REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5253/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Tajani Škafar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Gelenčiru, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 04. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, 07. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, sklopljenog dana 16.11.2006. godine između tužitelja GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, kojom odredbom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga, te se tuženiku nalaže da isplati tužitelju iznos od 196,28 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21.11.2006.god. do 31.7.2015.god. prema stopi zakonske zatezne kamate koja se utvrđuje na način da se eskontna stopa HNB-a, u prethodnom polugodištu uveća za 5 postotnih poena; od 1.8.2015.god. do 31.12.2022.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sukladno čl. 29. stavku 2. ZOO-a, a od 01.01.2023.god. pa sve do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. st. 1. toč. 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, sklopljenog dana 16.11.2006. godine između tužitelja GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, kojom odredbom je ugovorena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajuće kuće, te se tuženiku nalaže da isplati tužitelju iznos od 184,22 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21.11.2006.god. do 31.7.2015.god. prema stopi zakonske zatezne kamate koja se utvrđuje na način da se eskontna stopa HNB-a, u prethodnom polugodištu uveća za 5 postotnih poena; od 1.8.2015.god. do 31.12.2022.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sukladno čl. 29. stavku 2. ZOO-a, a od 01.01.2023.god. pa sve do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, sklopljenog dana 16.11.2006. godine između tužitelja GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, kojom odredbom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, te se tuženiku nalaže da isplati tužitelju iznos od 66,36 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20.03.2013.god. do 31.7.2015.god. prema stopi zakonske zatezne kamate koja se utvrđuje na način da se eskontna stopa HNB-a, u prethodnom polugodištu uveća za 5 postotnih poena; od 1.8.2015.god. do 31.12.2022.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sukladno čl. 29. stavku 2. ZOO-a, a od 01.01.2023.god. pa sve do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 776,54 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07.04.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je s pravnim prednikom tuženika, 16.11.2006., sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio kredit u iznosu 16.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, pri čemu su odredbama Ugovora o kreditu stranke ugovorile i to čl. 6.1. naknadu za obavljanje bankarskih usluga, čl. 8 naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita i čl. 9 st. 1 toč. 4 osiguranje kredita kod osiguravajuće kuće Euroherc osiguranje.

Nadalje navodi kako o predmetnim naknadama stranke nisu posebno pregovarale niti su tužitelju pružene informacije na što se predmente naknade odnose i što je u istima sadržano, zbog čega su predmetne odredbe o ugovorenim naknadama neodređene i neodredive i nepoštene, budući se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a koje stvaraju neravnotuežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja jer mu nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu pri čemu tuženik nije jasno i nedovosmisleno predočio tužitelju strukturu navednih troškova niti mu je omogućio pregovaranje oko navedenih odredaba.

Nastavno na navedeno, a budući da je primjena nepoštenih odredaba o obavljanju bankarskih usluga, prijevremene otplate kredita i osiguranja kredita, prouzrokovala neosnovano bogaćenje na strani tuženika, to tužitelj traži od suda da donese odluku kojom će utvrditi ništetnima odredbe čl. 6.1., čl. 8 i čl. 9 st. 1 toč. 4 Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku da tužitelju temeljem ništetnih odredaba izvrši isplatu iznosa

-196,28 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21.11.2006.,

-184,22 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21.11.2006.

-66,36 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.03.2013., Pa sve do isplate kao i da tužitelju naknadi troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu te tijekom postupka osporio osnovanost tužbe navodeći kako su sporne ugovorne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive te da stoga nije dopušteno utvrđivati njihovu poštenost, pri čemu se radi o odredbama koje ne stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Nadalje navodi kako u vrijeme skapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade niti je postojala obveza tuženika da navede koji su se troškovi kreditora namirivali iz nje, odnosno koje su se njegove usluge njome plaćale.

Nadalje navodi kako iznos kredita tuženik osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu) te nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Naime, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta, pa je prisiljen sredstva položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Tako da pravo tuženika na naplatu sporne naknade predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit.

Stoga tuženik, ne sporeći visinu zahtjeva, ali ističući prigovor zastare, predlaže odbiti tužbu osnovanost koje u cijelosti spori.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 16.11.2006., Otplatni plan, Isplatni nalog, Pregled prometa za klijenta, Izjave svjedoka te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 16.11.2006. kojima su stranke ugovorile naknade i to čl. 6.1. naknadu za obavljanje bankarskih usluga, čl. 8 naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita i čl. 9 st. 1 toč. 4 osiguranje kredita kod osiguravajuće kuće Euroherc osiguranje te zahtjev na isplatom

-196,28 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21.11.2006.,

-184,22 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21.11.2006.

-66,36 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.03.2013., koje iznose je tužitelj platio temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu.

5. Uzimajući u obzir navode tužbe i odgovora na tužbu, sud je utvrdio kako među strankama nije sporno

-kako su iste temeljem Ugovora o kreditu br. 5140230452-62000153287/2006 od 16.11.2006. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 16.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, promjenjivu sukladno s odlukom tuženika, kao što nije sporno da su odredbama Ugovora o kreditu ugovorene naknade i to čl. 6.1. naknada za obavljanje bankarskih usluga, čl. 8 naknada u slučaju prijevremene otplate kredita i čl. 9 st. 1 toč. 4 osiguranje kredita kod osiguravajuće kuće Euroherc osiguranje

- da je tužitelj 20.11.2006. platio tuženiku naknade temeljem čl. 6.1. u iznosu 196,28 eur i čl. 9 st. 1 toč. 4 u iznosu 184,22 eur te temeljem čl. 8, 19.03.2013. u iznosu 66,36 eur, što je razvidno i iz Isplatnog naloga te Pregleda prometa za klijenta

6. Međutim, budući da je tuženik osporio osnovanost zahtjeva, ističući i prigovor zastare, to je predmetno valjalo raspraviti.

7. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, ukazuje se kako isti ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

8. Nadalje, odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu stranke su ugovorile namjenski kredit za kupnju motornog vozila, a kojeg vozila je tužitelj kao korisnik kredita postao vlasnikom tek otplatom kredita obzirom da je upravo tuženik do otplate kredita na predmetnom vozilu imao upisano pravo vlasništva radi osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 10 Ugovora o kreditu.

Dakle, iz navedenog jasno proizlazi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba radi kupnje motornog vozila, vlasništvo kojeg je stekao otplatom kredita.

8.1. Budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja kako je kreditom financirao kupovinu vozila za svoje osobne potrebe te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9. Nastavno na navedeno, nedvojbenim se utvrđuje i da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe 3 st. 1 točke 2. ZZP/03.

10. Obzirom na ranije navedena utvrđenja aktivne legitimacije, valjalo je raspraviti daljnje istaknute prigovore tuženika te osnovanost zahtjeva koju tuženik spori.

11. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada vežećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

12. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako je i odredbom čl. 6 Ugovora o kreditu, ugovorena naknada u iznosu 2,00%, to je sud nevjerodostojnim cijenio iskaz tužitelja u dijelu u kojem je iskazivao kako mu činjenica ulazne naknade kao i visina nije bila poznata, tim više što je tužitelj naveo kako je Ugovor o kreditu prije potpisivanja pročitao. Naime, uzimajući u obzir da je ova obveza na ranije navedenoj dokumentaciji jasno sastavljena, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

13. Slijedom navedenog, a budući da je naknada određena Ugovorom o kreditu, u kojem iznosu je i plaćena, to neosnovano tvrdi tužitelj da je riječ o neodređenoj ili neodredivoj čindibi. Te su tvrdnje bespredmetne kad nije sporno da je naknadu platio u visini od ugovorenih 2,00% odobrene glavnice kredita obračunate prema tečaju na dan datuma ugovora kako je među strankama ugovoreno, što znači da je odredba čl. 6 Ugovora o kreditu omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85 ZZP/03.

13.1. No, osnovano tužitelj u činjeničnim navodima tužbe ističe kako odredba čl. 8 i čl. 9 st. 1 toč. 4 Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 85 ZZP/03, nisu određene niti odredive budući da se iz istih, a kako su naznačene u Ugovoru o kreditu, ne može utvrditi način i uvjeti prijevremene otplate kredita kao i niti uvjeti osiguranja kredita, imajući u vidu pri tome i činjenicu da tužitelj premiju osiguranja nije niti platio osiguravajućem društvu već tuženiku, a niti je sa osiguravajućim društom sklopio policu osiguranja.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi (čl. 6) koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (2,00% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan sklapanj ugovora), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Odredba čl. 84 ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84 ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

16. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

16.1. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koji se obračunavaju na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. 6 Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 6 Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Nadalje, tekst čl. 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

17.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

18. Slijedom navedenog odredba čl. 6 Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 81 st. 1 ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18.1. S tim u vezi, a budući da odredbe čl. 8 i čl. 9 st. 1 toč. 4 Ugovora o kreditu nisu jasne niti razumljive, to je u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03, dopušteno ocjenjivati poštenje predmetnih ugovornih odredaba.

19. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st. 1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe čl. 6 i čl. 8 ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose te uzimajući u obzir da je za iznos naknade obrade kredita kao i za iznos ugovorene premije osiguranja iz čl. 9 st. 1 toč. 4, tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima, a niti bi predmetno mogao očekivati obzirom na sadržaj odredbe čl. 8 Ugovora o kreditu kojom je samo općenito navedeno kako prijevremena otplata kredita ovisi isključivo o odobrenju tuženika i njegovim uvjetima, bez navođenja bilo kakvih specifikacija tih uvjeta kao i razloga o kojima ovisi odobrenje tuženika.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita kao niti za prijevremenu otplatu kredita i osiguranje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita kao i ugovaranje odredbe o uvjetima prijevremene otplate kredita te osiguranje kredita, predmetno je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

23. U skladu s čl. 59 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti kao i odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu u smislu prijevremene otplate kredita te odredbu o osiguranju plaćanja.

24. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno u trenutku prijevremene otplate kredita, pri čemu Ugovor o kreditu ne sadrži niti visinu premije osiguranja, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporne naknade odnose odnosno što je istima obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).

24.1. Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

Nastavno na navedeno, a budući da odredbom čl. 6 Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom pri čemu odredbom čl. 8 Ugovora o kreditu kojom prijevremena otplata kredita ovisi isključivo o volji odnosno suglasnosti samo jedne strane i to tuženika, pri čemu nisu niti specificirani uvjeti prijevremene otplate kredita, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je stoga da se sporne naknade nisu koristile za troškove nastale izradom, potpisom i prijevremenom kredita.

24.2. S tim u vezi ukazuje se kako, a budući da je odredbom čl. 10 i čl. 11 Ugovora o kreditu, u korist banke prednika tuženika, ugovoreno fiducijarno vlasništvo na vozilu kupovina kojeg je bila financirana sredstvima iz Ugovora o kreditu, iz odredbe čl. 9 st. 1 toč. 4 Ugovora o kreditu nije niti razvidno na što se odnosi osiguranje kredita, je li to osiguranje za slučaj smrti, bolesti ili gubitka zaposlenja potrošača koji troškovi osiguranja su u smislu odredbe čl. 61 ZZP obuhvaćeni u troškove kreditiranja ili se pak radi o osiguranju otplate zajma koji nisu obuhvaćeni u troškove kreditranja.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužitelja čl. 6, čl. 8 i čl. 9 st. 1 toč. 4 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00% njegove visine, te da svojevoljno uređuje uvjete prijevremenog raskida bez ikakvih preciziranih uvjeta, te da pored ugovorenog fiducijarnog prava vlasništva do otplate kredita ugovara i dodatno osiguranje kod osiguravajuće kuće pri čemu tužitelju ne nudi policu osiguranja niti obrazlaže uvjete osiguranja, ali naknadu uredno naplaćuje u svoju korist, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istima tužitelju omogućeno pregovaranje.

26. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

27. Sud nije posebno cijenio Izjave svjedoka ŽP i TP budući da isti nisu sudjelovali u pregovorima sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka, pri čemu tuženik na okolnost da je naknadom za prijevremenu otplatu kredita podmirivao negativnu kamatu na sredstva ostvarena prijevremenom otplatom kredita, nije predložio nikakve dokazne prijedloge čime nije dokazao osnovanost svojih navoda.

28. Stoga, a budući da su odredbe čl. 6 i čl. 8 i čl. 9 st. 1 toč. 4 Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenima to je temeljem odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03, odlučeno kao u izreci.

29. Imajući na umu navedeno, tužitelju temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu i to čl. 6 u iznosu 196,28 eur, čl. 8 u iznosu 66,36 eur i čl. 9 st. 1 toč. 4 u iznosu 184,22 eur, a koju visinu tuženik nije niti osporio.

29.1. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115 ZOO- dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od dana nakon uplate (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) kako je to razvidno iz Isplatnog naloga, odnosno

-na iznos 196,28 eur od 21.11.2006.

-na iznos 184,22 eur od 21.11.2006.

-na iznos 66,36 eur od 20.03.2013.

do isplate i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.

30. Prigovor zastare nije osnovan.

30.1. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

31. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje u tekstu Tarifa).

Tako je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe, podneska od 08.01.2025. te za pristup na ročište 04.03.2025. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur što ukupno uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 750,00 eur kojem trošku je pribrojan trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu 13,27 eur te trošak sudske pristojbe na presudu temeljem odredbe čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama u iznosu 13,27 eur čime sveukupni trošak tužitelja iznosi 776,54 eur.

Na tako određen trošak tužiteljiu su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

31.1. Vrijednost predmeta spora po prigovoru tuženika utvrđena je na ročištu 04.03.2025. u iznosu 1.774,09 eur sukladno odredbi čl. 37 ZPP-a u vezi odredbe čl. 19 Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18 i 51/23).

U Zagrebu, 07. travnja 2025.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj. za sud. pristojbu na presudu 26,54 eur

2. Pun. tuženika