Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Pn-152/2019-66

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba Varaždin, Kolodvorska 20c, OIB: 84397956623, zastupanog po JP, zaposlenici tužitelja, protiv tuženika Hrvatska osiguravajuća kuća d.d., Glavni ured Varaždin, Optujska 25, OIB: 00432869176, zastupanog po punomoćnicima iz OD Olujić, Pezić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Marulićev trg 2,radi naknade štete, nakon 27. veljače 2025. održane glavne javne rasprave u prisutnosti punomoćnice, 4. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim traži od tuženika isplatu iznosa od 15.432,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenog 2019. do isplate, te sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Konstatira se da je povučen tužbeni zahtjev preko iznosa od 15.432,15 EUR iznosa od 15.765,88 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa pobliže navedenog u izreci presude navodeći da je 17. travnja 2010. osiguranica tužitelja ĆP stradala u prometnoj nesreći kao pješakinja, da je za prometnu nesreću proglašen krivim osiguranik tuženika LP. Nadalje, u postupku medicinskog vještačenja da je utvrđeno da je kao posljedica zadobivenih ozljeda kod osiguranice tužitelja nastupila invalidnost, pa je zbog gubitka radne sposobnosti rješenjem tužitelja priznato joj pravo na invalidsku mirovinu i to s osnova ozljede izvan rada 100%. Na temelju pravomoćnog rješenja o priznatom pravu na invalidsku mirovinu, tužitelj da je i dalje imenovanoj isplaćivao invalidsku mirovinu pa predmetom tužbom traži isplatu plaćenih mirovina za razdoblje od 1.7.2015. do 30.9.2019. i to ukupnih svota davanja, a pozivom na odredbu čl. 161. st. 1. i 2. ZOMO (NN 157/13). Podneskom od 24.1.2025. (list 290 spisa), tužitelj ja postavio tužbeni zahtjev prema nalazu financijskog vještaka na iznos od 15.432,15 EUR.

2. Tuženik se protivi u cijelosti tužbenom zahtjevu i ističe prije svega prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 165. ZOMO. Osporava visinu tužbenog zahtjeva, uzročno-posljedičnu vezu, te isključivu odgovornost osiguranika tuženika za nastanak nezgode i sve posljedice proizašle iz nje. Mišljenja je da se na konkretnu pravnu situaciju treba primijeniti odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Smatra da bi u konkretnom slučaju obveza tuženika na naknadu štete postojala samo ukoliko bi se utvrdila razlika između razmjernog iznosa mirovine i razmjernog iznosa utvrđenog za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu, a postojanje koje razlike tuženik osporava. Okolnost da je osiguranik tuženika proglašen krivim u kaznenom postupku, da ne znači da je isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja u građansko-pravnom smislu, smatrajući da nema nikakvog doprinosa osiguranika tužitelja. Do prometne nezgode da je došlo na način da se osiguranica tužitelja kretala iz pravca mjesta Lužan Biškupečki u smjeru Glavića noću, slabo osvijetljenim dijelom prometnice i to uz desni rub kolnika u smjeru kretanja, a ne pravilno uz lijevi rub kolnika te je morala biti osvjetljenja ili označena s reflektirajućom materijom, a zbog izostanka čega je suodgovorna za nastanak štetnog događaja, odnosno nezgoda bi bila izbjegnuta da se kretala uz lijevi rub kolnika.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Presudu Općinskog suda u Varaždinu broj K-607/10-5 od 9. prosinca 2010., Rješenje tužitelja od 28.9.2011., Nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 26.7.2011., Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1474/2018-2 od 26. lipnja 2019., Presudu Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-2/2016-18 od 8. ožujka 2019., odštetni zahtjev ĆP, potvrda o isplaćenim mirovinskim primanjima, pročitan je nalaz prometno-tehničkog vještaka Stivena Šijak od 26.7.2021. i pročitan je nalaz knjigovodstveno-financijskog vještaka Jadranke Dejanović.

4. Između stranaka činjenično nije sporno, a proizlazi to i iz dokumentacije priložene spisu da je osiguranica tužitelja ĆP stradala kao pješak u prometnoj nesreći 17. travnja 2010. i da je za ovu prometnu nesreću proglašen krivim osiguranik tuženika LP koji je upravljao osobnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka]. Nije sporno ni to da je ĆP uslijed ozljeda zadobivenih u nesreći tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu s osnova ozljede izvan rada 100%, a na temelju priznatog prava na invalidsku mirovinu, tužitelj joj je u razdoblju od 1.7.2015. do 30.9.2019. isplatio iznos od 118.788,04 HRK.

5. Sporno je između stranaka pravno pitanje primjene odredbe čl. 161. st. 1. i st. 2. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, na kojoj odredbi tužitelj temelji tužbeni zahtjev, ili se primjenjuje odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

6. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u odlukama primjerice broj Rev-1067/2012 od 5. prosinca 2017., broj Rev-x388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., broj Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., broj Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., broj Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022. i broj Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022., za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine, mjerodavne su odredbe zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO- a odnosno u vrijeme kad su izvršene isplate mirovine.

7. Predmet spora je naknada štete nastala isplatama invalidske mirovine osiguranici tužitelja za razdoblje od 1.7.2015. do 30.9.2019. u iznosu od 118.788,04 HRK.

8. Odredbom čl. 27. ZOOP-a propisano je:

"(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe st. 1, 2, i 3 ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama

Zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje."

9. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad se radi o izdatcima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kao što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP- a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 17. travnja 2010.

10. Slijedom iznijetog, trebalo je utvrditi postoji li stvarna šteta tužitelja u smislu čl. 27. st. 1. ZOOP-a koja bi u ovom slučaju predstavljala razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja određen u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, odnosno postoji li razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO-a i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj 17. travnja 2010.

11. U konkretnom slučaju, provedeno je financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja da li postoji razlika između mirovine koju tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici ĆP s osnova ozljede izvan rada, za utuženo razdoblje i mirovine koju bi tužitelj isplaćivao da je ĆP priznao invalidsku mirovinu, u slučaju povrede na radu.

12. Prema nalazu vještakinje Jadranke Dejanović proizlazi da je tužitelj isplatio ĆP za utuženo razdoblje invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad uslijed ozljede izvan rada u ukupnom iznosu od 15.432,09 EUR / 116.273,52 HRK. U konkretnom slučaju invalidska mirovina ĆP u slučaju ozljede na radu za utuženi period iznosila bi 16.275,02 EUR / 122.624,13 HRK. Dakle, invalidska mirovina bila bi viša od isplaćene invalidske mirovine u slučaju ozljede na radu u odnosu na isplaćenu mirovinu zbog ozljede i zbog ozljede izvan rada za 842,91 EUR.

13. Tuženik nije prigovarao nalazu vještaka, dok je tužitelj prihvatio nalaz samo u dijelu u kojem navodi da je tužitelj pogrešno i više uključio i invalidsku mirovinu za listopad 2019. u iznosu do 333,73 EUR. U ostalom dijelu ne prihvaća nalaz jer da iznos mirovine zbog ozljede na radu nije obračunat u skladu sa odredbama čl. 75. do čl. 77. i 184. ZOMO-a, odnosno odredbama o najnižoj mirovini prema čl. 82. ZOMO-a.

14. Na ročištu 27. veljače 2025. tužitelj navodi da je mirovina zbog ozljede izvan rada uvijek manja od mirovine zbog ozljede na radu pa da u ovom sporu nije bilo ni potrebno financijsko vještačenje i koju činjenicu je u svom nalazu utvrdila i vještakinja pa neovisno od primjedbi na nalaz ne predlaže saslušanje vještakinje.

15. Odredbama ZOMO-a, za koje tužitelj smatra da se trebaju primijeniti u konkretnom slučaju naknade štete, u čl. 161. st. 1. propisano je da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a čl. 161. st. 2. toč. 1. istog članka, da naknada stvarne štete, koju zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to, među ostalim novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Čl. 164. st. 1. ZOMO-a propisano je da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovoga zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Kao što je navedeno u konkretnom slučaju, ima se primijeniti ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a koja se očituje u izvršenim isplatama mirovine i slijedom iznijetog, tužitelju nije nastala stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP- a. Pozivanje tužitelja na ostale odluke Županijskih sudova, odnosno i Općinskih sudova ne utječe na donošenje meritorne odluke u ovom parničnom postupku.

16. Kako sam tužitelj potvrđuje nalaz vještakinje u pogledu okolnosti da je konkretna invalidska mirovina koju tužitelj isplaćuje ĆP veća nego bi to bila mirovina zbog ozljede na radu. To upravo iz navoda tužitelja proizlazi kako ne postoji pozitivna razlika između razmjernog iznosa mirovine koju tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici i iznosa mirovine koju bi mu isplaćivao u slučaju ozljede na radu. U konkretnom slučaju, tužitelj imenovanoj osiguranici isplaćuje invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a kako to proizlazi i iz samog rješenja tužitelja od 28.9.2011.. Obzirom na navedeno, irelevantan je sudoprinos ĆP prometnoj nesreći, a time i nalaz prometno-tehničkog vještaka jer je na konkretno pravno pitanje trebalo primijeniti članak 27. st. 1.- 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 76/13, 152/14), koji je bio na snazi u vrijeme isplata navedenih mirovina. Naime, tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ĐP na nalazi u istom pravno položaju kao i štetnik jer u situaciji kada se šteta iz čl. 161. st. 1. ZMO-a, ne potražuje od samog štetnika nego os osiguratelje štetnika, treba uzeti u obzir da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i obveznog osiguranja i poslovnima obveznom osiguranja od automobilske odgovornosti i to u skladu sa odredbama ZOOP-a. Navedeni zakon je primjenjiv na sporni pravni odnos kao poseban zakon.

17. Odredbom čl. 27. ZOOP-a uređeno je pitanje subrogacijskih zahtjeva nositelja socijalnog osiguranja, i prema citiranoj odredbi st 2. navedenog članka, tužitelju bi pripadalo pravo na naplatu od tuženika samo razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine, a ne cijelog iznosa invalidske mirovne, ali taj razmjerni iznos mirovine kao razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u konkretnom slučaju nije utvrđen, odnosno takva razlika ne postoji što potvrđuje i sam tužitelj na ročištu 27. svibnja 2025.

18. Iako tužitelj izrijekom ne navodi da povlači dio tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, no jasno navodi da potražuje sada manji iznos u odnosu na zahtjev iz tužbe, dakle sada 15.432,15 EUR, to se smatra da je povukao tužbeni zahtjev preko tog iznosa. Tuženik je primio taj podnesak tužitelja 11. veljače 2025. i nije se izjasnio u smislu da se protivi povlačenju dijela tužbenog zahtjeva zbog čega se smatra da je pristao na povlačenje pa je donijeto rješenje o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a. Posebno se ne obrazlaže prigovor zastare tražbine, a imajući u vidu da je tužbeni zahtjev odbijen i po drugom pravnom osnovu.

19. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom članka 154. stavka 1. u svezi s člankom 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015. i 37/2022., dalje u tekstu: Tarifa). Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu, zastupanja na raspravama 12.1.,11.5. i 6.10.2021., 14.9.2023., sastava podneska od 27.8.2021., 5.1.2022. i 22.1.2025. u iznosima od po 500,00 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, uvećano za PDV (na iznos od 4.000,00 EUR) ili ukupno 5.500,00 EUR. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 22.12.2020. u kojem u bitnome ponavlja navode iz odgovora na tužbu, a nije mu priznat ni trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu, imajući u vidu da se ista plaća nakon pravomoćnog okončanja postupka prema uspjehu stranaka u postupku (čl. 4. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama). Nije priznat ni trošak pristupa za ročištu presude kojem ročištu tuženik nije pristupio.

Varaždin, 4. travnja 2025.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, Područna služba Varaždin, Kolodvorska 20c

2) Punomoćnici tuženika – OD Olujić, Pezić & Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu,

Marulićev trg 2