REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2359/2022-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Marku Ivrlaču, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, protiv prvotuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, Zagreb, drugotuženika EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB:76674680107, zastupano po punomoćniku Alexeru Haidu, odvjetniku u odvjetničkom društvu HAID & ŠVALJEK KREŠIĆ j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 24. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenica punomoćnika tuženika, dana 4. travnja 2024.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sa iznosa od 700,00 Eura na iznos od 710,23Eura.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 718-50-2106680 sklopljenom između tužitelja LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i prvotuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69 dana 19. prosinca 2003. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje ulazne naknade i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom prvotuženika, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:
-članak 2. Ugovora u dijelu koji glasi:"Kamata: Redovna kamata 7.45% , godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora „
-članak 3. Ugovora u dijelu koji glasi: " Naknada: 1.00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita "
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se ništetnim ugovor o prijenosu sklopljen između prvotuženika i drugotuženika od 28. veljače 2018. ovjeren kod javnog bilježnika Ilinka Lisonek u Zagrebu broj OV-2215/2018."
III. Nalaže se prvotuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69 da isplati tužitelju LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 710,23 € zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2003. pa do isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine"broj 153/2004), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana ."
IV. Nalaže se prvotuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69 da isplati tužitelju LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 837,64 Eura sa zateznom kamatom od 4. travnja 2024. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.795,08 Eura sa zateznom kamatom od 4. travnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana
VI. Nalaže se tužitelju LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti drugotuženiku EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB:76674680107, trošak parničnog postupka u iznosu 812,50 Eura sa zateznom kamatom od 4. travnja 2024. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.
VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev drugotuženika EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB:76674680107 za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 Eura sa zateznom kamatom od 4. travnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa prvotuženikom dana 19. prosinca 2003.sklopio Ugovor o kreditu broj 718-50-2106680 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od 70.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 7.45 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora. Prvotuženik je u ugovoru za sebe ugovorio naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, koja se mora platiti prije korištenja kredita u iznosu od 1% od iznosa vrijednosti kredita, dakle 700,00 Eura, kao i za slučaj prijevremenog povrata kredita da banka ima prvo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata. U međuvremenu je od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana podnošenja tužbe prvotuženik povećavao kamatne stope. Tužitelj je došli u tešku situaciju, nakon čega je prvotuženik raskinuo ugovor o kredit, time sva potraživanja po kreditu učinio dospjelim te pokrenuo ovršni postupak. Prvotuženik je svoje potraživanje prema tužitelju prodao drugotuženiku. Prvotuženik je zaključujući predmetni ugovor broj 718-50-2106680 koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorio jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, ulazne i izlazne naknade, te da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je opisanim postupanjem povrijedio interese i prava potrošača, korisnika kredita ovdje tužitelja, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03). Također prvotuženik je ugovaranjem obveze uplate naknade kod prijevremene otplati kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, koja činidba je neodređena i neodrediva potrošaču u trenutku sklapanja ugovora, slijedom čega je ista nepoštena. Sklapanjem ugovora o kreditu sa tužiteljem u koje je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa kao i neodređene i neodredive naknade i troškovi, prvotuženik je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima čl.322., povrijedio prava potrošača, korisnika kredita ovdje tužitelja, zaključivši predmetni ugovor o kreditu, koristeći u istom, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući valutnu klauzulu u švicarskim francima bez upozorenja tužitelja kao potrošača na učestalost promjene tečaja svjetskih valuta te brojnih faktora koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na rok duži od deset godina, prikazujući tužitelju svoju ponudu kao najpovoljniju moguću, preporučujući sklapanje kredita u švicarskim francima radi niže kamatne stope, ali je pri tome prešutio rizik tečajnih razlika. Slijedom navedenog prvotuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sa tužiteljem postupao suprotno odredbama čl. 81.,82.,90 tada važećeg ZZP 03 a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama čl.322. Zakona o obveznim odnosima, jer nije tužitelju transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu i to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Samim uvidom u Ugovor o kreditu u prilogu ove tužbe, razvidno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP, kao lexspecialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2, propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 3% od iznosa kredita. Nadalje, ugovor sadrži i odredbu prema kojoj se u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktom kreditora, bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Ugovor koji sadrži nemoralne odredbe jest ništetan. Da su odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom kreditora, te odredbe kojima su ugovorene neodređene i neodredive naknade i troškovi, nepoštene i nemoralne, vidljivo je iz nespornih i općepoznatih činjenica, da sav rizik promjene visine anuiteta, kamata i troškova kredita snosi korisnik kredita, kao i da u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita kao slabija ugovorna strana nikako nije znao, niti je mogao znati, koja je konačna cijena koju isti mora platiti za korištenje kredita, po isteku ugovornog odnosa. Kako je cijena glavni sastojak ugovora o kreditu, koja u konačnici tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani nije bila, niti je mogla biti poznata u trenutku sklapanja ugovora, taj ugovor je ništetan. Tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Slijedom iznesenog nedvojbeno je da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te odredbe kojima su ugovorene neodređene i neodredive naknade i troškovi, Ugovora o kreditu broj 718- 50-2106680 sklopljenog između tužitelja i prvotuženika, ništetne, temeljem prethodno citiranih zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ugovaranjem odredba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te odredbe kojima su ugovorene neodređene i neodredive naknade i troškovi, dug tužitelja je postao promjenjiva kategorija na koji tužitelj nije mogao utjecati- slijedom čega su te odredbe nepoštene i ništetne. Također kao posljedica ništetnosti dijela ugovora o kreditu broj 718-50-2106680, ništetan je i pravni posao sklopljen između I i drugotuženika o prijenosu tražbina i sredstava osiguranja. tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu br. 718-50-2106680 koji se odnosi na ugovaranje ulaznih i izlaznih naknada i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom prvotuženika, utvrđenje ništetnim Ugovor o prijenosu sklopljen između prvotuženika i drugotuženika od dana 28.02.2018. te isplatu iznosa od 700,00 Eura.
2. U odgovoru na tužbu prvotuženik u bitnome navodi da iz tužbe proizlazi da je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu u valuti EUR motiviran “slučajem Franak“, a sama tužba je nerazumljiva jer, iako se radi o valuti EUR, tužitelj na strani 2. tužbe, drugi odlomak, navodi da se radi o švicarskim francima. Obzirom da je tužitelj motiviran na podnošenje ove tužbe “slučajem Franak“ i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013.g., tada se ističe da je takvom presudom utvrđeno da je prvotuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača isključivo u na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a ne euro i to u periodu od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora sklopljen je 2003.g. i u valuti EUR te nije konvertiran u valutu CHF. Tužitelj i prvotuženik su dana 19. prosinca 2003. sklopili ugovor o kreditu 718-50-2106680 kojim je prvotuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti EUR 70.000,00 uz redovnu kamatnu stopu od 7,45% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli EUR te da su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.
3. Predmetni ugovor je otkazan zbog neispunjavanja obveza tužitelja i to sukladno odredbama ugovora zbog nepridržavanja obveze tužitelja o redovnom podmirenju dospjelih novčanih obveza. Suprotno navodima tužitelja, prvotuženik nije ni jednostrano mijenjao ugovorne odredbe niti su iste bile nepoštene, a sve uzimajući u obzir da je valuta EUR stabilna, a tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg je vidljivo da je tužitelj preplatio bilo koji iznos jer upravo suprotno, tužitelj kredit nije otplaćivao slijedom čega je takav kredit otkazan i tražbina je zakonito ustupljena drugom vjerovniku. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna jer je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je prvotuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je prvotuženik ugovaranjem valutne klauzule EUR bio nepošten. Prvotuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora. Da je prvotuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz samog zahtjeva za kredit koji je ispunio i potpisao sam tužitelj i u kojem je tužitelj, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu EUR. Nakon što je tužitelj vlastoručno ispunio zahtjev za kredit, prvotuženik i tužitelj zaključili su ugovor o kreditu. Takav odabir predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama, a valuta EUR nije drastično mijenjala tečaj kao valuta CHF. Prvotuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti prvotuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Nisu osnovani navodi tužitelja da je prvotuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača prvotuženik se protivi proizvoljnom i subjektivnom izračunu tužitelja kao i prijedlogu tužitelja da se od prvotuženika pribavi dokumentacija jer je tužitelju sva dokumentacija koja se odnosi na predmetni Ugovor uručena prilikom zaključenja Ugovora te je isti bio u obvezi takvu dokumentaciju čuvati. Teret dokaza je na tužitelju pa se ne može na prvotuženika prebacivati odgovornost za činjenicu da tužitelj ne raspolaže dokumentacijom koja mu je potrebna radi dokazivanja činjenica. Slijedom svega navedenog, prvotuženik smatra da je tužbeni zahtjev potpuno neosnovan.
4. Drugotuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. nije sporno da je tužitelj s prvotuženikom dana 19. prosinca 2003. sklopio ugovor o kreditu broj 718-50-2106680 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od 70.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 7.45 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također nije sporno da je prvotuženik ugovorio naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. Međutim, ističe se kako drugotuženik uopće i sasvim očito nije bio u nikakvom ugovornom odnosu sa tužiteljem, a slijedom čega predmetni tužbeni zahtjevi glede ništetnosti ugovornih odredbi u odnosu na drugotuženika su sasvim neosnovani, a što znači da predmetnu tužbu u odnosu na drugotuženika treba odbaciti. Naime, drugotuženik nije preuzeo ugovornu poziciju prvotuženika, niti je na bilo koji način sudjelovao ili utjecao na ugovorenu valutnu klauzulu, ugovorenu kamatu, promjenu kamatne stope, tijek otplate, naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, a što među strankama ovog spora nije niti sporno. Prvotuženik je sa drugotuženikom sklopio ugovor o prijenosu dana 28. veljače 2018., a kojim ugovorom je na drugotuženika prenesena tražbina prvotuženika prema tužitelju po predmetnom kreditu sa svim sredstvima osiguranja naplate iste. Naime, ugovorom o prijenosu prvotuženik na drugotuženika nije prenio cjelokupnu pravnu poziciju iz sklopljenog ugovora s tužiteljem. Za isto bi bio potreban pristanak tužitelja, u skladu sa člankom 127. Zakona o obveznim odnosima, a što predmetno razvidno nije slučaj. Iako drugotuženik nije bio ugovorna strana niti je sudjelovao u pregovorima i sklapanju ugovora o kreditu, mora se naglasiti kako je logično i uvjerljivo da se je tužitelj prethodno sklapanju ugovora o kreditu kao savjesna ugovorna strana sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli, eventualnim posljedicama koje isto može imati. Štoviše, tužitelj je potrebne informacije svakako mogao saznati i od strane raspoloživih službenika prvotuženika. Također, ukazuje se kako je sporan ugovor o kreditu i solemniziran, pa je tužitelja zasigurno i nadležan javni bilježnik upozorio na značenje pojedinih ugovornih odredbi. Naime, člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, a solemnizacijom ugovora javni bilježnik je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da održava njihovu pravu volju. Nadalje, ističe se kako u vrijeme sklapanja osporavanog ugovora o kreditu nije postojao nijedan zakonski ni podzakonski propis koji bi od prvotuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi prvotuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ističe se kako tužitelj nije ničime dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da stanke ugovora nisu pregovarale o visini ulaznih i izlaznih naknada, a na kojem je uostalom predmetno teret dokaza. Ujedno, tužitelj nije ni dokazao da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ukazuje se i kako je člankom 10., zadnji pasus ugovora o kreditu propisano sljedeće: “Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je urečena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom“. Također se ističe kako je ugovoren 1% naknade od iznosa kredita, kao jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Ono što se želi naglasiti je da nije točno da je ta visina jednostrano određena jer su stranke sporazumno utvrđivale visinu jednokratne naknade a što se može vidjeti iz drugih ugovora o kreditu koje je banka sklapala s korisnicima kredita pa je tako ta naknada znala biti od 0,5 %, 1%, 2%, itd. Stoga je netočan navod iz historijata tužbe da bi banka jednostrano ugovorila 3% naknade jer iz samog ugovora proizlazi da je ugovoreno 1% naknade. Dakle, iz svega proizlazi da činjenica što je ugovor sklopljen u tečaj EUR, ne može i ne smije biti relevantno za ocjenu ništetnosti kamatne stope a gdje su i sam tužitelj i prvotuženik imali jednake ravnopravne startne pozicije jer kojim rizicima je bio izložen potrošač, bio je i sam prvotuženik jer svjetsku krizu koja je nastupila i koje će tek možebitno nastupiti nisu mogli predvidjeti ni tužitelj ni tuženici, u konačnici pa ni treći. Nadalje, institut valutne klauzule uveden je upravo iz razloga dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, a u vrijeme sklapanja ugovora ni na svjetskom ni domaćem tržištu nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje bi utjecale na tečaj EUR prema HRK te koje bi prvotuženik možebitno prešutio tužitelju. Također, svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da je tužitelj slobodno morao birati kakav ugovor će sklopiti, s kojim kreditorom, pod kojim uvjetima, po kojoj visini kamatne stope. Zaključno, obzirom na sve ranije navedeno, sporne ugovorne odredbe ne mogu se kvalificirati nepoštenima niti ništetnima jer predmetne odredbe nisu prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što posljedično znači da su neosnovani, među ostalima, i tužbeni zahtjevi tužitelja za isplatu od strane prvotuženika. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o prijenosu, uvodno se naročito želi ukazati kako: na strani tužitelja ne postoji pravni interes za utvrđivanje od strane naslovnog Suda činjenice eventualne ništetnosti Ugovora o prijenosu i sve i kad se ne bi radilo o nedostatku pravnog interesa, tužitelj opet ne bi bio aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe. Osim što niti jedan od navodno spornih elemenata ugovora nije ništetan, sve i da jest, ništetnost tih dijelova ugovora ne bi uzrokovala ništetnost cijelog ugovora. O navedenoj činjenici se jasno očitovao i Visoki trgovački sud RH u presudi pod posl. br. Pž-6632/17, a u kojoj se navodi, cit.: "Eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i da ugovor može opstati i bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.". Uvažavajući, dakle, parnicu koje je tužitelj pokrenuo (i u njima istaknute tužbene zahtjeve) te imajući u vidu ujedno i stajalište sudske prakse po pitanju ništetnosti dijela ugovora o kreditu, ishod navedene parnice u korist tužitelja ne može se opravdano ni očekivati, a što dodatno govori u prilog neosnovanosti ovdje istaknutog tužbenog zahtjeva. 3. Tužitelj u tužbi i samom historijatu tužbe de facto ima zahtjeve usmjerene prema banci i to samo u nekim dijelovima koji ne mogu dovesti do ništetnosti u cijelosti Ugovora u kreditu a samim time nikako ne mogu dovesti do ništetnosti Ugovora o prijenosu. Slijedom svega iznesenog, drugotuženik predlaže naslovnom Sudu da odbaci tužbu u odnosu na II. tuženog, podredno da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, kao i da naloži tužitelju da drugotuženiku naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama.
5. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: ugovor o kreditu broj 718-50- 2106680 pd 19. prosinca 2003. (list 6-9, 30-39 spisa), ugovor o prijenosu od 28. veljače 2018. (list 10-14 spisa), izjava o otkazu kredita (list 40-41 spisa),zahtjev za kredit (list 42 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 88-94 spisa), potvrdu od 30. kolovoza 2024. (list 105 spisa), saslušan je tužitelj (list 113-114 spisa).
6. Temeljem tako izvedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev (1) za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu i to u dijelu čl.2. kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora te u dijelu čl. 3. kojim se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita, (2) zahtjev za isplatu iznosa plaćene ulazne naknade, (3) zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovora o prijenosu tražbine sklopljen između tuženika.
8. Iz stanja spisa proizlazi da između stranka nije sporno:
- da su tužitelj kao korisnik kredita, i prvotuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu 718-0-2106680, bez određene namjene; a kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos 70.000,00 Eur;
- da je odredbom čl. 2. predmetnog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 7,45% godišnje, promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama prvotuženika (kreditora);
- da je odredbom čl. 3. ugovora određeno da se jednokartno prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna nagrada od 1% iznosa kredita.
- da je prvotuženik otkazao predmetni ugovor o kreditu 11. studenog 2011.;
- da su tuženici sklopili ugovor o prijenosu kojim je prvotuženik ustupio drugotuženiku novčanu tražbinu koju ima prema tužitelju temeljem predmetnog ugovora o kreditu.
9. Među strankama je sporna valjanost odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora kao i u dijelu ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a posljedično tome i osnovanost i visina zahtjeva za isplatu utuženog iznosa, a koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Sporno je i je li utuženo potraživanje u zastari. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
10. Tužitelj je podneskom od 2. rujna 2024. povisila tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, sa iznosa od 700,00 Eura na iznos od 710,23 Eura, a kojoj preinaci se prvotuženik nije protivio, a sud ju je dopustio budući da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka, a tužitelj je preinaku mogao izvršiti tek nakon što mu je prvotuženik izdao potvrdu o naplati ulazne naknade.
U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu
11. Kao sporno valjalo je utvrditi je li ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno je li nepoštena, obzirom je posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništavost te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94, - dalje: ZOO),a budući da je 19. prosinca 2003.
12. U odnosu na okolnosti sklapanja ugovora sud je saslušao tužitelja koji je iskazao ugovor o kreditu sa prvotuženikom sklopio 2003., a kredit da je podigao radi adaptacije objekta. Radilo se o poslovno-stambenom objektu., da je on suvlasnik navedenog objekta, objekt je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu koristio za stanovanje i za rad, bio je član trgovačkog društva koje se zove Jagušić d.o.o., a koje je u navedenom objektu pružalo usluge lakiranja i limarije za osobna vozila, ne zna točno, ali vjerojatno je Jagušić d.o.o. imao sklopljen ugovor o najmu za korištenje navedenog prostora. Iskazao je da su suvlasnici predmetne nekretnine u kojoj se vršila adaptacija, osim njega i njegova majka koja se zove KE i njegova baka koja se zove ME. Tužitelj je naveo da je došao u poslovnicu prvotuženika u [adresa] gdje je iskazao namjeru sklapanja ugovora o kreditu gdje mu je zaposlenik prvotuženika rekao da će realizirati ugovor o kreditu, da je ugovor o kreditu dobio na uvid tek prilikom potpisa kod javnog bilježnika, da je javni bilježnik pred njime pročitao ugovor o kreditu prilikom solemnizacije, da prilikom pregovaranja o uvjetima ugovora o kreditu zaposlenik prvotuženika nije upozorio na to da ugovor sadržava obvezu plaćanja ulazne naknade, nije se sjećao točno da li je prilikom čitanja ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika primijetio da ugovor sadržava ulaznu naknadu. Nadalje je iskazao da nije mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora o kreditu, budući da uopće nije imao ugovor o kreditu u rukama. Na poseban upit suda da li je prilikom pregovaranja o uvjetima ugovora o kreditu, znao koju ugovornu kamatnu stopu je ugovorio, tužitelj je odgovorio da mu je rečeno da je to bila najpovoljnija kamatna stopa od nekih 6-7 posto, nije znao odgovoriti da li je prilikom pregovaranja bio svjestan činjenice da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi ili se radi o fiksnoj kamatnoj stopi, da nije znao niti prilikom pregovaranja niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu na koji način se kamatna stopa mijenja, da ga zaposlenik prvotuženika nije upozorio niti ga je obavijestio na koji način se kamatna stopa mijenja. Na daljnji upit suda da li zna kada i u kojem iznosu je naplaćen iznos ulazne naknade, odgovara da je ulazna naknada naplaćena prilikom isplate kredita. Smatra da se radi o iznosu između 30.000,00 i 50.000,00 kuna. Na poseban upit punomoćnika tužitelja da li je predmetni ugovor o kreditu korišten za poslovanje ovog trgovačkog društva Jagušić d.o.o. odgovorio je da nije korišten za poslovanje navedenog trgovačkog društva. Na poseban upit punomoćnika prvotuženika da li je zahtijevao da ulazna naknada bude manja odnosno da ista uopće ne bude ugovorena, odgovorio je da nije imao tu mogućnost te da nije imao mogućnosti mijenjati odredbe ugovora o kreditu. Na poseban upit pomoćnika drugotuženika da li mu je sve bilo jasno u trenutku kada je javni bilježnik objašnjavao odredbe ugovora o kreditu, odgovorio je da mu je manje-više sve bilo jasno i da se ne sječa da li mu je prilikom sklapanja ugovora o kreditu uručena otplatna tablica.
13. Sud prihvaća iskaz tužitelja iz kojeg bi proizlazilo da od strane djelatnika prvotuženika koji je sudjelovao u odobravanju kredita nije dobio potpunu informaciju o kamati koja je promjenjiva, niti informaciju na koji način i primjenom kojih parametara i metodologije će se kamata u budućnosti moguće mijenjati. Sama okolnost što je u ugovoru naznačeno da se radi o promjenjivoj kamati nije dovoljna za ocjenu da je tužitelj dobio punu obaviještenost o učincima takve promjenjive kamate.
14. Prvotuženik je odustao od saslušanja svjedoka ĐE i HE, dakle nije predložio saslušanje svojeg djelatnika o načinu i sadržaju informiranja tužitelja o značaju kamate koja je promjenjiva, niti na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa sud prihvaća iskaz tužitelja da nije u potpunosti bio informiran niti upoznat s promjenjivom kamatnom stopom i učincima takve odredbe na njegove obveze iz kreditnog odnosa.
15. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZOO ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.
16. U pravu je prvotuženik kada tvrdi da na ovaj pravni odnos nema direktnog učinka presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, jer se ta presuda bavila pitanjem kredita čija je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka (CHF).
17. Međutim, vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama bitno je istaknuti da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je prvotuženik (u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time prvotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
18. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija prvotuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
19. Ovaj postupak značajan je iz razloga što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, naveo kako je terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva.
20. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita." Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, temeljem čega te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati niti je tužitelj na to mogao imati bilo kakav utjecaj.
21. U ovoj parnici utvrđeno je da je tužitelj nije shvatio da je kamata promjenjiva, i da mu nitko nije upozorio na koji način se kamata mijenja. Razumljivo je, životno i logično da je tužitelj postupao s povjerenjem u prvotuženika kao renomiranu bankarsku instituciju, vjerovao navodima djelatnika prvotuženika s kojim je dogovarao bitne elemente tog ugovora i razumno je očekivati da će ju prvotuženik upozoriti na sve bitne elemente predmetnog ugovora, a to odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zasigurno jest, no analizom iskaza tužitelja nedvojbeno je utvrđeno da prvotuženik prilikom sklapanja kredita nije upozorio tužitelja na razloge ni kriterije koji bi doveli do povećanja kamatne stope, kao i da prvotuženik nije pružio tužitelju niti objašnjenje zašto je došlo do povećanja kamatne stope.
22. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva te je utvrđeno kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužitelju. Nesporno je da su tužitelju dostavljeni podaci od prvotuženika vezano za mijenjanje kamatne stope, ali isti nije bila upoznat o parametrima koji dovode do tih promjena. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u gore citiranoj odluci, jest da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno pa stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je člankom 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09. i 112/12.) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.
23. Nadalje, čl.49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu ZZP/03.) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
24. Dakle, na prvotuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o kamatnoj stopi. Međutim, tijekom ovog postupka prvotuženik to nije dokazao niti je predložio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je kamatne stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.
25. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo dok se kao nepoštene odredbe mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
26. Na temelju svega gore navedenog, sud smatra da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prvotuženika kao kreditora čime je dio odredbe nepošten, a sukladno tome u tom je dijelu ugovor ništav primjenom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.
27. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, valja reći da je čl. 3. ZZP/03 propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iako je Ugovorom o kreditu nije ugovorena namjena kredita, tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit korišten za adaptaciju poslovno stambenog objekta, a radi se o objektu koji je koristio za stanovanje te je isti djelomično korišten i za djelatnost društva JAGUŠIĆ d.o.o., čiji je tužitelj bio član. Činjenica da je tužitelj kao suvlasnik nekretnine iznajmljivao, odnosno davao u zakup dio nekretnine trgovačkom društvu Jagušić d.o.o., ne znači da tužitelj nema status potrošača. Valja navesti da je u presudi C-347/23, Zabiton, Suda EU zauzeo shvaćanje da fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezina iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom „potrošač” u smislu čl. 2. toč. b) Direktive 93/13 ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Činjenica da ta fizička osoba želi ostvariti prihode od upravljanja tom nekretninom ne može sama po sebi dovesti do njezina isključenja iz pojma „potrošač”. Slijedom navedenog, činjenica da je tužitelj sklopio ugovor radi adaptacije nekretnine u kojoj je stanovao, a dijelom i dao u zakup trgovačkom društvu Jagušić d.o.o. ne znači da tužitelj nema svojstvo potrošača, budući da je prvotuženik nedvojbeno sklopio ugovor o kreditu sa tužiteljem fizičkom osobom, koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila zaposlena u obrtu, a što proizlazi iz zahtjeva za kredit koji se nalazi na listu 42 spisa. Dakle, tužitelj nije sklopio ugovor o kreditu kao osoba koja obavlja samostalnu djelatnost, kao obrtnik ili kao pravna osoba stoga ovaj sud utvrđuje da tužitelj, u vezi sklopljenog Ugovora, ima svojstvo potrošača.
28. Slijedom svega navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav dio čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa odlukom kamatnim stopama kreditora.
U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva
29. Tužitelj u tužbi navodi i da je ništetna odredba čl. 3 ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno plaćanje naknade jednokratne naknade u visini od 1% iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, a na čemu i temelji zahtjeva za povrat te plaćene naknade. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo.
30. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja pa i oko naknade za obradu kredita, odnosno kreditnog zahtjeva sud je cijenio iskaz tužitelja koji je naveo da je ugovor o kreditu prvi puta vidio prilikom potpisa kod javnog bilježnika, da ga zaposlenik prvotuženika nije upozorio da ugovor sadržava obvezu plaćanja ulazne naknade kao i da nije mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora o kreditu.
31. I taj dio iskaza tužitelja sud prihvaća kao uvjerljiv i istinit te niti prvotuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju, a iz kojeg se zaključuje da stranke o spornoj naknadi nisu pregovarale.
32. Sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo pregovori pa i u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio prvotuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da prvotuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi te se o naknadi nije moglo pregovarati.
33. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."
34. Čankom. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
35. Dakle, na prvotuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka prvotuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 1,00% iznosa kredita.
36. Prema mišljenju suda predmetna odredba (čl. 5. Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
37. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.
38. Osim toga, tekst čl. 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.
39. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st.1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
40. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li prvotuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni informativni leci, a ni sama ugovorna odredba čl. 5., ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je prvotuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
41. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
42. Odredbe čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje u tekstu ZOO/91), odnosno odredbe čl 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO/05) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
43. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.
44. Imajući na umu zakonsku obvezu prvotuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je prvotuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je prvotuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1,00% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer prvotuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
45. Nadalje, prema čl. 142. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
46. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.
47. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio prvotuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj iskazivo da je pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju članka 3. Ugovora o kreditu nesporno naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP te ništava u smislu čl. 87. st. 1. ZZP. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.
48. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
49. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita, kojima je odobren veći iznos kredita, plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je prvotuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
50. Slijedom navedenoga sud je prihvatio zahtjev i utvrdio ništavim čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, a koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita.za obradu kredita od 2.10% na iznos kredita te je odlučeno kao u toč. I. izreke.
51. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništava u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i prvotuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, na temelju čl. 210. u vezi čl. 104. ZOO prvotuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavom.
52. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl.104. st. 1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništavosti odredbe Ugovora o naplati naknade za obradu kredita, to zastarni rok propisan člankom 371. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).
53. Slijedom svega navedenog, a kako je iz potvrde prvotuženika utvrđeno da je da je prvotuženik od tužitelja naplatio iznos od 5.351,24 kn, a što iznosi 710,23 Eura na ime naknade za obradu kredita to je prihvaćen i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa tog iznosa te je odlučeno kao u toč. III. izreke.
54. Valja navesti da je sud uzeo u obzir navedenu potvrdu koja se nalazi na listu 105. spisa, premda je dostavljena u spis nakon zaključenja prethodnog postupka, a imajući u vidu činjenicu da je potvrda izdana nakon zaključenja prethodnog postupka te da ju prije njezinog izdavanja tužitelj, bez svoje krivnje, nije niti mogao dostaviti u spis kao dokaz.
55. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 214. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) sporne naknade. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, prvotuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništava pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja iste.
56. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04).te čl. 29. st. 2. i 8. ZOO/05.
57. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovora o prijenosu sklopljenog između tuženika, valja navesti da navedeni ugovor nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva, slijedom čega se ne radi o ništetnom ugovoru. Ugovor o ustupu tražbine propisan je čl. 80 ZOO-a, a koji glasi: vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Prijenos tražbine iz ugovora o kreditu nije zabranjen, niti se radi o tražbini strogo osobne naravi, niti se narav tražbine protivi prenošenju na drugoga. Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnim ugovora o prijenosu te je odlučio kao u točki II izreke presude.
58. Odluka o trošku u odnosu na tužitelja i prvotuženika donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23 - dalje: Tarifa). Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
59. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je prema prvotuženiku u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio u 66,6 %, a u odnosu na visinu 100%, slijedom čega je prvotuženik u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio s 33,33%, a u odnosu na visinu 0%. Razlika njihovih uspjeha iznosi 66,6% korist tužitelja.
60. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT – 200,00 Eura), sastav podneska od 25. kolovoza 2022. (Tbr 8. toč. 1. OT – 200,00 Eura), sastav podneska od 2. rujna 2024. (Tbr 8. toč. 4. OT – 50,00 Eura), zastupanje na ročištima 4. lipnja 2024. i 24 ožujka 2025. (Tbr. 9. toč. 1. OT-200,00 Eura svako), zastupanje na ročištu 16. travnja 2024. (Tbr. 9. toč. 5. OT-50,00 Eura) odnosno ukupno 900,00 Eura uvećano za PDV 25%. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 Eura te pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 Eura. Imajući u vidu omjer uspjeha u sporu tužitelju je dosuđen trošak u iznosu od 837,64 Eura.
61. Nadalje, tužitelj nema pravo na naknadu priznatih troškova preko razlike omjera uspjeha u sporu niti ima pravo na naknadu troškova sastava drugog podneska od 25. kolovoza 2022. koji se odnosi na očitovanje na odgovor na tužbu drugotuženiku, podnesak od 30. travnja 2024. koji se odnosi na očitovanje na podnesak drugotuženika, niti ima pravo na naknadu troškova za sastav podnesaka od 8. siječnja 2024. i 3. travnja 2024. koji nisu bili nužni za vođenje parničnog postupka. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova podneska od 2. rujna 2024. - preko dosuđenog iznosa, budući da se ne radi o obrazloženom podnesku niti ima pravo na naknadu troška pristupa na ročište od 16. travnja 2024. preko dosuđenog iznosa budući da je navedeno ročište odgođeno prije početka raspravljanja, pa je sud odbio zahtjev tužitelja za naknadom troškova u iznosu od 1.795,08 Eura.
62. Zatezna kamata na trošak parničnog postupka dosuđena je od dana donošenja odluke temeljem čl. 151 ZPP-a i po stopi iz čl. 29. ZOO-a.
63. Odluka o troškovima postupka između tužitelja i drugotuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je suđen drugotuženiku u cijelosti, budući da je drugotuženik uspio u cijelosti u postupku u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na drugotuženika, sastoji se od zastupanja drugotuženika po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa), vrijednosti predmeta spora i priloženom troškovniku.
64. Drugotuženiku je priznat trošak za: sastav podneska od 26. veljače 2024. (Tbr 8. toč. 1. OT – 200,00 Eura), zastupanje na ročištima 4. lipnja 2024. i 24 ožujka 2025. (Tbr. 9. toč. 1. OT-200,00 Eura svako), zastupanje na ročištu 16. travnja 2024 (Tbr. 9. toč. 5. OT-50,00 Eura) odnosno ukupno 650,00 Eura uvećano za PDV 25%,. odnosno ukupno 812,50 Eura.
65. Drugotuženik nema pravo na naknadu sastava odgovora na tužbu budući da je isti sastavila zaposlenica drugotuženika, nema pravo na naknadu sastava podneska od 10. travnja 2024. budući da je sve navedeno u podnesku mogao iznijeti na ročištu održanom 16. travnja 2024., nije mu priznat trošak pristupa na ročište od 16. travnja 2024. preko dosuđenog iznosa budući da je isto odgođeno prije početka raspravljanja niti ima pravo na trošak sastava podneska od 22. siječnja 2025. budući da navedeni podnesak nije bio nužan za vođenje postupka. Slijedom navedenog dus je odbio zahtjev drugotuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 Eura kao neosnovan.
66. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.
U Zagrebu, 4. travnja 2025.
Sudac
Marko Ivrlač
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
