REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj: Povrv-167/2024-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, protiv tuženika GS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Darko Belaić, odvjetnik, radi isplate, 4 travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi izdanom od strane javnog bilježnika Zinke Batušić-Šlogar posl. broj UPP/OS-Ovrv-1164/2022 od 30. kolovoza 2022. djelomično se održava na pravnoj snazi pod točkom I. gdje je naloženo ovršeniku, ovdje tuženiku GS, da ovrhovoditelju, ovdje tužitelju Gradu Zagrebu, na temelju vjerodostojne isprave i to: izvadak iz poslovnih knjiga, 5011010280003, namiri tražbinu u iznosu od 65,70 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku:
-na iznos od 5,47 EUR od 7. lipnja 2021.,
-na iznos od 5,47 EUR od 7. lipnja 2021.,
-na iznos od 5,47 EUR od 7. lipnja 2021.,
-na iznos od 5,47 EUR od 7. lipnja 2021.,
-na iznos od 5,47 EUR od 6. svibnja 2021.,
-na iznos od 5,47 EUR od 6. lipnja 2021.,
-na iznos od 5,47 EUR od 6. srpnja 2021.,
-na iznos od 5,47 EUR od 6. kolovoza 2021.,
-na iznos od 5,47 EUR od 6. rujna 2021.,
-na iznos od 5,47 EUR od 6. listopada 2021.,
-na iznos od 5,47 EUR od 6. studenoga 2021.,
-na iznos od 5,47 EUR od 6. prosinca 2021.,
pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke na račun ovrhovoditelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR02, s pozivom na broj 04225260-0220071, sve u roku od 15 dana.
II Ukida se djelomično platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Zinke Batušić-Šlogar posl. broj UPP/OS-Ovrv-1164/2022 od 30. kolovoza 2022. u dijelu gdje je naloženo ovršeniku, ovdje tuženiku da ovrhovoditelju, ovdje tužitelju plati troškove ovršnog postupka u iznosu od 24,89 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 31,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. travnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Na prijedlog ovrhovoditelja javni bilježnik Zinka Batušić-Šlogar je 30. kolovoza 2022. donijela rješenje o ovrsi pod brojem UPP/OS-Ovrv-1164/2022, u kojem je pod točkom 1 naložila ovršeniku platež predmetne svote zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je pod točkom 2 odredila ovrhu toga potraživanja protiv ovršenika.
2. U zakonskom roku ovršenik je uložilo prigovor u kojem pobija rješenje o ovrsi u cijelosti, ističe da iz priloženog izvadak iz poslovnih knjiga nije razvidno na što se odnosi utužena tražbina te za slučaj preciziranja od strane ovrhovoditelja, ovršenik pridržava pravo činjeničnog i pravnog očitovanja i prilaganja/predlaganja dokaza. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, promašene pasivne legitimacije, osporava osnov i visinu tražbine u cijelosti te ističe i prigovor zastare. Stoga smatra rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u cijelosti neosnovanim u pogledu glavnice, kamate te troškova. Povodom istog prigovora sud je stavio izvan snage naprijed spominjano rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, dok je glede dijela kojim je naložen platež nastavljen postupak po pravilima parničnog postupka, analogan platnom nalogu.
3. Budući da se u ovom predmetu tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR, to se postupak proveo prema odredbama koje vrijede za postupke u sporovima male vrijednosti i to iz čl. 461.a st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) pri čemu je sud imao na umu da niti jedna od stranaka nije podnijela obrazloženi prijedlog da se održi ročište, a sud smatra da se pravično vođenje postupka može osigurati bez održavanja ročišta, te temeljem dokumentacije u spisu sve sukladno st. 4. istog članka.
4. Tužitelj u svojem podnesku od 30. siječnja 2023. navodi da se utužena tražbina odnosi se na naknadu za korištenje bez pravnog osnova 2/8 dijela poslovnog prostora na adresi u [adresa], površine 33,00 m2, u razdoblju od siječnja do prosinca 2021. Tužitelj ističe da je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik 2/8 dijela predmetnog prostora upisanog u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], etaža br. 7. Zgrada u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor je temeljem ranijih propisa bila nacionalizirana, te je u odnosu na istu, odnosno njezine posebne dijelove, pred nadležnim tijelom tužitelja vođen upravni postupak sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (dalje: ZON) pod klasom: UP/I-942-01/97- 11/286, temeljem zahtjeva fizičkih osoba, ovlaštenika povrata. Postupak je u odnosu na 6/8 dijela predmetnog poslovnog prostora pravomoćno okončan na način da je djelomičnim rješenjem od 23. listopada 2012., koje je postalo pravomoćno dana 20. ožujka 2019. navedeni suvlasnički udio vraćen fizičkim osobama, dok je u odnosu na preostale 2/8 dijela, povodom zahtjeva Republike Hrvatske temeljem članka 77. ZON- a, vođen novi postupak u kojem je nadležno tijelo tužitelja donijelo rješenje klasa: UP/I- 942-02/21-11/17 dana 25. studeni 2022. Navodi da je prije pokretanja upravnog postupka i sve do pravomoćnosti djelomičnog rješenja klasa: UP/I-942-01/97-11/286 od 23. listopada 2012. tužitelj bio predmnijevani vlasnik cijelog poslovnog prostora i ovlašten njime upravljati temeljem ranijih propisa, a nakon pravomoćnosti spomenutog rješenja i sve do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pod klasom UP/I-942- 02/21-11/17 to je ovlašten u odnosu na preostale 2/8 prostora. Dokaz tome je i njegov upis kao vlasnika prostora u zemljišne knjige u 2/8 dijela uz zabilježbu postupka povrata. Ističe da je odredbom čl. 3. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada (Službeni list SFRJ br. 43/45. i 57/65. - NN 52/73.) bilo propisano da na posebnom dijelu zgrade u društvenom etažnom vlasništvu pravo raspolaganja stječe općina. Sukladno navedenom Zakonu pravo raspolaganja na nekretninama u društvenom vlasništvu davalo je ovlaštenje svom nosiocu da može koristiti nekretninu, da može to svoje pravo korištenja prenositi na drugoga, te da može raspolagati nekretninom tako da ju može i otuđiti iz društvenog vlasništva. Također navodi i da je odredbom čl. 1. i čl. 4. Zakona o spajanju općina s područja Gradske zajednice Zagreb i prestanka Gradske zajednice Zagreb (NN 47/90) propisano da se pojedine općine spajaju u općinu Grad Zagreb te da sve nekretnine, prava i obveze općina postaju nekretnine, sredstva, prava i obveze Grada Zagreba. Također, člankom 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (NN 90/92, 94/93, 117/93) određeno je da će općine, gradovi i županije utemeljeni sukladno Zakonu o područjima županija, gradova i općina, preuzeti nekretnine, te prava i obveza dosadašnjih općina čiji su sljednik najkasnije do 31.ožujka 1994. godine, dok je člankom 67., a u svezi s čl. 87. propisano da sve pokretne i nepokretne stvari kojima upravlja Grad Zagreb čine njegovu imovinu. Navodi da je isto propisano i čl. 33. Zakona o Gradu Zagrebu (NN 90/92), dok je člankom 42. propisano da nekretnine, prava i obveze općine Grad Zagreb preuzima Grad Zagreb, kao pravni sljednik. Tužitelj navodi da temeljem ranijih propisa upravljao predmetnim prostorom što je razvidno iz djelomičnog rješenja od 23. listopada 2012. u kojem se navodi da je tužitelj imao zaključen ugovor o zakupu za predmetni prostor i to upravo sa tuženikom. Tužitelj navodi da je ugovor o zakupu otkazao Zaključkom gradonačelnika od 20. srpnja 2017. zbog tuženikovog neplaćanja zakupnine, a tuženik je posjed prostora zadržao i nastavio ga koristiti, unatoč pozivu tužitelja dopisom od 25. srpnja 2017. da ga vrati. U međuvremenu je tuženik odjavio svoj obrt za obavljanje postolarske djelatnosti 4. lipnja 2021. Tužitelj smatra da je tuženik u utuženom razdoblju koristio predmetni poslovni prostor bez pravne osnove, isti je dužan naknaditi tužitelju svu korist koju je imao od njegovog posjedovanja u 2/8 dijela, a koja korist je određena sukladno visini zakupnine koju bi inače morao plaćati tužitelju da je sa njim imao sklopljen ugovor o zakupu u utuženom razdoblju, sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba br. 6/16, 11/16, 13/17, dalje: Zaključak), donesenom na temelju članka 8. Odluke o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora (Službeni glasnik Grada Zagreba br. 10/12), koja odluka je pak donesena na temelju članka 6. stavka 5. i članka 42. stavka 2. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora (NN 125/11, 64/15 i 112/18), sve sukladno odredbi čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, podredno čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je u točki II. Zaključka propisano je da se zakupnina određuje primjenom sljedećih kriterija: četvornom metru korisne površine poslovnog prostora, zoni u kojoj se poslovni prostor nalazi i djelatnosti koja se u poslovnom prostoru obavlja, a prema ˝Tablici za izračun visine zakupnine˝, koja se nalazi u prilogu 1 Zaključka. Tužitelj napominje da je tuženiku prilikom sklapanja ugovora o zakupu odobrena minimalna zakupnina po m2 budući da je obavljao deficitarnu i niskoakumulativnu djelatnost. Tako mu je bila odobrena zakupnina u iznosu od 2,00 kn/m2, a nakon prestanka ugovora o zakupu tužitelj ga je zadužio sa iznosom naknade za korištenje prostora u visini minimalne zakupnine po m2 za zonu u kojoj se nalazi prostor po tada važećem Zaključku, dakle niže od one koja bi mu pripadala za obavljanje postolarske djelatnosti u predmetnom prostoru. Tako je tuženik zadužen za iznos naknade u visini 4 kn/m2, sukladno podtočki 7. točke II. Zaključka kojom je određena visina zakupnine za ateliere, političke stranke, udruge građana, ustanove, zaklade, umjetničke organizacije i vjerske zajednice, a ne u iznosu od 15,70 kn/m2 koliko bi po ˝Tablici za izračun visine zakupnine˝ iznosila naknada za III. zonu u kojoj se nalazi prostor. Na obračunatu naknadu za bespravno korištenje se od siječnja 2014. obračunava i PDV, sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16) i Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost (NN 79/13). Slijedom navedenog, mjesečni iznos naknade za bespravno korištenje 2/8 predmetnog poslovnog prostora, u razdoblju od siječnja do prosinca 2021.g. obračunava se kako slijedi: površina: 33,00 m2, zona: III, pa onda 33,00 m2 x 4,00 kn = 17,52 EUR/132,00 HRK[1] x 25% (vlasništvo tužitelja) = 4,38 EUR/33,00 HRK + 1,09 EUR/8,25 HRK[1] (25% PDV-a) = 41,25 kn / 5,47 EUR. Stoga predlaže da sud održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Zinke Batušić-Šlogar iz Sesveta posl.br. Ovrv-1164/22 od 30. kolovoza 2022., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 65,64 EUR/494,56 HRK[1] , sukladno konverziji HRK u EUR s obzirom na promjenu važeće valute Republike Hrvatske iz HRK u EUR, a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos kao u izreci presude pod točkom I.
5. Tuženik tijekom postupka navodi da tužitelj sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO- a može zahtijevati vraćanje ostvarene koristi od tuženika samo u slučaju da je u tuženikovu imovinu prešla imovina tužitelja, a što u ovom postupku nije slučaj jer se nije dogodio prijelaz tužiteljeve imovine u imovinu tuženika. Navodi da tužitelj nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora već su vlasnici istog treće osobe (fizičke osobe i Republika Hrvatska) pa se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu vlasnika stvari i nevlasnika koji se tom stvari koristio, dakle nije bilo prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika pa tužitelju ne pripada pravo na povrat neosnovano stečenog, pa smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Danom pravomoćnosti (20. ožujka 2019.) djelomičnog rješenja Grada Zagreba od 23. listopada 2012. sukladno odredbi čl. 126. st. 1. i st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasnici predmetnog poslovnog prostora postale su treće osobe pa tužitelj nije titular podnošenja zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove pa je prigovor nedostatka aktivne legitimacije osnovan. Navodi da tužitelj nije vlasnik poslovnog prostora kao niti suvlasničkog dijela od 2/8 dijela, a u svakom slučaju nije predmijevani vlasnik poslovnog prostora te tuženik navedeno poriče u cijelosti. Navodi da raniji vlasnici i njihovi nasljednici u postupku povrata nisu podnijeli zahtjev za povrat suvlasničkog dijela od 2/8 dijela pa je navedeni suvlasnički dio sukladno odredbi čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u vlasništvu Republike Hrvatske, a ne tužitelja. Ističe da nedostatak aktivne legitimacije tužitelja dokazuje zk. izvadak i isprave koje je tužitelj dostavio u spis uključujući i rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko-pravne poslove Klasa: UP/I-942-02/21-11/17, Urbroj: 251-04-01/039-22-6 od 25. studenoga 2022. kojim je Republika Hrvatska stekla pravo vlasništva 2/8 dijela predmetnog poslovnog prostora. Tuženik napominje da odluka o stjecanju prava vlasništva za suvlasnički dio od 2/8 dijela predmetnog poslovnog prostora u postupku povrata ima deklaratorni učinak jer je Republika Hrvatska sukladno odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u vezi čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine stekla pravo vlasništva suvlasničkog dijela od 2/8 dijela predmetne nekretnine temeljem zakona, dakle samim ispunjenjem zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva. Navodi da iz povijesnog zk izvatka proizlazi da se tužitelj u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora nezakonito upisao kao suvlasnik 2/8 dijela predmetnog poslovnog prostora radi čega je Republika Hrvatska na takav nezakonit upis podnijela prigovor pod br. Z-54487/22 koji je usvojen pa tužitelj nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Stoga ponavlja da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove niti u suvlasničkom omjeru od 2/8 dijela za koji tvrdi da je navodno vlasnik, odnosno predmijevani vlasnik pa je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Tuženik ističe da bi tužitelj imao pravo na isplatu s naslova stjecanja bez osnove sukladno odredbi čl. čl. 1111. st. 1. ZOO-a, isti bi morao biti vlasnik ili predmjevani vlasnik poslovnog prostora, a što nesporno nije. Osnovanost prigovora nedostatak aktivne legitimacije potvrđuje presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- x-904/2017-2 od 8. siječnja 2020. u kojoj je zauzet stav da nije osnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj, koji nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, zahtjeva isplatu mjesečnih iznosa u visini najamnine (zakupnine), s osnova bespravnog korištenja prostora, u razdoblju u kojem više nije imao niti ugovornu osnovu za takav zahtjev budući da je ugovor o zakupu prestao, a koji je u ovom slučaju nesporno prestao pravomoćnošću djelomičnog rješenja o povratu. Tuženik se poziva i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-199/2021-2 od 2. ožujka 2021. koja potvrđuje da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije osnovan. Kako je ugovor o zakupu 26. studenoga 1999. raskinut 20. ožujka 2019. kada je utvrđena pravomoćnost djelomičnog rješenja Grada Zagreba Klasa: UP/I-942-01/97-11/286, Urbroj: 251-14- 02/407-12-55 od 23. listopada 2012., to tuženik više nije aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove za razdoblje nakon pravomoćnosti djelomičnog rješenja o povratu kojeg ovlaštenik može biti samo vlasnik, a što tužitelj nesporno nije. Smatra da samo vlasnik može zahtijevati naknadu s naslova stjecanja bez osnove, a kako tužitelj nije vlasnik poslovnog prostora, već su vlasnici treće osobe, a što je tužitelju bilo nesporno poznato, to je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Navodi da tužitelj nije dokazao sve zakonske pretpostavke iz čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to pravni temelj i istinit način stjecanja nekretnine iz kojih bi se utvrdio da je predmijevani vlasnik poslovnog prostora. Ističe da je tužitelj u predmetu koji se vodi kod Trgovačkog suda Zagrebu posl. broj P-2531/17 pravomoćnom presudom od 11. ožujka 2021. u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom radi iseljenja tuženika iz predmetnog poslovnog prostora. Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj presudi od 11. ožujka 2021. usvojio je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja upravo iz razloga jer tužitelj nije vlasnik, a niti predmijevani vlasnik poslovnog prostora. Navodi da u situaciji kada je u upravnom postupku na temelju Zakona o naknadi odlučeno a se predmetni poslovni prostor vraća u vlasništvo prijašnjem vlasniku, tužitelj se više ne može smatrati predmnijevanim vlasnikom tih nekretnina u smislu odredbe čl. 166. ZVDSP-a, obzirom da je ovlaštenik naknade, s danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva postao vlasnik navedenih nekretnina sukladno odredbi čl. 126. st. 1. i 2. ZVDSP-a. Ističe da aktivna legitimacija tužitelja ne proizlazi niti iz odredbe čl. 13. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02- dalje: Zakon o naknadi) budući da ta odredba regulira pitanje pasivne legitimacije tužitelja u upravnom postupku, a ne i pitanje njegove aktivne legitimacije u postupku koji se vodi povodom vlasničke tužbe predmnijevanog vlasnika u kojoj zahtjeva naknadu s naslova stjecanja bez osnove. Ističe da djelomično rješenje Grada Zagreba Klasa: UP/I-942-01/97- 11/286, Urbroj: 251-14-02/407-12-55 od 23. listopada 2012. postalo pravomoćno 20. ožujka 2019. dakle prije podnošenja prijedloga za ovrhu i za tražbine nakon pravomoćnosti toga rješenja tako da u trenutku podnošenja istog tužitelj nije bio aktivno legitimiran za podnošenje zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove. Tuženik navodi da aktivna legitimacija tužitelja mora postojati prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu, a koji je predan 14. siječnja 2021. ali i tijekom cijelog postupka, a izostanak iste ima učinak odbijanja tužbenog zahtjeva što se predlaže u ovom postupku bez provedbe daljnjeg dokaznog postupka. Poziva se na stajališta u presudi Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-6044/2018-2 od 15. siječnja 2019., te pravomoćne presude Trgovačkog suda Zagrebu br. P-2531/17 od 11. ožujka 2021. Ističe i da je tuženik u prijedlogu za ovrhu naznačen kao fizička osoba, a kako tužitelj utužuje tražbine nastale iz djelatnosti obavljanja obrta kojeg nije naznačio u prijedlogu za ovrhu, to je prigovor promašene pasivne legitimacije osnovan. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti obzirom da se način i metodologija utvrđenja iste ne može ispitati. Tuženik osporava primitak utuženih računa tako da na iste nije niti mogao prigovoriti pa se osporava visina zakupnine koju tužitelj utvrđuje kao naknadu s naslova stjecanja bez osnove te ostaje kod prigovora zastare. Vezano za navode tužitelja da je visinu mjesečne zakupnine utvrdio temeljem točke II podtočke 7. Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor kojom je propisana zakupnina za atelijere, političke stranke, udruge građana, ustanove, zaklade, umjetničke organizacije i vjerske zajednice za zonu III. u iznosu od 4,00 kn po m2. Navodi da tuženik ne obavlja djelatnost iz točke II podtočke 7. Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor već obavlja postolarsku djelatnost koja je uvrštena u Popis tradicijskih, a deficitarnih djelatnosti pa je iznos zakupnine neosnovano i netočno utvrđen. Navodi i da se poslovni prostor nalazi u uličnom objektu i u podrumu pa prema točki II podtočki 6. i podtočki 7. Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor zakupnina se obračunava u iznosu umanjenom za 50% , a koji iznos se umanjuje za daljnjih 40% jer tuženik obavlja postolarsku djelatnost iz Popisa tradicijskih, a deficitarnih djelatnosti pa je tužitelj neosnovano i netočno utvrdio iznos mjesečne zakupnine pozivanjem na pogrešnu odredbu Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor pritom ne uzimajući u obzir priznata umanjenja zbog djelatnosti koju je tuženik obavljao u predmetnom poslovnom prostoru uz napomenu da se dospijeće tražbine ne može ispitati pa je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u i to izvadak iz poslovnih knjiga uz kamatni list (list 13-16), izvadak iz zemljišne knjige povijesni prikaz za predmetnu nekretninu sa stanjem na dan 27. siječnja 2023. (list 49-61), djelomično rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, Odjela za upravno-pravne poslove od 23. listopada 2012. (list 62-67), rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko pravne poslove od 25. studenoga 2022. (list 68-72), zaključak Grada Zagreba, Komisije za poslovni prostor od 17. ožujka 1993. (list 74- 75), Ugovor o zakupu poslovnog prostora između tužitelja i tuženika od 26. studenog 1999. (list 76-78), zaključak gradonačelnika Grada Zagreba od 20. srpnja 2017. (list 79), dopis Grada Zagreba, Odjela za poslovni prostor i poslove zakupa od 25.07.2017. s povratnicom (list 80-81), očitovanje tuženika od 18. kolovoza 2017. na otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora (list 82-83), izvadak iz obrtnog registra za tuženika (list 84), zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor sa izmjenama i dopunama (list 86-95), izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu sa stanjem na dan 6. ožujka 2023. (list 114-117).
7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
8. Među strankama su sporni aktivna i pasivna legitimacija, osnova i visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.
9. Uvidom u ugovor o zakupu poslovnog prostora od 26. studenog 1999. klasa: 372-01/98-12/52, Ur. broj: 251-17-04-1/99-3 (list 76-78) utvrđeno je da su ga sklopili tužitelj kao zakupodavac i tuženik kao zakupnik. Predmet zakupa je poslovni prostor površine 33 m2 koji se sastoji od jedne prostorije, WC-a i drvarnice, a nalazi se u [adresa] i to u objektu koji je predmet naknade na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19- dalje: ZNI).
10. Uvidom u zaključak gradonačelnika Grada Zagreba klasa: 372-01/17- 01/1419, Ur. broj: 251-03-02-17-2 od 20. srpnja 2017. (list 79) utvrđeno je da je taj ugovor otkazan. Utuženo potraživanje se odnosi na 2021. odnosno na razdoblje nakon što je ovaj ugovor otkazan pa tužiteljevo potraživanje ne predstavlja zakupninu nego se radi o potraživanju s osnove uporabe tuđe stvari u svoju korist.
11. Članak 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da kada je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj nadoknadi korist koju je imao od uporabe. Stoga naknadu za korištenje poslovnog prostora od osobe koja ga koristi bespravno u tom smislu može potraživati samo vlasnik tog poslovnog prostora.
12. Djelomičnim rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko- pravne poslove i imovinu Grada Klasa: UP/I-942-01/97-11/286, Ur. broj: 251-14- 02/407-12-55 od 23. listopada 2012. (list 62-67) koje je postalo pravomoćno **.**.2019., PS i VS je vraćeno svakome 3/8 suvlasničkog dijela predmetne nekretnine i to poslovni prostor u podrumu zgrade, koji se sastoji od jedne prostorije, WC-a i drvarnice ukupne površine 33,00 m2, s kojim poslovnim prostorom su neodvojivo povezani odgovarajući suvlasnički dijelovi zgrade u [adresa] popisni broj 3298 i dvorište [adresa], sve izgrađeno na zemljištu oznake k. č. br. [katastarska čestica] površine 524 m2 koja je upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Navedeno rješenje je donio tužitelj po navedenom uredu, a osim toga je i dostavljeno tužitelju putem Stručne službe gradske uprave, a osim toga je i dostavljeno tužitelju kako to proizlazi iz dostavne naredbe pa je tužitelj u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga 27. srpnja 2022., a ne 14. siječnja 2021. kako navodi tuženik, znao i morao znati da je predmetni poslovni prostor vraćen ranijim vlasnicima ili njihovim nasljednicima PS i VS u odnosu na 6/8 suvlasničkog dijela (svakome 3/8 suvlasničkog dijela).
13. Međutim, tužitelj niti ne traži od tuženika naknadu za korištenje bez pravnog osnova predmetnog poslovnog prostora za navedenih 6/8 suvlasničkog dijela koji su vraćeni PS i VS, već za preostalih 2/8 suvlasničkog dijela.
14. Rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko pravne poslove od 25. studenoga 2022. (list 68-72) Klasa: UP/I-942-02/21-011/17, Ur. broj: 251-04-01/039-22-6 utvrđeno je da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva 2/8 suvlasničkog dijela predmetne nekretnine i to sukladno odredbi čl. 77. ZNI-a, s obzirom da za navedeni suvlasnički dio zahtjev za povrat nije podnesen.
Pravomoćnost navedenog rješenja nije iskazana.
15. Među strankama nije sporno da je predmetni poslovni prostor upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige povijesni prikaz za predmetnu nekretninu sa stanjem na dan 27. siječnja 2023. (list 49-61) utvrđeno je da se radi o k. č. br. [katastarska čestica] u naravi kuća popisni broj 3298 i dvorište [adresa], površine 16 čhv odnosno 524 m2 koja je upisana u list A, k. o. [katastarska općina], z. k. ul. [broj ZK uloška]. Na toj nekretnini postoji etažno vlasništvo s neodređenim omjerima, a predmetni poslovni prostor je upisan u list B pod 7. kao suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-7) - poslovni prostor u podrumu zgrade, koji se sastoji od jedne prostorije, WC-a i drvarnice ukupne površine 33,00 m2 neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine u listu A. Kao suvlasnici ovog suvlasničkog dijela upisani su PS i VS, svaki kao suvlasnik u 3/8 dijela što je ukupno 6/8 dijela. U odnosu na preostali suvlasnički dio od 2/8 dijela vidljivo je da je na navedenog suvlasničkom dijelu 23. listopada 2017. uknjiženo pravo vlasništva Grada Zagreba, ovdje tužitelja, na temelju odredbe čl. 17. Pravilnika pod brojem Z-55493/2017, a istog dana je zaprimljena i zabilježba postupka povrata koji se vodi pri Gradskom uredu za imovinsko-pravne poslove Grada Zagreba pod brojem Klasa: UP/I-942-01/97-11/286 i Klasa: UP/I-942-02/21-011/17, te je 12. listopada 2022. zaprimljena zabilježba prigovor Republike Hrvatske u postupku povezivanja zaprimljen pod posl. br. Z-54487/22. S time da je 23. listopada 2017. provedena uknjižba brisanja društvenog vlasništva na cijeloj predmetnoj nekretnini pod brojem Z-55493/2017 na temelju odredbe čl. 15 i čl. 17 Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine - etažnog vlasništva, međuvlasničkog ugovora za stambenu zgradu u [adresa], s pripadajućim popisom zajedničkih dijelova i uređaja stambene zgrade i popisom suvlasnika s utvrđenim suvlasničkim dijelovima i udjelom u troškovima održavanja, od 1. veljače 2002., ugovora o upravljanju zgradom u [adresa], br. 3411-379/02 od 21. veljače 2002., popisa objekata u zgradi 0099775, ovjerene preslike zapisnika i prijepisa zapisnika OGSZ-a posl. br. Z-55493/17 od 26. kolovoza 2021. o održanoj raspravi i istovremeno održanom očevidu na licu mjesta u [adresa], kao i na temelju odredbe čl. 367 i čl. 370 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
16. Međutim, iz izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu, povijesni prikaz, sa stanjem na dan 6. ožujka 2023. (list 114-117) razvidno je da je što se tiče navedenog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine od 2/8 dijela da je temeljem zahtjeva zaprimljenog 21. studenoga 2022. brisana zabilježba postupka povrata koji se vodi pri Gradskom uredu za imovinsko-pravne poslove Grada Zagreba pod brojem Klasa: UP/I-942-01/97-11/286 i Klasa: UP/I-942-02/21-011/17, te je na temelju odredbe čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine uknjiženo pravo vlasništva Republike Hrvatske, što je riješeno 22. veljače 2023. Dakle, Republika Hrvatska je vlasnik suvlasničkog dijela predmetne nekretnine u 2/8 dijela od 21. studenoga 2022. sukladno čl. 116 Zakona o zemljišnim knjigama (NN 63/19, 128/22, 155/23 i 127/24) koji propisuje da je za odlučivanje u prijedlogu za upis mjerodavno stanje u trenutku kada je taj prijedlog stigao zemljišnoknjižnom sudu.
17. Što se tiče aktivne legitimacije tužitelja u ovom postupku ovdje treba razlikovati stjecanje prava vlasništva određene nekretnine od strane Republike Hrvatske temeljem odredbe iz članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131,00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19 dalje ZON) i pravo jedinica lokalne samouprave, pa tako i tužitelja, da daje u zakup i poduzima druge radnje upravljanja poslovnim prostorom koji je bio u društvenom vlasništvu s pravom korištenja tih teritorijalnih jedinica.
18. Naime, čl. 77. ZON-a propisuje da imovina koja je predmet naknade na temelju odredaba ZON-a, a za koju nije podnesen zahtjev za naknadu ili je zahtjev pravomoćno odbijen postaje vlasništvo Republike Hrvatske. Međutim, odredbom članka 41. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora (NN broj 125/11, 64/15 i 112/18 dalje: ZZKPP) propisano je da jedinice lokalne samouprave imaju to pravo sve do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi na temelju Zakona o naknadi, slijedom čega proizlazi da stjecanje prava vlasništva nekretnine od strane Republike Hrvatske ne isključuje pravo jedinice lokalne samouprave, u ovom slučaju Grada Zagreba, na naplatu zakupnine za predmetni poslovni prostor ili naknade za bespravno korištenje i to sve do pravomoćnosti odluke u postupku po ZON-u, odnosno do upisa Republike Hrvatske kao suvlasnika predmetne nekretnine u 2/8 dijela, što je ovdje slučaj.
19. S time da ovdje valja reći da tužitelj u ovom postupku traži od tuženika naknadu za korištenje bez pravnog osnova 2/8 suvlasničkog dijela predmetnog poslovnog prostora u razdoblju od siječnja do prosinca 2021. U navedenom razdoblju u zemljišnim knjigama kao vlasnik je bio upisan Grad Zagreb, a Republika Hrvatska je postala vlasnik tek upisom od 21. studenoga 2022., kako je već rečeno.
20. Stoga sud smatra da je Grad Zagreb, ovdje tužitelj, kao obveznik naknade, odnosno onaj u čijoj se imovini poslovni prostor nalazio za vrijeme trajanja upravnog postupka povrata oduzete imovine, aktivno legitimiran kao tužitelj u parnicama pokrenutim protiv bespravnih korisnika, pa tako i protiv tuženika, a radi naplate naknade za korištenje poslovnog prostora koji je predmet upravnog postupka povrata temeljem ZON-a sve do pravomoćnog okončanja upravnog postupka, pri čemu je sud imao na umu da okončanje postupka predstavlja tek pravomoćno rješenje kojim se utvrđuje vlasništvo Republike Hrvatske ili treće osobe. Ponavlja se da je Republika Hrvatska upisana kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišne knjige 21. studenoga 2022.
21. Što se tiče pasivne legitimacije tuženika, ovdje valja ponoviti da je tuženiku kao obrtniku otkazan Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 26. studenoga 1999. (list 76-78) zaključkom tužitelja od 20. srpnja 2017. (list 79), koji je upućen tuženiku 25. srpnja 2017., a što je isti zaprimio 1. kolovoza 2017. (list 80-81). Nakon toga je tuženik po punomoćniku osporavao otkaz Ugovora o zakupu, te predložio ukidanje zaključka od 20. srpnja 2017. (list 82-83), međutim do navedenoga očito nije došlo, s obzirom da niti jedna od stranaka ne tvrdi suprotno. Sud je izvršio uvid u svu navedenu dokumentaciju.
22. Stoga, kako tužitelj potražuje od tuženika naknadu za korištenje bez pravnog osnova predmetnog poslovnog prostora u navedenih 2/8 suvlasničkog dijela, odnosno potraživanje se temelji na naknadi uporabom tuđe stvari u svoju korist, kako je već obrazloženo pod točkama 10. i 11. obrazloženja, to je neosnovan prigovor pasivne legitimacije tuženika u ovom postupku.
23. Što se tiče osnove i visine tužbenog zahtjeva tužitelja, ovdje valja reći da je tuženik u navedenom poslovnom prostoru na adresi [adresa], a koji poslovni prostor se nalazi u 3. zoni, obavljao postolarsku poslovnu djelatnost, te je ugovorena visina zakupnine od 66,00 HRK mjesečno, odnosno 2,00 HRK mjesečno, s obzirom da poslovni prostor ima ukupnu površinu od 33 m2, a kako to proizlazi iz ranije navedenog Ugovora o zakupu poslovnog prostora između stranaka.
24. Dakle, zakupnina između stranaka je bila ugovorena u manjem iznosu nego to propisuje Zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor sa izmjenama i dopunama od 13. srpnja 2016. (list 86-95), dakle nakon sklapanja Ugovora između stranaka. Niti jedna od stranaka nije u spis dostavila Zaključak o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor, koji bi vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka (26. studeni 1999.).
25. Međutim, iz Zaključka Grada Zagreba, Komisije za poslovni prostor od 17. ožujka 1993. (list 74-75) razvidno je da je tuženiku već navedenim Zaključkom odobreno obavljanje postolarske djelatnosti kao zakupcu poslovnog prostora na istoj adresi [adresa], te je u istome navedeno da će se novi Ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključiti s minimalnom zakupninom.
26. Međutim, kako se ovdje radi o korištenju bez pravnog osnova predmetnog poslovnog prostora, odnosno naknadi za takvo neovlašteno korištenje, s obzirom da je Ugovor između stranaka otkazan Zaključkom od 20. srpnja 2017., kako je već rečeno to se onda ovdje ne radi o zakupnini, već o uporabi tuđe stvari u svoju korist, kako je također već rečeno.
27. Stoga sud smatra da je tužitelj, koji je tuženiku obračunao naknadu u minimalnom iznosu od 4,00 HRK, za 3. zonu, u kojoj zoni se navedeni poslovni prostor nalazi, a sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor od 13. srpnja 2016., ustvari navedenu naknadu obračunao u manjem iznosu nego što se propisuje navedenim zaključkom za 3. zonu, za deficitarne djelatnosti, što je bila ranija postolarska djelatnost tuženika. Dakle, kada se obračuna površina predmetnog poslovnog prostora od 33 m2, te minimalna cijena zakupa po m2 od 4,00 HRK, dobije se 33 m2 x 4,00 HRK=132,00 HRK što iznosi 17,52 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE). Kada se navedeni iznos od 17,52 EUR pomnoži sa suvlasničkim dijelom, kojega je tužitelj bio suvlasnik u 2/8 dijela u utuženom periodu od siječnja do prosinca 2021., odnosno od 25 % suvlasničkog dijela, što bi onda iznosilo 4,38 EUR, te kada se na navedeni iznos obračuna 25 % PDV-a u iznosu od 1,09 EUR dobije se iznos od 5,47 EUR, kako to i potražuje tužitelj. Sud također smatra da tužitelj ima pravo i na zatezne kamate temeljem čl. 1115. ZOO-a, od dana stjecanja, s obzirom da sud smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj jer se isti neovlašteno koristio navedenim poslovnim prostorom nakon što mu je otkazan Ugovor o zakupu. Stopa zatezne kamate se obračunava temeljem čl. 29. ZOO-a. Stoga je neosnovan prigovor tuženika vezan za osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.
28. Što se pak tiče prigovora zastare potraživanja tužitelja, kako je već rečeno, ovdje se radi o uporabi tuđe stvari u svoju korist. Sud smatra da u navedenom slučaju vrijedi opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, stoga je neosnovan prigovor zastare tuženika.
29. Stoga je sud temeljem svega navedenoga sukladno čl. 451. st. 3. ZPP-a održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Zinke Batušić- Šlogar posl. broj UPP/OS-Ovrv-1164/2022 od 30. kolovoza 2022. u dijelu kako je navedeno u točki I izreke presude.
30. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, za napomenuti je kako o zahtjevu za naknadu troškova postupka u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom. U konkretnom slučaju donošenjem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika postupak nije završen, već je on završen tek donošenjem presude.
31. Nadalje, imajući u vidu da je povodom prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave rješenjem ovoga suda rješenje javnog bilježnika stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha i ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, cjelokupni postupak ima se smatrati jedinstvenim parničnim postupkom koji je započeo podnošenjem tužbe za izdavanje platnog naloga, pa se o troškovima cijelog postupka odlučuje jedinstvenom odlukom (bez razlučivanja troškova ovršnog postupka od troškova parničnog postupka). Zbog navedenog, sud je ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi u dijelu kojim je odlučeno o troškovima ovršnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja rješenja o ovrsi do isplate (točka II. izreke), te je o troškovima cijelog postupka odlučio ovom odlukom.
32. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi trošak u iznosu od 31,53 EUR.
33. Trošak tužitelja se sastoji od troška ovršnog postupka na ime javnobilježničke nagrade u iznosu od 19,91 EUR, što uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 4,98 EUR ukupno iznosi 24,89 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) priznata u iznosu od 6,64 EUR odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23), jer je presuda posl. br. Povrv-241/2022-20 od 12. travnja 2023. dostavljena tužitelju u elektroničkom obliku, pa je isti bio dužan platiti samo polovicu navedene pristojbe da je istu platio u roku od tri dana od dostave ove presude, što isti nije učinio već je sudsku pristojbu na presudu platio 2. svibnja 2023. u punom iznosu od 13,27 EUR, a što sud smatra da ne može ići na teret tuženiku.
34. Na sveukupni iznos parničnih troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata prema naprijed navedenoj kamatnoj stopi, a u skladu sa čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24).
U Sesvetama 4. travnja 2025.
S U D A C
Andrea Herendić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.
Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.
U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a).
DNA
1. tužitelju, Klasa: 701-01/23-010/8
2. tuženiku po pun. na broj: 264/48
