Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita
Posavskog 5
Poslovni broj: P-184/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja NU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Vujčić, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 27. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 4. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju NU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9010603223 solemniziranom po javnom bilježniku Ivanu Marković, iz Siska, S. i A. Radića 1, pod brojem OU-204/2005 od 24. lipnja 2005. isplati iznos od 4.689,09 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava od dospijeća pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi, na iznos od:
- 8,23 eur od 31.10.2008. god. do isplate
- 9,13 eur od 31.12.2008. god. do isplate
- 11,31 eur od 31.01.2009. god. do isplate
- 12,27 eur od 28.02.2009. god. do isplate
- 9,27 eur od 31.03.2009. god. do isplate
- 9,75 eur od 30.04.2009. god. do isplate
- 5,84 eur od 31.05.2009. god. do isplate
- 2,50 eur od 30.06.2009. god. do isplate
- 3,25 eur od 31.07.2009. god. do isplate
- 5,18 eur od 31.08.2009. god. do isplate
- 4,96 eur od 30.09.2009. god. do isplate
- 3,12 eur od 31.10.2009. god. do isplate
- 6,57 eur od 30.11.2009. god. do isplate
- 9,09 eur od 31.12.2009. god. do isplate
- 13,14 eur od 31.01.2010. god. do isplate
- 12,09 eur od 28.02.2010. god. do isplate
- 17,33 eur od 31.03.2010. god. do isplate
- 16,19 eur od 30.04.2010. god. do isplate
- 18,59 eur od 31.05.2010. god. do isplate
- 34,45 eur od 30.06.2010. god. do isplate
- 31,07 eur od 31.07.2010. god. do isplate
- 40,23 eur od 31.08.2010. god. do isplate
- 37,31 eur od 30.09.2010. god. do isplate
- 31,09 eur od 31.10.2010. god. do isplate
- 43,78 eur od 30.11.2010. god. do isplate
- 59,03 eur od 31.12.2010. god. do isplate
- 48,55 eur od 31.01.2011. god. do isplate
- 52,38 eur od 28.02.2011. god. do isplate
- 47,28 eur od 31.03.2011. god. do isplate
- 48,07 eur od 30.04.2011. god. do isplate
- 69,18 eur od 31.05.2011. god. do isplate
- 70,59 eur od 30.06.2011. god. do isplate
- 88,41 eur od 31.07.2011. god. do isplate
- 80,61 eur od 31.08.2011. god. do isplate
- 71,02 eur od 30.09.2011. god. do isplate
- 69,84 eur od 31.10.2011. god. do isplate
- 69,01 eur od 30.11.2011. god. do isplate
- 73,26 eur od 31.12.2011. god. do isplate
- 77,74 eur od 31.01.2012. god. do isplate
- 78,10 eur od 29.02.2012. god. do isplate
- 75,14 eur od 31.03.2012. god. do isplate
- 76,64 eur od 30.04.2012. god. do isplate
- 78,06 eur od 31.05.2012. god. do isplate
- 75,87 eur od 30.06.2012. god. do isplate
- 76,64 eur od 31.07.2012. god. do isplate
- 75,42 eur od 31.08.2012. god. do isplate
- 72,26 eur od 30.09.2012. god. do isplate
- 75,65 eur od 31.10.2012. god. do isplate
- 77,52 eur od 30.11.2012. god. do isplate
- 76,91 eur od 31.12.2012. god. do isplate
- 69,74 eur od 31.01.2013. god. do isplate
- 75,89 eur od 28.02.2013. god. do isplate
- 76,22 eur od 31.03.2013. god. do isplate
- 73,67 eur od 30.04.2013. god. do isplate
- 66,82 eur od 31.05.2013. god. do isplate
- 66,66 eur od 30.06.2013. god. do isplate
- 68,17 eur od 31.07.2013. god. do isplate
- 70,98 eur od 31.08.2013. god. do isplate
- 75,26 eur od 30.09.2013. god. do isplate
- 73,10 eur od 31.10.2013. god. do isplate
- 74,39 eur od 30.11.2013. god. do isplate
- 75,86 eur od 31.12.2013. god. do isplate
- 75,34 eur od 31.01.2014. god. do isplate
- 77,21 eur od 28.02.2014. god. do isplate
- 76,64 eur od 31.03.2014. god. do isplate
- 74,45 eur od 30.04.2014. god. do isplate
- 73,56 eur od 31.05.2014. god. do isplate
- 73,80 eur od 30.06.2014. god. do isplate
- 76,63 eur od 31.07.2014. god. do isplate
- 78,69 eur od 31.08.2014. god. do isplate
- 78,22 eur od 30.09.2014. god. do isplate
- 80,19 eur od 31.10.2014. god. do isplate
- 81,56 eur od 30.11.2014. god. do isplate
- 80,83 eur od 31.12.2014. god. do isplate
- 81,81 eur od 31.01.2015. god. do isplate
- 81,81 eur od 28.02.2015. god. do isplate
- 81,81 eur od 31.03.2015. god. do isplate
- 81,81 eur od 30.04.2015. god. do isplate
- 81,81 eur od 31.05.2015. god. do isplate
- 81,81 eur od 30.06.2015. god. do isplate
- 81,81 eur od 31.07.2015. god. do isplate
- 81,81 eur od 31.08.2015. god. do isplate
- 81,81 eur od 30.09.2015. god. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju NU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplate zbog zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9010603223 solemniziranom po javnom bilježniku Ivanu Marković, iz Siska, S. i A. Radića 1, pod brojem OU-204/2005 od 24. lipnja 2005. isplati iznos od 3.339,60 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava od dospijeća pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi, na iznos od:
- 1,44 eur od 30.04.2007. god. do isplate
- 1,42 eur od 31.05.2007. god. do isplate
- 1,41 eur od 30.06.2007. god. do isplate
- 1,42 eur od 31.07.2007. god. do isplate
- 29,36 eur od 31.08.2007. god. do isplate
- 28,81 eur od 30.09.2007. god. do isplate
- 28,74 eur od 31.10.2007. god. do isplate
- 29,09 eur od 30.11.2007. god. do isplate
- 28,84 eur od 31.12.2007. god. do isplate
- 29,29 eur od 31.01.2008. god. do isplate
- 50,64 eur od 29.02.2008. god. do isplate
- 51,44 eur od 31.03.2008. god. do isplate
- 49,94 eur od 30.04.2008. god. do isplate
- 49,56 eur od 31.05.2008. god. do isplate
- 49,95 eur od 30.06.2008. god. do isplate
- 48,96 eur od 31.07.2008. god. do isplate
- 48,94 eur od 31.08.2008. god. do isplate
- 49,42 eur od 30.09.2008. god. do isplate
- 53,91 eur od 31.10.2008. god. do isplate
- 50,76 eur od 30.11.2008. god. do isplate
- 53,96 eur od 31.12.2008. god. do isplate
- 54,38 eur od 31.01.2009. god. do isplate
- 54,51 eur od 28.02.2009. god. do isplate
- 53,74 eur od 31.03.2009. god. do isplate
- 53,76 eur od 30.04.2009. god. do isplate
- 52,79 eur od 31.05.2009. god. do isplate
- 51,94 eur od 30.06.2009. god. do isplate
- 52,02 eur od 31.07.2009. god. do isplate
- 52,36 eur od 31.08.2009. god. do isplate
- 52,23 eur od 30.09.2009. god. do isplate
- 51,72 eur od 31.10.2009. god. do isplate
- 52,41 eur od 30.11.2009. god. do isplate
- 52,87 eur od 31.12.2009. god. do isplate
- 53,69 eur od 31.01.2010. god. do isplate
- 53,35 eur od 28.02.2010. god. do isplate
- 54,42 eur od 31.03.2010. god. do isplate
- 54,07 eur od 30.04.2010. god. do isplate
- 54,49 eur od 31.05.2010. god. do isplate
- 57,89 eur od 30.06.2010. god. do isplate
- 57,03 eur od 31.07.2010. god. do isplate
- 58,93 eur od 31.08.2010. god. do isplate
- 58,16 eur od 30.09.2010. god. do isplate
- 56,68 eur od 31.10.2010. god. do isplate
- 48,23 eur od 30.11.2010. god. do isplate
- 50,79 eur od 31.12.2010. god. do isplate
- 48,84 eur od 31.01.2011. god. do isplate
- 49,40 eur od 28.02.2011. god. do isplate
- 48,39 eur od 31.03.2011. god. do isplate
- 48,41 eur od 30.04.2011. god. do isplate
- 43,47 eur od 31.05.2011. god. do isplate
- 43,56 eur od 30.06.2011. god. do isplate
- 45,98 eur od 31.07.2011. god. do isplate
- 36,10 eur od 31.08.2011. god. do isplate
- 34,91 eur od 30.09.2011. god. do isplate
- 34,68 eur od 31.10.2011. god. do isplate
- 34,49 eur od 30.11.2011. god. do isplate
- 34,87 eur od 31.12.2011. god. do isplate
- 35,27 eur od 31.01.2012. god. do isplate
- 35,20 eur od 29.02.2012. god. do isplate
- 34,77 eur od 31.03.2012. god. do isplate
- 34,83 eur od 30.04.2012. god. do isplate
- 34,88 eur od 31.05.2012. god. do isplate
- 34,53 eur od 30.06.2012. god. do isplate
- 34,51 eur od 31.07.2012. god. do isplate
- 34,26 eur od 31.08.2012. god. do isplate
- 33,81 eur od 30.09.2012. god. do isplate
- 34,06 eur od 31.10.2012. god. do isplate
- 34,16 eur od 30.11.2012. god. do isplate
- 33,97 eur od 31.12.2012. god. do isplate
- 33,09 eur od 31.01.2013. god. do isplate
- 33,64 eur od 28.02.2013. god. do isplate
- 33,55 eur od 31.03.2013. god. do isplate
- 33,16 eur od 30.04.2013. god. do isplate
- 32,32 eur od 31.05.2013. god. do isplate
- 32,19 eur od 30.06.2013. god. do isplate
- 32,23 eur od 31.07.2013. god. do isplate
- 32,40 eur od 31.08.2013. god. do isplate
- 32,73 eur od 30.09.2013. god. do isplate
- 32,38 eur od 31.10.2013. god. do isplate
- 32,39 eur od 30.11.2013. god. do isplate
- 32,41 eur od 31.12.2013. god. do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju NU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. i to u iznosu od 486,29 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, tužitelj se odbija.
V. Nalaže se Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju NU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.263,21 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj NU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje: tužitelj) podnio je ovom sudu tužbu 7. lipnja 2019. protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb , OIB 02535697732 (dalje tuženik), radi obvezno-isplata. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita 24. lipnja 2005., s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 90110603223 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg Ugovora mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 60.538,27 CHF, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci. Tužitelj ističe da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti vezano uz valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Što više tužitelj navodi da o gore navedenoj odredbi tuženik nije posebno pregovarao s tužiteljem. Stoga tužitelj ističe su predmetne citirane odredbe Ugovora, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i kamatna stopa, nepoštene, u smislu odredbi važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Uz činjenicu da se o valutnoj klauzuli u CHF s tužiteljem nije posebno pregovaralo, tužitelj navodi i da je predmetna odredba bila dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora tuženika. Navodi da na nepoštenost istih posebno ukazuje činjenica da su tuženiku bile poznate sve okolnosti i informacije vezane uz vrlo visoku rizičnost valute CHF, koje informacije je tužitelju prešutio, odnosno uskratio, a istovremeno za sebe otklonio svaku odgovornost i cijeli rizik vezan uz valutu CHF, kao valutu Ugovora, prebacio na tužitelja, pa se nedvojbeno radi o postupanju tuženika i odredbama Ugovora koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Stoga tužitelj navodi da su navedene odredbe Ugovora u dijelu u kojem se plaćanje kamata i plaćanje mjesečnih anuiteta otplate kredita veže uz tečaj valute CHF (valutna klauzula u CHF), u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, ništetna. Tužitelj se u svojoj tužbi poziva i na utvrđenja iz postupka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene pravomoćne presude u odnosu Stoga smatra da su u Ugovoru o kreditu tužitelja ništetne u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja i u dijelu u kojem se kredit otplaćuje mjesečnim ugovorenim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, obračunatim po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Tužitelj tvrdi da je uslijed postupanja tuženika temeljem ništetnih ugovornih odredbi s valutnom klauzulom u CHF, plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja (isplate) kredita te je na taj način, u razdoblju od kolovoza 2005. do dana konverzije 30. rujna 2015., tužitelj preplatio, a tuženik neosnovano stekao iznos od 3.352,24 € s osnova razlike nastale temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi, iznos od 4.699,01 € s osnova razlike nastale temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, pa tužitelj tuži navedene iznose uvećane za zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Nadalje, tužitelj navodi da su stranke 23. prosinca 2015. sklopile Dodatak uz Ugovor o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj ističe da mu konverzijom nije vraćeno ono što je preplatio, a tuženik stekao bez osnove, primjenom ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF. U konkretnom slučaju tužitelj smatra da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 23. prosinca 2015. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Ističe da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Ističe da iz Dodatka uz Ugovor o kreditu od 23. prosinca 2015. proizlazi da je tuženik utvrdio da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR iznosi 24.980,19 EUR, što je u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na taj iznosilo 190.650,76 kn. Međutim, kada se preostala glavnica iz izračuna konverzije od 37.179,38 CHF pomnoži sa tečajem na dan isplate kredita 21, lipnja 2005., dobije se iznos od 175.779,35 kn te tužitelju na ime navedene razlike pripada iznos od sada 2.485,92 €, s pripadajućim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Tužitelj tvrdi da je tuženik dužan tužitelju vratiti-isplatiti iznose koje je tuženik neosnovano stekao primjenom ništetnih odredbi Ugovora kojima se otplata kredita (glavnica i kamate) veže uz valutu švicarski franak (valutna klauzula u CHF), a koja odredba Ugovora je naznačena u tužbi, te razliku nastalu provedenom konverzijom. Na dosuđene iznose tužitelj potražuje zatezne kamate i troška postupka.
2. U odgovoru na tužbu od 11. listopada 2020., tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. U bitnome ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da, ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su korisnik kredita i 23. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Ističe da je tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik navodi da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, tuženik navodi da sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, navodi da tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu i sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid ugovor o kreditu (stranica 9- 11 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (stranica 12-14 spisa), izračun konverzije (stranica 15 spisa), otplatnu tablicu (stranica 16-24 spisa), promotivne letke tuženika (stranica 70-86 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac, saslušani su svjedoci AU i ZU, te tužitelj kao stranka.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
5. Uvidom u Ugovor o kreditu od 24. lipnja 2005., utvrđeno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 90110603223 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg Ugovora je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 60.538,27 CHF (članak 1. ugovora), obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Člankom 2. određena je namjena kredita - kupovina stambenog objekta. Ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci (članak 7.1. ugovora). Ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, kamatna stopa na dan sklapanja kredita iznosi 4,60% i promjenjiva je u skladu s Odlukom banke (članak 4.1. ugovora). Člankom 7.2. Ugovora o kreditu ugovoreno je način otplate i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji je sastavni dio ugovora. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu.
6. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužitelja kao stranku.
7. U svom iskazu tužitelj navodi da je 2005. odlučio podići kredit za kupovinu stana u kojem živim sa obitelji te je kredit tražio od tuženika, budući da je tamo imao tekući račun i to je bila njegova banka. Smatrao je upravo, budući da je njihov klijent, da je siguran po pitanju onoga što mu kažu i da u njih može imati povjerenja. Kada je došao u banku, dodijeljena mu je osobna bankarica i on je rekao da želi kredit i to ili u kunama ili u eurima. Osobna bankarica mu je rekla kako je kredit u EUR preskup, a isto tako da oni imaju povoljniji i bolji proizvod od kredita u EUR, a to je kredit u CHF- u. On o tom kreditu nije ništa znao, međutim, osobna bankarica mu je izračunala ratu kredita u EUR i ratu u CHF-u i rekla mu je kako mu je ovaj kredit u CHF-u puno povoljniji i da njega uzme. Naglasila je da je CHF stabilan i da se očekuje i da će rata kredita biti stabilna, odnosno da se neće mijenjati. On osobno je bio vojno lice i sada je u mirovini i nema ekonomskih znanja te se sa punom vjerom obratio svojoj banci i poslušao savjet koji mu je dan i podigao je kredit u CHF-u. Pročitao je ugovor o kreditu prije nego li ga je potpisao ali ti izrazi banke mu nisu baš poznati, te se pouzdao u banku. Prva rata kredita je bila uredna i sve je bilo u redu međutim nakon nekog je vremena došlo do velikog povećanja. Kada je stupio na snagu zakon o konverziji, pozvan je na potpisivanje dodatka ugovora o kreditu koji je i potpisao, no međutim ne smatra da je time obeštećen za ranije nastale razlike između onog što je smatrao da će mu biti rata kredita i onog što je doista i plaćao. Ovakvim postupanjem i podizanjem rate kredita njem i obitelji je u bitnome oštećena kvaliteta života, morali su štedjeti na sebi i na djeci. Njegova supruga je imala punomoć te je moguće da je koju ratu kredita i ona uplatila, međutim to je bilo u njegovo ime te iz njihove zajedničke imovine. Ugovor je bio sastavljen na unaprijed napisanom formularu i jedino na što je mogao utjecati je bilo razdoblje na koje će se kredit otplaćivati i on je odabrao da to bude 20 godina.
8. Tijekom postupka, kao svjedok je saslušana AU. Iz iskaza svjedokinje, utvrđeno je da je ista zaposlena kod tuženika no da nije bila sudjelovala u obradi kredita tužitelja niti ga se sjeća. Govori općenito te navodi da je upozoravala na uvjete stranke o uvjetima u CHF-u te da su strankama bile dostupne informacije putem letaka i putem web stranice. Oni imaju tipske ugovore o kreditu u kojima mogu mijenjati samo osobne podatke. Nisu ovlašteni ih mijenjati niti o pojedinim odredbama pregovarati. Svjedokinja nije osobno sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu tužitelja, govori samo generalno o načinu postupanja pa je sud njen iskaz cijenio sukladno ostalim provedenim dokazima. To što je u banci postojala brošura o informacijama vezanima uz kredite, ne znači da je ista uručena i tužitelju i da je tužitelju bilo što objašnjeno vezano uz valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu i iskaz ove svjedokinje ne dovodi u pitanje iskaz samog tužitelja koji je dan logično i životno.
9. Svjedokinja ZU, supruga tužitelja, navodi kako je sa tužiteljem bila u banci kod podizanja na kredita te da su oni željeli podići kredit u EUR ili u HRK no bankarica im je predložila podizanje kredita u CHF-u kao najpovoljnijeg i dala im je usporedno izračun kredita u CHF-u i u EUR. Oni su se uvjerili da je rata u CHF-u manja i zato su prihvatili njenu preporuku. Prije uzimanja tog kredita pitali su osobnu bankaricu što se može očekivati od CHF-a, ona je rekla da je to stabilna valuta kao što je Švicarska stabilna zemlja i da se nemaju čega bojati. Ona i suprug su znali što znači promjenjiva kamatna stopa n očekivali su da će kamata ići "kunu do dvije gore-dolje" ali nisu mogli niti zamisliti da će se kamata toliko povisiti. Suprug nije nikako mogao utjecati niti na visinu rate u CHF-u niti na visinu kamatne stope.
10. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom o kreditu, iskazom svjedokinje ZU, nije u suprotnosti sa iskazom svjedokinje AU jer ista nema neposrednih saznanja o tome kako je tužitelj dizao kredit), sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupnje kuće u kojoj su živjeli isključivo kao fizičke za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, kamatnoj stopi). Osim toga, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su ga u banci upravo nagovarali na navedeni kredit i predlagali ga kao najpovoljniji, te tužitelj imajući povjerenja u djelatnike banke, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.
11. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba koje su navedene u tom obrascu primjerice čl. 8. Ugovora u kojem se navodi osiguranje naplate nisu navedena imena i podaci založnog dužnika i sl. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, kamatnu stopu,) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Protivno tome u svom iskazu sam tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu sastavila banka i dala mu samo na potpis.
13. Dakle, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz čl. 23. R Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita i druge ugovore stranke na strani korisnika kredita izjavljuje da je upoznat s činjenicom da je kredit te sve obveze povrata kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao tim više što je tužitelj iskazao da su ga nagovarali na kredit kao najpovoljniji). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.
14. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
15. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).
16. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 EU i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 N i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“
17. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.
18. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito
ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.
20. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).
21. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik prednika tužiteljice nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur.
22. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos kredita koji bi bio dostatan za kupnju kuće te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.
23. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi i nadležnosti u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 UU od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, te promjenjivu kamatnu stopu međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, kao i utjecaju promjenjive kamatne stope na rate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
24. Sukladno navedenom, tužitelj ima pravo u ovom postupku tražiti deklaratorno utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i temeljem istoga potraživati i isplatu.
25. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO.
26. Tijekom postupka tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. Razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da je takav prigovor djelomično osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, kamatnim stopama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 31. listopada 2005., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužiteljice. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).
27. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 7. lipnja 2019., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja nastala prije 4. travnja 2007. su dijelom u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna pa je u tom dijelu tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom.
28. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Kseniji Vrebac, stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i knjigovodstvo, koja je svoj nalaz i mišljenje 25. studenog 2019. te se očitovala neposredno na ročištu 16. prosinca 2019. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu i to od 1. srpnja 2006. kamatna stopa je promijenjena na 4,65%. Od 1. kolovoza 2007. na 5,65%. Od 1. veljače 2008. na 6,40%, od 1. studenog 2010. na 6,05%, od 1. svibnja 2011. na 5,80%, te 1. kolovoza 20911. na 5,55%, koja je vrijedila do sklapanja dodatka ugovora o kreditu. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju izvršila izračun razlike između iznosa koje je tužitelj po osnovu redovne kamatne stopi platio kroz utuženo razdoblje i iznosa kamate u početnom otplatnom planu sa prikazom kamatnih stopa koje je tužitelja plaćao kroz utuženo razdoblje, što je prikazano u tablici broj 1 u nalaz i mišljenju, te je utvrđena ukupna razlika s ovog osnova 25.262,88 kn (3.352,94 €). Također je vještakinja obračunala i razliku iznosa koji je tužitelj po osnovni valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, a što je prikazano u tablici broj 2 i iznosi 35.404,68 kn (4.699,01 €). Vještakinja je također izračunala i razliku između glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. uzimajući u obzir glavnicu kredita u CHF u početnoj kamatnoj stopi i valuti na dan isplate kredita. Razlika glavnice je izračunata kao razlika između konvertirane EUR glavnice u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 190.650,76 kn (24.980,19 €, po tečaju na dan 30. rujna 2015.) i preostale CHF glavnice prije konverzije po početnoj stopi i valuti na dan isplate kredita, koja bi iznosila 171.920,60 kn (36.363,21 CHF). Tako izračunata razlika između glavnica iznosi 18.730,16 kn (2.485,92 EUR), a što je prikazano u tablici broj 3. nalaz i mišljenja vještaka.
29. Vještakinja je svoj nalaz i mišljenje obrazložila i neposredno na ročištu 16. prosinca 2019., na kojem je odgovorila na prigovore tuženika, otklonila sve prigovore, t eje sud nalazu vještaka u cijelosti poklonio vjeru.
30. Između tužitelja i tuženika je 23. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK).
31. Nesporno je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.
32. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se ugovora promjenjiva kamatna stopa i anuiteti se vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe, a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.
33. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 A od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).
34. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
35. Kako je iz nalaza i mišljenja vještakinje Ksenije Vrebac vidljivo, da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi tužitelj je više platio po osnovi ništetne valutne klauzule, kamatne stope i preplaćene glavnice), slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO. U konačnici sud naglašava da je u konkretnom slučaju o zahtjevu tužitelja odlučivao u okviru zahtjeva koje su stranke postavile (čl. 2. st. 1. ZPP, ističući ovdje da je predmet ovog postupka preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora kojom je otplata kredita vezana za promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu, kao i razlika u glavnici nastala kod Konverzije upravo zbog primjene ništetne valutne klauzule, a ne eventualno zatezne kamate i troškovi kredita) a kako je tužitelj potraživao isključivo preplaćeni iznos po osnovi ništetnih odredaba, odnosno pozitivnu razliku nastalu uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe Ugovora kojom je ugovorena otplata kredita, sud je odlučivao upravo o osnovanosti takvog zahtjeva tužitelja. S druge strane tuženik, osim isticanja neosnovanosti zahtjeva tužitelja u odnosu na negativne razlike, nije stavljao druge prigovor negativne razlike niti zahtjeve (protutužbu ili eventualno građanskopravnu kompenzaciju prigovor prijeboja ili procesnopravnu kompenzaciju odnosno prigovor radi prijeboja, a koji prigovori se moraju i jasno istaknuti te ne nastaju automatski - čl 196.ZOO).
36. U odnosu na navode tuženika da je tužitelju izvršena preplata po konverziji, uvidom u Dodatak ugovora o kreditu članak 5., utvrđeno je da je s osnova preplate tužitelju utvrđen iznos od 1.999,63 € (15.272,17 kn), te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, koji će dospijevati nakon sklapanja ovog Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućih anuiteta iznos smanjivati za 50% sve dok preplata ne bude iskorištena. U odnosu na preplatu a koja je tužitelju priznata Konverzijom ovaj sud smatra da se u tom slučaju ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik upravo tužitelju priznao umanjenje obveze po Ugovoru odnosno u konačnici Konverziji i to upravo temeljem razlike koja je nastala osnovom valutne klauzule vezane za valutu CHF i kamatnu stopu. Naime, među strankama nije sporno, da je Konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima a iz Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. vidljivo je da je ugovorna kamata (početna) u Ugovoru ali i tečaj CHF (početni) u svakom slučaju niži od tečaja EUR u otplatnom razdoblju kao i od ugovorne kamate ugovorene Konverzijom (odnosno za kredit veza za valutu EUR). Dakle, obzirom da je utvrđeno da je valutna klauzula vezana za valutu CHF (a koja je ugovorena Ugovorom) ništetna, jasno je da upravo iznos preplate koji je Konverzijom priznat predniku tuženika i za koji iznos je umanjena njegova obveza po predmetnom Ugovoru, rezultat ništetne ugovorne odredbe i njezine primjene jer u protivnom takve razlike (a obzirom na visinu početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja za CHF Ugovora i s druge strane ugovorene kamate i tečaja za EUR ugovorenog Konverzijom odnosno po kojem je izvršen izračun Konverzije) ne bi bilo niti bi ista pripala tužiteljici. Obzirom da je ista preplata priznata tužitelju (isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu) jasno je da sada tužitelju, a koja potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada budući da je već uračunata i priznata u dug po kreditu. Dakle, po mišljenju ovog suda radi se o tražbini tužiteljice koja tražbina mu je već priznata i uračunata i za koju mu je već umanjena njegova obveza slijedom čega sud nije mogao iznova dosuditi tužitelju puni utvrđeni iznos, već iznos utvrđen od strane vještaka umanjen za priznati iznos.
37. Obzirom da je preplata nastala trenutkom Konverzije, a isto tako sud je temeljem utuženja i provedenog vještačenja, utvrdio razliku između glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. uzimajući u obzir glavnicu kredita u CHF u početnoj kamatnoj stopi i valuti na dan isplate kredita. Razlika glavnice je izračunata kao razlika između konvertirane EUR glavnice u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 190.650,76 kn (24.980,19 €, po tečaju na dan 30. rujna 2015.) i preostale CHF glavnice prije konverzije po početnoj stopi i valuti na dan isplate kredita, koja bi iznosila 171.920,60 kn (36.363,21 CHF). Tako izračunata razlika između glavnica iznosi 18.730,16 kn (2.485,92 EUR). Dakle, sud je ovu preplatu tuženika u iznosu od 1.999,63 EUR (15.272,17 kn) oduzeo od utvrđene glavnice u iznosu od 2.485,92 EUR, te nakon toga s osnova razlike u glavnicama tužitelju ima pripasti iznos od 486,29 EUR, dok je s preostalim dijelom s osnova razlike u glavnicama tužitelj odbijen.
38. Sud ovdje napominje da tužitelj nije mogao odbiti isplatu dužnog iznosa, a bez utvrđenja ništetnosti sporne odredbe ugovora, odnosno bez podnošenja tužbe u predmetu kolektivne zaštite potrošača, jer bi u slučaju zakašnjenja ili neplaćanja (pa i djelomičnog) i jedne dospjele mjesečne rate a prema obračunu samog tuženika, tužitelj došao u nepovoljni položaj odnosno tuženik bi aktivirao sredstva, a čime bi i cijela svrha Ugovora o kreditu bila dovedena u pitanje (adaptacija nekretnine za život). Stoga ovaj sud smatra da nema osnova za primjenu čl. 1112. ZOO.
39. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.
40. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj uspio u odnosu na osnov u cijelosti, a u odnosu na visinu nije uspio sa neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva. Tužitelju bi imali pripasti troškovi: sastava tužbe u iznosu od 200,00 €, trošak sastava podnesaka od 13. prosinca 2019., 22. rujna 2020. i 10. prosinca 2024., svaki u iznosu od 200,00 €, zastupanje na ročištu od 24. listopada 2019. u iznosu od 100,00 €, zatim zastupanje na ročištima od 16. prosinca 2019., 23. rujna 2020., 11. prosinca 2024. i 27. veljače 2025., svako u iznosu od 200,00 €, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 131,40 €, trošak vještačenja u iznosu od 331,80 €, te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 €, što ukupno iznosi 2.263,21 €.
41. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška te temeljem čl. 151. st. 3. ZPP i to u visini određenoj čl. 29. ZOO.
42. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.
Sisak, 4. travnja 2025.
Sudac
Andrea Vasiljević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćnici Ireni Vujčić, odvjetnici iz Siska
2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba
