Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-401/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Marjane Rajić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice – specijalistice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I-okr. pravne osobe AUTOTRANSPORT S. RADIĆ d.o.o. te II-okr. odgovorne osobe ĆĆ, zastupane po branitelju Rajku Rudničkom, odvjetniku odvjetničkog društva Slunjski i Rudnički j.t.d. iz Varaždina, zbog prekršaja iz članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći (NN 118/18, 120/21), članka 229. stavka 1. podstavka 34. i stavka 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22), odlučujući o žalbama I-okr. pravne osobe AUTOTRANSPORT S. RADIĆ d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe Stjepana Radića, te tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Varaždin, Službe za nadzor radnih odnosa, podnijetim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 8. studenoga 2024., broj: Pp-3474/2023, na sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2025.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe I-okr. pravne osobe AUTOTRANSPORT S. RADIĆ d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe ĆĆ, te tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Varaždin, Službe za nadzor radnih odnosa i potvrđuje se prvostupanjska odluka.

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), okrivljenici su obvezani naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 eura (četrdeset eura) - svaki, u roku od 60 (šezdeset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Varaždinu, okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni i to I-okr. pravna osoba ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 eura, te II-okr. odgovorna osoba ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 900,00 eura, zbog prekršaja iz članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći, članka 229. stavka 1. podstavka 34. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanih u izreci pobijane presude.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 26,00 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno, putem branitelja, podnijeli žalbe zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o prekršajnopravnim sankcijama navodeći istovjetno u bitnom da je sud utvrdio da je i zaostala plaća, a i sama otpremnina radniku bila isplaćena, za što su okrivljenici dali i dokaz u vidu izvoda iz računa tvrtke za dan 21.12.2023., što daje za zaključiti da nikakav šteta za radnika ili šire nije nastupila. Sud uopće ne utvrđuje da je imenovani radnik, prema evidenciji poslodavca – I-okr. pravne osobe, kao vozač, nakon primitka akontacije troškova prije poduzete vožnje u 2021. razlike do stvarnih troškova uopće nije vraćao, te je tako oštetio tvrtku za mnogo veće iznose od onih što je tvrtka njemu dugovala za jednu neisplaćenu plaću i otpremninu, te se isto usmeno bio složio da se ti iznosi prebiju, što je poslodavac svojom greškom i prihvatio, da bi kasnije taj isti radnik poslodavac radi neisplate prijavio inspekciji rada. Kako je ranije navedeno, a posve nesporno utvrđeno, poslodavac je po usmenoj uputi inspekcije odmah izvršio plaćanje plaće i otpremnine radniku JĆ, koji je na ovaj način ostvari primitak više od dvostruko dugovanog iznosa. Presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Ističu da kod određivanja vrste i visine kazne sud uopće nije vodio računa o imovinskim prilikama same I okrivljene pravne osobe te II okrivljenika kao odgovorne osobe, te je bitno podcijenio značaj svih onih olakotnih okolnost od kojih ovisi visina izrečene kazne. Naime, I okrivljena pravna osoba i II okrivljena odgovorna osoba je de facto priznala prekršaje te je svoje obveze prema radniku izvršila čim je na to, već i usmenim putem bila upozorena od strane inspektora, a razlog same neisplate plaće i otpremnine bio je dogovor s radnikom da se ti iznosi prebiju sa protupotraživanjem tvrtke prema njemu. Još je jedna bitna olakotna okolnost koju sud nije uzeo u obzir, a to je činjenica da tvrtka ima ogromne poslovne i financijske probleme, ukratko posluje vrlo loše, tako da je proteklu poslovnu godinu završila s gubitkom, konkretno od 17.028,05 eura, u prilog čemu dostavlja završni račun za poslovnu 2023., a ni ova godina neće biti ništa bolja, kao i da II okrivljenik kao fizička osoba u mirovini, s mirovinom od 280 eura mjesečno, koja mu se u cijelosti usteže kod Erste banke d.d., a žalitelj ima ogromne zdravstvene probleme, prije 6 mjeseci bio je na operaciji ugradnje totalne proteze kuka, od čega se još nije oporavio. Stoga se izrečena kazna I i II okrivljenima ukazuje kao previsoka odnosno prestroga, imajući u vidu sve okolnosti od kojih ovisi visina kazne koja se odmjerava, radi čega se I okr. pravna osoba i II okr. odgovorna osoba na istu visinu kazne opreza radi također žali, jer ukoliko bi kazna ostala u izrečenoj visini, to će sigurno rezultirati konačnim poremećajem u poslovanju te mogućim stečajem pravne osobe, odnosno ugrožavanjem osobne egzistencije odgovorne osobe.

4. Protiv prvostupanjske presuda tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, navodeći u bitnom da propuštanjem poduzimanja radnji okrivljenika, odnosno počinjenjem prekršaja, nastala je materijalna šteta za radnika te sud kod određivanja kazne nije cijenio težinu počinjenih prekršaja od strane okrivljenih, a koje prekršaje je sam zakonodavac procijenio kao najteže prekršaje ZOR-a, kao i Zakona o minimalnoj plaći, zbog čega je pogrešno primijenio odredbe iz članka 37. PZ kod određivanja vrste i mjere kazne, te je pogrešno primijenio odredbe članka 37. stavka 3. PZ-a te odredio neprihvatljivu visinu kazne za počinitelje prekršaja, pogrešno držeći da će se kod okrivljenih i na tako postići svrha kažnjavanja.

5. Žalitelji predlažu da se iz razloga iznijetih u žalbama, iste prihvate.

6. Žalbe su neosnovane.

7. Odlučujući o žalbama te ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), uz ocjenu navoda žalbi, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da prvostupanjskom odlukom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Općinski sud u Varaždinu točno utvrdilo činjenično stanja i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označilo djela.

8. Naime, prvostupanjski sud je na temelju rezultata prekršajnog postupka, i to obrane okrivljenika, te iskaza svjedokinje ĆĆE, više inspektorice rada, kao i uvida u priloženu dokumentaciju, osnovano zaključilo da su se u ponašanju okrivljenika stekla sva bitna obilježja prekršaja iz članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći, članka 229. stavka 1. podstavka 34. i stavka 2. Zakona o radu.

9. Navodi žalitelja da je sud utvrdio da je i zaostala plaća, a i sama otpremnina radniku bila isplaćena, za što su okrivljenici dali i dokaz u vidu izvoda iz računa tvrtke za dan 21.12.2023., što daje za zaključiti da nikakav šteta za radnika ili šire nije nastupila, neosnovani su, budući svaka osoba, pa tako i radnik okrivljenika, ima svaki mjesec određene financijske obveze, za čije neispunjenje se plaćaju kamate, pa je radniku počinjena šteta neisplatom plaće u roku za svaki mjesec.

10. U vezi navoda žalitelja da sud uopće ne utvrđuje da je imenovani radnik, prema evidenciji poslodavca – I-okr. pravne osobe, kao vozač, nakon primitka akontacije troškova prije poduzete vožnje u 2021. razlike do stvarnih troškova uopće nije vraćao, te je tako oštetio tvrtku za mnogo veće iznose od onih što je tvrtka njemu dugovala za jednu neisplaćenu plaću i otpremninu, te se isto usmeno bio složio da se ti iznosi prebiju, što je poslodavac svojom greškom i prihvatio, da bi kasnije taj isti radnik poslodavac radi neisplate prijavio inspekciji rada, ističe se da ponašanje radnike te eventualni dugovi istog prema poslodavcu, ne mogu biti predmet ovog prekršajnog postupka.

11. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, što neosnovano navode žalitelji, ističući da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, prvostupanjski sud je detaljno i valjano obrazložio prekršajnu odgovornost okrivljenika u konkretnom slučaju.

12. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravne oznake djela, ovaj sud je našao da su izrečene novčane kazne okrivljenicima u granicama zakona i primjerene težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, te nisu prestroge, što neosnovano ističu okrivljenici, budući su novčane kazne okrivljenicima ublažene ispod zakonom propisanih minimuma, te su sve odlučne okolnosti u dovoljnoj mjeri cijenjene u korist okrivljenika, pa nema osnove za dodatno ublažavanje utvrđenih novčanih kazni, što neutemeljeno traže okrivljenici. Također, navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 37. stavka 3. PZ-a, neosnovani su, budući su okrivljenici naknadno ispunili dužne obveze prema radniku, te vodeći računa o financijskim teškoćama u poslovanju I-okr. pravne osobe i lošem zdravstvenom stanju II-okr., primjena instituta ublažavanja propisanih novčanih kazni ukazuje primjerenom u konkretnom slučaju.

13. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezan svaki okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

14. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbe okrivljenika i tužitelja odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu 7. travnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić v.r.

Mario Soljačić v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 6 otpravka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.