REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2614/2022-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika OTP Leasing d.d. za usluge iz Zagreba, Petrovaradinska 1, OIB: 23780250353, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 20. veljače 2025., održane u nazočnosti punomoćnice tužitelja Nicole Kwiatkowski, odvjetnice u Zagrebu i punomoćnika tuženika Petra Markovića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić j.t.d. u Zagrebu, dana 07. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 5. Ugovora o operativnom leasingu broj 1003292 od 2. 6. 2008. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"...CHF..." zatim u dijelu koji glasi: "...660,63..." te u dijelu koji glasi: "...145,34..." te u dijelu koji glasi: "...805,97..." te u dijelu koji glasi: "...10.091,81..." te u dijelu koji glasi: "...2.220,20..." te u dijelu koji glasi: "...12.312,01..." te u dijelu koji glasi: "...50.486,57..." te u dijelu koji glasi: "...11.107,05..." te u dijelu koji glasi: "...61.593,62..." te u dijelu koji glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF-a za devize OTP banke d.d. na dan plaćanja..."

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.838,19 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose od njihove dospjelosti pa do isplate, a kako slijedi:

5,97 EUR od 16.07.2008.

0,71 EUR od 13.08.2008.

1,21 EUR od 09.09.2008.

30,77 EUR od 02.12.2008.

26,04 EUR od 09.12.2008.

48,03 EUR od 12.01.2009.

50,82 EUR od 11.02.2009.

67,95 EUR od 10.03.2009.

49,07 EUR od 09.04.2009.

45,00 EUR od 12.05.2009.

44,09 EUR od 09.06.2009.

46,75 EUR od 09.07.2009.

39,93 EUR od 14.08.2009.

44,91 EUR od 10.09.2009.

38,24 EUR od 16.10.2009.

41,70 EUR od 09.11.2009.

40,27 EUR od 09.12.2009.

54,45 EUR od 14.01.2010.

60,37 EUR od 08.02.2010.

59,52 EUR od 08.03.2010.

67,82 EUR od 12.04.2010.

68,59 EUR od 05.05.2010.

85,77 EUR od 09.06.2010.

101,05 EUR od 07.07.2010.

93,43 EUR od 04.08.2010.

119,04 EUR od 06.09.2010.

108,45 EUR od 05.10.2010.

97,05 EUR od 05.11.2010.

129,87 EUR od 07.12.2010.

159,10 EUR od 12.01.2011.

139,04 EUR od 08.02.2011.

138,51 EUR od 08.03.2011.

129,02 EUR od 08.04.2011.

148,04 EUR od 09.05.2011.

178,25 EUR od 08.06.2011.

182,55 EUR od 12.07.2011.

216,23 EUR od 02.08.2011.

246,09 EUR od 06.09.2011.

181,43 EUR od 03.10.2011.

182,41 EUR od 02.11.2011.

172,57 EUR od 01.12.2011.

182,50 EUR od 03.01.2012.

191,01 EUR od 01.02.2012.

202,57 EUR od 02.03.2012.

189,47 EUR od 02.04.2012.

193,10 EUR od 02.04.2012.

199,98 EUR od 01.06.2012.

195,24 EUR od 02.07.2012.

196,49 EUR od 01.08.2012.

197,97 EUR od 03.09.2012.

185,09 EUR od 01.10.2012.

199,06 EUR od 02.11.2012.

200,46 EUR od 03.12.2012.

201,13 EUR od 02.01.2013.

178,92 EUR od 01.02.2013.

191,94 EUR od 01.03.2013.

193,15 EUR od 02.04.2013.,

s time da je zakonska kamata po stopi određenoj za period do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.297,69 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 07. travnja 2025. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 05.05.2022. godine podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da su dana 02.06.2008. tužitelj i tuženi sklopili Ugovor o operativnom leasing u broj 1003292, temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju korištenje operativnog leasinga za vozilo AUDI A4, u trajanju od 60 mjeseci, s iznosom leasing obroka mjesečno od 805,97 CHF, ukupna naknada za leasing u iznosu od 61.593,62 CHF.

2. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P 1401/2012 (Visoki trgovački sud RH Pž 7129/13) od 4. 7. 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH.

3. U odnosu na pitanje zastare, tužitelj napominje da zastara nije nastupila iz razloga postojanja pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

4. Što se pak pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF tiče, tužitelj uvodno napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Europski sud, i to u predmetima C26/13 (presuda od 30. 4. 2014.) i C 51/17 (Presuda od 20. 9. 2018.) i C 118/17 (Presuda od14. 3. 2019). Prvenstveno se navode zakonske odredbe koje reguliraju pravni odnos tužitelja i tuženika, te se nadalje obrazlaže stav tužitelja o nedopuštenosti i nepoštenosti primjena valutne klauzule u CHF. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21., a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u koje m je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena.

5. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti po trošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81- 87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

6. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

7. Dijelovi odredbe članaka 5. spornog ugovora su nepoštene ugovorne odredbe, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja spornog ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjeni ce da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

8. Tužitelj napominje da je valutna klauzula, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca kune naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kune kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz proistekle iz mogućih promjena te čaja tijekom trajanja ugovora. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazao kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema uglednom pravnom subjektu, prihvat io tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u leasingu vezanom za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i za što leasing u CHF uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

9. Dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos leasinga, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u spornom ugovoru. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

10. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja spornog ugovora, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio razboritu i informiranu odluku.

11. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim ugovorima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

12. O svemu tome je, kao što je već ranije navedeno, stav zauzeo i Europski sud koji je u Presudi C26/13 od 30. 4. 2014. izričito naveo:

Članak 4. stavak 2. Direktive Vije Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na sljedeći način:

-izraz "glavni predmet ugovora" odnosi se na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potro potrošača, poput odredbe u glavnom postupku, o kojoj se nije pojedina pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obra obračun rata otplate kredita samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe;

-ne može se smatrati da takva odredba, zbog toga što sadrži novčanu obvezu potrošača za plaćanje iznosa koji proizlaze iz razlike između prodajnog i kupovnog te tečaja strane valute u sklopu otplate kredita, sadrži "naknadu" koja kao protučinidba za činidbu davatelja kredita ne bi podlijegala procjeni nepoštenosti na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13.

13. Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

14. Također, isti je sud u Presudi C 51/17 od 20.09.2018. izričito naveo:

-Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razborito razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze

- Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.

- Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu.

15. Također, Europski sud je u Presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. izričito naveo:

Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da:

- mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

-mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe. Članak 6. stavak 1. iste direktive glasi:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

16. Iz spomenute Presude valja izdvojiti još i sljedeća utvrđenja Suda:

U tom pogledu, valja podsjetiti da navedeni članak 6. stavak 1. zahtijeva da države članice predvide da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, i da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. (39)

Iako je mađarski zakonodavac ispravio probleme povezane s praksom kreditnih ustanova, koja se sastoji od sklapanja ugovora o zajmu s odredbama o tečajnoj razlici, mijenjajući te odredbe zakonskim putem i održavajući istovremeno valjanost ugovora o zajmu, takav pristup odgovara cilju zakonodavca Unije u okviru Direktive 93/13, a osobito njezina članka 6. stavka 1. Naime, taj cilj se sastoji od uspostavljanja ravnoteže između strana održavajući u načelu valjanost ugovora kao cjeline, a ne u utvrđenju nevaljanim ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe (vidjeti, u tom smislu, presudu od **.**.2012. V i K, C-453/10, EU:C:2012:144, t. 31.). (40)

Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točki 40. ove presude. (43)

17. U ovom slučaju, iako tužba T potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se T nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2018., E, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 53.). (44) 18. Što se tiče, kao peto, pitanja treba li ugovor o zajmu poput onog u glavnom postupku poništiti u cijelosti kada je utvrđeno da je jedna njegova odredba nepoštena, valja reći, s jedne strane, kao što je to već navedeno u točki 40. ove presude, da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. S druge strane, taj ugovor u načelu mora nastaviti vrijediti bez bilo koje druge izmjene osim one koja proizlazi iz otklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava (presuda od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C-421/14, EU:C:2017:60, t. 71. i navedena sudska praksa), što treba provjeriti na objektivan način (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2012., V i K, C-453/10, EU:C:2012:144, t. 32.). (53)

19. Tužitelj navodi da je tuženik na taj način stekao bez osnove iznos od 28.911,26 HRK.

20. Slijedom svega navedenoga, predlaže se naslovnom sudu da temeljem provedenih predloženih dokaza donese presudu kojom se utvrđuje da:

je ništetan dio odredbe članka 5. Ugovora o operativnom leasingu broj 1003292 od 2. 6. 2008. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"...CHF..." zatim u dijelu koji glasi:"...660,63..." te u dijelu koji glasi: "...145,34..." te u dijelu koji glasi: "...805,97..." te u dijelu koji glasi: "...10.091,81..." te u dijelu koji glasi: "...2.220,20..." te u dijelu koji glasi: "...12.312,01..." te u dijelu koji glasi:

"...50.486,57..." te u dijelu koji glasi: "...11.107,05..." te u dijelu koji glasi: "...61.593,62..." te u dijelu koji glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF-a za devize OTP banke d.d. na dan plaćanja...";

te se nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 28.911,26 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose počev od naznačen dospjelosti pa do isplate, s time da zakonska zatezna kamata od 15. studenog 2007. do 1. siječnja 2008. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana;

te se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućima od presuđenja pa isplate, u roku od 15 dana

21. Tužitelj nakon tuženikova odgovora na tužbu svojim podneskom od 16.09.2022. godine očituje se na isti odgovor na tužbu na način da navodi da tuženik u svojem odgovoru na tužbu navodi kako se na ovaj slučaj ne mogu primijeniti presude Europskog suda sadržane u predmetima C-26/13, C-51/17 i C-118/17, i to iz razloga što se u ovome slučaju radi o ugovoru o operativnom leasingu u kojem nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva nad objektom leasinga od strane primatelja leasinga, te da bi taj ugovor bio bliži ugovoru o najmu nego ugovoru o kreditu. Također, tuženik navodi kako je promašeno pozivanje tužitelja na Zakon o potrošačkom kreditiranju, jer isti Zakon u članku 3. stavku 1. navodi da se on ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu osim kada isti propisuje obveznu kupnju, te u konačnici tuženik navodi kako kod ugovora o operativnom leasingu ne postoji nikakvo pozajmljivanje novca, već davatelj leasinga na zahtjev primatelja leasinga kupuje određeni objekt leasinga i daje ga primatelju leasinga na korištenje, a ovaj se za to obvezuje plaćati određenu naknadu, slijedom čega po mišljenju tuženika ne može biti nikakve neravnoteže među ugovornim stranama vezano uz pitanja aprecijacije i deprecijacije tečaja.

22. Tužitelj smatra kako su tuženikove tvrdnje pogrešne i to iz sljedećih razloga:

- neovisno o tome što se u ovome slučaju radi o ugovoru o operativnom leasingu u kojem nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva nad objektom leasinga od strane primatelja leasinga, a ne o klasičnom ugovoru o kreditu, tužitelj se opravdano poziva na praksu Eurospkog suda koja se tiče zaštite potrošača, jer tužitelj u ovome slučaju uistinu i jest potrošač;

- status potrošača tužitelja kao primatelja leasinga nedvojbeno proizlazi iz odredbi Zakona o leasingu koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora koji je predmet ovog postupka (NN-135/2006), gdje u člancima 88. i 90. izričito stoji:

"Pojam potrošač

Članak 88.

Pod pojmom potrošač, u smislu ovoga Zakona, podrazumijeva se svaka fizička osoba, primatelj leasinga, koja ima prava i obveze po ugovoru o leasingu. Primjena posebnog zakona

Članak 90.

Osim na temelju odredaba članka 88. i 89. ovoga Zakona, zaštita prava potrošača (fizičkih osoba) provodi se na temelju posebnog zakona kojim se uređuje zaštita potrošača."

- iste odredbe postoje i u Zakonu o leasingu koji je danas na snazi (NN-141/13) u člancima 110. i 112., stoga tužitelj nedvojbeno u ovome slučaju ima status potrošača i ima potpuno pravo pozivati se na praksu Europskog suda po pitanju zaštite potrošača i na hrvatski Zakon o zaštiti potrošača;

- nadalje, ugovor o operativnom leasingu koji je predmet ovog spora zaključen je dana 02.06.2008., dok se tužitelj, u pogledu toga da se na taj ugovor ne bi primjenjivao Zakon o potrošačkom kreditiranju, poziva na iznimku propisanu Zakonom o potrošačkom kreditiranju, no propušta uočiti da je taj konkretni Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009. godine (NN-75/2009). Dakle, taj Zakon nije bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o operativnom leasingu koji je predmet ovog spora, stoga je pozivanje tuženika na odredbe tog Zakona u potpunosti promašeno.

- što se tiče tvrdnji tuženika da kod ugovora o operativnom leasingu ne postoji nikakvo pozajmljivanje novca, već davatelj leasinga na zahtjev primatelja leasinga kupuje određeni objekt leasinga i daje ga primatelju leasinga na korištenje, a ovaj se za to obvezuje plaćati određenu naknadu, tužitelj naravno ne spori takvu notornu činjenicu, no u cijelosti spori zaključak da pritom nema nikakve mogućnosti da se stvori neravnoteža među ugovornim stranama po pitanju aprecijacije i deprecijacije tečaja;

- naime, kao što to tuženik i navodi, tuženik je na zahtjev primatelja leasinga kupio određeni objekt leasinga 2008. godine te ga je dao tužitelju na korištenje, uz određenu naknadu;

- ono što je u ovome slučaju sporno je upravo način na koji je ta naknada ugovorena tj. sporna je ugovorna odredba koju je u svojim obrascima ugovora unaprijed pripremio tuženik. Radi se o tome da je tuženik objekt leasinga kupio po određenoj cijeni u kunskom iznosu, i to 2008. godine. Zatim je tuženik u ugovor o operativnom leasingu unio odredbu po kojoj će tužitelj biti dužan navedenu naknadu plaćati u određenim novčanim iznosima vezanima uz valutu CHF.

- slijedom navedenoga, kad je tečaj CHF porastao, samim time je porasla i novčana obveza tužitelja tj. naknada koju je tužitelj morao plaćati tuženiku (pri čemu tuženik naravno nije i ne može biti oštećen jer je on već ranije kupio i isplatio objekt leasinga po određenoj fiksnoj cijeni u kunskom iznosu), i to značajno porasla, a realnog razloga za to nije bilo jer je u Republici Hrvatskoj valuta HRK bila vrlo stabilna, inflacija je bila na jako niskim razinama (1-2%), tečaj EUR u odnosu na HRK je također bio gotovo pa konstantan, jedino je tečaj CHF znatno porastao i time doveo do toga da je tuženik ostvarivao ekstra profit tj. ostvarivao na ime ugovorne naknade puno veći novčani iznos u HRK nego što je to bilo osnovano (npr. davatelj leasinga kupi objekt leasinga za cca 100.000,00 HRK, ugovori se naknada koja bi u ukupnom iznosu bila cca 80.000,00 HRK, a uslijed aprecijacije tečaja CHF davatelj leasinga na kraju na ime naknade ostvari iznos od cca 130.000,00 HRK; ovo je dano samo kao primjer, kako bi se pokazalo u čemu se sastoji nepoštenost odredbe, neravnoteža ugovornih strana i stjecanje novčanih iznosa bez osnova od strane tuženika).

- iznosi koji se traže tužbenim zahtjevom u ovome predmetu upravo predstavljaju novčane iznose koje je tuženik stekao bez osnova, na temelju ništetne odredbe o ugovaranju naknade vezivanjem iznosa te naknade uz valutu CHF, te je samim time jasno da tuženik uistinu jest stekao određene novčane iznose bez osnova, kao što je nesporno i to da je sasvim sigurno u ovom ugovornom odnosu došlo do stvaranja značajne neravnoteže među ugovornim stranama.

23. Nije sporno da je valutna klauzula dopuštena Zakonom o obveznim odnosima, niti je to predmet ovoga postupka, te tužitelj napominje da nije utužio na utvrđenje dopuštenosti ili nedopuštenosti valutne klauzule kao takve, već traži utvrđenje ništetnosti odredbe u odnosu na ugovorenu valutu, jer je ista nedopuštena i nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača s obzirom na to da odredba nije jasna i razumljiva u smislu da odredba ne daje dovoljno informacija, niti je to učinio tuženik na bilo koji drugi prikladan način, a da je tužitelj mogao donijeti razboritu i informiranu odluku.

24. Tužitelj ističe da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran, već da može i procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Takav stav je iznesen i u presudi C-51/17 od 20. rujna 2018.

25. Na tuženiku je teret dokaza da je isti informirao na prikladan način tužitelja s obzirom na to da se protivi zakonima logike da tužitelj dokazuje negativnu činjenicu da ga tuženik nije informirao. Naime, upravo je to i tvrdnja tužitelja da nije dobio sve potrebne informacije i da stoga nije mogao donijeti informiranu odluku.

26. Dalje, valutna klauzula ima svrhu kako bi vjerovnicima štitila vrijednost novca tj. kako bi vjerovnici u domaćoj valuti dobili točno onaj novčani iznos koji im dužnici duguju. No, zbog "divljanja" tečaja CHF, tuženik je ostvarivao ekstra profite tj. primao je i mnogo veći iznos domaće valute nego što je to bilo ugovoreno. Naime, notorna je činjenica da je tečaj kune u RH vrlo stabilan te da je inflacija vrlo niska. Zbog toga se eventualna usklađenja visine novčanih iznosa anuiteta mogu kretati u okviru 1-2% godišnje, a ne čak i do 50% godišnje uslijed "divljanja" tečaja CHF. Ovo sve je pokazatelj da je tuženik bez osnove stjecao nepripadajuće novčane iznose, a na teret tužitelja i njegovog plaćanja ugovorne naknade u valuti CHF.

27. Vezano uz pitanje zastare, tužitelj ističe da zastara nikako nije mogla nastupiti i to iz razloga što je Pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. utvrđeno: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Ono što vrijedi za ništetnost cijelog ugovora vrijedi naravno i za ništetnost pojedinih odredbi ugovora, što je ovdje slučaj.

28. Slijedom svega navedenoga tužitelj smatra da je dokazao osnovanost svojeg tužbenog zahtjeva pa stoga predlaže po provedenom sudskom postupku donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

29. U daljnjem tijeku postupka, nakon provođenja financijskog vještačenja tužitelj svojim podneskom od 29.02.2024. godine navodi da je suglasan s nalazom i mišljenjem sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. te da nema prigovora na matematički izračun vještaka.

30. Tužitelj ovim svojim podneskom od 29.02.2024. godine usklađuje tužbeni zahtjev sa nalazom vještaka, pa predlaže da sud donese slijedeću presudu:

„I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 5. Ugovora o operativnom leasingu broj 1003292 od 2. 6. 2008. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"...CHF..." zatim u dijelu koji glasi: "...660,63..." te u dijelu koji glasi: "...145,34..." te u dijelu koji glasi: "...805,97..." te u dijelu koji glasi: "...10.091,81..." te u dijelu koji glasi: "...2.220,20..." te u dijelu koji glasi: "...12.312,01..." te u dijelu koji glasi: "...50.486,57..." te u dijelu koji glasi: "...11.107,05..." te u dijelu koji glasi: "...61.593,62..." te u dijelu koji glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF-a za devize OTP banke d.d. na dan plaćanja..."

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.838,19 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

5,97 EUR od 16.07.2008.

0,71 EUR od 13.08.2008.

1,21 EUR od 09.09.2008.

30,77 EUR od 02.12.2008.

26,04 EUR od 09.12.2008.

48,03 EUR od 12.01.2009.

50,82 EUR od 11.02.2009.

67,95 EUR od 10.03.2009.

49,07 EUR od 09.04.2009.

45,00 EUR od 12.05.2009.

44,09 EUR od 09.06.2009.

46,75 EUR od 09.07.2009.

39,93 EUR od 14.08.2009.

44,91 EUR od 10.09.2009.

38,24 EUR od 16.10.2009.

41,70 EUR od 09.11.2009.

40,27 EUR od 09.12.2009.

54,45 EUR od 14.01.2010.

60,37 EUR od 08.02.2010.

59,52 EUR od 08.03.2010.

67,82 EUR od 12.04.2010.

68,59 EUR od 05.05.2010.

85,77 EUR od 09.06.2010.

101,05 EUR od 07.07.2010.

93,43 EUR od 04.08.2010.

119,04 EUR od 06.09.2010.

108,45 EUR od 05.10.2010.

97,05 EUR od 05.11.2010.

129,87 EUR od 07.12.2010.

159,10 EUR od 12.01.2011.

139,04 EUR od 08.02.2011.

138,51 EUR od 08.03.2011.

129,02 EUR od 08.04.2011.

148,04 EUR od 09.05.2011.

178,25 EUR od 08.06.2011.

182,55 EUR od 12.07.2011.

216,23 EUR od 02.08.2011.

246,09 EUR od 06.09.2011.

181,43 EUR od 03.10.2011.

182,41 EUR od 02.11.2011.

172,57 EUR od 01.12.2011.

182,50 EUR od 03.01.2012.

191,01 EUR od 01.02.2012.

202,57 EUR od 02.03.2012.

189,47 EUR od 02.04.2012.

193,10 EUR od 02.04.2012.

199,98 EUR od 01.06.2012.

195,24 EUR od 02.07.2012.

196,49 EUR od 01.08.2012.

197,97 EUR od 03.09.2012.

185,09 EUR od 01.10.2012.

199,06 EUR od 02.11.2012.

200,46 EUR od 03.12.2012.

201,13 EUR od 02.01.2013.

178,92 EUR od 01.02.2013.

191,94 EUR od 01.03.2013.

193,15 EUR od 02.04.2013.

s time da zakonska zatezna kamata od dospijeća do dospijeća pa do teče 31. srpnja 2015. teče po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.siječnja 2023. pa do 29.prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.“

31. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj ustraje kod ovako konačno specificiranog tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 29.02.2024. i kod svih svojih navoda, te potražuje troškove prema troškovniku koji dostavlja u spis do zaključenja glavne rasprave, te na te troškove potražuje i zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

32. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava navode iz tužbe kao očito neosnovane, kao i tužbeni zahtjev, i to u pogledu pravne osnove, a podredno i u pogledu visine, a što obrazlaže u svom odgovoru na tužbu.

33. Tuženik prvenstveno ističe kako tužitelj temelji tužbu na tvrdnji kako su ništetni dijelovi odredbe Ugovora o operativnom leasingu broj 1003292 kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak. Navedeni zaključak o ništetnosti naprijed navedene odredbe tužitelj je donio iz razloga, jer smatra nedopuštenim primjenu valutne klauzule izračene u CHF budući da je ista ugovorena protivno Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Također tužitelj obrazlaže detaljno razloge zašto smatra da je isto ugovoreno protivno naprijed navedenim zakonima i to s pozivom na praksu Europskog suda sadržanu u predmetima C-26/13, C-51/17 i C-118/17.

34. Tuženik u odnosu na navedeno ističe da se u konkretnom predmetu radi se ugovoru o operativnom leasingu koji je različit od ugovora o kreditu i u kojem nema mogućnosti stjecanju prava vlasništva nad objektom leasinga od strane primatelja leasinga. Ugovor o operativnom leasingu je po svojim karakteristikama blizak ugovoru o najmu, a nikako ne ugovoru o kreditu, pa upravo iz navedenog razloga presude na koje se poziva tužitelj su posve neprimjenjive na konkretni slučaj pa su i razlozi za ništetnost na koje se poziva tužitelj u potpunosti neosnovani.

35. Nadalje, tužiteljevo pozivanje na Zakon o potrošačkom kreditiranju je također posve promašeno, jer je predmetni ugovor ugovor o operativnom leasingu, a Zakon o potrošačkom kreditiranju u čl. 3. st.1 toč. b) propisuje da se isti zakon ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu osim kada isti propisuje obveznu kupnju.

36. Budući da u predmetnom ugovoru nesporno nije propisana obveza kupnje, tuženik smatra da se navedeni zakon ne primjenjuje na predmetni ugovor o operativnom leasingu. Također navedeno bi bilo i protivno čl. 5. Zakona o leasingu koji izrijekom navodi da kod operativnog leasinga primatelj leasinga nema ugovorenu opciju kupnje. Sukladno navedenom, ponovno tuženik ističe kako se na ugovore o operativnom leasingu ne primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju i srodni zakoni budući da je posao operativnog leasinga najsličniji ugovoru o najmu, te nije oblik kreditiranja.

37. Također tužitelj citira odluke Europskog suda C-26/13, C-51/17 i C-118/17 potpuno zanemarujući da su iste u potpunosti neprimjenjive na konkretni predmet, a iste odluke su donesene u predmetima koji se tiču kredita, a u ovom konkretnom slučaju se radi o operativnom leasingu. Kao što je već navedeno, predmetni ugovor najsličniji je ugovoru o najmu, dakle nema stjecanja vlasništva, također primatelj leasinga (ovdje tužitelj) nije zajmoprimac niti primatelj kredita već isti plaća naknadu za korištenje predmeta leasinga.

38. U slučaju raskida ugovora primatelj leasing vraća predmet leasinga, a i u slučaju da primatelj leasinga za cijelo vrijeme trajanja leasinga uredno plaća naknadu za leasing, nakon isteka operativnog leasinga, ne postaje vlasnikom navedenog predmeta leasinga.

39. Tuženik zaključuje da između ugovornih strana uopće nema neravnoteže odnosno upravo suprotno, tuženik odnosno davatelj leasinga je u nepovoljnijem položaju. Naime, isti je kupio predmet leasinga od treće osobe te je primatelju leasinga navedeno vozilo dao na korištenje uz obvezu da primatelj leasinga plaća ugovorenu naknadu.

40. Dakle, primatelj operativnog leasinga u slučaju bilo kakvih nepovoljnih kretanja, može predložiti davatelju leasinga raskid ugovora i vraćanje objekta leasinga, a davatelj leasinga snosi cijeli rizik poslovanja.

41. Samim time nije jasna tvrdnja tužitelja da je tužitelj bio dužan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, obzirom da posao leasinga ne uključuje bilo kakvo pozajmljivanje novaca, već davatelj leasinga na zahtjev primatelja leasinga kupuje određeni objekt leasinga i daje ga primatelju leasinga na korištenje, a ovaj se za to obvezuje plaćati određenu naknadu.

42. Ponovno se ističe kako predmet ovog postupka je ugovor o leasingu, a ne ugovor o kreditu, dakle radi se o bitno različitim institutima, pa s tim u vezi sve presude na koje se poziva tužitelj temelje se na ugovoru o kreditu u kojim kreditor daje primatelju kredita određeni iznos novca te je primatelj kredita obvezan vratiti taj iznos kreditoru, uvećan za iznos kamata.

43. Također u slučaju raskida ugovora o kreditu, primatelj kredita dužan je vratiti primljeni kredit umanjen za do tada plaćeni iznos glavnice, dok primatelj leasinga vraća predmet leasinga, pa tako nema govora o istovjetnosti ugovora, odnosno posljedice aprecijacije i deprecijacije tečaja o kojima govori tužitelj, kod ugovora o kreditu i ugovora o operativnom leasingu su u potpunosti različite.

44. Samim time i neravnoteže među ugovornim stranama o kojima govori tužitelj, kod ugovora o operativnom leasingu uopće ne postoji.

45. Tuženik naglašava da tužitelj nije prezentirao ni jedan razlog za ništetnost predviđen Zakonom o obveznim odnosima, a koji zakon se jedino može primjenjivati u konkretnom slučaju, pa tuženik smatra predmetnu tužbu u potpunosti neosnovanom.

46. Napominje se da je čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisana valutna klauzula te je ugovaranje iste u potpunosti sukladno Zakonu o obveznim odnosima te kao takva ista ne može biti predmet ispitivanja ništetnosti.

47. Također, tuženik ističe kako je upravo na tužitelju teret dokaza, a ne na tuženiku, a tužitelj nije ni pokušao dokazati ni jednu od tvrdnji koje su navedene u tužbi. Tuženik ističe kako tužitelj u tužbi zanemaruje činjenicu da je ugovor sklopljen još 2008.g. te da su svi rokovi zastare prošli, prvenstveno zastara prava tužitelja vezana uz predmetni ugovor, a zatim, nesporno je da je većina spornih uplata izvršena prije više od tri godine a radi se o tužbi radi povrata dijela anuitetnih uplata koje zastarijevaju u roku od tri godine sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima.

48. Tuženik napminje da čak da se i primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina jasno je da su cjelokupni iznosi u zastari budući da je zadnji anuitet po istom ugovoru o leasingu naplaćen u 2013. godini, posve je jasno kako je cjelokupni tužbeni zahtjev u zastari, pa sukladno svemu navedenom, tuženik ističe prigovor zastare.

49. Tuženik također osporava utuženu visinu tužbenog zahtjeva kao i svojstvo potrošača tužitelja.

50. Slijedom svega navedenog, predlaže se naslovnom sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

51. U tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 24.11.2022. godine navodi da je tužitelj u svom podnesku od 16.09.2022. (kojim se očituje na tuženikov odgovor na tužbu), ponavlja navode kako se na predmetni slučaj mogu primijeniti Presude Europskog suda sadržane u predmetima C-26/13, C-51/17 i C-118/17 i to iz razloga, jer je tužitelj potrošač.

52. Tuženik ponavlja kako se navedene presude ne primjenjuju u predmetnom postupku iz razloga što se u istim odlučivalo o kreditu odnosno o zajmu, a u ovom slučaju se radi o operativnom leasingu, dakle o bitno različitom pravnom institutu, te tuženik ponavlja navode o tome da ako bi se moglo uspoređivati pravne poslove, operativni leasing je najsličniji najmu vozila, a budući da Davatelj leasinga, ovdje tuženik daje stvar u svom vlasništvu Primatelju leasinga, ovdje tužitelju, na korištenje, a Primatelj leasinga isto vozilo vraća nakon isteka ugovorenog roka i nema pravo stjecanja vlasništva nad istim. Ponovno se ističe da upravo iz razloga što se u predmetnom slučaju radi o operativnom leasingu, odnosno korištenju vozila, a ne o financiranju radi stjecanja, u ovom slučaju nema neravnoteže između ugovornih strana, jer je tužitelj mogao bilo kada raskinuti ugovor i vratiti vozilo te ne bi morao platiti sve preostale rate, možda ne bi uopće niti morao bilo što platiti Davatelju leasinga, ovisno o stanju i tržišnoj vrijednosti vozila, a sve iz razloga, jer isti nije vlasnik vozila niti može postati vlasnik vozila.

53. Tuženik je kao davatelj leasinga predao tužitelju vozilo na korištenje, a tužitelj je kao primatelj leasinga trebao plaćati naknadu, dok s druge strane, kod ugovora o kreditu, davatelj kredita stavlja na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava primatelju kredita, te je primatelj kredita u slučaju raskida dužan vratiti cjelokupan iznos kredita te samim time bilo kakvo povećanje CHF utječe na cjelokupni iznos koji primatelj mora vratiti.

54. Dakle kod leasinga ne postoje gospodarske posljedice na koje se poziva tužitelj i koje se spominju u citiranim presuda.

55. Navedene gospodarske posljedice mogu postojati eventualno kod ugovora o kreditu ili kod ugovora o zajmu i to sve iz razloga, jer se daje novac i u slučaju raskida se vraća novac dok se kod ugovora o leasingu daje objekt leasinga te se u slučaju raskida vraća objekt leasinga.

II. Naposljetku, tuženik ističe kako se na konkretni slučaj ne primjenjuje predmetno shvaćanje sjednice Vrhovnog suda RH, a koje se odnosi na zastaru iz jednostavnog razloga, jer tuženik ne traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, već samo pojedinih odredbi, jer ukoliko bi se navedeno primjenjivalo i na slučaj djelomične ništetnosti, tuženik bi bio onemogućen potraživati bilo što od tužitelja, budući da je tuženik dao tužitelju u leasing vozilo, a ne može potraživati natrag vozilo niti koristi za vozilo, u slučaju djelomične ništetnosti već isključivo u slučaju ništetnosti cijelog ugovora.

56. Dakle, tuženik bi bio u neravnopravnom položaju odnosno uopće se ne može primijeniti navedena odredba čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju djelomične ništetnosti. Samim time ne primjenjuje se ni pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH u slučaju djelomične ništetnosti.

57. Slijedom navedenog, tuženik ostaje kod prigovora zastare. Budući da je ugovor sklopljen još 2008.g. te da su svi rokovi zastare prošli, prvenstveno se ističe zastara prava tužitelja vezana uz predmetni ugovor, a zatim, nesporno je da je većina spornih uplata izvršena prije više od tri godine, a radi se o tužbi radi povrata dijela anuitetnih uplata koje zastarijevaju u roku od tri godine sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima.

58. Čak da se i primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina jasno je da su cjelokupni iznosi u zastari, budući da je zadnji anuitet po istom ugovoru naplaćen u 2013. godini, posve je jasno kako je cjelokupni tužbeni zahtjev u zastari.

Također, tuženik ostaje kod svih prigovora iznesenih u dosadašnjem dijelu postupka, pa slijedom svega navedenog, predlaže se naslovnom sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

59. U tijeku postupka, nakon provođenja financijskog vještačenja i sačinjavanja podneska tužitelja od 29.02.2024. godine, tuženik svojim podneskom od 24.06.2024. godine se tuženik očituje na preinaku tužbenog zahtjeva kao i na dostavljen nalaz i mišljenje vještaka.

60. Prvenstveno, tuženik ističe kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva budući da je tužitelj povisio tužbeni zahtjev, a isto predstavlja preinaku. Naime, tužitelj je prvotno utužio iznos od 28.911,26 kn (3.837,18 EUR) da bi nakon zaključenja prethodnog postupka, povisio tužbeni zahtjev na iznos od 6.838,19 EUR. Navedeno postupanje tužitelja protivno je Zakonu o parničnom postupku ( dalje u tekstu: ZPP ) i to čl. 190. st. 1. Također, naglašava se da nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost preinake iz čl. 190. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj mogao izračunati preplatu odnosno tužitelj je kao dr. ekonomskih znanosti stručna osoba koja je mogla izračunati preplatu ili je mogla angažirati stručnu pomoć budući da je posjedovao svu dokumentaciju i prije utuženja.

61. Nadalje, tuženik se očituje na samo financijsko vještačenje odnosno nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković, stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze. Vještak je izračunao preplatu u iznosu od 6.838,19 EUR, a što je znatno više od tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi, budući da je tužitelj utužio iznos od 3.837,18 EUR. Do navedene razlike je došlo iz razloga, jer je vještak izračunao preplatu protivno zadatku koji mu je dan na raspravnom zapisniku od dana 19. listopada 2023.g. Naime, zadatak vještaka je bio da se izračuna preplata po tečaju kako je bilo po početnom otplatnom planu u trenutku sklapanja ugovora.

62. Vještak navedeno nije učinio, već je primijenio konačni otplatni plan unatoč činjenici da isto uopće nije predmet ovog postupka, pa tuženik moli vještaka da postupi sukladno danom zadatku i napravi dopunu nalaza i mišljenja na način da napravi novi izračun u kojem će primijeniti početi otplatni plan koji je postojao u trenutku sklapanja ugovora, a sve iz razloga, jer se primjenjuje početi tečaj u trenutku sklapanja ugovora.

63. Tuženik i ovim svojim podneskom ponavlja tvrdnje i prigovore iz odgovora na tužbu, osporava postojanje neravnoteže između ugovornih stranaka, te kako kod ugovora o operativnom leasingu ne postoje znatne gospodarske posljedice za tužitelja zbog valutne klauzule u CHF odnosno tužitelj uopće nije obrazložio u čemu se one sastoje. Ponavlja se da u ovom slučaju se ne radi o ugovoru o kreditu već o ugovoru o operativnom leasingu pa samim time ne postoje rizici o kojima govori tužitelj.

64. Sukladno svemu navedenom, odnosno temeljem jasnih zakonskih odredbi, na ugovore o operativnom leasingu se ne primjenjuje Zakon o potrošačima i srodni zakoni budući da je posao operativnog leasinga najsličniji ugovoru o najmu, te nije oblik kreditiranja, da je tužitelj odabrao predmet leasinga, kao i ovu leasing kuću spram svih koje su ponuđene, da je tužitelj kao doktor ekonomskih znanosti izabrao i valutu u kojoj će se sklopiti ugovor te je pribavio i ponudu za vozilo koje će ovdje tuženik kupiti, a koje je bilo objekt leasinga. Dakle, inicijativa je upravo na primatelju leasinga ( ovdje tužitelju ) a ne na davatelju leasinga te je primatelj leasinga aktivna strana u predmetnom sklapanju ugovora.

65. Dakle upravo je tužitelj izabrao uvjete financiranja, valutu, vrstu leasinga kao i vozilo i cijenu navedenog vozila, te je mogao pregovarati o svim sastojcima ugovora o leasingu. Samim time navodi u kojima tužitelj tvrdi kako nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, u potpunosti je neistinit i suprotan samoj svrsi i prirodi ugovora o leasingu, pa se tako radi o potpuno promašenoj pravnoj osnovi, odnosno radi se o očito neosnovanoj tužbi. Tuženik ističe kako tužitelj nije prezentirao ni jedan razlog za ništetnost predviđen Zakonom o obveznim odnosima, a koji zakon se jedino može primjenjivati u konkretnom slučaju, pa tuženik smatra predmetnu tužbu u potpunosti neosnovanom.

66. Ponavljajući sve svoje ranije tvrdnje i prigovore, tuženik predlaže sudu odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti, uz naknadu tuženiku troška prema troškovniku koji dostavlja u spis do zaključenja glavne rasprave, te potražuje i zatezne kamate na tako specificiran trošak od presuđenja pa do isplate.

67. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spis dostavljenu dokumetnaciju, saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., te dopunskim financijskim vještačenjem na ročištu kod ovog suda dana 20.02.2025. godine po financijskom vještaku Petri Blaškić iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

68. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

69. Među strankama nije sporno da su sklopile predmetni ugovor o leasingu s valutnom klauzulom u CHF, dok je među strankama je sporno da se na konkretan slučaj i ugovor mogu primjenjivati norme Zakona o zaštiti potrošača, da li je tužitelj potrošač, da li je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja, da li se radi o povremenim potraživanjima, da li su ništetni dijelovi ugovorne odredbe predmetnog ugovora o leasingu, kako to tvrdi tužitelj i traži da se utvrdi ovom presudom, da li je dopuštena tužiteljeva preinaka, tj. specifikacija tužbenog zahtjeva koju je izvršio nakon financijskog vještačenja, te je sporan osnov i visina tuženog zahtjeva, kao i da li se mogu na konkretan slučaju primjenjivati odluke na koje se poziva i koje citira tužitelj.

70. Sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, te je iz njegova iskaza utvrdio da je tužitelj rođen 1955., po zanimanju dr. oec. znanosti u mirovini, te da je on iskazao kako je s tuženikom sam sklopio ugovor o leasingu za kupnju osobnog automobila, jer da je tužitelj u auto salonu izabrao vozilo koje je želio kupiti što je bio osobno vozilo za obiteljske potrebe. Tamo su mu u salonu rekli da postoji mogućnost uzimanja vozila preko leasinga, te da su najpovoljniji oni vezani uz CHF kao i najpopularniji. Pokazao je tužitelju jedan boks u kojem je bila žena koja je unutar samog prostora ovog autosalona osiguravala vozila i nudila ugovore o leasingu na sklapanje. Tužitelj navodi da joj se on obratio i ona je također rekla kako su tada izuzetno popularni krediti vezani uz CHF, da se radi o stabilnoj valuti koja već jako dugo nije devalvirala, pa je dala tužitelju ponudu za kredit tj. ugovor o leasingu koji mu je trebao, on je pogledao tu ponudu i mislio je da nije posebno povoljna, jer je znatno više prema njoj morao vratiti nego što bi primio, ali se svejedno odlučio za sklapanje ugovora o operativnom leasingu.

71. Koliko pamti tamo je tužitelj odmah kod te gospođe potpisao i sklopio ugovor leasingu vezan uz švicarski franak. Njegova mjesečna obveza po tom ugovoru je kontinuirano rasla, pa je tako s početnih 2.000,00 kuna mjesečno narasla na nekih 6.000,00 kuna mjesečno. Tužitelj je iskazao da je on taj ugovor raskinuo dvije rate prije isteka ugovora o leasingu kako bi iskoristio tadašnji vrijednost tog vozila u transakciji staro za novo, te je sam ispunio sve svoje obveze po ugovoru spram tuženika.

72. Na posebno pitanje suca da li je tužitelj mogao sklopiti i ugovor o leasingu vezan uz valutu EUR odgovara da je najvjerojatnije mogao, ali da to nije ni pokušavao, jer su mu i prodavač i gospođa koja je nudila ugovore o leasingu preporučili isključivo ugovor vezan uz CHF.

73. Tužitelj iskazuje da ga nitko nije upozorio, niti je to tužitelju bilo poznato, čak niti kroz poslovanje tvrtke u kojoj sam radio tada, da bi postojao različit odnos HNB u odnosu na tečaj CHF prema kuni, spram odnosa prema tečaju EUR u odnosu na kunu.

74. Na posebno pitanje raspravnog suca da li bi tužitelj, da je znao koliko će u tijeku otplate leasinga rasti njegova obveza i povećati se spram početnih izračuna odgovara da isti kredit ne bi sklopio.

75. Sklopio sam ugovor o operativnom leasingu, a ne o financijskom leasingom iz razloga što nije bio vlasnik firme, već je vozilo kupovao kao fizička osoba i to je bila jedina mogućnost.

76. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika da li tužitelj zna razliku između ugovora o leasingu i ugovora o kreditu odgovara, da on to ne mora znati i da ne zna razliku. Upoznat je, kao iskazuje sa značenjem valutne klauzule, a ugovor je sklopio nakon što sam ga pažljivo pročitao. Pojašnjava da nije ranije raskinuo ugovor o leasingu ni vratio vozilo nego tek dvije rate prije kraja ugovora o leasingu, jer bi ranije vraćanje vozila za tužitelja proizvelo još više štete nego ostanak u ugovoru i platio bi leasing kući daleko više nego što sam platio.

77. Sud je u bitnome prihvatio iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke kao istinit, jer je dan dosljedno i životno uvjerljivo, a posebno kada tužitelj iskazuje da ne zna razliku između ugovora o leasingu i ugovora o kreditu, jer da on to ne mora znati, a razvidno je da je dr.sc.oec., pa je iz samog iskaza vidljivo da miješa značenje ugovora i njegovu pravnu prirodu s ugovorom o kreditu, jer je očito došao kupiti vozilo, a otišao sa sklopljenim ugovorom o leasingu, gdje mu je mjesečna obveza spram tuženika rasla, a ugovorena je bila valutna klauzula u CHF, koja mu je bila preporučena od strane prodavača vozila kao i zaposlenice tuženika, a valuta CHF prezentirana kao najpovoljnija poslovna kombinacija. Vozilo koje je bilo predmet leasinga služilo je tužitelju za osobne potrebe. Tužitelj je ustvrdio, a sud mu poklonio vjeru da mu nitko od zaposlenika tuženika ili drugih osoba nije objasnio razliku valute CHF u odnosu na valutu EUR, te kako je valuta CHF visoko rizična, a da HNB različito štiti tečaj valute EUR u odnosu na valutu CHF itd. Dakle, sud je utvrdio da tužitelja nitko nije upozorio na rizičnost valute CHF i vezanje predmetnog ugovora o leasingu i obveze tužitelja spram tuženika u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti, zbog čega je tužitelj sklopio predmetni ugovor i plaćao naknadu, tj. otplatu, kako stoji i u samom ugovoru, te da na navedeni način tuženik nije postupao savjesno i pošteno u ovom ugovornom odnosu i prilikom sklapanja predmetnog ugovora, jer nije upoznao tužitelja s rizičnošću ugovaranja obveze vezanjem uz valutu CHF, već je neistinito tužitelju prezentirano da se radi o vrlo povoljnom aranžmanu.

78. Očito je da tužitelj nije primijenio u ovom slučaju znanja koja je trebao steći kroz svoje ekonomsko školovanje, a tuženik je bio dužan tužitelju, kao i svakom drugom ugovornom subjektu, objasniti sve okolnosti koje su bitne za predmetni pravni posao, pa i upoznati ga s rizičnošću valute CHF.

79. Iskaz tužitelja potvrđen je i provedenim financijskim vještačenjem koje je potvrdilo tezu tužitelja o znatnom povećanju njegovih mjesečnih obveza spram tuženika, zbo rasta valute CHF u odnosu na kunu.

80. Sud je tako, iz financijskog nalaza i mišljenja sačinjenog po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. utvrdio da vještak naveo kako je od ovog suda dobio zadatak utvrditi više plaćene iznose zbog promjene tečaja valute CHF u odnosno na kune u tijeku otplate leasinga spram one koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu, prikazom mjesečnih iznosa, kao i ukupnih iznosa, te da se utvrdi iznos manje plaćenih iznosa zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na kune tijekom otplate leasinga spram one koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu, prikazom mjesečnih i ukupnih iznosa, te prikazom razlike između više i manje plaćenih iznosa mjesečno i ukupno, a sve prikazom u kunama i eurima.

81. Nakon proučenog sudskog spisa i pregleda dostupne poslovne dokumentacije daje nalaz u kojem navodi da je dana 02.06.2008. godine tužitelj sklopio Ugovor o operativnom leasingu broj 1003292 s davateljem leasinga OTP Leasing d.d. sa sljedećim bitnim odredbama:

Korisnik leasinga

VM

Davatelj leasinga

OTP Leasing d.d.

Ugovor o operativnom leasingu broj

Datum ugovora

02.06.2008

Nabavna vrijednost objekta leasinga 50.459,03 CHF

(neto)

Ostatak vrijednosti objekta leasinga 10.091,81 CHF

(neto)

Akontacija naknade za leasing (neto) 10.091,81 CHF

Tečaj CHF na dan sklapanja ugovora 4,488400

Rok otplate (mjeseci)

Rok otplate (godine)

Obrok naknade za leasing bez PDV-a 660,63 CHF

prilikom ugovaranja u valuti

Iznos anuiteta na dan sklapanja ugovora 2.965,17 kn

Ugovoreni tečaj za otplatu

prodajni tečaj OTP na dan plaćanja.

82. Ugovor o operativnom leasingu je sklopljen dana 02.06.2008. godine, te je ugovorena promjenjiva naknada koja se obračunava i usklađuje prema indeksu 3MO LIBOR CHF i otplata u 60 jednakih mjesečnih obroka u iznosu 660,63 CHF, koji se uvećavaju za PDV s obzirom na primjenjive zakonske propise. Dospijeće prvog obroka prema otplatnom planu bilo je 01.07.2008. godine, a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu, odnosno ukoliko je navedeni dan neradni, prvog sljedećeg radnog dana. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju OTP banke d.d. za CHF na dan plaćanja (čl. 5. Ugovora o operativnom leasingu).

83. U odnosu na izračun visine potraživanja vještak navodi da posljedično na promjenu kamatne stope iznos mjesečnog leasinga obroka tužitelja se mijenjao od 660,63 CHF početno do 661,62 CHF kao najveći iznos mjesečnog leasing obroka odnosno do 610,84 CHF kao najniži iznos mjesečnog leasinga obroka. Važno je za navesti da se na tako utvrđeni leasing obrok obračunavao porez na dodanu vrijednost za cijelo razdoblje plaćanja, te je tužitelj plaćao ugovoreni leasing obrok uvećan za iznos poreza na dodanu vrijednost. U trenutku sklapanja predmetnog Ugovora temeljem Zakon o izmjenama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 82/2004) porez na dodanu vrijednost se obračunavao u visini od 22%, dok je temeljem Zakona o izmjenama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 94/2009) u primjeni od 01. kolovoza 2009. godine stopa poreza na dodanu vrijednost u visini od 23%. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 22/2012) je propisano da se porez na dodanu vrijednost obračunava po stopi 25% posto od 01. ožujka 2012. godine.

84. U razdoblju otplate, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom sklapanja Ugovora o operativnom leasingu. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na mjesečni obrok koji je vrijedio prilikom sklapanja Ugovora. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je tužitelj plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti mjesečnog leasing obroka nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja u nastavku se daju izračuni posljedično na promjenu tečaja uz isključenje promjene u mjesečnim obrocima koje su bile posljedica promjene kamatne stope.

85. S obzirom da je od 01.01.2023.godine euro službena valuta u Republici Hrvatskoj, prilikom izračuna vještak je imao u vidu da Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) u čl. 7. navodi da se preračunavanje cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti provodi primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Istim Zakonom u čl. 14. je propisano da se preračunavanje izvršava primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje na dvije decimale, a na temelju treće decimale (ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena te ako je treća decimala jednaka ili veća od

pet, druga decimala povećava se za jedan). Fiksni tečaj konverzije kune u euro je određen temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) i iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Prilikom preračuna u EUR za svaki pojedinačni iznos potraživanja po datumima utvrđena je protuvrijednost primjenom fiksnog tečaja konverzije koji iznosi u zbroju daju ukupni iznos preračunato u EUR.

86. Izračun razlika u iznosu mjesečnih leasing obroka po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan sklapanja ugovora zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora se daje u tabeli na listovima spisa 65- 87. Vještak u istoj tabeli temeljem izračunate preplate u kunama daje izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije kune u euro (1 EUR = 7,534500), te navodi da u razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 6.837,10 EUR (51.514,34 kn), od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 6.838,19 EUR (51.522,57 kn), te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 1,09 EUR (8,23 kn).

88. Sud je utvrdio da je financijski vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. mišljenja na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, a na postavljeni zadatak da:

- Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblje otplate vezane uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj:

Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast mjesečnih leasing obroka zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o operativnom leasingu, u razdoblju otplate iznosi 6.838,19 EUR (Tabela 1, stupac '14'),

- Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o operativnom leasingu ukupno iznosi 1,09 EUR (Tabela 1, stupac '15').

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o operativnom leasingu, iznosi 6.837,10 EUR.

89. Tužitelj prihvaća financijski nalaz i mišljenje te s istim usklađuje svoj tužbeni zahtjev podneskom od 29.02.2024. godine, na način da uz utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi, postavlja i kondemnatorni zahtjev sada u iznosu od 6.838,19 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućima od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te potražuje i trošak postupka zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate. Tuženik prigovora ovom financijskom vještačenju kao u svom podnesku od 24.06.2024. godine i predlaže da se o istim prigovorima financijski vještak dopunski očituje.

90. Sud je na prigovore i na prijedlog tuženika proveo dopunsko usmeno očitovanje na ročištu kod ovog suda dana 20.02.2025. godine po sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., iz kojeg je utvrdio da ova vještakinja izjavljuje da ostaje pri nalazu i mišljenju od 23.01.2024.godine, a vezano za podnesak tuženika od 24.06.2024. u kojem navodi kako smatra da vještak treba napraviti dopunu nalaza i mišljenja na način da napravi novi izračun u kojem će primijeniti početni otplatni plan. Navodi kako zadatkom vještaka nije bio napraviti izračun u odnosu na početni plan već u odnosu na promjenu tečaja valute CHF u odnosu na kune u odnosu na utuženo razdoblje. Slijedom iznesenog ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja koji je učinila u cijelosti prema zadatku koji joj je dao sud.

91. Nakon ovako provedenog i dopunskog očitovanja sudskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. stranke nisu imale primjedbi niti dokaznih prijedloga, pa je sud ovaj nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvatio u cijelosti, jer je dano objektivno, detaljno obrazloženo i u skladu s pravilima znanosti i struke, te dodatno obrazloženo i u usmenom očitovanju ovog financijskog vještaka, a dao je u cijelosti odgovor na postavljen mu zadatak. Tuženik netočno navodi što je bio zadatak vještaka, a isto je vidljivo iz podneska tuženika od 24.06.2024., kao i iz raspravnog zapisnika kojim je dan zadatak vještaku, a i iz uvoda samog nalaza i mišljenja vještaka.

92. Sud je utvrdio da je tužitelj svojim iskazom, dokumentac ijom, kao i provedenim financijskim vještačenjem dokazao da je netočna tvrdnja kako predmetni ugovor o leasingu vezan uz valutu CHF za tužitelja nije imao negativan ekonomski učinak, te da nije doveo do neravnoteže između tuženika i tužitelja kao ugovornih stranaka, i to na štetu tužitelja.

93. Nesporno je iz prirode pravnog posla da se tuženik bavi financijskim uslugama, iako nije banka te iako se ne radi o ugovoru o kreditu u konkretnom slučaju, kao i da je tužitelj u tom pravnom poslu bio potrošač, jer je od tuženika primao određenu uslugu za koju je plaćao određenu naknadu, ali određenu u valuti CHF prema prodajnom tečaju OTP Banke d.d. na dan plaćanja.

94. Valuta CHF ugrađena u ovaj ugovor o operativnom leasingu, nije ni po čemu drugačija od valute CHF ugrađene u ostale potrošačke ugovore o kreditu, te se na utvrđenje ništetnosti takvog ugovaranja valutne klauzule u CHF imaju primijeniti pravila koja vrijede i za utvrđenje ništetnosti takvih ugovornih klauzula u ugovoru o kreditu.

95. Tužitelj je dokazao da tuženik nije ničim dokazao da bi tužitelja primjereno upozorio na rizičnost valute CHF sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim u ovom konkretnom slučaju one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno-pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je ugovaranje valute CHF uz visinu obveze tužitelja s osnova glavnice, bilo na način da tužitelj nije bio valjano informiran o posebno povećanom riziku te valute i da tečaj CHF u odnosu na kunu, Hrvatska narodna banka ne štiti, dok u odnosu na EUR štiti, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a). Da je došlo do značajne neravnoteže i nesrezmjernog opterećenja tužitelja ukazuje i dokazuje i provedeno financijsko vještačenje i utvrđen iznos više plaćenog po tužitelju zbog znatnog rasta tečaja valute CHF, koju je odredbu u sam ugovor s tužiteljem ugradio tuženik, i to u tipskom ugovoru.

96. Ovakvo ponašanje tuženika je protivno svim načelima obveznog prava, pa postojanjem tih ugovornih odredbi i njihovim prihvaćanjem od strane potrošača, tj. ovdje tužitelja, tuženik uvjetuje sklapanje samog ugovora, jeste prema utvrđenju ovog suda u cijelosti, protivno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10.,

- sve ZOO-a, te se ispunjava uvjet iz čl. 296. st. 1. i st. 2. ZOO-a, da se utvrdi ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kao pod toč. I. izreke ove presude. Tuženik je prema utvrđenju ovog suda postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zanemario ravnopravnost u pravnima o obvezama na račun tužitelja, a koja se definitivno ogleda u značajnom povećanju njegove mjesečne obveze za naknadu zbog znatnog rasta valute CHF u odnosu na tadašnju kunu, s čime tužitelj nije bio upoznat, već je uredno izvršavao svoje obveze, a nije mogao utjecati na njihovu visinu, niti je bio upoznat s takvim rastom obveze, a time niti s visinom svoje obveze spram tuženika.

97. Iako u ovom slučaju nema direktne primjene utvrđenja iz pravomoćne kolektivne presude, evidentno je da je ona orijentir vezano za utvrđenja ovog suda u samom ovom pojedinačnom parničom postupku, pa ništetnost ugovaranja valute CHF, jednaka je u svim potrošačkim sporovima, pa tako i u ovom, iako tuženik tužitelju osporava svojstvo potrošača.

98. Sud je utvrdio da je tužitelj u pravu kada navodi da neovisno o tome što se u ovome slučaju radi o ugovoru o operativnom leasingu u kojem nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva nad objektom leasinga od strane primatelja leasinga, a ne o klasičnom ugovoru o kreditu, tužitelj se opravdano poziva na praksu Eurospkog suda koja se tiče zaštite potrošača, jer tužitelj u ovome slučaju uistinu i jest potrošač, kao i da status potrošača tužitelja kao primatelja leasinga nedvojbeno proizlazi iz odredbi Zakona o leasingu koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora koji je predmet ovog postupka (NN-135/2006), gdje u člancima 88. i 90. izričito stoji: "Pojam potrošač

Članak 88.

Pod pojmom potrošač, u smislu ovoga Zakona, podrazumijeva se svaka fizička osoba, primatelj leasinga, koja ima prava i obveze po ugovoru o leasingu. Primjena posebnog zakona

Članak 90.

Osim na temelju odredaba članka 88. i 89. ovoga Zakona, zaštita prava potrošača (fizičkih osoba) provodi se na temelju posebnog zakona kojim se uređuje zaštita potrošača."

99. Nesporno je da iste odredbe postoje i u Zakonu o leasingu koji je danas na snazi (NN-141/13) u člancima 110. i 112., pa sud prihvaća kao točnu tvrdnju tužitelja da tužitelj nesumnjivo u ovome slučaju ima status potrošača i ima potpuno pravo pozivati se na praksu Europskog suda po pitanju zaštite potrošača i na hrvatski Zakon o zaštiti potrošača.

100. Sud je utvrdio da je točna tvrdnja tužitelja da ugovor o operativnom leasingu koji je predmet ovog spora zaključen je dana 02.06.2008., dok se tužitelj, u pogledu toga da se na taj ugovor ne bi primjenjivao Zakon o potrošačkom kreditiranju, poziva na iznimku propisanu Zakonom o potrošačkom kreditiranju, no propušta uočiti da je taj konkretni Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009. godine (NN-75/2009). Dakle, taj Zakon nije bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o operativnom leasingu koji je predmet ovog spora, stoga je pozivanje tuženika na odredbe tog Zakona u potpunosti promašeno.

101. Točno je da se u konkretnom ugovoru ne radi o zajmu, ali da tužitelj mora tuženiku plaćati određenu naknadu za korištenje objekta leasinga, ali je tuženik ovdje iskoristio mogućnost da se stvori neravnoteža među ugovornim stranama po pitanju aprecijacije i deprecijacije tečaja, čiji rezultat je vidljiv u utuženom iznosu usklađenom s provedenim financijskim vještačenjem.

102. Tuženik je tužitelju dao objekt leasinga na korištenje uz naknadu, ono što je u ovome slučaju sporno je upravo način na koji je ta naknada ugovorena tj. sporna je ugovorna odredba koju je u svojim obrascima ugovora unaprijed pripremio tuženik, te je tuženik u ugovor o operativnom leasingu unio odredbu po kojoj će tužitelj biti dužan navedenu naknadu plaćati u određenim novčanim iznosima vezanima uz valutu CHF, pa kada je tečaj CHF porastao, time je porasla i novčana obveza tužitelja tj. naknada koju je tužitelj morao plaćati tuženiku (pri čemu je samo tužitelj oštećen i to znatno), te ovom tužbom i u ovoj parnici traži povrat iznosa koje je tuženik od tužitelja stekao bez osnova, na temelju ništetne odredbe o ugovaranju naknade vezivanjem iznosa te naknade uz valutu CHF, te je samim time jasno da tuženik uistinu jest stekao određene novčane iznose bez osnova, kao što je nesporno i to da je sasvim sigurno u ovom ugovornom odnosu došlo do stvaranja značajne neravnoteže među ugovornim stranama.

103. Nije sporno da je valutna klauzula dopuštena Zakonom o obveznim odnosima, niti je to predmet ovoga postupka, te tužitelj napominje da nije utužio na utvrđenje dopuštenosti ili nedopuštenosti valutne klauzule kao takve, već traži utvrđenje ništetnosti odredbe u odnosu na ugovorenu valutu, jer je ista nedopuštena i nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača s obzirom na to da odredba nije jasna i razumljiva u smislu da odredba ne daje dovoljno informacija, niti je to učinio tuženik na bilo koji drugi prikladan način, a da je tužitelj mogao donijeti razboritu i informiranu odluku.

104. Utvrđenje je ovog suda da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo da mu je prezentiran tekst bez da bi mu se objasnilo i njegovo značenje i učinak. 105. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da je potrošač, da je dokazao ništetnosti dijela ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, gdje se ugovorna obveza tužitelja vezuje uz valutu CHF i njezin tečaj u vrijeme dospjelosti pojedine naknade, da se iz već obrazloženih razloga, a prema odredbama ZOO-a koje je sud naveo u ranijem dijelu obrazloženja ove presude, radi o ništetnim dijelovima ugovora, kako je to sud presudio pod toč. I. izreke ove presude.

106. Sud je utvrdio da je tužitelj u cijelosti uskladio svoj tužbeni zahtjev prema provedenom financijskom vještačenju, kako ukupno potraživanje, tako i pojedinačna, te tijek zatezne kamate na ista, pa je slijedom iznesenog, a primjenom već ranije citiranih odredbi, sud je utvrdio da je osnovan zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim dijelovi ugovornih odredbi kao pod toč. I., izreke ove presude, utvrdivši isto ništetnim iz već obrazloženih razloga koji u bitnome znače da je tuženik ugovaranjem u tipskom ugovoru koji je sam tuženik sastavio i dao tužitelju na potpis, koristio upravo navedene dijelove ugovornih odredbi koji su za tužitelja nerazumljivi vezano uz pravne posljedice koje su za tužitelja nastale, kao i da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da se tim ugovornim odredbama krše osnove obveznog prava i postulata ZOO-a i to prvenstveno: čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10.,

- sve ZOO-a, da je došlo do značajne neravnoteže između ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, ponašanje tuženika čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženika doveo u nepovoljnu poziciju, a time su predmetne odredbe ugovora ništetne, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a.

107. Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a. 108. Činjenica je da kolektivna presuda u sporu "Franak", na isti način utvrđuje ništetnost u skoro istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama gdje je trgovac banka, a ne leasing kuća, a ovaj sud je stava da pravni posao između tužitelja i tuženika u ovoj pravnoj stvari je vrlo lako podvesti pod utvrđenja iz predmetne presude u bitnome, iako se radi o pravnom poslu leasinga, utvrđenja iz pravomoćnih presuda domaćih sudova, kao i EU suda, samo potvrđuje utvrđenje ovog suda vezano uz ništetnost odredbi u dijelu gdje je utvrđena ništetnost valutne klauzule u CHF kojom se utvrđuje visina obveze tužitelja u kunskoj protuvrijednosti, iako se radi o valuti koja nije imala zaštitu kao EUR od strane HNB-a, te tuženik o povećanoj i ukupnoj rizičnosti valute CHF nije ni na koji način upozorio tužitelja.

109. Treba napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta u odredbi čl. 22. ugovaranje valutne klauzule, ali je sud utvrdio da je ugovorena valutne klauzula u CHF za koju tuženik nije tužitelja, kao niti bilo tko drugi, upozorio na posebnu rizičnost te valute, bio razlog da se utvrdi ništetnim u ovoj pravnoj stvari, kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude.

110. Slijedom navedenih obrazloženja, sud je utvrdio da su u cijelosti neosnovani prigovori tuženika koji upiru da predmetni dijelovi ugovornih odredbi kao pod toč. I. iz petita tužbenog zahtjeva i izreke ove presude, gdje tuženik osporava njihovu ništetnost.

111. Imajući u vidu pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.godine, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratit jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud je utvrdio da tužitelj sa svojim kondemnatornim zahtjevom, iako se na njega ne mogu primijeniti direktni učinci utvrđenja iz kolektivne presude, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti valutne klauzule iskazane u CHF. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude ukupan iznos od 6.838,19 EUR, što je utvrđeni iznos više plaćenog zbog ništetnosti dijela ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, te dosudio te iznose tužitelju zajedno sa zateznim kamatama tekućima od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kao u izreci ove presude.

112. Sud na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, kao i što ne zastarijeva pravo na isticanje zastare, pa je i u odnosu na deklaratorni zahtjev prigovor zastare neosnovan, a posebno jer se ne radi o povremenim potraživanjima, već o potraživanju tužitelja s naslova stečenog bez pravne osnove, gdje se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina,

113. Sud na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, kao i što ne zastarijeva pravo na isticanje zastare, pa je i u odnosu na deklaratorni zahtjev prigovor zastare neosnovan, a posebno jer se ne radi o povremenim potraživanjima, već o potraživanju tužitelja s naslova stečenog bez pravne osnove, gdje se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, kao i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako ni za jedan dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara.

114. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove. neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužiteljice zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem.

115. Sud je prihvatio konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva tužitelja kao u podnesku od 29.02.2024. gdje svoje potraživanje usklađuje s provedenim financijskim vještačenjem i iskazuje u EUR kao službenoj valuti Republike Hrvatske, unatoč protivljenju tuženika, jer je preinačenje i usklađenje nastalo u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. i čl. 191. st. 1. I st. 2. – sve ZPP-a, pa se takvom preinačenju, kako to navodi sam ZPP, tuženik ne može niti protiviti.

116. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. II. i III. izreke ove presude.

117. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja, sudske pristojbe na tužbu, i sudske pristojbe na presudu.

118. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 16.09.2022., ročište 10.10.2022., ročište 02.02.2023., ročište 19.10.2023., podnesak 29.02.2024., ročište 20.02.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova; ročište 23.01.2025. – 50 bodova, što čini ukupno 750 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 1.500,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 375,00 EUR, te čini zbir od 1.875,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak predujma za financijsko vještačenje u zatraženom iznosu od 265,44 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 42,41 EUR, te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 114,83 EUR pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 2.297,69 EUR i dosuđen tužitelju u cijelosti, kao pod toč. III. izreke ove presude.

119. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 07. travnja 2025. godine pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3. Ovršnog zakona .

120. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 07. travnja 2025. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje o naplati sudske pristojbe na presudu u iznosu od 114,83 EUR

2. tuženiku po pun.