REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-900/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužitelja IE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Miji Kladariću, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Slavonskom Brodu, Pilareva 28, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Zagrebu, Petrova 182, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 24. veljače 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti punomoćnika tužitelja Mije Kladarića, odvjetnika u Slavonskom Brodu, i zamjenika punomoćnika tuženika AE, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Hrvoja Matića, odvjetnika u Zagrebu, nakon javne objave presude, 7. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 20. siječnja 2025.

II Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku,

i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140130268- 26000057362/2006 od 29. svibnja 2006. godine, solemniziranom po javnom bilježniku Nadi Kemec iz Slavonskog Broda, posl. br. OU-394/06 sklopljenog između KE iz [adresa], ranija adresa Tina Ujevića 10, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija OIB:14036333877, kao pravnog sljednika Slavonske banke d.d. Osijek i Hypo-Alpe- Adria Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora, a koja u:

- članku 3. stavak 1. točka 2. glasi “u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.100.000,00 CHF (slovima:milijunstotisuća CHF)…”

- članku 4. stavak 1. glasi: “Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz odredenu valutnu klauzulu.“

- članku 4. stavak 2. glasi: ”lzmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom ugovoru...“

- članku 5. ugovora u cijelosti koji glasi:

“Ugovorne strane su suglasne da Korisnik kredita može Banci podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule u odnosu na početnu ugovorenu valutnu klauzulu i to najmanje mjesec dana prije dospijeća slijedećeg anuiteta.

Banka će taj zahtjev provesti na način da će izvršiti konverziju glavnicu u novu valutnu klauzulu, te promijeniti kamatnu stopu bez sklapanja Aneksa ovom Ugovoru. Dostavljanjem novog otplatnog plana od strane Banke Korisniku kredita, smatrat će se prihvatom ovih izmjena od strane obiju ugovornih strana.

Izmjena valutne klauzule vraćanje kredita vršiti će se sukladno internim aktima banke i koeficijentima konverzije i to na dan izvršenja konverzije, najviše jedanput godišnje.

Korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule i kamatne stope.

U slučaju otkaza ovog Ugovora, za saldo, valutnu klauzulu i kamatnu stopu mjerodavan je isključivo samo izvadak iz poslovnih knjiga Banke, a sa time je Korisnik kredita u cijelosti suglasan.”

- članku 10. stavak 1. točka 4 ugovora, koji glasi: “...i uz valutnu klauzulu"

- članku 24. stavak 2. ugovora koji glasi:”...u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama...kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune. "

II. Odbacuje se, dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140130268- 26000057362/2006 od 29. svibnja 2006. godine, solemniziranom po javnom bilježniku Nadi Kemec iz Slavonskog Broda, posl. br. OU-394/06 sklopljenog između KE iz [adresa], ranija adresa Tina Ujevića 10, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija OIB:14036333877, kao pravnog sljednika Slavonske banke d.d. Osijek i Hypo-Alpe- Adria Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora, a koja u

- članku 2. glasi: ”1.100.000,00 CHF (slovima:milijunstotisuća CHF)... u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.”

- članku 3. stavak 1. točka 4. glasi: "...obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

- članku 3. stavak 3. glasi: "...u CHF, a naplaćuju...po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. ”

članku 25. stavak 1, koji glasi: ”...kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora.””

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kao pravnom sljedniku Slavonske banke d.d. Osijek i Hypo-Alpe- Adria Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju IE, iz [adresa], OlB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 42.357,22 EUR (četrdeset i dvije tisuće EUR i dvadeset i dva centa) na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 7,50 % godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31.12. 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje po kamatnoj stopi koja se od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine određuje po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, od 01. 01. 2024. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinače iznose teče kako slijedi:

-  270,51 EUR počevši od 01.11.2008.

-  509,35 EUR počevši od 21.01.2009.

-  558,57 EUR počevši od 24.02.2009.

-  593, 18 EUR počevši od 19.03.2009.

-  524,46 EUR počevši od 20.04.2009.

-  1.044,54 EUR počevši od 18.06.2009.

-  943,50 EUR počevši od 15.07.2009.

-  854,64 EUR počevši od 16.07.2009.

-  885,65 EUR počevši od 22.08.2009.

-  951,59 EUR počevši od 17.09.2009.

-  913,98 EUR počevši od 20.10.2009.

-  877,37 EUR počevši od 19.11.2009.

-  961,48 EUR počevši od 16.12.2009.

-  1.041,15 EUR počevši od 23.01.2010.

-  1.125,01 EUR počevši od 19.02.2010.

-  1.103,00 EUR počevši od 19.03.2010.

-  1.244,23 EUR počevši od 20.04.2010.

-  1.207,85 EUR počevši od 19.05.2010.

-  1.278,87 EUR počevši od 18.06.2010.

-  1.678,83 EUR počevši od 20.07.2010.

-  1.587,81 EUR počevši od 17.08.2010.

-  1.929,29 EUR počevši od 18.09.2010.

-  1.749,17 EUR počevši od 22.10.2010.

-  1.613,70 EUR počevši od 23.11.2010.

-  2.025,69 EUR počevši od 21.12.2010.

-  2.280,40 EUR počevši od 29.01.2011.

-  2.095,73 EUR počevši od 23.02.2011.

-  1.525,00 EUR počevši od 18.03.2011.

-  1.403,27 EUR počevši od 20.04.2011.

-  1.440,86 EUR počevši od 21.05.2011.

-  1.854,72 EUR počevši od 25.06.2011.

-  1.912,87 EUR počevši od 19.07.2011.

-  2.370,95 EUR počevši od 19.08.2011.

pa do isplate, kao i iznos od 269.014,66 EUR za koji je tuženik oštetio tužitelja po osnovu obračuna koji je tuženik sačinio bez mogućnosti sudjelovanja tužitelja, primjenom ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kod zatvaranja kredita u valuti švicarski franak sa zateznom kamatom koja počinje teći na ovaj iznos počevši od 02.09.2011. godine pa sve do isplate.

IV Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju IE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 47.750,21 EUR (četrdeset i sedam tisuća sedam stotina pedeset eura i dvadeset i jedan cent), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 7. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja IE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za više zatraženi iznos od 663,61 EUR (šest stotina šezdeset i tri eura i šezdeset i jedan cent), na ime troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredaba članka 3., stavak 1., točka 2. i 4., članaka 4. stavak 1. i 2., članka 5. u cijelosti, članka 10. stavak 1. točka 4., članak 25. stavak 1., članak 24. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 5140130268-26000057362/2006 od 29. svibnja 2006., solemniziran po javnom bilježniku Nadi Kemec u Slavonskom brodu, poslovni broj: OU-394/06, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, kao kreditora. Nadalje, prvotno postavljenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu iznos od 318.157,78 kuna na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan u valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koje bi dobili primjenom ugovorene kamatne stope od 7,50% godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, kao i isplate iznosa od 2.009.222,97 kuna temeljem primjene ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kod zatvaranja kredita u valutu švicarski franak, a na koje iznose tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu.

1.1. Podneskom od 8. veljače 2023. (stranica spisa 173-183) tužitelj je uredio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da je potraživao isplatu iznosa od 42.214,70 EUR (318.066,73 kune) na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan u valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koje bi dobili primjenom ugovorene kamatne stope od 7,50% godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, te isplatu iznosa od 266.669,72 EUR (2.009.222,97 kuna). Tužitelj je istim podneskom izvijestio sud da uređuje tužbeni zahtjev naznačujući utužene iznose dvojno u valuti EUR i kn. Nadalje, naveo je da je ispravio prvotno naznačeni iznos od 318.157,78 kuna u iznos od 318.066,73 kuna jer se isti iznos dobije kada se zbroje svi pojedinačni iznosi iz točke II. tužbenog zahtjeva, a u tužbi je omaškom naznačen iznos od 318.157,78 kuna. Tužitelj je stoga naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 308.884,42 EUR/ 2.327.289,70 kuna.

1.2. Tužitelj je u tužbi naveo kako je temeljem predmetnog ugovora o kreditu on s tadašnjom Slavonskom Bankom d.d., koja je pravni prednik tuženika ugovorio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 1.100.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke na dan korištenja kredita. Nadalje, naveo je kako je sukladno članku 3. ugovora, predmetni ugovor sklopljen na vrijeme od 30 godina, s otplatom u 360 anuiteta, a koji su prema otplatnom planu iznosili 8.352,00 CHF. Tužitelj je naveo kako je ugovoren poček od jedne godine, za koje vrijeme se kamata obračunava mjesečno, kumulira na račun nedospjelih kamata, a po isteku počeka pripisuje glavnice, koja tako uvećana predstavlja osnovicu za raspored anuiteta, a prvi anuitet dospijeva 1. kolovoza 2007. S tim u svezi tužitelj je naveo kako je na taj način ukupno zaduženje po otplatnom planu utvrđeno u iznosu od 1.183.471,97 CHF.

Tužitelj je naveo kako je temeljem predmetnog ugovora njemu isplaćen novčani iznos od 5.104.763,40 kuna, što na dan 27. lipnja 2006. zaduženja za kredit, iznosi protuvrijednost od 1.100.000,00 CHF, prema srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke od 4.640694 kuna za jedan CHF.

1.3. Tužitelj se u tužbi pozvao i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 43 Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. donesenom u kolektivnom sporu vođenom između tužitelja Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i poslovnih banka među kojima je bila i Hypo-Alpe Adria bank d.d., pravni prednik tuženika, utvrđeno je da su poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

S tim u svezi tužitelj je naveo kako je predmetnom presudom sud naložio tuženim bankama da prestanu sa ovakvim postupanjem, te da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom ponudu zamijeniti ova presuda. Sud je nadalje zabranio tuženim bankama takvo ili slično postupanje.

1.4. Tužitelj je naveo kako je tuženik prilikom izračuna anuiteta kredita koji su plaćani računao obvezu tužitelja u iznosu protuvrijednosti iznosa anuteta u švicarskom franku prema srednjem tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta. U svezi s navedenim tužitelj je istaknuo kako je na taj način došlo do značajnih povećanja iznosa anuiteta po osnovu povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Tužitelj je naveo kako je prema odredbi točke 3. stavak 2. predmetnog ugovora ugovorena redovna kamatna stopa po godišnjoj kamatnoj stopi od 7,95% koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke, a ne sukladno članku 4. ugovora o kreditu.

Nadalje, tužitelj je naveo kako je temeljem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je kao tužena obuhvaćena i Hypo – Alpe –Adria bank d.d., prednik tuženika, utvrđeno je da se ista nije pridržavala odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju te je došlo do pretplate zbog promjene kamatne stope koja je ugovorena prema točki 2. predmetnog ugovora.

1.5 Tužitelj je također naveo kako je prema stavu sudova iz navedenih presuda razvidno da tuženik nije poštivao u predmetnom ugovornom odnosu jedno od osnovnih načela obveznog prava - načelo savjesnosti i poštenja čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj. Tuženik je samovoljno mijenjao kamatnu stopu, što je utvrđeno i navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a na što nije bio ovlašten.

Tužitelj je naveo kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bitna ugovorna odredba, a tuženik nije sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao niti je u ugovoru kao ugovaratelj koji je sačinio Ugovor o kreditu precizno odredio uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena niti je utvrđeno temeljem kojih egzaktnih parametara i metoda izračuna tih parametara se vrši promjena kamatnih stopa, zbog čega je nezakonita odredba o kamatama uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Tuženik je za vrijeme otplate kredita povećavao kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 7,50% što je uzrokovalo zajedno sa povećanjem tečaja švicarskog franka značajno povećanje anuiteta.

1.6. Tužitelj je naveo kako je uvidom u ugovor i otplatni plan razvidno da je tečaj CHF na dan 27. lipnja 2006., kada je izvršena isplata kredita iznosio 4,640694 kune za jedan CHF, a anuitet je iznosio 38.759,07 kuna, što je bila protuvrijednost od 8.352,00 CHF. Tužitelj je naveo kako je on, zbog povećanja anuiteta nastalih uslijed povećanja kamatne stope i tečaja CHF, došao u položaj da ne može plaćati anuitete kredita. U svezi s navedenim, tuženik je naveo kako s eon obraćao tuženiku sa zahtjevom za smanjenje kamatnih stopa i to dopisom od 27. travnja 2009., te je pokušao na različite načine učiniti podnošljivim svoj položaj, a sve to iz razloga što mu je anuitet u 2011. godinu porastao sa početnih 38.759,07 kuna, što je povećanje za 17.904,76 kuna, odnosno 46,19%.

Tužitelj je naveo i kako je tuženik sukladno članku 5. predmetnog ugovora donio svoju internu odluku kojom je tužitelju zaduženje po kreditu vezao za euro i sačinio novi otplatni plan s novom kamatnom stopom u eurima. U svezi s tim, tužitelj je naveo kako je prilikom solidaranja kredita tuženik iznos kredita obračunao prema tečaj koji na dan soldiranja kredita, odnosno 1. rujna 2011., iznosio 6.368232 kuna za jedan CHF, a prema srednjem tečaju HNB-a. Tužitelj je naveo kako je na taj način njegovo zaduženje po kreditu, a koje je prema otplatnom planu u prilogu ugovora o kreditu, na dan 1. rujna 2011. iznosilo 1.128.258,41 CHF. Tužitelj je naveo kako tužitelj nije imao priliku sudjelovati u tom izračunu, a istim je tuženik tužiteljevo zaduženje zamijenio eurima, a pri tome je u svojim knjigovodstvenim evidencijama, temeljem ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, izvršio preračunavanje, tako da je tužitelja zadužio za kunski iznos od 7.245.125,00 kuna, a na taj iznos izvršio je preračunavanje kredita u kredit sa valutnom klauzulom u eurima. Tužitelj je naveo kako je zaduženje po obračunu tuženika koji je on sam izradio i zadužio tužitelja s danom 1. rujna 2011. iznosilo 7.245,125,00 kuna, što predstavlja razliku od 2.009,222,97 kuna, a koja razlika je nastala zbog primjene valutne kaluzule i porasta tečaja CHF sa 4.640694 na 6.368232 kune za jedan CHF.

1.7. U svezi s ranije navedenim, tužitelj je dodatno pojasnio kako je tužitelju 27. lipnja 2006. isplaćen iznos od 5.104.763,40 kuna po osnovi počeka od godine dana naplaćeno je dodatnih 387.367,77 kuna kamata, a koje su pripisane po ukupnom zaduženju. Tužitelj je za razdoblje od 1. kolovoza 2007. do 1. rujna 2011. platio iznos 2.204.919,05 kuna, nakon što je koristio kredit 5 godina bio je prema obračunu tuženika od 1. rujna 2011. dužan još 7.245.125,00 kuna. Nadalje, naveo je kako je tužitelju isplaćeno 5.104.763,40 kuna, a kada se uračuna plaćeni iznos od 2.204.919,05 kuna i zaduženje na dan 1. rujna 2011. od 7.245.125,00 kuna, pa obveza iznosi 9.450.044,05 kuna. U svezi s navedenim tužitelj je istaknuo kako je ukupno zaduženje za 5 godina veće za 4.345.281,05 kuna, a što je 85,12%, te smatra da takav obračun nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, kao i zaštite interesa tužitelja kao potrošača.

1.8. Tužitelj je sam izvršio obračun preplaćenih anuiteta po osnovu povećanja kamatnih stopa i povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, za razdoblje 1. kolovoza 2007. – 31. kolovoza 2011., kada je izvršeno zatvaranje kredita uz obračun tuženika. U svezi s navedenim tužitelj je naznačio obračun u tablici, u kojoj su navedeni datumi dospjelosti anuiteta, datumi uplata, iznosi uplata i razlika po svakom pojedinom anuitetu.

Tužitelj je naveo i kako su spomenutim pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđene ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine kao i ništetnost ugovorene odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, to je tuženik sukladno čl. 323 Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sukladno odredbama članka 1111., članka 1115. i članka 1046. ZOO- a. Nadalje, tužitelj je naveo i kako je odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se sve fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak.1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Na isti način ovu materiju regulira i odredba članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u pogledu osnove i visine.

Tuženik pri tome nije činio spornim činjenicu da je njegov pravni prednik s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140130268-26000057362/2006 od 29. svibnja 2006.

Tuženik je osporavao tužiteljeve navoda da bi se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjivale odluke donesene u kolektivnom sporu, navodeći da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru različite od onih koje su utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu. S tim u svezi naveo je da odredba iz članka 4. predmetnog ugovora nije istovjetna odredbi koja je utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu jer ista glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu.“ S tim u svezi naveo je kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer je vezana za promjenu valute, dok je ista jasna, lako razumljiva i uočljiva, pa smatra da ona stoga ne podliježe testu nepoštenosti. Međutim, opreza radi tuženik je naveo kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom ako su kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03). Tuženik je, nadalje, naveo kako je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji, te je mogao odabrati između više opcija ugovora o kreditu u pogledu valute i kamatne stope. S tim u svezi naveo je kako je tužitelj samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, s promjenjivom kamatnom stopom, i to iz razloga što je taj model u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora za tužitelja očito bio najpovoljniji. Nadalje, tuženik je naveo kako odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Tuženik je istaknu i kako je životno nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora.

2.1. Tuženik je osporavao da bi tuženikovo ponašanje bilo nepošteno i nesavjesno u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope, što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno iz razloga što je odredbom članka 3. predmetnog ugovora ugovorena početna stopa u iznosu od 7,50% godišnje, a što je znatno ispod kamatnih stopa koje su se ugovarale u to vrijeme. Nadalje, naveo je kako je tuženik s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa zakonskim ograničenjima, a tužitelj je samostalno izabrao skladanje kredita s promjenjivom kamatnom stopom.

2.2. U odnosu na navode tužitelja da bi bila ništetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, tuženik je iste osporavao. U svezi s navedenim tuženik je istaknuo kako on imao pravo promijeniti valutu obveze ugovora o kreditu, a u članku 5. predmetnog ugovora unaprijed su bili propisani način i metoda konverzije. Nadalje, naveo je kako tužitelj za vrijeme trajanja ugovora o kreditu nikada nije zatražio promjenu valute obveze. Tuženik je naveo kako predmetna odredba ugovora jasno ukazuje na to da je tuženik postupao u dobroj vjeri, da je objasnio sve rizike valutne klauzule tužitelju i dao mu mogućnost da primjeni početno ugovorenu valutu u bilo koje dobra trajanja predmetnog ugovora. S tim u svezi naveo je da s obzirom da je tužitelj i nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u CHF te nakon rasta tečaja u CHF imao pravo promijeniti valutu obveze, ne može se smatrati da bi odredbe o valutu obveze stvorila neravnopravnost u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. S obzirom na navedeno tuženik se pozvao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-575/16 od 3. listopada 2017. u kojoj je navedeno:

„Dakle, za ocjenu osnovanosti ili ne zahtjeva tužitelja, a vezano za pitanje valjanosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, u nastavku postupka odlučno je jesu li sklapanju tih ugovora potrošačima kao korisnicima kredita bili priopćeni svi podaci koji su mogli utjecati na obim njihovih obveza i na temelju kojih su oni mogli realno sagledati koliki će biti iznos njihovog zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

Isto tako čini se potrebnim ocijeniti jesu li banke prilikom pregovaranja s klijentima kao budućim korisnicima kredita jasno ih upozorile na njihove obveze vraćanja kredita u slučaju porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka), odnosno smanjenja vrijednosti domaće valute prema ugovorenoj stranoj valuti, bez obzira na okolnost što potrošač svoje prihode ostvaruje u domaćoj valuti.

Konačno, ako ocjenom navedenih elemenata se ocijeni da je u pregovorima s potrošačima, banka nije ispunila sve prethodno navedene obveze, a koje su pretpostavke da bi se ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu mogla smatrati jasnom i razumljivom, a zbog čega bi bilo mjesta ispitivanju (ne)poštenosti iste, potrebno je ocijeniti je li takav propust u postupanju banaka bio počinjen u dobroj vjeri, te je li se sklapanjem takvih ugovora doista stvorila znatna neravnoteža između ugovornih stranaka, vodeći pritom računa o vremenu sklapanja pojedinih ugovora o kreditu i tijekom vremena nastalih promjena u tečaju kune prema švicarskom franku.“

2.3. Tuženik je, nadalje, naveo kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora te ga upozorio na rizike koje nosi valutna klauzula, a također je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika u pogledu komercijalnih uvjeta te prodaje tih proizvoda klijentima. Tuženik je naveo kako je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoren rok otplate od 30 godina, slijedom čega je jasno da u trenutku sklapanja ugovora nije bilo izvjesno kretanje kune i CHF. Dakle, tuženik smatra kako promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.

2.4. Tuženik je naveo kako tužitelj u tužbi nije obrazložio koliko bi trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, prema njegovu stavu, nego samo paušalno određuje iste kao početno ugovorenu kamatnu stopu. S tim u svezi tuženik je naveo kako na taj način tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod povoljniji uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Nadalje, naveo je da čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne pretplate, smatra tuženik, mogao bi se uračunati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Tuženik smatra kako se samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu. Nadalje, tuženik je naveo kako je iz tužbe razvidno da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove. Stoga, kako nije riječ o postupku o naknadi štete, tuženik je naveo, kako ZPP ne propisuje da bi u takvim situacijama sud bio vezan presudom donesenom u kolektivnom sporu.

2.5. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo i prigovor zastare tužiteljeva potraživanja. S tim u svezi naveo je da ukoliko bi tužitelj isticao pravni stav prema kojemu je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, odnosno u predmetu P-1401/12, prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u konkretnom postupku, tuženik ukazuje da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32 ZPP.

Nadalje, naveo je ako bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka.

3. U daljnjem tijeku postupka stranke su u bitnom ostale kod svojih navoda.

3.1. Podneskom od 21. rujna 2021. tuženik je dodatno prigovarao postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope kako je to određeno u tužbi. S tim u svezi naveo je kako se prema članku 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Tuženim je naveo kako sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, tuženik smatra da prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora

3.2. Nakon saslušanja tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, na ročištu za glavnu raspravu 14. srpnja 2022. tuženik je istaknuo kako se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primijeniti Zakon o zaštiti potrošača s obzirom na namjenu kredita, a to je bilo zatvaranje obveza prema vjerovnicima trgovačkog društva Brodvin d.d. i ulazak u upravljačku strukturu istog. U svezi s navedenim tuženik je podneskom od 23. veljače 2023. dodatno naveo kako je u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj sklopio ugovor o kreditu za obavljanje svoje poslovne aktivnosti, slijedom čega tuženik smatra da tužitelj nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03) te smatra da se predmetni zakon ne može primijeniti na pravni odnos između tužitelja i tuženika. S tim u svezi tuženik je naveo kako je u članku 3. ZZP/03 izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tuženik je naveo kako je prema navedenoj zakonskoj odredbi razvidno da je za status potrošača nužno da su kumulativno ispunjena dva elementa, i to: da se radi o fizičkoj osobi (tzv. personalni kriterij) te da je svrha ugovora izvan profesionalne djelatnosti ili zanimanja te fizičke osobe (tzv. funkcionalni kriterij).

4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je izvršio uvid u sve materijalne dokaze koji prileže spisu te su isti pročitani: ugovor o kreditu broj 5140130268-26000057362/2006 zaključen između Slavonske banka d.d. Osijek i IE od 29. svibnja 2006. solimniziran po javnom bilježniku Nadi Kemec u [adresa] broj OU-394/06 od 9. lipnja 2006. (stranica spisa 4-16), prijepis knjigovodstvene kartice tuženika koji se odnosi na IE broj: 26000057362 (stranica spisa 17-19), zahtjev tužitelja za smanjenje kamata upućen Hypo Alpe Adria Bank d.d. (stranica spisa 20), izvod po kreditu za razdoblje 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2011.; 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009.; 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2010. (stranica spisa 20-23), tečajna lista HNB- a na dan 31. kolovoza 2011.; 26. lipnja 2006. (stranica spisa 24-26), izvod po kreditu za razdoblje 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2014; 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013. (stranica spisa 27 i 28), saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje NE i ĆE te je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za područje financija Mirni Tot Nužda, dipl. oec.

4.1. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.2. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu pod točkom I. izreke presude, dok je isti neuredan u odnosu na odredbe predmetnog ugovora navedene pod točkom II. izreke presude.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj: 5140130268-26000057362/2006 od 29. svibnja 2006., koje je zaključio tužitelj s pravnim prednikom tužitelja, kao i radi isplate preplaćenih iznosa koje je tužitelj preplatio zbog razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan u valutu švicarski franak, i zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzili i promjenjivoj kamatnoj stopi, kod zatvaranja kredita u valutu švicarski franak, a na koje iznose tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu.

6. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. sklopili 29. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 5140130268- 26000057362/2006, hipotekarni stambeni kredit za adaptaciju poslovnog prostora i isplatu vjerovnika, u iznosu od 1.100.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je u članku 3. stavak 1. točka 2 i 4. određeno da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti od 1.100.000,000 CHF zaračunavaju kamate od 7,50% godišnje, dekurzivno, Efektivna kamatna stopa odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 7,95% godišnje. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da je u članku 4. stavak 1. i 2. predmetnog ugovora određeno da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope smatra se sastavnim dijelom toga ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa tome Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom predmetnog ugovora.

- Da je člankom 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da korisnik kredita može banci podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule u odnosu na početnu ugovorenu valutnu klauzulu, i to najmanje mjesec dana prije dospijeća slijedećeg anuiteta. Banka će taj zahtjev provest na način da će izvršiti konverziju glavnice u novu valutnu klauzulu, te promijeniti kamatnu stopu bez sklapanja Aneksa tome Ugovoru. Dostavljanjem novog oplatnog plana od strane banke korisniku kredita, smatrat će se prihvatom ovih izmjena od strane obiju ugovornih strana. Izmjena valutne klauzule vraćanja kredita vršit će se sukladno internim aktima Banke i koeficijentu konverzije, i to na dan izvršenja konverzije, najviše jedanput godišnje. Korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule i kamatne stope. U slučaju otkaza toga ugovora, za saldo, valutnu klauzulu i kamatnu stopu mjerodavan je isključivo samo izvadak iz poslovnih knjiga banke, a sa čime je korisnik kredita u cijelosti suglasan.,

- da je u članku 10. stavak 1. točka 4. predmetnog Ugovora određeno da su stranke suglasne da su instrumenti osiguranja potraživanja banke po osnovi odobrenog kredita polica osiguranja nekretnina od uobičajenih rizika, za cjelokupno razdoblje trajanja kreditnog odnosa, vinkulirana u korist banke na procijenjenu vrijednost i uz valutnu klauzulu,

- da je člankom 24. stavak 2. predmetnog ugovora ugovoreno da potpisom predmetnog ugovora korisnik kredita, sudužnik i založni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge banke, kao i sve kasnije njihove izmijene i dopune,

- da je predmetni kredit konvertiran u valutu EUR.

7. Sporno je, između ostalog, je li provedenom konverzijom tužitelj doveden u svemu u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, može li tužitelj zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno može li se tužitelj pozivati na ništetnost ugovornih odredaba pozivom na utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe udruge Franak, je su li promjene koje se odnose na kamatnu stopu bile u skladu s odredbama zakona, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama, sporna je i visina zahtjeva, sporno je radi li se u konkretnoj pravnoj stvari o potrošačkom ugovoru te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

8. Iz predmetnog Ugovora o kreditu broj: 5140130268-26000057362/2006 od 29. svibnja 2006., i dokumentacije priložene u spis sud je utvrdio:

- da su prednik tuženika Slavonska banka d.d., kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita zaključili istog dana predmetni Ugovor kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 1.100.000,00 CHF, s rokom otplate 30 godina,

– da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca,

– da su člankom 2. i 3. Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.100.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB) na dan korištenja kredita,

– da je prema članku 3. Ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj dužan Kreditoru, platiti u jednakim tromjesečnim anuitetima iznos kredita od 1.100.000,00 CHF na koji iznos se zaračunavaju kamate od 7,50 % godišnje, Efektivna kamatna stopa odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 7,95% godišnje,

– da je prema članku 3. stavak 1. točke 5. predmetnog ugovora korisniku kredita odobren počet od jedne godine, za koje vrijeme se kamata obračunava mjesečno, kumulira se na račun nedospjelih kamata, a po isteku počeka pripisuje se glavnici, koja tako uvećana predstavlja osnovicu za raspored anuiteta, a prvi anuitet dospijeva 1. kolovoza 2007.

– da je člankom 3. stavak 1. točka 5. određeno da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju se u kunama po se u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Interkalarna kamata se obračunava i pripisuje se glavnici kredita, što čini novu osnovicu za raspored anuiteta,

– da je predmetnim ugovorom u članku 5. ugovoreno da korisnik kredita može podnijeti zahtjev banci za promjenu valutne klauzule u odnosu na početnu ugovorenu valutnu klauzulu, te da je predmetni ugovor o kreditu konventiran u valutu EUR,

– da je predmetni kredit u CHF konvertiran u EUR.

9. Tuženik je u tijeku postupka prigovarao tužitelju svojstvo potrošača, odnosno s obzirom na činjenicu da je ugovor o kreditu, sklopljen radi adaptacije poslovnog prostora i isplate vjerovnika, tuženik je osporavao da bi se u smislu odredbe članka 5. ZZP/03 radilo o potrošačkom ugovoru jer je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

10. Da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru sud je utvrdio uvidom u ugovor te saslušanjem tužitelja na okolnost sklapanja ugovora, kao i saslušanjem svjedoka. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je on 2006. godine ishodio kredit u kunskoj protuvrijednosti 1.100.000,00 CHF, s rokom vraćanja od 30 godina, s kamatnom stopom od 7,5%. Nadalje, iskazao je kako je predmetni kredit zatvorio 2011. godine drugim kreditom u EUR. Iskazao je kako je predmetni kredit ishodio u svrhu isplate vjerovnika trgovačkog društva Brodvin d.d. u stečaju, a koje trgovačko društvo je on kupio te je isto išlo u preustroj u stečajnom postupku, iz koje razloga je morao isplatiti vjerovnike. Tužitelj je iskazao kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., gdje je radio i svjedok ĆE, ali tužitelj misli da s njim nije komunicirao i ne sjeća se s kojom osobom je točno komunicirao, ali se sjeća da mu je od strane prednika tuženika ponuđen kredit u valuti CHF, kao najpovoljniji kredit i kredit kojega su brzo odobrili. Tužitelj je iskazao kako je on bio dugogodišnji klijent Slavonske banke d.d. i imao je potpuno povjerenje u prednika tuženika. Tužitelj je, nadalje, iskazao kako je ugovor o kreditu pripremljen od strane prednika tuženika, a kada su ga pripremili samo su ga pozvali da potpiše, pri tome ga nitko nije upozorio da bi moglo doći do promjene valute i promjene u visini kamate niti su mu išta objasnili u vezi ugovora, on je potpisao unaprijed formulirani ugovor od strane prednika tuženika. Iskazao je kako se u konkretnoj stvari radilo u ugovoru zaključenom po principu „uzmi ili ostavi“, ugovor je bio unaprijed formuliran i nije imao mogućnosti pregovarati o bilo kojem uvjetu ugovora ili pojedinoj odredbi toga ugovora. Tužitelj je iskazao kako je početku rata anuiteta iznosila oko 36.000,00 kn, da bi se kasnije popela na 56.000,00 kn.

Tužitelj je iskazao kako je predmetni kredit otplaćivao 5 godina, nakon čega ga je zatvorio novim kreditom, kojega je ishodio kod tuženika, i koji je bio u valuti EUR. Tužitelj je iskazao da je po kreditu u CHF dobio na raspolaganje iznos od 5.100.000,00 kn, i taj iznos je vraćao 5 godina te je vratio 2.300.000,00 kn, a da bi kod zatvaranja toga kredita, prema novom obračunu tuženika, preostali iznos za otplatu kredita iznosio 7.240.000,00 kn, stoga je za navedeni iznos tužitelj ishodio novi kredit kako bi zatvorio prethodni, a ni kod novoga kredita u EUR nije imao mogućnost pregovaranja. U svezi s navedenim tužitelj je iskazao da prilikom zatvaranja predmetnog kredita on u samom postupku kod tuženika nije sudjelovao, u isti nije bio uključen i nisu ga ništa pitali. Nadalje, iskazao je da nije mogao znati i razumjeti formiranje tečaja valuta i način formiranja kamatne stope, te mu odredba članka 4. predmetnog ugovora uopće nije bila razumljiva te mu nitko nije objasnio na koji način će se mijenjati kamatna stopa i uz koje parametre će one biti vezane. Tužitelj je, nadalje, iskazao kako je kamatna stopa mijenjana na način da je rasla pa je iznosila i 10% i 11%. Iskazao je kako je dobio obavijest o povećanju kamatne stope te se 3-4 puta obraćao banci, odlazeći u centralu banke u Zagreb, gdje je molio manju kamatnu stopu, ali bezuspješno, na to nije mogao utjecati.

Tužitelj je iskazao kako prilikom ugovaranja kredita u CHF s prednikom tuženika nije razgovarao o valuti u CHF niti kreditu u CHF. Iskazao je kako je predmetni ugovor o kreditu odlučio zatvoriti jer je od prvotnog tečaja valute CHF od 4,6 on porastao na 7-8, pa je u jednom trenutku pao na 6,3 i tada se on, od straha da tečaj ponovno ne poraste, odlučio zatvoriti predmetni kredit. Iskazao je kako mu je prednik tuženika ponudio kredit u CHF, kao najpovoljniji, kredit u drugoj valuti nije tražio, jer je postupao s povjerenjem u banku. Nije mu poznato je li postojala mogućnost izbora između promjenjive i fiksne kamatne stope, ali i ako je postojala takvu mogućnost mu nitko nije ponudio.

Tužitelj je iskazao kako on ima obrt koji se bavi vađenjem šljunka i pijeska, tek po ishodu kredita postao je vlasnik trgovačkog društva Brodvin d.d., predmetni ugovor je pročitao i razumio je tek toliko koliko je kao laik mogao razumjeti.

10.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti jer je tužitelj iskazivao uvjerljivo, sigurno, životno i logično, te nje njegov iskaz u suglasju s ispravama koje prileže spisu, a u dijelu u kojemu je iskazivao na okolnosti da se o pojedinim odredbama nije pregovaralo njegov iskaz potvrdili su svojim iskazima i saslušani svjedoci ŠE i ĆE. U dijelu u kojemu je tužitelj iskazivao o ishođenju novoga kredita u EUR, sud je isto pripisao neznanju tužitelja i činjenici da je isti laik u odnosu na terminologiju i razumijevanje konverzije, jer iz stanja spisa proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, izmijenjen valutom u EUR.

11. Svjedokinja ŽE iskazala je da je ona bila sudužnik predmetnog ugovora. Iskazala je kako je pristupila u banku kako bi potpisala unaprijed pripremljeni ugovor, kojega je prethodno već potpisao njezin suprug, ovdje tužitelj, a kojega ona nije čitala. Iskazala je kako u banci s njom nisu razgovarali o bilo kakvim uvjetima ugovora, niti su joj pojasnili što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a inače se tužitelj odlučio na predmetni ugovor jer je u to vrijeme kredit u CHF bio najpovoljniji. Svjedokinja je iskazala kako je po struci kemijski tehničar, zaposlena je u knjigovodstvu kao knjigovođa u firmi tužitelja, ali u svom obrazovanju nikada nije čula o formiranju tečaja, valuta i kamata niti se je ona bavila s tim. S tim u svezi iskazala je kako je čula za termine „promjenjiva kamatna stopa“ i „valutna klauzula“, ali ne razumije značenje tih termina.

11.1. Iskaz svjedokinje ŠE sud je u cijelosti prihvatio i isti cijenio iskrenim jer je njezin iskaz u suglasju s materijalnim dokazima koje prileže spisu, kao i s iskazom tužitelja.

12. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili prednik tuženika kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, ugovor o hipotekarnom stambenom kreditu, za adaptaciju poslovnog prostora i isplatu vjerovnika.

U odnosu na tuženikov prigovor tužiteljeva statusa potrošača, odnosno prigovor da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru, valja istaknuti da sud osnovanost konkretnog tužbenog zahtjeva prosuđuje s aspekta pretpostavaka ništetnosti predmetnih odredbi prema odredbama Zakona o obveznim odnosima. članka 7. ZPP-a dokazao svoje navode da se ne radi o potrošačkom kreditiranju. Odredbom čanka 5. stavka 1. točke 15. ZZP, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

U tom kontekstu ovaj sud utvrđuje, a temeljem tužiteljeva iskaza, kako prilikom ishođenja predmetnog kredita, on nije bio vlasnik trgovačkog društva Brodvin d.d., nego je tek po ishođenju kredita to postao, a kako je trgovačko društvu Brodvin d.d. bilo u stečaju, i išlo je u preustroj, bila su mu potrebna sredstva da isplati vjerovnike, dakle, predmetni kredit tuženik je ishodio kao fizička osoba.

Stoga ovaj sud cijeni da je osnovano tužiteljevo pozivanje na pravne učinke presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača pokrenutom po tužbi Udruge potrošač protiv osam banaka između kojih i prednika ovdje tuženika (u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-140/2012), jer naime, činjenica da je tužitelj predmetni kredit podigao, kao hipotekarni stambeni kredit u svrhu adaptacije poslovnog prostora sama za sebe ne negira njegovo svojstvo potrošača. Navedeno potvrđuje i stajalište Suda Europske unije izraženo u presudi broj C-347/23 u predmetu Zabiton u kojoj je odlučnom određena okolnost - da sklapanje ugovora o kreditu u svrhu ostvarivanja financijske pogodnosti iznajmljivanjem, ne isključuje, sama po sebi takve fizičke osobe iz pojma "potrošač" (istovjetno i presuda Suda EU od 8. lipnja 2023. u predmetu broj C-455/21 u predmetu I).Tome valja nadodati da je nacionalni sud države članice Europske unije dužan tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i za sve nacionalne sudove država članica obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije, zbog čega je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). No pri tom kao što je prethodno navedeno, sklapanje ugovora o kreditu u svrhu ostvarivanja financijske pogodnosti iznajmljivanjem, a usporedno ovaj sud ocijenjuje i adaptacijom, ne isključuje, sama po sebi takve fizičke osobe iz pojma "potrošač" obzirom da je taj pojam objektivne naravi i da je i u dosadašnjoj praksi Suda EU široko tumačen kako bi se omogućila zaštita fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge. ( isto Županijski sud u Varaždinu poslovni broj: Gž-786/2024-3 od 27. studenog 2024.)

13. Kako je sud utvrdio da je tužitelj u konkretnom pravnom poslu potrošač to se u rješavanju istoga spora trebaju primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

Za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., nastavno ZPP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi, a potom Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 58/13. i 41/14., dalje: ZZP). Prema članku 84. ZZP/03 i prema članku 99. ZZP/14 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je Zakonom o zaštiti potrošača koji je u tom u smislu lex speialis dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira primjenjuje supsidijarno.

14. U dokaznom postupku sud je saslušao i svjedoka ĆE, koji je iskazao da je on 2006. godine bio zaposlenik Slavonske banke d.d., na radnom mjestu osobnog bankara. U svezi s navedenim iskazao je kako osobni bankari u banci nisu imali striktnu podjelu posla, pa je kod svakog osobnog bankara mogao doći bilo koji klijent. Nadalje, iskazao je da mu je tužitelj poznat kao osoba, ali ne sjeća se je li tužitelj bio kod njega kao osobnog bankara, prilikom ugovaranja kredita. Nadalje, iskazao je kako je on u to vrijeme klijentima objašnjavao sve informacije vezane za kredit u CHF koje su bile poznate djelatnicima banke. Iskazao je kako su djelatnici prednika tuženika upozoravali klijente na opasnost od promjene tečaja i promjene kamate. Nadalje, iskazao je kako su odredbe ugovora o kreditu potpisivali pravnici i ne sjeća se je li klijent mogao utjecati na te odredbe, ne sjeća se da je klijent imao mogućnost utjecaja na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U svezi s navedenim iskazao je kako su u to vrijeme klijenti odabirali ugovore o kreditu u CHF, a što je bio njihov osobni odabir.

Svjedok je iskazao kako se ne sjeća da bi on tužitelju nešto pojašnjavao o uvjetima kredita jer se ne sjeća niti da je tužitelj kod njega, kao osobnog bankara, potpisao predmetni ugovor, niti se sjeća je li baš tužitelju rekao da kredit može biti veći od 50 % prilikom vraćanja, odnosno da rata kredita može biti viša.

14.1. Iskaz svjedoka ĆE sud ocjenjuje iskrenim i logičnim, štoviše iskaz svjedoka potkrjepljuje navode tužitelja da nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora, jer sam svjedok u svom iskazu nije osporio da tužitelj nije bio informiran o promjenjivosti kamatne stope i značenju valutne klauzule. Svjedok je uopćeno iskazivao o politici banke prema klijentima prilikom podizanja kredita te je iskazao da se ne sjeća da bi on bio osobni bankar kojemu se tužitelj obraćao radi ishođenja kredita i pred kojim bi predmetni ugovor o kreditu bio sklopljen.

15. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mirni Tot Nužda, dipl. oec. Imenovana vještakinja u svom je nalazu i mišljenju navela kako je vještačenje provedeno za razdoblje otplate kredita u valuti CHF, odnosno od kolovoza 2007. godine do rujna 2011. godine. Naime, dana 11. kolovoza 2011. godine Kreditor je na Zahtjev korisnika kredita odobrio promjenu valutne klauzule po predmetnom Ugovoru o kreditu . Odobrenjem se valutna klauzula kredita mijenja iz valute CHF u valutu EUR od 1. rujna 2011. Vještakinja je navela kako je banka u tijeku otplate kredita mijenjala visinu ugovorene kamatne stope, pa je tako u razdoblju 1. prosinca 2008. do 1. travnja 2009. kamatna stopa bila 8%, od 1. travnja 2009. do 1. veljače 2011. kamatna stopa bila je 9%, a od 1. veljače 2011. do 1. rujna 2011. kamatna stopa iznosila je 8%. Nadalje, vještakinja je navela kako je u razdoblju obračuna za koje je provedeno vještačenje, utvrđeno da se j do 18. anuiteta na kredit obračunavala kamatna stopa koja je i ugovorena (7,50%). Od 18. anuiteta do 50. anuiteta (01.09.2011.) obračunavala se je kamatna stopa viša od ugovorene.

Vještakinja je navela da je temeljem izračuna utvrđena razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu od 198.815,75 kn (26.387,38 EUR). Dakle, iz navedenog proizlazi da više plaćeno zbog promjene kamatne stope iznosi 198.815,75 kn.

Nadalje, vještakinja je navela kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 2.125.217,12 kn (282.064,79 EUR). Više plaćeno zbog promjene tečaja do dana 01.09.2011. kada se vrši promjena valute kredita iznosi 125.390,61 kn, dok više plaćeno zbog promjene tečaja u transakciji promjene valute iznosi 2.023.436,90 kn, a manje plaćeno zbog promjene tečaja iznosi 23.610,39 kn.

15.1. Podneskom od 8. veljače 2023. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje te je naveo da isti prihvaća u cijelosti, dok je u odnosu na manje plaćeno zbog promjene tečaja u iznosu od 23.610,39 kn, istaknuo da isto nije predmet postupka jer tužitelj ništa nije stekao bez osnove jer ništa nije ni primio. U svezi s navedenim tužitelj je istaknuo kako uračunavanje manje plaćenih iznosa utvrđenih vještačenjem kao niti prijeboj više i manje plaćenih iznosa nije moguć, jer sud ne može bez pravovremenog zahtjeva radi prijeboja, samoinicijativno, vršiti takav prijeboj. S tim u svezi tužitelj je naveo kako tuženik nije postavio zahtjev radi prebijanja.

15.2. Podneskom od 20. siječnja 2025. tužitelj je, nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, a kako je to pobliže opisano u izreci presude. Tako učinjenoj preinaci tužbenog zahtjeva tuženik se nije izričito protivio, stoga je temeljem odredbe članka 190. stavak 4. ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

15.3. Podneskom od 23. veljače 2023. tuženik je prigovarao načinu na koji je vještak prikazao konverziju provedenu 2011., u tom smislu osporavao je stvarno plaćenu glavnicu u iznosu od 7.251.226,47 kuna, navodeći da isto ne proizlazi iz knjigovodstvene dokumentacije. Tuženik osporava i da bi postojala razlika navodnog 50. anuiteta. Nadalje, tuženik osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna razlike po osnovi promjenjive kamate, budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, a što bi bilo protivno volji ugovornih strana u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, jer je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženik osporava i izračun tečajne razlike, te smatra da bi jedini pravilan izračun bio onaj koji uključuje sve razlike u svakom pojedinom anuitetu, pa bi vještak trebao dati jedinstven ukupni prikaz svih razlika. Tuženik smatra da ukoliko je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi (kamata i tečaj), onda bi bila ništetna i promjena tih parametara i kada se isti smanjuju u odnosnu na početno ugovoreno jer smanjenje predstavlja promjenu. Tuženik smatra da se u obzir moraju uzeti i negativne razlike. Tuženik je također naveo da ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“, tada bi se izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Slijedom čega je tuženik predlagao da vještak napravi dopunu nalaza i mišljenja u tom smislu, a prema tablici kamatnih stopa koju je tuženik dostavio.

15.3.1. Podneskom od 14. ožujka 2023. stalna sudska vještakinja Mirna Tot Nužda, dipl. oec. očitovala se na primjedbe tuženika te je navela da je iz kartice prometa po kreditu na dan 01. rujna 2011. godine vidljivo da je glavnica u iznosu 7.251.226,47 kn dospjela, a koji iznos je u izračunu korišten radi utvrđivanja preplate po osnovi valutne klauzule, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan korištenja. Nadalje, navela je kako je upravo po početnom otplatnom planu vidljivo iz Izračuna vještačenja u tablici 1, da je izvršena promjena valute kredita iz CHF u EUR što je i bio slučaj prilikom stvarne otplate kredita, dospjela bi glavnica u iznosu 5.240.217,88 kn (dospjela glavnica na dan 01.09.2011. u iznosu 1.129.188,41 CHF x početni tečaj od 4,640694).

Vještakinja je nadalje, očitujući se na primjedbe tuženika navela kako je 11. kolovoza 2011. godine Kreditor na Zahtjev korisnika kredita odobrio promjenu valutne klauzule po predmetnom Ugovoru o kreditu (Prilog 4). Navedeno Odobrenje je provedeno dana 01. rujna 2011. godine bez sklapanja Aneksa ugovora što je i navedeno u Odobrenju. (Prilog 4). Odobrenjem se valutna klauzula mijenja iz valute CHF u valutu EUR. Navela je kako je iz navedenog vidljivo da je u Nalazu potvrđeno da je u rujnu 2011. dospjela glavnica u valuti CHF promijenjena u valutu EUR. Dospjela glavnica u iznosu 1.138.656,14 CHF je na dan 01.09.2011. po tečaju koji je vrijedio na taj dan (6,368232) iznosila 7.251.226,47 kn. Stoga je u Nalazu i iskazana preplata u iznosu 2.011.008,59 kn kao razlika između dospjele glavnice na dan 01.09.2011. po tada važećem tečaju i glavnice koja bi po početnim uvjetima dospjela na dan 01.09.2011.

U odnosu na prigovore tuženika vezane za metodologiju izrade pisanog nalaza i mišljenja vještakinja je navela da je nalaz vještačenja i izračun izvršen prema zadatku koji je odredio sud u Rješenju te smatra da je konkretna primjedba pravno pitanje na koje se ne može očitovati.

U odnosu na tuženikove prigovore glede tečajne razlike vještakinja se očitovala na način da je navela da je vještačenje provedeno za cijelo razdoblje otplate kredita u valuti CHF, odnosno od kolovoza 2007. godine do rujna 2011. godine kada je promijenjena valuta kredita. U Nalazu vještačenja je izvršen izračun – preplate/manje plaćenog zbog promjene tečaja i navedeno je istaknuto na str. 9 i 10 pisanog nalaza. Glede prijedloga tuženika za dopunom nalaza i mišljenja stalna sudska vještakinja navela je da na visinu kamatne stope na kredite koju Banke odobravaju korisnicima kredita utječe niz parametara, ne samo tržišni parametri nego i poslovni odnos s klijentom. Uz navedene tržišne parametre koji utječu na troškove financiranja, sam bonitet korisnika kredita i rizičnost ukupne izloženosti korisnika kredita, kvaliteta instrumenata osiguranja vraćanja kredita, status korisnika kredita u Banci predstavljaju elemente koji su utjecali na Odluku Banke o visini kamatne stope za predmetni Ugovor. Stoga je potrebno uzeti u obzir metodologiju utvrđivanja boniteta u vrijeme odobrenja predmetnog kredita, te prethodno navedene elemente; a ne općenitu kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

15.3.2. Očitovanje vještakinje dostavljeno je strankama, a na isto stranke nisu podnosile dodatna očitovanja, prigovore ni primjedbe.

15.4. Na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda stalna sudska vještakinja usmeno je iznijela svoj pisni nalaz i mišljenje te iskazala da u cijelosti ostaje kod istoga. Nadalje, očitovala se na prigovore tužitelja da zadatak vještačenja nije bio iskazivanje negativne razlike u pretplati po osnovi promjenjive kamatne stope, te je iskazala kako to nije bio zadatak vještačenja, ali sukladno pravilima struke kada se vještači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u obzir se uzima cijelo razdoblje otplate kredita i naznačuju sei pozitivne i negativne pretplate pa je ona slijedom toga u svom pisanom nalazu i mišljenju u posebnim stupcima 5, 6, 7 8 i 9 na stranici spisa 8 i 9 pisanog nalaza i mišljenja naznačila i negativnu razliku. Dodatno se očitovala i na prigovore tuženika iz podneska od 23. veljače 2023. u kojemu je prigovarao metodologiji vještačenja, te je u tom smislu iskazala da je u pisanom nalazu i mišljenju utvrdila više plaćeni iznos po osnovi promjene kamatne stope, s obzirom da je za ukupno razdoblje otplate kredita kamata bila jednaka ili veća od ugovorene. Nadalje, iskazala je kako je izračun utvrđen na način da je izračunata razlika između obračunate i naplaćene kamate po tečaju na dan dospijeća plaćanja, a kako je ugovorom definirano i inicijalno ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu. Nadalje, iskazala je kako su pretplata po osnovi valutne klauzule i manje plaćeni iznosi utvrđeni primjenom srednjeg tečaja HNB, na dan dospjeća plaćanja i tečaja koji je korišten prilikom same isplate kredita. Navedena razlika prikazana je u stupcima 13 i 18 tablice 1 nalaza, a primijenjeni tečaj obračuna glavnice i redovne kamate prikazan je u stupcu 1 1 tablice 1 .

15.4.1. Nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Mirne Tot Nužda, dipl. oec., stranke su suglasno iskazale da nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje.

15.5. Za istaknuti je kako je stalna sudska vještakinja u svom nalazu i mišljenju izračunala tzv. „negativnu razliku“ (manje plaćeno zbog promjene tečaja) kada su anuiteti otplate kredita bili niži od početno ugovorenog zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita, sud prilikom izračuna razlike preplate anuiteta otplate kredita istu nije uzeo u obzir jer tuženik u odnosu na istu, do zaključenja prethodnog postupka nije postavio protutužbeni zahtjev niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja.

15.6. Naime, prošireno vijeće od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske je odlukom od 18. prosinca 2023. poslovni broj Rev-549/2023-4, zauzelo pravno shvaćanje prema kojemu: "Temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće postaviti materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Nadalje, da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja da se može istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi članka 288.a stavka 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ZPP. Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi članka 333. stavka 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavka 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev-1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u 12 Poslovni broj: P-292/2020-37 postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“

15.7. Kako tuženik nije imao daljnjih primjedbi, a sud je nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje prihvatio budući je isti sačinjen na jasan i određeni način, izrađen je objektivno i u skladu sa pravilima struke te je valjano i logično obrazložen. Slijedom navedenoga sud u smislu odredbe članka 10. stavak 1. ZPP nije provodio dokaz dopunskim vještačenjem, kako je predlagao tuženik.

16. Visinu tužbenoga zahtjeva sud je utvrdio provedenim knjigovodstvenim financijskim vještačenjem, kojim je utvrđeno da više plaćeno zbog promjene kamatne stope 198.815,75 kuna (26.387,38 EUR),

više plaćeno zbog promjene tečaja do dana 1. rujna 2011.= 125.390,61 kuna (16.642,19 EUR), te više plaćeno zbog promjene tečaja u transakciji promjene valute 2.023.436,90 kuna (268.556.23 EUR).

17. Prema članku 322. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema članku 324. stavku 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

17.1. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.2. Prema članku 81. stavku 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

17.3. Odredbom članka 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) sud je imao u vidu slijedeće:

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, - da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

-da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

-da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF,

-da je u Ugovoru o kreditu broj: 5140430417-26000058725/2006 od 4. srpnja 2006. sklopljenom između parničnih stranaka utvrdio da je u tom Ugovoru ugovorena valuta CHF te da tužena prilikom sklapanja ugovora nije informirala tužitelja o rizicima vezanim uz sklapanje Ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF,

- da je upravo ovakav način ugovaranja valutne klauzule u CHF bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule u CHF je utvrđen kao nepošten.

18.1. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

18.2. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/, dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

18.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

18.4. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te da nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost. 10.5. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. U toj odluci je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

19. U pogledu valutne klauzule, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., točkom I njezine izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

19.1. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 2221/2018 11 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženih banaka podnesena protiv navedene drugostupanjske presude - presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine (točke 1., 2., 3., 4, 5., 6., i 7. izreke) u ranije citiranom dijelu, te je Vrhovni sudu Republika Hrvatske potvrdio stav niže stupanjskih sudova da su banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena uvalutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno

19.2. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19.3. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

19.4. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

19.5. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu.

19.6. Odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19.7. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača „(Narodne novine“ br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

19.8. S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i gore izloženo pravno shvaćanje, tuženik neosnovano prigovara da utvrđenja iz postupka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača nisu primjenjiva na ovaj predmet, da ovaj sud nije vezan za ta utvrđenja, da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom nisu utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena. Neupitni su pravni učinci pravomoćnih presuda donesenih u vođenom kolektivnom sporu na pojedinačne parnične postupke u kojima potrošači nastoje ostvariti svoja prava, pa tako i na postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U protivnom, vođenje kolektivnih sporova u bitnom bi izgubilo svoj smisao.

20. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena članka 1115. Zakona o obveznim odnosima u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, u smislu odredbe članka 225. ZOO tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

20.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula).

20.3. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnesena 11. lipnja 2019.

20.4. Osim toga, valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utužena potraživanja nije nastupila zastara.

20.5. Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

21. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi stavka 2. istoga članka ZOO navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. 1

Temeljem odredbe članka 328. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane.

21.1. Prema odredbi članka 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

21.2. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21.3. Na temelju provedenih dokaza, posebno saslušanja tužitelja i predloženih svjedoka ŽE i ĆE, proizlazi da se o spornim odredbama Ugovora nije posebno pregovaralo te da tužitelju nisu bili objašnjeni rizici ugovaranja takvih odredbi, tj. da tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji utječu na promjenu valute CHF. Prema iskazu tužitelja, istom je rečeno u banci da je ugovor za njega najpovoljniji u tečaju CHF. Dakle, iz navedenih iskaza proizlazi da stranke nisu pregovarale o spornim odredbama Ugovora i da tužitelju nisu bili objašnjeni rizici i parametri vezano uz sklapanje Ugovora u valuti CHF niti je to vidljivo iz Ugovora, da je konverzija provedena izmjenom otplatnog plana, bez pregovaranja i mogućnosti tužitelja da utječe na istu, što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

21.4. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promijenjivoj kamatnoj stopi, a koje su pobliže navedene u točki I. izreke presude, ništetne te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Kako su sporne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli utvrđene ništetnima, izračun vještaka pravilno se temelji na početno ugovorenom tečaju CHF i početnoj valutnoj klauzuli.

21.5. U odnosu na dio deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora, i to u članku 2. koji glasi: ”1.100.000,00 CHF (slovima:milijunstotisuća CHF)... u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.”, članku 3. stavak 1. točka 4. koji glasi: "...obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, članku 3. stavak 3. glasi: "...u CHF, a naplaćuju...po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. ”, članku 25. stavak 1, koji glasi: ”...kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora“, valja istaknuti da tužitelj nije citirao odredbe ugovora kako one zapravo glase, pa sud u tom dijelu nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev. Naime, u odredbi članka 2. i članka 3. stavak 1. točka 4 predmetnog ugovora ne navodi se srednji tečaj za devize Slavonske banke d.d., te da ugovor u članku 3. nema stavak 3., kao i da je u potpunosti pogrešno citirana odredba članka 25, stoga je u tom dijelu, iako tuženik navedeno nije osporavao, sud temeljem odredbe članka 7. stavak 1. ZPP, u svezi s člankom 3. stavak 3. ZPP, tužbeni zahtjev odbacio te je odlučeno kao u točki II. izreke.

21.6. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. 15.3. Odredbom članka 55. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je sada na snazi, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a identično je bilo određeno i člankom 87. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Posljedice ništetnosti uređene su odredbom članka 323. stavak 1. ZOO na način da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora pa je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i 5. ZPP te članka 155. ZPP. Sud je troškove postupka odmjerio prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 311.371,88 EUR, uvažavajući činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). Sud je uzeo u obzir da tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

24.1. Sud je kao osnovan tužitelju priznao i dosudio trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 4.647,00 EUR sukladno Tbr. 7. stavak 1. Tarife. Nadalje, sud je osnovanim tužitelju utvrdio i trošak sastava podneska od 23. listopada 2019. (stranica spisa 40-45), od 11. studenog 2021. (stranica spisa 114-116), od 8. veljače 2023. (stranica spisa 173-183) u zatraženom iznosu od 4.647,00 EUR svaki sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, što ukupno iznosi 13.941,00 EUR. Nadalje, sud je tužitelju osnovanim priznao i trošak sastava podneska od 20. siječnja 2025. (stranica spisa 323-328) u iznosu od 4.684,37 EUR sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, što ukupno iznosi 18.625, 37EUR.

24.1.1. Sud je osnovanim priznao i trošak zastupanja na ročištima 8. travnja 2022., 14. srpnja 2022., svaki u zatraženom iznosu od 4.647,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, što iznosi 9.294,00 EUR, te trošak zastupanja na ročištu od 24. veljače 2025. u zatraženom iznosu od 4.684,37 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, što sveukupno iznosi 13.978,37 EUR.

Sud je osnovanim tužitelju priznao i zatraženi iznos od 100,00 EUR na ime troška za pristup ročištu za objavu presude sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife. Sud je sveukupno osnovanim utvrdio iznos od 37.350,74 EUR, na koji iznos je sud tužitelju priznao i PDV od 25% što iznosi 9.337,69 EUR, odnosno sveukupno 46.688,43 EUR.

24.1.2. U istoj točki izreke sud je tužitelju osnovanim priznao i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 398,17 EUR jer iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj uplatio predujam uz iznosu od 3.000,00 kuna, a što je 398,17 EUR (stranica spisa 139-140). Sud je tužitelju osnovanim priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 EUR jer uvidom u spis sud utvrdio da je u navedenom iznosu tužitelj pristojbu na tužbu i platio.

Zbrojem svih pojedinačnih iznosa, utvrđuje se da je sud tužitelju kao osnovane troškove postupka priznao troškove u ukupnom iznosu od 47.750,21 EUR, koje troškove je i dosudio tužitelju te je odlučeno kao pod točkom IV izreke.

24.1.3. Kamate na trošak su temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) te članka 151. stavak 3. ZPP/22, dosuđene od presuđenja do isplate.

24.2. Tužitelj je potraživao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 EUR. Međutim, sukladno odredbi članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj:118/18., 51/23., dalje: ZSP/23) tužitelj kao potrošač oslobođen je obveze plaćanja sudske pristojbe koje su za tužitelja nastale nakon stupanja na snagu ZSP/23 (članak 4. stavak 1. točka 4 ZSP/23). S obzirom da je tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe za ovu presudu istu je u obvezi podmiriti tuženik te je odlučeno kao u izreci rješenja te kao u točki V. izreke presude.

25. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 7. travnja 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj IE po punomoćniku Miji Kladariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu

2. Tuženik Addiko Bank d.d., po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu