti sud smatra neosnovanim jer se ne radi o sporu između dvije pravne osobe, već o sporu između fizičke i pravne osobe za koji spor je nadležan općinski sud.

18. Iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da su tuženik i trgovačko društvo Cofar d.o.o., u kojem je tužitelj bio direktor, bili u poslovnom odnosu tijekom kojeg odnosa su sklopili više ugovora koji su navedeni kako u izreci tako i u obrazloženju ove presude, a za koje pravne poslove tužitelj u ovom postupku traži da se utvrdi da su isti ništetni, a osim toga traži i izdavanje brisovnog očitovanja za upis brisanja založnog prava upisanog pod brojem Z-5122/12, te vraćanje bianco zadužnice.

19. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN NN 35705, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) propisano je da su sudionici u obveznim odnosima ravnopravni.

19.1. Odredbom čl. 10. st.3. ZOO-a propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika.

19.2. Odredbom čl. 269. st.1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. St. 2. je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

19.3.Odredbom čl. 270. st.1. ZOO-a propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

19.4.Odredbom čl. 271. ZOO-a propisano je da je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

19.5. Odredbom čl. 272. st.1. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

20. Čl. 8. st.1. Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006-1031262160/50014009- 5103608829, sklopljenog dana 04. srpnja 2007. (dalje: Ugovor o dugoročnom kreditu) ugovoren je način određivanja kamatne stope koji predstavlja ZIBOR +2,80000 postotnih poena godišnje, a obračunava se primjenom proporcijalne metode na temelju stvarnog broja dana u kamatnom razdoblju i 360 dana u godini na ostatak duga. Time su stranke postigle suglasnost u pogledu ugovorene kamate, koja predstavlja jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu kao i svim parametrima potrebnim za određivanje visine kamate. Kako ugovorena kamata predstavlja jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, a u ugovoru je odredbom čl.8.st.1. jasno određena, tuženik ne može jednostrano mijenjati navedeni bitni sastojak ugovora što mu je omogućeno st.2. istoga članka ugovora (čl.8). Kako je predmetni ugovor dvostrano obvezni ugovor prema kojemu je obveza banke, ovdje tuženika, staviti na raspolaganje korisniku kredita određen iznos kredita, dok je obveza korisnika kredita taj kredit vratiti uvećan za kamatu ovlaštenje tuženiku da vrši jednostranu promjenu kamatne stope u konkretnom slučaju bilo bi protivno odredbi čl. 10. st.3. ZOO-a jer bi se time otežalo ispunjenje obveze korisnika kredita. Jednostran način promjene visine kamatne stope od strane davatelja kredita nije u skladu s pravnom prirodom obvezno pravnih odnosa, a na taj način nije zadovoljen niti zahtjev prema kojemu činidba mora biti određena odnosno odrediva.

20.1. Odredba čl.8. st.2. Ugovora o dugoročnom kreditu protivna je citiranim odredbama čl. 10. st.3., čl.269. st.2., čl.271. i čl.272. ZOO-a a koje odredbe predstavljaju prisilni propis, stoga je navedena odredba ugovora ništetna sukladno odredbi čl.322. st.1. ZOO-a. Stoga je sud u točci I izreke ove presude utvrdio ništetnom odredbu čl. 8. st.2. Ugovora o dugoročnom kreditu. Odredba čl.8. st.1. nije ništetna jer je temeljem te odredbe visina kamatne stope odrediva. I sam tužitelj je u svom iskazu naveo da bi on temeljem navedene odredbe znao izračunati visinu kamatne stope. Ne nalazeći razloge za ništetnost preostalih odredbi Ugovora o dugoročnom kreditu odlučeno je kao u točci III izreke.

21. Tužitelj nadalje smatra, u odnosu na Aneks broj 3 Ugovora o dugoročnom kreditu br. 2402006-1031262160/50014009-5103608829 sklopljen dana 11. svibanja 2012. (dalje: Aneks broj 3) da je isti ništetan budući da je ugovorena nova glavnica koja da se sastoji od glavnice iz osnovnog ugovora (3.092.820,00 kn) uvećana za zatezne kamate na navedeni iznos, a na koju glavicu ponovno teku kamate, te da je stoga riječ o anatocizmu odnosno obračunavanju kamate na kamatu što je izričito zabranjeno odredbom čl.27. ZOO-a.

22. Odredbom čl.27. st.1. ZOO-a propisano je da je ništetna odredba ugovora kojom se predviđa da će na kamate, kad dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

23. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da novi iznos glavnice utvrđen Aneksom broj 3 predstavlja do tada dospijeli dug temeljem ugovora o dugoročnom kreditu koji se sastoji od glavnice i kamata, a što je utvrđeno i provedenim financijskim vještačenjem koje je provedeno u predmetu Trgovačkog suda u Rijeci posl.br.P- 394/2021 (ranije P-337/2019). Stranke su se suglasile (list 126 i list 129 spisa) da se u ovom postupku koristi nalaz i mišljenje stalnog sudaskog vještaka iz citriranog postupka. Radi se o nalazu i mišljenju sudskog vještaka Goranke Šmer Maraš od 29. listopada 2020. (list 86-123 i dopuna list 141-145 spisa). Sud je u tijeku postupka izvršio uvid u spis Trgovačkog suda u Rijeci posl.br.P-394/2021. Iz nalaza vještaka izrađenog u tom postupku proizlazi da na dan 31.03.2012.g. (dan koji se navodi u Aneksu broj 3 kao dan na koji se utvrđuje visina potraživanja Banke – čl.2) ukupno stanje duga iznosi 4.215.844,59 kn, od čega visina iskorištenog kredita iznosi 3.090.889,42 kn, pripisana interkalarna kamata iznosi 284.715,06 kn, ukupna glavnica prenesena u otplatu iznosi 3.375,604,48 kn, te redovna kamata na prenesenu glavnicu iznosi 840.240,11 kn.

24. Tuženik tvrdi kako je tužitelj u trenutku potpisivanja Aneksa br 3 bio upoznat sa činjenicom da predmetni iznos od 4.215.844,59 predstavlja ukupno dospjelo potraživnje te je pristao da se isti smatra novom glavnicom, a na to da je pristao jer nije pravovremeno ispunio svoje obveze iz ugovora o kreditu te da Aneks broj 3 zapravo predstavlja reprogram dugovanja odobrenjem novog roka za ispnjenje dospjelih obveza, a ne anatocizam jer da se ne radi o jednostranom postupanju tuženika već o suglasnom reprogramu dopijelog dugovanja.

25. Prema citiranoj odredbi čl. 27. st.1. ZOO-a ništetna je odredba ugovora kojom se predviđa da će na kamate, kao dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene. Ovo pravilo u sebi sadrži zabranu anatocizma. Dakle, ukoliko je takva odredba ugovorena ona je ništena. Ništetnost te odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Međutim u konkretnom slučaju Aneks broj 3 ne sadrži takvu ugovornu odredbu. Ona je naime ništetna samo ako je unaprijed ugovorena, dakle u sučaju da su stranke ugovorile da će na kamatu kad dospije za isplatu, početi teći kamate ako ne bude isplaćene. U konkrentnom slučaju stranke su nakon dospijelosti obveze iz osnovnog ugovora sklopile Aneks br 3 kojim su dospjele kamate pribrojili glavnici te na tako novo utvrđenu visinu glavnice ugovorile nove kamate (čl. 8. st.1.). Aneksom broj 3 osim toga određen je i novi rok otplate kredita, odnosno rok otplate je ponovno produljen. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da je u nekoliko navrata produljivan rok otplate kredita, pa tako i Aneksom br 3. Mijenjanje ugovorenih rokova otplate kredita i načina otplate postojećih kredita predstavlja u suštini reprogramiranje kredita, a kojem se pristupa u pravilu kada dužnik nije u mogućnosti izvršiti svoje ugovorne obveze povrata kredita ili bi mu vraćanje kredita u dogovorenom roku znatno otežalo položaj. Rezultati provedenog dokaznog postupka upućuju sud upravo na zaključak da je i Aneks broj 3 sklopljen upravo iz tog razloga, a to potvrđuje ne samo matarijalna dokumentacija u spisu već i iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da je korisnik kredita TD Cofar d.o.o., čiji je on bio direktor uzeo kredit u cilju izgradnje zgrade te da je kredit trebao biti vraćen sredstvima od prodaje stanova u toj zgradi, međutim da zgrada nikada nije završena te da stoga kredit nije mogao biti vraćen. Iskaz tužitelja u dijelu u kojem on tvrdi da je smatrao da mu potpisom Aneksa br 3 tuženik odobrava novi kredit za dalji iznos od otprilike 100.000,00 eur sud ne prihvaća jer je neživotan i nelogičan. I, tužitelj je visoko obrazovana osoba, a ugovor je potpisao kao direktor trgovačkog društva te je dakle bio dužan kao sudionik u obveznom odnosu u ispunjavanju obveza iz svoje djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka, čl. 10. st.2. ZOO-a). Iz teksta odredbi Aneksa br. 3 ne proizlazi da se njime odobrava daljnji izos kredita već se njime utvrđuje dugovanje s osnove Osnovnog ugovora koje dugovanje se sada ugovara kao nova glavnica, te se ujedno poduljuje rok otplate. Stoga je stav suda da Aneks br 3 nije ništetan u cijelosti kao to tvrdi tužitelj niti u dijelu u kojem je ugovoren novi iznos glavnice jer sudonici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, koji u ovom slučaju nisu uređeni suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva, već su očito uređeni suklado volji i potrebama stranka u trenutku njegova sklapanja.

26. Nadalje je u odnosu na Aneks broj 3 potrebno navesti da je čl.3. izmijenjen, između ostalih i čl.8. koji kojim je ugovoren način određivanja kamatne stope koji predstavlja zbroj tromjesečnog ZIBORA +2,8 postotnih poena godišnje, a obračunava se primjenom proporcionalne metode na temelju stvarnog broja dana u kamatnom razdoblju i 360 dana u godini na ostatak duga te se za razdoblje od 01.04.2012. do dana dospijeća kredita naplaćuju jednokratno o dospijeću kredita dana 31.03.2013. Time su stranke postigle suglasnost u pogledu ugovorene kamate, koja predstavlja jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu kao i svim parametrima potrebnim za određivanje visine kamate. Kako ugovorena kamata predstavlja jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, tuženik ne može jednostrano mijenjati navedeni bitni sastojak ugovora što mu je omogućeno st.2. istoga članka ugovora. Kako je predmetni ugovor dvostrano obvezni ugovor prema kojemu je obveza banke, ovdje tuženika, staviti na raspolaganje korisniku kredita određen iznos kredita, dok je obveza korisnika kredita taj kredit vratiti uvećan za kamatu ovlaštenje tuženiku da vrši jednostranu promjenu kamatne stope u konkretnom slučaju bilo bi protivno odredbi čl. 10. st.3. ZOO-a jer bi se time otežalo ispunjenje obveze korisnika kredita. Jednostran način promjene visine kamatne stope od strane davatelja kredita nije u skladu s pravnom prirodom obvezno pravnih odnosa, a na taj način nije zadovoljen niti zahtjev prema kojemu činidba mora biti određena odnosno odrediva. Iz tog razloga je odredba čl. 3 Aneksa broj 3 i to u dijelu kojim je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja visinu ugovorene kamatne stope protivna odredbama čl. 10. st.3., čl.269. st.2., čl.271. i čl.272. ZOO-a a koje odredbe predstavljaju prisilni propis i kao takva ništetna sukladno odredbi čl.322. st.1. ZOO-a. Stoga je sud u točci II izreke ove presude utvrdio djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Aneksa broj 3. Ne nalazeći razloge za ništetnost preostalih odredbi Aneksa broj 3 odlučeno je kao u točci III izreke.

27. Što se tiče preostalih pravnih poslova tužitelj izričito tijekom postupka ne navodi razloge iz kojih smatra da bi svi oni bili ništetni, dok sud, koji na ništetnost pazi po službenoj dužnosti ne nalazi razloge, nakon provedenog dokaznog postupka koji bi ukazivali da su ostali pravni poslovi koji su taksativno navedeni u točci IV izreke ove presude bili protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva što bi za posljedicu imalo njihovu ništetnost (čl.322. st.1. ZOO-a), slijedom čega je odlučeno kao u točci IV izreke. Zahtjev za izdavane brisovnog očitovanja kao i zahtjev za povrat zadužnice odbijeni su s obzirom da se temelje na valjanim pravnim poslovima po kojima dugovanje nije podmireno.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list" SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP-a) te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje Tarifa).

28.1. Tužitelj je postavio 14 točaka tužbenog zahtjeva od kojih se 12 odnosi na utvrđenje ništetnosti pravnih poslova, jedna na izdavanje brisovnog očitovanja, te jedna točka kojom traži vraćanje zadužnice. Sud je djelomično usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnost dva pravna posla i to samo u jednom članku. Iako nije moguće matematički precizno odrediti postotak uspjeha tužitelja u sporu imajući u vidu naprijed navedeno sud procjenjuje tužiteljev uspjeh u sporu sa 10%. Tuženikov postotak uspjeha u sporu je dakle 90%, pa kada se od postotka tuženika koji je u većom mjeri uspio u sporu oduzme postotak uspjeha tužitelja dolazi se do postotka od 80% u kojem omjeru je tuženiku od ukupno odmjerenih troškova potrebno priznati trošak.

28.2. Naime, odredbom čl. 154. st.2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

28.3. Priznat trošak tuženiku odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu (150,00 eur, Tbr. 8.2.), zastupanja na ročištima dana 06.07.2022., 08.02.2023., 12.04.2023., 29.04.2024., 29.01.2025. (150,00 eurx5; tbr.9.1.), zastupanja dana 02.11.2023., 18.12.2024., (75,00 eurx2; tbr.9.2), zastupanja dana 29.11.2022., 05.03.2024. (37,50 eurx2; tbr.9.5), sastav podnesaka od 23.02.2023. (150,00 eur; tbr.8.t.1), dakle ukupno bi tuženiku na ime parničnih troškova pripadao iznos od 1.275,00 eur odnosno uvećano za PDV (318,75 eur) 1.593,75 eur. Kako je trošak postupka potrebno dosuditi u skladu s postotkom preostalim nakon obračuna predviđenog u čl. 154. st.2. ZPP-a (80%) tuženiku je priznat parnični trošak u iznosu od 1.275,00 eur s kamatom od dana presuđenja do isplate.

U Rijeci, 08. travnja 2025.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda.