Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Makarska

Kralja Petra Krešimira IV 2

P-658/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu Veroniki Aračić, u pravnoj stvari tužiteljice ĐP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.,iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključenja glavne rasprave, održane dana 13.ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, dana 07.travnja 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se uređeni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., čl. 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu, broj 3206279208 zaključenog dana 06. travnja 2006. godine između tužiteljice kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika kao kreditora s druge strane, a solemniziranog dana 07. travnja 2006. god. kod javnog bilježnika Ante Barbića iz Makarske, br. OU-169/06, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 1.914,30 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/2023, 155/2023), a koje kamate teku:

- na iznos od 0,24 eur od 12. svibnja 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 0,32 eur od 13. lipnja 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 0,47 eur od 13. rujna 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 0,20 eur od 13. listopada 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 1,98 eur od 13. listopada 2008. god. pa do isplate

- na iznos od 4,86 eur od 13. studenoga 2008. god. pa do isplate

- na iznos od 9,10 eur od 13. siječnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 12,13 eur od 13. veljače 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 14,23 eur od 13. ožujka 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 8,29 eur od 13. travnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 9,15 eur od 13. svibnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 6,34 eur od 13. lipnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 7,47 eur od 13. srpnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 4,63 eur od 13. kolovoza 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 7,35 eur od 13. rujna 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 5,03 eur od 13. listopada 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 6,60 eur od 13. studenog 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 6,07 eur od 13. prosinca 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 10,89 eur od 13. siječnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 13,18 eur od 13. veljače 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 12,48 eur od 13. ožujka 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 16,11 eur od 13. travnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 19,60 eur od 13. svibnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 22,20 eur od 13. lipnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 27,84 eur od 13. srpnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 23,22 eur od 13. kolovoza 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 36,19 eur od 13. rujna 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 30,58 eur od 13. listopada 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 33,37 eur od 13. studenog 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 39,49 eur od 13. prosinca 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 48,02 eur od 13. siječnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 37,71 eur od 13. veljače 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 41,82 eur od 13. ožujka 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 36,73 eur od 13. travnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 44,82 eur od 13. svibnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 54,83 eur od 13. lipnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 61,45 eur od 13. srpnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 93,08 eur od 13. kolovoza 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 58,26 eur od 13. rujna 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 53,78 eur od 13. listopada 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 53,80 eur od 13. studenog 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 54,41 eur od 13. prosinca 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 59,74 eur od 13. siječnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 61,99 eur od 13. veljače 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 62,07 eur od 13. ožujka 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 60,32 eur od 13. travnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 61,05 eur od 13. svibnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 62,80 eur od 13. lipnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 60,94 eur od 13. srpnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 61,05 eur od 13. kolovoza 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 396,02 eur od 18. kolovoza 2012. god pa do isplate

sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu o 1.650,00 eur, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 07.travnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - uvećanjem kamatne stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu u kojoj je navela da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 06. travnja 2006. Ugovor o kreditu, broj 3206279208, koji je solemniziran dana 07. travnja 2006. od strane javnog bilježnika Ante Barbića br. OU- 169/2006, a temeljem kojeg Ugovora da je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.160,00 CHF, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, da je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se mjesečni anuitet, sukladno čl. 6. predmetnog Ugovora, ima plaćati u kunskoj protuvrijednosti 275,41 CHF, po srednjem tečaju HNB-a, važećem za CHF na dan plaćanja, da je tužiteljica predmetni kredit u cijelosti otplatila dana 01. svibnja 2013., da je člankom 2. Ugovora o kreditu navedeno da se na, naprijed navedeni iznos kredita, obračunavaju kamate od 5,65% godišnje, da je u istom čl. predmetnog ugovora navedeno da je kamatna stopa promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a bez ugovaranja jasnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, da je dakle čl. 2. Ugovora određeno da je čl. 2 određeno da je kamatna stopa promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika, a bez ugovaranja jasnih i provjerljivih parametara, na temelju kojih bi se ista mijenjala, da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke - tuženika, bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa, a što da takvu ugovornu odredbu čini nerazumljivom, da je zbog navedenog tužiteljica je ustala tužbom pred ovim sudom, radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope, te isplate preplaćenog iznosa po toj pravnoj osnovi, da je taj postupak pravomoćno okončan Presudom od 29. travnja 2021. godine pod posl. br. P-744/2020- 19, kojom su u cijelosti usvojeni svi tužbeni zahtjevi tužiteljice, da je odredbama kojima se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta veže za valutu CHF - valutna klauzula i da je predmetnim ugovorom određeno da tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.160,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a, da tužiteljica nije bila informirana, odnosno upozorena, niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHFk, da tuženik nije obavijestio/upozorio tužiteljicu na činjenice: - da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu u EUR, jer je Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali nije štitila tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF, da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio potpuno slobodan, te je mogao rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUR-om nije tako, već da je HNB reagirala kupovinom ili prodajom EUR-a i tako regulirara tečaj EUR-a u odnosu na kunu i time kunu držala stabilnom; - da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta, a da to znači da, za vrijeme recesije, ta valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa da zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti, i da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je to vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj; - da je MMF višekratno upozoravao sve banke, na području Europske unije, na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EUR, i to zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite, te je MMF upozoravao banke na trostruki rizik: rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta; - da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EUR zone gotovo potpuno izvjestan; - da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, jer da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama; - i da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik, pa da je, iz naprijed navedenog, razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužiteljici, budući da tužiteljica, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem, pa joj nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) je o tome, ni na koji način nije informirao da je Presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 utvrđeno kako čl. 4. st. 2. direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama, koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač, na temelju točnih i razumljivih kriterija, bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, da je Presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. u predmetu broj C-186/16 utvrđeno da članak 4. stavak 2. direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena i da to podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke, da taj zahtjev znači kako ugovornu odredbu, prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute, u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze da je sukladno Presudi Visokog trgovačkog sud RH pod posl. br. Pž-6632/17 utvrđeno da banka (pa tako i ovaj tuženik), po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužiteljica (kao potrošač) ih ne razumije, te čak i nije svjesna da ih ne razumije, jer su joj na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzela samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule, da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena naprijed navedenom Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF), pravomoćno utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je dakle navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno kako je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, da su i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U- III/4150/2019 od 03. veljače 2021. odbijene ustavne tužbe od strane banaka podnesene u povodu Presude i Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., te da su odbačene ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,te da je tom odlukom Ustavni sud Republike Hrvatske konačno potvrdio ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u CHF kreditima, da tužiteljica predlaže utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, i da temeljem odredbe čl. 104. ZOO/91 – od tuženika potražuje novčani iznos, koji je po tim osnovama preplatila, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, te da ističe kako je odredbom čl. 15. Ugovora o kreditu za sve sporove iz istoga ugovorena nadležnost suda u [adresa].

2. Nakon provođenja financijskog vještačenja tužiteljica je uredila točku II. i III. tužbenog zahtjeva, podneskom od 12.ožujka 2025., kako je navedeno u tim točkama izreke ove Presude, dok je točka I. ostala neizmijenjena.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da su tužitelj i tuženik sklopili 06. travnja 2006. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206279208 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 19.160,00 CHF, da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te, s osnove navodne ništetnosti tih odredbi, postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 2.044,70 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, da tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe, te postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, da tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, pa da je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, da tužitelj činjenice i dokaze, koji bi potkrijepili potrošačku svrhu ugovora, nije predočio, da je svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju da je teret dokaza da je potrošač, da tužitelj, ako se poziva na primjenu odredbe članka 502. c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/202, dalje: ZPP), odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, je na njemu- tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti, da je za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, i pri tome uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava, da tuženik ističe prigovor zastare, jer je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a, da je odredbom čl. 118. ZPP-a propisano kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, iz članka 106. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, da je dakle zakonodavac predvidio da se u postupcima, koje potrošači osobno pokrenu, radi o postupcima o naknadi štete, pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a, da je predmetna tužba podnesena dana 12.06.2023., i da tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja, koja je tužitelj vršio, pa da se ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, da se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina), bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12.06.2018. nastupila zastara, da je što se tiče navoda o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF o odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU, dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. posl.br. Rev 2221/18, da je tom odlukom potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a tuženik ističe kako smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što da potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021., iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, da je u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred sudom EU bila riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008., između banke i potrošača, kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka, da je novi uugovor o potrošačkom kreditu bio denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate, da su opći uvjeti, koji su činili sastavni dio ugovora, predviđali kako povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u tom konkretnom slučaju u valuti CHF, da je ta odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom, koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru, i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i da je obvezan vratiti ga samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja, da su u predmetu C- 243/20 u glavnom postupku pred sudom EU, tužitelji s bankom, koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor da je bio denomiran u eurima, da su stranke zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u CHF, da se tim dodacima određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u CHF, odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u EUE iznosa izraženog u CHF, pri čemu da se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate, na temelju tečaja dotične valute, da će taj tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke”, kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi, na temelju stope LIBOR u VHF u 360 dana, da ga je po mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu, a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje tog rizika, da je sud EU podsjetio kako je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, ne podliježu odredbama ove Direktive, da je zaključak Suda EU iz navedenih predmeta kako su odredbe ugovora, koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva pa da primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovog predmetnog ugovora o kreditu, (a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a), isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, te da je stoga isključena iz primjene Direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer da se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja, kao potrošača i tuženika, kao trgovca, pa da time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule, da ukoliko bi ovaj sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka), da tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF, da je tuženik tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina, da je iz Ugovora o kreditu vidljivo kako je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja, da su tužitelju prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a da je tužitelj potvrdio potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, pa da je jasno kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, da je tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja, da su takve upute bile dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila, da Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu, je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, da je sukladno tom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE), ta odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove, da neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak, da tuženik smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu, da je to tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika i svakoj osobi jasno, da tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja, da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF, da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da tužitelju, kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču, nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama, da vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 2. lipnja 2006., tuženik ističe da, čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja, bi u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bio u potpunosti neosnovan, da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a bilo propisano da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća zajedno sa zateznim kamatama i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, da sukladno tom mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim, pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, da je to mišljenje Vrhovni sud potvrdio u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“, pa da je razvidno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj eventualno ima pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten, te da ga se, sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim, da u odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe kako se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, a da ukoliko bi sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK, koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK, na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK, koji je vrijedio na dan isplate kredita i da slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. Tuženik se po uređenom tužbenom zahtjevu očitovao podneskom od 12.ožujka 2025., u kojem je naveo da ostaje kod odgovora na tužbu, svih prigovora i navoda te da predlaže odbiti sve tužbene zahtjeve tužitelja i tužitelju naložiti da tuženiku naknadi sve nastale troškove sukladno troškovniku koji je dostavio uz taj podnesak.

5. U predmetnoj pravnoj stvari sud je proveo dokazni postupak uvidom u: presliku Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila 3206279208 od 06.travnja 2006., iskaz tužiteljice, Presudu SS Imotski P-744/2020-19 od 29.travnja 2021. s potvrdom klauzulom i pravomoćnosti, promet po kreditu tužiteljice (str. 14 do 19 spisa), pregled prometa tuženika po kreditu tužiteljice, obavijest o promjeni kamatnih stopa tuženice, nalaz vještaka Ante Beusa od 01.rujna 2024. pa je cijeneći rezultate provedenog dokaznog postupka odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

6. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 06.travnja 2006. br.3206279208, broj kreditne partije 71030453181, utvrđeno je da je sklopljen između ovdašnjeg tuženika, kao kreditora i ovdašnje tužiteljice, kao korisnika kredita, da je taj ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika Ante Barbića iz [adresa] dana 07.travnja 2006. pod brojem OU-169/2006, da je kreditor korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 19.160,00 obračunato prema srednjem tečaju HNB-a, da se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen tim ugovorom, da je rok otplate kredita sedam godina, da je namjena kredita kupnja vozila, da korisnik otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 275,41 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećeg za CHF na dan plaćanja, da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora.

7. Uvidom u promet po kreditu ovdašnje tužiteljice (str. 14 do 19 spisa), utvrđeno je da je konačna otplata po tom kreditu bila 17.kolovoza 2012.

8. Uvidom u dopis tuženika naslovljen na tužiteljicu od 06.kolovoza 2018. utvrđeno je da je u istom navedena promjena kamatnih stopa po ugovoru o kreditu sklopljenom između ovdašnjih stranaka.

9. Uvidom u pravomoćnu Presudu ovog suda, Stalna služba u Imotskom, broj P- 744/2020-19 od 29.travnja 2021. utvrđeno je da se radilo o postupku između istih stranaka, kao i u predmetnom postupku, da je tom Presudom utvrđena ništetnom odredba čl. II. Ugovora o kreditu kojeg su ovdašnje stranke sklopile u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika, te je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 3.252,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, i sa troškovima postupka.

10. Na raspravi održanoj dana 19.ožujka 2024. proveden je dokazni postupak saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke, koja je u svom iskazu navela da je od 1990. bila i ostala klijent tužene Zagrebačke banke, da se toj Banci i obratila 2006., kada je htjela podići kredit radi kupnje novog automobila, kojeg je i kupila, Škoda Fabia, da je htjela podići kredit u kunama, ali da joj je bankarica predložila da kredit bude u CHF, jer da je taj kredit najpovoljniji i da se radi o sigurnoj valuti, te da skoro svi dižu kredit vezano za tu valutu, da je, nakon toga što joj je bankarica rekla, pristala da kredit bude vezan za CHF, a da nije mogla unaprijed znati što će se događati, da je, koliko se sjeća, početna prosječna rata kredita bila oko 1.050,00 kn, a kasnije da je ta rata bila skoro dupla, par kuna manje od 2.000,00 kn, da je vodila postupak protiv iste Banke i zbog ugovorene promjenjive kamatne stope, a da ovo je postupak zbog te valutne klauzule, da novac od kredita nije dobila u gotovini već da je kredit isplaćen Autokući Čović Tučepi. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika "je li pročitala ugovor o kreditu prije nego ga je popisala", odgovorila je da se sve brzo odvijalo, da je potpisala ono što joj je Banka ponudila i garantirala da će biti sve u redu, da misli da joj je bankarica trebala objasniti valutnu klauzulu, da joj je, za sve što je pitala, odgovoreno da će sve biti u redu, da ljudi redovno dižu takve kredite i da ga banka preporuča.

11. Iskazu tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru, a iz tog iskaza proizlazi da djelatnici banke nisu upoznali tužiteljicu o rizicima sklapanja ugovora o kreditu koji je vezan za CHF. Iskaz tužiteljice je životan i u dijelu tog iskaza u kojem navodi da se sklapanje ugovora brzo odvijalo i da je potpisala ugovor kakav joj je banka ponudila, a djelatnica banke govorila da će sve biti u redu i da ljudi "redovno" dižu takve kredite, jer iz samog ugovora proizlazi da se radi o tipskom ugovoru tuženika, u kojem se samo dodaju podaci o broju i datumu ugovora, korisniku, iznosu i kupljenom vozilu, a ugovor ima četiri gusto tipkane stranice i 17 članaka.

12. U predmetnoj pravnoj stvari provedeno je financijsko - knjigovodstveno vještačenje po vještaku Anti Beusu kojem je naloženo izračunati razliku između iznosa koje je tužiteljica stvarno uplatila s primjenom promjenjive valutne stope i klauzule u CHF i iznosa kojeg bi bila dužna platiti da je kamatna stopa ostala u visini početno ugovorene stope od 5,65 % godišnje, a tečaj CHF, u odnosu na HRK ostao isti kao na dan isplate kredita s tim da specificira datume uplata i iznose svakog pojedinog anuiteta, odnosno preplate po svakom pojedinom anuitetu uzimajući u obzir i pozitivne i negativne razlike i obavijest o promjeni kamatnih stopa.

13. Vještak je svoj Nalaz dostavio dana 01.rujna 2024. i u njemu naveo da je tužiteljica, u razdoblju od kada joj je isplaćen kredit do konačne otplate kredita, zbog primjene valutne klauzule u CHF, platila ukupno više kredita u iznosu od 2.041,14 eura, da su u promatranom razdoblju postojala razdoblja u kojem su anuiteti obračunati u tečaju nižem od početnog tečaja i da su tada realizirane negativne razlike u iznosu od 106,84 eura, da je tužiteljica u promatranom razdoblju, zbog promjene kamatne stope, platila ukupno više kredita u iznosu od 409,76 eura. Izračunu vještaka stranke nisu prigovorile, a i sud je tom Nalazu poklonio vjeru jer je Nalaz, po mišljenju suda, stručan i detaljno obrazložen.

14. Prema tom Nalazu tužiteljica je uredila-smanjila tužbeni zahtjev na iznos od 1.914,30 eura (2.041,14 koji se odnosi na više plaćeni iznos zbog primjene valutne klauzule -126,84 eura negativna razlika, kada su anuiteti obračunati po tečaju nižem od početnog), uvećan za zakonske zatezne kamate, prema iznosima i datumima dospijeća kako ih je vještak naveo u svom Nalazu.

15. Tuženik u ovom postupku je osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva iz svih razloga opširno navedenih u odgovoru na tužbu.

16. Uvidom u Presudu i Rješenje Vrhovnog suda RH (dalje VSRH) broj Rev- 221/2018-11 od 03.rujna 2019.godine, utvrđeno je da se radilo o postupku tužitelja- potrošač Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženika, među kojima je i ovdašnji tuženik, da je tom odlukom revizija prvo-sedmo tuženika protiv drugostupanjske presude VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018, kojom je potvrđena Presuda TS u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04.srpnja 2013. i kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na sve tuženike, glede nedopuštenosti valutne klauzule o ugovorima o kreditu, odbijena kao neosnovana.

17. Uvidom u Presudu VS RH broj Rev 3142/2018-2 od 19.ožujka 2019. utvrđeno je da je po toj odluci VS RH iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.toč.c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08 ,57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu ZPP) s okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača, da se VS RH u toj odluci pozvao na stajalište o prekidu zastare, koje je zauzeto stavom VS RH u odluci broj Rev- 2245/2017-2 od 20.ožujka 2018., da je prigovore zastare ispitivao i Ustavni sud, te da ih je i on ocijenio neosnovanim, odlukom broj U-III-2922/2018 od 20.veljače 2020., i da je u tim odlukama VS RH detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju, o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno, u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača.

18. Po mišljenju suda tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan. U dijelu tužbenog zahtjeva pod točkom I. osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja iz ranije navedenih odluka VS RH i Ustavnog suda jer su te ugovorne odredbe nepoštene i nejasne i stoga ništetne. Radi se o ugovornim odredbama u kojima ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, niti je tužiteljica, kao potrošač, informirana o mogućim rizicima kredita koji je vezan za CHF, što da je za posljedicu imalo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik tužiteljicu nije upozorio da se radi o visoko složenom i rizičnom financijskom poslu, odnosno da je CHF valuta visokog rizika. Time je tuženik, po mišljenju suda, povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 11. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje ZOO), načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO-a i načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz čl. 15. ZOO-a.

19. Stoga je, po mišljenju suda, ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, ništetan, jer je protivan prisilnim propisima i moralu društva, a sve temeljem čl. 322. st.1.ZOO-a.

20. Nije osnovan ni prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva, u kojoj se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora i zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21. Takav stav je izražen i u odluci VS RH broj Rev-1478/2015-2 od 04.veljače 2020. i poslovni broj Rev-698/2019-2 od 05.svibnja 2020.

22. U ovoj pravnoj stvari je ništetnost sporne odredbe ugovora o kreditu utvrđena tek ovom prvostupanjskom Presudom, u točki I. iste, pa petogodišnji zastarni rok, propisan odredbom 371. ZOO-a nije ni počeo teći, pa nije mogla nastupiti zastara.

23. Na izračun vještaka za financije i knjigovodstvo stranke nisu imale prigovora.

24. Tužiteljica je smanjila svoj raniji tužbeni zahtjev i to za iznos koji se odnosi na razdoblja u kojem su anuiteti kredita bili obračunati po tečaju nižem od početnog,( kada su realizirane negativne razlike u iznosu od 126,84 eura). Zbog svega ranije navedenog i ovaj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice osnovan , temeljem čl. 323.st.1. ZOO-a.

25. Sud je tužiteljici priznao i pravo na zakonske zatezne kamate, na utvrđeni iznos od 1.914,30 eura, počev od dospijeća svakog pojedinog više uplaćenog iznosa, koje iznose je utvrdio vještak za financije i knjigovodstvo, pa do isplate.

26. Stopu zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose sud je dosudio temeljem čl. 29.st.1.i 2. ZOO-a, te stoga prihvatio i točku II. tužbenog zahtjeva i odlučio kao u izreci.

27. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe u visini od 100 bodova ili 200,00 eura, temeljem Tbr.7. t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023 – dalje OT), zastupanja na ročištima od 13.02.24., 19.03.24. i 13.03.25. u visini od po 100,00 bodova ili po 200,00 eura, temeljem Tbr.9.t.1., OT-a, te troškove sastava obrazloženog podneska od 12.03.25. u visini od 100 bodova ili 200,00 eura, temeljem Tbr.8. t.1., OT-a. Na te iznose sud je tužiteljici priznao trošak PDV-a po stopi od 25%, ili 250,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura što zajedno daje iznos od 1.650,00 eura, koliko troškova je i obistinjeno tužiteljici u točki III. izreke ove Presude. Sud tužiteljici nije priznao troškove sudske pristojbe jer je tužiteljica oslobođena plaćanja istih temeljem Tbr. 11. st.1. t.20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23 dalje ZSP).

U Makarskoj, dana 07.travnja 2025.

SUDAC:

Veronika Aračić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a)

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena ( članak 335. ZPP- a).

Dna:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika

3. U spis