REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VINKOVCIMA

STALNA SLUŽBA U OTOKU

Otok, J. J. Strossmayera 5

Poslovni broj P-84/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, po sucu Bojanu Živković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja BSĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivana Jurčević, odvjetnica u Vinkovcima, Bana Jelačića 2, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetniku Goran Gložinić iz OD Mađarić i Lui d.o.o., Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 4. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, sa punomoćnikom Ivanom Jurčević, odvjetnicom iz Vinkovaca, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 4. travnja 2025., radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, 4. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-2769170 od 14. travnja 2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju FSĆ OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], po osnovi naknade za obradu zahtjeva iznos od 269,30 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. travnja 2005. po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja je do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja seodređuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju FSĆ OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnične troškove u iznosu od 300,00 eura (slovima: tristoeura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju FSĆ OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, naknadi parnični trošak u iznosu od 62,50 eura (slovima: šezdesetidvaeuraipedesetcenti), sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 27. lipnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio 14. travnja 2005. Ugovor o kreditu broj 198-50-2769170, kojim je ugovoren namjenski kredit za kupnju vozila, u visini novčanog iznosa od 12.890,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja, s rokom vraćanja od 84 mjesečna anuiteta, a koji kredit je u cijelosti otplaćen 02. travnja 2012. Navedeni Ugovor o kreditu u članku 3. sadrži odredbu o naknadi za obradu zahtjeva (tzv. ulazna naknada): „3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Naknada je naplaćena prilikom korištenja kredita 21. travnja 2005.

1.1. Takva odredba predmetnog ugovora o naplati naknade za obradu kredita protivna je odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Ništetnost odnosno nezakonitost ugovorne odredbe utvrđena je u nizu sudskih presuda donesenih povodom tužbi korisnika kredita u švicarskim francima, koje su potvrđene i od najviših sudskih instanci u državi, a koje imaju temelje i u sudskoj praksi Suda Europske unije i u Direktivi 93/13 EU o nepoštenim ugovornim odredbama.

1.2. Tuženik kao kreditor nije s tužiteljem kao korisnikom kredita posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 3. Ugovora o kreditu, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to i povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena, jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema citiranim zakonskim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da je naknada za obradu kredita određena po ugovornoj odredbi koja je kao suprotna zakonu ništetna, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženik, dužan stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO od dana stjecanja.

1.3. Tužitelj se po punomoćniku prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora i dostavu podataka o naplati i visini tzv. ulazne naknade po predmetnom Ugovoru o kreditu. Tuženik je na zahtjev tužitelja odgovorio dopisom u kojem nije prihvatio prijedlog za mirno rješenje spora, ali je u istome potvrdio da vrijeme i iznos naknade za obradu kredita koju je naplatio od tužitelja kao korisnika kredita. Predlaže donošenje presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 14.04.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 198-50-2769170 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u CHF 12.890,99 uz redovnu kamatnu stopu od 7,45 % godišnje, promjenjivu, te da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe i prigovor zastare sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03),a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaključno tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Sud je održao pripremno ročište dana 23. listopada 2024. na koje nije pristupila uredno pozvana tužiteljica, te je tuženik predložio da se utvrdi da je tužba u ovome predmetu povučena, što je sud i učinio te 24. listopada 2024. donio rješenje broj P-374/2024-8.

3.1. Punomoćnica tužitelja je podneskom od 11. studenoga 2024. istaknula prijedlog radi povrata u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta, u kojem u bitnome navodi da zbog bolesti nije radila u periodu od 23. listopada 2024. do 4. studenoga 2024. budući je na dan samog održavanja ročišta prije odlaska na posao osjetila slabost i imala visoku temperaturu te je hitno morala otići liječniku, te stoga nije uspjela na vrijeme obavijestiti sud o događaju i zatražiti odgodu ročišta ili eventualno dogovoriti zamjenu. U privitku dostavlja potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad za period od 23. listopada 2024., uz očekivano trajanje nesposobnosti od 5 dana. Također je tužitelj izjavio i žalbu na sudsko rješenje od 24. listopada 2024. broj P- 374/2024-8.

3.2. Sukladno čl. 121. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je 22. siječnja 2025. održao ročište radi raspravljanja prijedloga za povrat u prijašnje stanje, na kojem je nakon očitovanja punomoćnice tužitelja doneseno raspravno rješenje kojim je prihvaćen prijedlog tužitelja te se dopušta povrat u prijašnje stanje i parnica se vraća u stanje prije propuštanja. Treba napomenuti da je na istom ročištu održano i zaključeno i pripremno ročište u ovoj predmetnoj stvari.

3.3. Punomoćnik tuženika se protivio prijedlogu tužitelja radi povrata u prijašnje stanje, te je potraživao trošak zastupanja na raspravi u iznosu od 62,50 eura sa PDV-om, sukladno čl. 122.a ZPP-a. Shodno navedenome, a u skladu s čl. 122.a ZPP-a sud je donio odluku kao pod t. IV izreke presude, a sve uzevši u obzir visinu vrijednosti predmeta spora i Tbr. 7. Odvjetničke tarife, te dosudio kao opravdan trošak koji je tuženik imao pristupom na ročište održano kod ovoga suda 23. listopada 2024.

3.4. Također treba napomenuti da je tužitelj izjavom danom na ročištu održanom kod ovoga suda 22. siječnja 2025. povukao žalbu izjavljenu 21. studenoga 2024. protiv rješenja ovoga suda broj P-374/2024 od 24. listopada 2024.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 5-9 spisa), potvrda o visini ulazne naknade (list 12 spisa), potvrda o privremenoj nesposobnosti za rad (list 48 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 4. ožujka 2025.

5. Sud je raspravnim rješenjem donesenim na pripremnom ročištu održanom 22. siječnja 2025. odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja budući je visina tužbenog zahtjeva nedvojbeno utvrđena uvidom u potvrdu tuženika od 12. veljače 2024., a sve iz razloga ekonomičnosti i bespotrebnog stvaranja dodatnih troškova postupka.

6. Temeljem provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, sud je zaključio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje Zakon o parničnom postupku) da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj broj 198-50- 2769170 dana 14.04.2005., a radi kupnje osobnog vozila, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.890,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Kredit je u cijelosti otplaćen. Nesporno je da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da je tužitelju prilikom isplate, odnosno korištenja kredita dana 21. travnja 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.029,02 kuna/269,30 eura (3,30 % od iznosa kredita), koja mu je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a kako to proizlazi iz sadržaja Potvrde tuženika od 12. veljače 2024.

8. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je kredit podigao 2007. radi kupovine polovnog osobnog vozila. Nije se interesirao kod drugih banaka radi podizanja kredita već je otišao direktno u Raiffeisenbank Austria, poslovnica u Vinkovcima budući je već bio njihov klijent i imao otvorene račune. U navedenoj banci ga je primio službenik banke te mu je tom prilikom rečeno da je najbolje da podignem kredit u švicarskim francima budući je ista sigurna valuta, a nije mu nuđeno podizanje kredita u nekoj drugoj valuti. Prihvatio je valutu CHF budući mu je odgovarala visina rate koju su mu ponudili. Nisu mu prilikom podizanja kredita ništa objasnili vezano za odredbe o naplati i visini ulazne naknade, niti mu je objašnjeno bilo što vezano za rizike koji prate podizanje kredita odnosno promjena kamatne stope ili valutne klauzule. U vrijeme podizanja kredita je bio zaposlen, nije se s nikime konzultirao prije podizanja kredita, nije imao otvoren obrt niti bio član trgovačkog društva u to vrijeme. Kredit je otplatio do kraja i isključivo ga je on otplaćivao. Ugovor o kreditu nije pročitao u cijelosti prije potpisivanja, a isti mu je ponuđen na potpisivanje već sastavljen odnosno kao tipski ugovor koji je banka sastavila te ga je potom i potpisao. Nije htio mijenjati pojedine odredbe ugovora niti mu je tko što nudio od banke vezano za navedeno. Nisu ga iz banke kontaktirali vezano za bilo kakve promjene koje su se desile već je samo došlo do povećanja mjesečne rate. Po sjećanju ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika te mu tom prilikom javni bilježnik nije objašnjavao ništa vezano za odredbe sadržane u ugovoru niti za rizike koji prate ugovor a niti za ulaznu naknadu već mu je samo rekao kolika će mu biti mjesečna rata. Službenik banke mu nije objasnio ništa za obvezu plaćanja niti za visinu ulazne naknade, niti koji troškovi se naplaćuju iz te ulazne naknade.

10. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl. 3. Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

10.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski radi kupnje osobnog vozila.

10.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

11. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

11.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

11.2. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

11.3. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

11.4. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

11.5. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

11.6. Imajući na umu navedeno, odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

11.7. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

11.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

11.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11.10. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

11.11. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

11.12. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

11.13. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30 % njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž-1535/2023 od 18. travnja 2023.g.)

12. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 3. Ugovora, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I i II. izreke presude.

13. Člankom 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu utvrđen je u visini od 3,30 % na odobreni iznos kredita od 12.890,99 CHF, što je vidljivo iz potvrde sa lista 12 spisa, iz koje proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio iznos od 2.029,02 kuna dana 21. travnja 2005., što odgovara iznosu od 269,30 eura.

14. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste, s obzirom da je po osnovi ništetne odredbe čl. 3., tuženica dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti temeljem čl. 215. ZOO od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

15. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 325,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 25 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na ročištu dana 22.01.2025. od 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu dana 4.03.2025. od 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska od 27.09.2024. od 25 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska od 24.02.2025. od 25 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska sa prijedlogom od 11.11.2024. od 25 bodova (Tbr. 7. toč. 1 OT), koje radnje ukupno nose 150,00 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 300,00 eura što čini sveukupno dosuđeni parnični trošak.

17.1. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je postavio zahtjev za dosudom zatezne kamate na parnični trošak.

18. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Otoku 4. travnja 2025.

Sudac

Bojan Živković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Ivana Jurčević, odvjetnica u Vinkovcima

2. Tuženiku po punomoćniku OD Mađarić i Lui d.o.o., Zagreb