REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-268/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], Područna služba u [adresa], zastupanog po punomoćnici Nataši Ivek Kalamari protiv tuženice ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, od 29. studenog 2024., poslovni broj: Pn-8/2024-6, u sjednici vijeća održanoj 4. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužitelja ... [adresa] odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda ..., od 29. studenog 2024., poslovni broj: Pn-8/2024-6.

II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku ... isplatiti tužitelju ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.533,55 Eur (slovima: dvije tisuće petsto trideset tri eura i pedeset pet centi) sa pripadajućom zakonskom kamatom tekućom na iznos od 3.110,14 Eur (slovima: tri tisuće sto deset eura i četrnaest centi) od 29. studenog 2019. godine do isplate, na iznos od 2.003,81 Eur (slovima: dvije tisuće tri eura i osamdeset jedan cent) od dana podnošenja tužbe sudu do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku 15 dana", kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tuženiku ... isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, [adresa], [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.972,28 Eur (slovima: tisuću devetsto sedamdeset dva eura i dvadeset osam centi) zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja ove odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Ne traži troškove žalbenog postupka.

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i jer je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva, da je tužitelj na ročištu od 28. ožujka 2024. iskazao da nema razlike između razmjernog djela mirovine koju tužitelj isplaćuje korisnici i iznosa mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu iz razloga što se osiguranici tužitelja isplaćuje invalidska mirovina zbog ozljede na radu, ali da to ne znači da tužitelju nije nastala šteta te da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da stvarna šteta ne postoji i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu umjesto Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013., zatim ističe da je priložio sve dokaze visine stvarne štete, koju trpi sukladno odredbama članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju i da se prvostupanjski sud uopće nije izjasnio zašto ne primijeniti odredbu članka 161. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, iako je zakonodavac izričito izrazio svoju volju da se radi o izvornom pravu na naknadu štete, zatim da tužitelj ne potražuje naknadu štete kroz subrogacijski zahtjev iz članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, već kroz regresni zahtjev po članku 161, u svezi s člankom 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, zatim osporava odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-66/2022 jer se poziva na ustaljeno pravno shvaćanje iz Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., u kojoj je zauzeto potpuno suprotno shvaćanje, odnosno da je mjerodavan Zakon o mirovinskim osiguranjima.

2.2. Dalje u žalbi tuženik navodi da je odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu neprihvatljiva jer je nejasna, odnosno da su njezini učinci neizvjesni i da takve norme ne ispunjavaju zahtjeve koje pred njih stavlja načelo vladavine prava, a koji moraju biti ispunjeni da bi se konkretna pravna norma uopće mogla smatrati zakonom, da Vrhovni sud Republike Hrvatske ne tumači zakonske odredbe, već da iste tumači sud koji odlučuje u konkretnom sporu te da se isti ne može prikloniti lakšem postupanju pozivanja na odluke Vrhovnog suda, već da je dužan pristupiti tumačenju sporne odredbe, zatim da odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i Zakona o mirovinskom osiguranju nisu u odnosu podređenosti pa se ne može dati prednost Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu na štetu navedenog Zakona o mirovinskom osiguranju. Pri tome se tužitelj poziva na odluke Županijskog suda u Zagrebu, Velikoj Gorici i Osijeku te na presude Općinskih sudova, kao i odluke Ustavnog suda RH pa da je iz brojne sudske prakse vidljivo da je ovakvim gramatičkim tumačenjem odredbe članka 27. stavka 3. Zakona o osiguranjima u prometu, prekršeno temeljno ustavno načelo vladavine prava, kao i opće pravne sigurnosti, a da je protivno i pravnoj stečevini Europske unije.

2.3. Zaključno navodi da primjena odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu na konkretni slučaj predstavlja ne samo potpuno ignoriranje odredbi članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013., za koje je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da su u skladu s Ustavom, već izravno miješanje sudbene vlasti u ustavna ovlaštenja Hrvatskog sabora, što je suprotno načelu diobe vlasti i odredbi članka 4. Ustava Republike Hrvatske i da je gramatičkim tumačenjem nacionalnog propisa o naknadi štete nastale u obveznom osiguranju u prometu, pravo na naknadu štete osiguranju samo na teorijskoj razini, ali ne i u praksi pa da se osiguravajuće društvo oslobađa obveze naknade štete i sav teret prebacuje na osiguravateljevog štetnika, što je suprotno pravu Europske unije kako je zajamčeno Prvom, Drugom i Trećom direktivom.

3. U odgovoru na žalbu tuženik predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu jer Zakon o mirovinskom osiguranju kao opći zakon ne može derogirati specijalni Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i jer je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu pa ne postoji razlika između mirovine koja se plaća i mirovine koja bi se plaćala da se radi o ozljedi na radu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od navedenih povreda. Prvostupanjski sud je za svoje pravne stavove dao jasno obrazloženje i u presudi su navedeni jasni i razumljivi razlozi o svim odlučnim činjenicama tako da presuda nema nedostataka zbog koji se ne bi mogla preispitati pa pri donošenju prvostupanjske presude nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP- a. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo u ovoj pravnoj stvari.

6. U prvostupanjskom postupku pravilno je utvrđeno, a navodima žalbe se ne osporava :

- da je za nastali štetni događaj, prometnu nezgodu od 11. listopada 1993., odgovoran osiguranik tuženika protiv kojeg je vođen kazneni postupak broj K-49/94,

- da je rješenjima tužitelja, ŠĆ koja je stradala u prometnoj nesreći, priznata invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad i utvrđeno tjelesno oštećenje,

- da je štetnik imao s tuženicom ugovorenu policu obveznog osiguranja broj 011000288463,

- da je tuženica mirnim putem podmirila štetu za razdoblje do 31. prosinca 2013., odnosno dok je tužitelj štetu potraživao u razmjernom dijelu prema odredbi članka 160. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 102/98),

- da je cjelokupnu štetu, koja je nastala isplatama invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje za razdoblje od siječnja 2014. do 31. prosinca 2015., tuženica tužitelju isplatila na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Varaždinu, pod poslovnim brojem P-29/2017 od 27. ožujka 2019.

- da je tuženica daljnju štetu za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. ožujka 2019. podmirila u razmjernom dijelu pa preostala šteta za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. iznosi 8.128,40 kn, a za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. ožujka 2019. iznosi 17.053,53 kn,

- da je tužitelj potvrdio na ročištu od 28. ožujka 2024. da ne postoji razlika između utvrđene invalidske mirovine i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu

7. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je za pravni odnos parničnih stranaka mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" poslovni broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, dakle u trenutku kada su izvršene isplate invalidske mirovine osiguranici ŠĆ jer, s obzirom na zaključeni ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, tuženica može odgovarati samo u okviru odredbi ZOOP-a i njime preuzetih ugovornih obveza, budući da ZOOP propisuje opseg osiguranog pokrića, odnosno rizike koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti obračunava premija osiguranja te da obveza tuženika postoji samo ako je utvrđena razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu pa kako za tužitelja nije nastala šteta koja bi se sastojala u razlici između utvrđene invalidske mirovine i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, što je potvrdio i tužitelj na ročištu od 28. ožujka 2024., da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

9. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete ..., a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda (Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022. te Rev 444/2023 od 20. rujna 2023).

10. Odredbom članka 27. ZOOP-a propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem ... i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

11. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-174/2022-3 od 6. srpnja 2022. navedeno je: "Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, a koje odlučne činjenice sud drugog stupnja prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir, te je stoga trebalo odlučiti kao pod I izreke, a temeljem čl. 395. st. 2. ZPP", dok je u odluci poslovni broj Rev-954/2022-2 od 25. siječnja 2023. navedeno: "Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja ... i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 12. lipnja 2008., za koji je isključivo odgovoran osiguranik tuženik."

12. Dakle, suprotno žalbenim navodima, obvezu tuženice treba prosuđivati prema članku 27. ZOOP-a, koji regulira konkretan ugovor o osiguranju pa je materijalno pravo u ovom predmetu pravilno primijenjeno. Obveza tuženice postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. S obzirom da prema navodima tužitelja takva razlika ne postoji, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženica kao osigurateljica motornog vozila štetnika ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a na temelju kojeg je zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila, imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe, odnosno štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti. Stoga, ovaj drugostupanjski sud prihvaća sve zaključke prvostupanjskog suda, a pri tome pozivanje tužitelja na suprotnu sudsku praksu županijskih sudova nije relevantno, tim više što je odluka Gž-1496/2023-2 od 23. svibnja 2023., ukinuta odlukom Vrhovnog suda, poslovni broj: Rev-620/2024-2 od 15. svibnja 2024., a protiv odluke Gž-2075/2022 od 29. lipnja 2023., Vrhovni sud je pod poslovnim brojem Revd 990/2024-2 od 21.ožujka 2024., dopustio tuženici podnošenje revizije jer odluka odstupa od prakse revizijskog suda. U odnosu na pozivanje tužitelja na odluku Suda EU: C-371/12 od 23. siječnja 2014., valja reći da je i u predmetnoj odluci izneseno pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila i da Sud EU razlikuje građanskopravnu odgovornosti za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika, koje je područje uglavnom uređeno nacionalnim pravom.

13. Iz svih navedenih razloga žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

14. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za trošak odgovora na žalbu jer odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje parnice.

Slavonski Brod, 4. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić