REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

SPLIT

Poslovni broj P-670/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužiteljIce LB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Antunu Franetoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika GRADA SPLITA, Obala knrza Branimira 17, Split, OIB: 78755598868, radi utvrđenja prava vlasništva i ispravka uknjižbe, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 4. travnja 20205. u nazočnosti tužiteljice, pun. tužiteljice Antuna Franetovića, odvjetnika u Splitu i pun. tuženika CB, objavljeno istog dana

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je tužiteljica LB. L OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vlasnica za cijelo, dijela čest. zem. [katastarska čestica] (k. č. zem. [katastarska čestica]) k. o. [katastarska općina] na Skici lica mjesta br. 1 – Skica izmjere Ante Bošnjaka, ing. geod. stalnog sudskog vještaka za geodeziju od 7. rujna 2023. godine, koja je sastavni dio ove presude, označenog točkama 1-2-3-4-1 i crvenom bojom površine 44 m2 pa je stoga tužiteljica ovlaštena temeljem ove presude zatražiti izradu i provedbu prijavnog lista cijepanja predmetne čestice ukupne površine 362 m2 u zasebnu česticu površine 44 m2 te preostali dio čestice površine 318 m 2, provedbu predmetnog prijavnog lista u zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] pri čemu se na novoformiranoj čestici površine 44 m2 upisuje kao vlasnik za cijelo tužiteljica, a briše uknjiženo javno dobro čiji je isključivi pravni sljednik tuženik, dok na preostalom dijelu čestice površine 318 m2 ostaje upisan zk vlasnik.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.544,00 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 4.4.2025. do konačne isplate prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče od dana donošenja rješenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako je u zemljišnim knjigama ovog suda kao vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] (kat. čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] ) upisano javno dobro, dok je u katastru kao posjednik upisan tuženik. Takav upis da je pogrešan pošto je dio predmetne čestice površine od 44 m2 na geodetskom snimku Tripodij d.o.o. od 14.12.2012. u isključivom vlasništvu i posjedu tužiteljice, te predstavlja dio okućnice i dvora omeđen zidom i ogradom. Tužiteljica da je zakonita, istinita i poštena posjednica spornog dijela predmetne nekretnine više od 100 godina, te da je nikada nitko nije u tome zasmetao. Tužbeni zahtjev kako isti glasi u izreci ove presude uredila je podneskom od 28.9.2023. nakon vještačenja po vještaku geodetske struke Anti Bošnjaku ing. geodezije.

2. Tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti navodeći kako tužiteljica ne ispunjava uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću propisane zakonom, te da predmetna nekretnina predstavlja javno dobro, odnosno stvar izvan prometa te nije sposobna biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava .

3. Presudom ovog suda P-781/2022 od 7. lipnja 2024. usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice kako isti glasi i u izreci ove presude. Odlučujući o žalbi tuženika, Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi rješenjem br. Gž-783/2024-3 od 11. veljače 2025. ukinuo je prvostupanjsku odluku i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

4.U postupku su izvedeni dokazi pregledom prijepisa posjedovnog lista područnog ureda za Katastar Split od 20-2-2022., skice Tripodij d.o.o. 14.12.2012., ZK izvatka za čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], očevidom na licu mjesta i vještačenjem po vještaku geodetske struke Anti Bošnjaku ing. geodezije, te saslušanjem svjedokinja OB, UB i VB i saslušanjem tužiteljice.

5.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Ovaj sud u cijelosti ostaje kod činjeničnih navoda i obrazloženja iz presude P-781/2022-23 kako naprijed slijedi.

7. U postupku je kao sporno trebalo raspraviti i utvrditi je li osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi vlasnicom dijela čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] u površini od 44 m2.

8.Među strankama nije sporno kako je predmetna čest. zem. [katastarska čestica] ukupne površine 362 m2 upisana kao javno dobro u zemljišnim knjigama, dok je u Katastru označena kao kat. čest. [katastarska čestica], iste površine, a kao posjednik upisan je tuženik.

9.Iz nalaza vještaka Ante Bošnjaka, koji je izvršio geodetsko snimanje i fotografiranje, proizlazi da se sporni dio predmetne čestice odnosi na dio betonskim zidom ograđenog dvorišta tužiteljice anagrafske oznake [adresa] i [adresa]. Riječ je o dijelu čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 44 m2, koji je s južne i istočne strane jasno omeđen betonskim zidom, dok zapadna i sjeverna međa nisu vidljive (jer su u dvorišnom prostoru), što je i sud mogao utvrditi prilikom očevida. Vještak je sporni dio predmetne čestice označio točkama 1-2-3-4-1 na skici koja je prilog nalazu i mišljenju.

10.Na prijedlog tužiteljice sud je izveo dokaz saslušanjem svjedokinja OB, UB i VB iz čijih iskaza proizlazi da je tužiteljica u posjedu spornog dijela predmetne čestice od sredine 60-ih, te da je nikada nitko u tome nije ometao. Svjedokinja OB doselila je u istočni dio grada gdje je sagrađena kuća tužiteljice 1985. i zatekla tužiteljicu na njenoj nekretnini, koja je formom i veličinom adekvatna današnjoj. Sporni dio predmetne čestice tužiteljica je betonirala i koristi ga neprekidno za svrhu parkiranja.

11.Svjedokinja UB u svom iskazu navodi da je tužiteljica u posjedu spornog dijela predmetne nekretnine još preko svojih pokojnih svekra i svekrve te supruga. Ističe da je ovaj dio grada svojedobno, što se parcela tiče bio ograđen suhozidinama koje su kupci nekretnina rušili i zamjenjivali betonskim zidovima, što je učinio i prednik tužiteljice, njen svekar. Ova svjedokinja doselila je u istočni dio grada 1972. i zatekla parcelu tužiteljice s sadržajima koji su identični današnjem stanju.

12.Svjedokinja VB u svom iskazu navodi kako je u ovaj dio grada doselila 1968., kada je doselila i tužiteljica nakon udaje. Ističe kako je na nekretnini tužiteljice kao i okolnim nekretninama nakon kupoprodaje parcela i građenja na njima došlo do zamjena suhozida betonskim zidovima.

13. Nakon ukidne odluke, sud je saslušao tužiteljicu, iz čijeg iskaza proizlazi da je njen pok. svekar kupio predmetnu česticu negdje 1967., da je na istoj gradio 1968. temeljem dobivene građevinske i lokacijske dozvole, te da se čestica u istim gabaritima nalazi od kupoprodaje do danas, s time što su suhozidi zamijenjeni betonskim zidovima. Nije joj poznato temeljem čega je dio čestice uknjižen kao javno dobro, te navodi kako je nekretnina u neprekidnom posjedu njene obitelji cijelo vrijeme, te da ih nikada nitko nije ometao u vršenju njihovih vlasničkih i posjedovnih prava.

14. Cijeneći ukupno izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 114/22. i 155/23.) ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

15.Iz iskaza saslušanih svjedoka i tužiteljice, te utvrđenja suda s očevida na predmetnoj nekretnini proizlazi kako je sporni dio predmetne nekretnine sastavni dio posjeda tužiteljice koji je sa svih strana omeđen zidom. Nadalje, iz iskaza saslušanih svjedokinja kojima sud u cijelosti poklanja vjeru, držeći ih uvjerljivima, logičnima i nepristranima, proizlazi kako je tužiteljica u posjedu spornog dijela predmetne nekretnine preko supruga i njegovih roditelja i prije 1968. godine, odnosno neprekidno, te je nikada nitko u tome nije ometao. Iz priležeće skice sudskog vještaka razvidno je da se predmetna nekretnina nalazi ispod ulice, da je sa svih strana omeđen zidom, te da se na spornom dijelu predmetne parcele nalazi betonski plato koji služi za parkiranje vozila, odnosno da se ne radi o javnom prostoru.

16.Prema odredbi čl. 35. stavak 4 Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarima (Narodne Novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje ZV) svatko ima pravo stvarima u vlasništvu RH koje su namijenjene za uporabu svih (javna dobra u općoj uporabi) služiti se na način koji je radi ostvarenja te namjene odredilo tijelo ili ustanova kojoj su dane na upravljanje, odnosno tijelo nadležno za određivanje namjene, koje njima neposredno upravlja.

17.Sporni dio predmetne čestice 9999/1 K. O. [katastarska općina] upisan je u zemljišnim knjigama kao javno dobro, a u katastru kao posjed tuženika. Stvari koje imaju status javnog dobra predstavljaju res extra commercium, te nisu sposobne biti objektom prava vlasništva i drugi stvarnih prava

18.Odredbom čl. 159. st.1. i 3. ZV-a propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a samostalni posjednik kojemu je posjed barem pošten, protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

19.Zakonit je onaj posjed koji se temelji na valjanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva (pravni posao), savjestan (pošten) je onaj posjed kada posjednik ne zna i ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, dok je istinit onaj posjed koji nije stečen ni silom, ni prijevarom, a ni zlouporabom povjerenja.

20.Odredbom st. 4. istog članka propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županije i jedinice lokalne samouprave i jedinice lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge opće korisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme iz onoga iz st. 2. i 3. ovog članka.

21.Odredbom čl. 160. st. 2. ZV –a propisano je da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednik, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

22.U rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanja stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću ne računa se i vrijeme posjedovanja protekom prije tog datuma što je propisano odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a. Ovo stoga što vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne Novine 53/91), odnosno od 08. listopada 1991., kako je to izričito propisano odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a, budući je odlukom Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999. ukinuta ranija odredba čl. 388. st. 4. ZV-a, koja je prestala važiti 14. prosinca 1999. Prema odredbi čl. 29. ZOV-a bilo je zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, a odredbom čl. 113. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta iz 1965. izrečena je zabrana dosjedenja s danom 04. travnja 1941. Prema tome se pravo vlasništva na nekretninama koje su se vodile kao društveno vlasništvo moglo steći dosjelošću, ukoliko je uz ostale pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću isteklo i vrijeme određeno zakonom do 06. travnja 1941. po propisima koji su tada bili na snazi (pravna pravila OGZ-a iz paragrafa 1451. do 1493, koja se 5 P-3025/2021 primjenjuju temeljem odredbe čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06. travanja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije). Prema odredbi paragrafa 1472. OGZ-a za stjecanje prava vlasništva u odnosu na općinsko zemljište bilo je potrebno vrijeme dosjedanja od 40 godina. Pravo vlasništva na nekretninama u državnom vlasništvu (društveno vlasništvo) nije se moglo steći dosjelošću ako vrijeme potrebno za dosjelost nije proteklo do 06. travnja 1941., a po pravilima o zastoju tijeka dosjelosti vrijeme koje je proteklo do 06.travnja 1941. nastavlja se od 08. listopada 1991., pod pretpostavkom da se za to vrijeme nije prekidao kvalificirani posjed nekretnina, sve sukladno odredbi čl. 160. st. 6. ZV-a u svezi s odredbom čl. 238. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15– dalje ZOO).

23.Odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a iz 1996. bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. 10. 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje prava na tim nekretninama dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Ova odredba ukinuta je odlukom Ustavnog suda RH od 17. 11. 1999. Međutim, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je 11. 7. 2008. presudu u predmetu Trgo protiv RH, zahtjev broj 3528/04, gdje se navodi kako su podnositelj zahtjeva i njegova majka bili u isključivom i neprekidnom bona fidae posjedu predmetne nekretnine od 1953., što znači dulje od 40 godina, te da je podnositelj već 1993. ispunio zakonske uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću. Europski sud za ljudska prava nakon toga zaključuje kako je podnositelj zahtjeva temeljem čl. 388. st. 4. ZV-a iz 1996. ex lege postao vlasnik zemljišta 1. 1. 97. kada je ZV stupio na snagu. Sporna odredba da je ostala na snazi dok je Ustavni sud nije ukinuo, gotovo tri godine, pa zahtjev podnositelja ima dovoljno osnove u Hrvatskom pravu da ga se smatra imovinom zaštićenom čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava.

24.Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke Ante Bošnjaka ing. geodezije, budući je vještak svoj nalaz dao stručno, objektivno i sukladno pravilima struke, što potvrđuje i činjenica kako stranke nisu imale primjedbi na tako dati nalaz i mišljenje. Što se iskaza svjedoka tiče, sud im kako je naprijed navedeno u cijelosti poklanja vjeru, a iz njihovih iskaza proizlazi kako je tužiteljica u posjedu spornog dijela predmetne nekretnine preko svojih prednika preko 80 godina, te ih nikada nitko u tome nije ometao. Iako tuženik tvrdi, pozivajući se na odredbu čl. 3. i 35. ZV-a da se na spornom dijelu predmetnog zemljišta ne može stjecati vlasništvo s obzirom da je upisano kao javno dobro, to ne znači da tužitelji u parničnom postupku ne mogu dokazivati da se isto zemljište faktički ne koristi kao dobro u općoj upotrebi. Dakle, moguće je stjecanje prava vlasništva dosjelošću nad nekretninom koja je u zemljišnim knjigama upisana kao javno dobro ako se takva nekretnina faktično ne koristi kao javno dobro u općoj uporabi, odnosno moguće je da takva nekretnina izgubi status javnog dobra te postane predmet stjecanja vlasništva dosjelošću, kao u konkretnom slučaju. Iz rezultata raspravljanja, i to očevida na licu mjesta, nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke te saslušanih svjedoka proizlazi da se sporni dio predmetne nekretnine nalazi u posjedu tužiteljice i njenih prednika duže od 50 godina, da se nalazi u dijelu posjeda tužiteljice koji je omeđen zidom sa svih strana, odnosno da se ne koristi niti se ikada koristio kao javno dobro. Kako posjed tužiteljice ima sve kvalitete propisane odredbom čl. 18. ZV-a, za stjecanje vlasništva dosjelošću, ovaj sud drži da je zahtjev tužiteljice u cijelosti utemeljen, radi čega je odlučeno kao u izreci.

25. Drugostupanjski sud navodi da ovaj sud ne utvrđuje niti obrazlaže kada i kojom odlukom nadležnog tijela je prestao status javnog dobra predmetnog zemljišta, pri čemu se poziva na činjenicu da se kat. čest. [katastarska čestica] površine 362m2 u posjedovnom listu vodi kao put Stoci upisan na Grad Split. Suprotno mišljenju Županijskog suda i iz odluke VS RH br. Revt-243/11-2 proizlazi da okolnost što je određena nekretnina upisana u zemljišnoj knjizi kao javno dobro ne mora značiti da se doista radi o takvom statusu nekretnine ako se takva nekretnina faktično ne koristi kao dobro u uporabi. Nadalje, u istoj odluci VS RH navodi da je moguće, a slijedom korištenja nekretnine u javnom dobru, da takva nekretnina izgubi svojstvo javnog dobra pa može biti predmetnom stjecanja prava vlasništva. Jednak pravni stav zauzet je i u odluci Županijskog suda u Zagrebu Gž 2706/20, Županijskog suda u Rijeci Gž- 1741/2024 i drugim odlukama sudova.

26. Nadalje, drugostupanjski sud u svojoj odluci navodi kako je potrebno utvrditi povijest upisa čest. zem. [katastarska čestica] KO [katastarska općina] od 362m2 u zemljišnim knjigama i povijest upisa kat. čest. [katastarska čestica] Stoci put površine 362 m2 u katastru, kada, kojom odlukom i na koji način je to zemljište izgubilo status javnog dobra.

27. Dokazivanje u smislu odredbe čl. 220. ZPP-a obuhvaća sve činjenice važne za donošenje odluke, pri čemu sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Predmet dokazivanja tijekom postupka su određene tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica od čijeg postojanja neposredno ili posredno zavisi primjena materijalnog prava u konkretnom sporu, a dokazna sredstva prema odredbama ZPP-a su svjedoci, vještaci, isprave, uviđaj te stranke u slučaju provođenja dokaza njihovim saslušanjem u svrhu dokazivanja.

28. Dokazna sredstva, dakle, predstavlja sve ono na temelju čega je sud u mogućnosti zaključivati o postojanju činjenica koje su odlučne za određenu parnicu, bilo da su neposredno ili posredno relevantne. Radi utvrđivanja istinitosti tvrdnji stranaka o činjenicama koje su bitne za primjenu prava, sud provodi dokazivanje da bi se na osnovi provedenih dokaza mogao na nesumnjiv način uvjeriti o postojanju činjenica od kojih zavisi primjena prava u konkretnoj parnici, pa je zadatak suda da na osnovi ocjene provedenih dokaza stvori svoj sud o postojanju ili nepostojanju činjenica od kojih zavisi odluka o tužbenom zahtjevu.

29. Odredba čl. 8. ZPP sadrži jedno od osnovnih načela procesnog prava, a to je načelo slobodne ocjene dokaza, koje načelo nalazi odraz u ovlaštenju suda da na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice, od kojih zavisi odluka o tužbenom zahtjevu, uzeti kao dokazane, dakle, da prema svom slobodnom uvjerenju na osnovi ocjene provedenih dokaza može sa sigurnošću utvrditi postojanje, odnosno nepostojanje određene bitne činjenice, pri čemu je sud dužan stečeno uvjerenje o postojanju određenih relevantnih činjenica opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima, da bi se moglo provjeriti je li takvo uvjerenje suda ima pravnu i činjeničnu osnovu u dokaznom postupku provedenom po sudu prvog stupnja.

30. Novelirani ZPP napušta inkvizitorska ovlaštenja suda u određivanju i prikupljanju dokaza te ih zamjenjuje pravilom da se dokazi izvode isključivo inicijativom stranaka. Ne postoji niti obveza suda na upozorenje stranaka na dužnost iznošenja činjenica i dokaza na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika (Rev-x-148/10-02), a nepredlaganje dokaza za utvrđivanje činjenica na kojima se temelji tužbeni zahtjev razlog je za odbijanje istog (VSRH Gž-2035/78).

31. Prema odredbi čl. 221. ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

32. Prednje se ističe iz razloga što je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu i predložila dokaze iz kojih proizlazi da predmetna sporna čestica jeste u posjedu njene obitelji od 1968., a prije toga u neizmijenjenom obliku da je bila u vlasništvu izvjesnog C, dok tuženik sa svoje strane nije predložio niti dostavio bilo kakvi dokaz kojim bi doveo u pitanje tvrdnje tužiteljice i utvrđenja suda koja proizlaze iz dokaza koje su stranke u postupku predložile, s time da tuženik sa svoje strane osim osporavanja tužbe, nije dostavio niti jedan relevantni dokaz u prilog tvrdnji da se i dalje radi o javnom dobru, čak ni nakon ukidne odluke kojom je usvojena njegova žalba, a koja se u bitnome svodi na prepisivanje odgovora na tužbu. Ovaj sud nije dužan izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile s obzirom da nema inkvizitorskih ovlaštenja u izvođenju dokaza, kako je naprijed navedeno. Tužiteljica ima opravdani interes na podnošenje predmetne tužbe radi rješavanja zemljišnoknjižnog stanja predmetne čestice, odnosno rješavanja jednog od temeljnih prava kojega štite Ustav i propisi EU koje je RH dužna primjenjivati, a to je pitanje vlasništva. U postupku je predložila izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, pregledom zk izvatka i vještačenjem po vještaku geodetske struke, te je sud cijeneći njen iskaz, nalaz vještaka i iskaz svjedoka, te očevidom na licu mjesta utvrdio kako se radi o nekretnini koja se faktično ne koristi kao dobro u javnoj uporabi, već je riječ o nekretnini koja je više od 50 godina u posjedu tužiteljičine obitelji, a ranije u obitelji C, jer sud nema razloga posumnjati iskazu tužiteljice i svjedoka, da je tužiteljičina obitelj kupila predmetnu česticu i na njoj gradila temeljem valjanog pravnog posla. Tuženik ničim ne dokazuje da bi predmetna čestica doista predstavljala javno dobro, a suprotno mišljenju Županijskog suda iz ukidne odluke, za gubitak svojstva javnog dobra uslijed faktičnog nekorištenja u te svrhe, nije potrebna posebna odluka nadležnog tijela o prestanku statusa javnog dobra, kao uvjet stjecanja vlasništva na takvoj čestici dosjelošću.

33.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a a tužiteljici je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, sastav podnesaka od 13.4.2022. i 28.9.2023., te zastupanje na ročištima od 23.5.2022., 15.11.2023., 4.3.2024., 7.6.2024., 11.3.20205. i 4.4.2025., po 100 bodova, uvećano za vrijednost boda s paušalom što daje iznos od 2.000,00 eura uvećano za trošak vještva u iznosu od 398,00 eura te sudske pristojbe tužbe i presude u iznosu 146,00 eura, tako da ukupni trošak tužiteljice iznosi 2.544,00 eura

U Splitu, 4. travnja 2025.

S U D A C

Vica Roščić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA

- punomoćniku tužitelja

- tuženiku

- u spis