REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1207/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o., Zagreb, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB 23057039320, [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 20. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 4. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5103337070 od 5. siječnja 2007., sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320 kao kreditora i NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,900 % ( nula cijelih devedeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00HR (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], 51 000 Rijeka, OIB:23057039320, platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 876,42 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 6. siječnja 2007. do isplate, po stopi koja se određuje do 30. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 31. prosinca 2007. do 22. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 23. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB 23057039320, [adresa], naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.386,17 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 4. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 438,33 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su MŽ i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607 – 5103337070 od 5. siječnja 2007. kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita MŽ iznos od 160.909,19 CHF protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju na dan puštanja kredita. Ističe da je u čl. 10. ugovora o kreditu predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita od 0,9 %. Korisnik kredita platio je naknadu u iznosu od 876,42 EUR / 6.603,42 kn. Ugovor o kreditu je tipski ugovor, unaprijed priređen od strane tuženika. Korisniku kredita nije pružena mogućnost pregovaranja, niti je korisnik kredita imao ikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe. Korisnik kredita je potrošač. Poziva se na čl. 81. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošaka iz 2003. Poziva se na čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te na odluke Suda EUR C-84/19 i C-224/19. Također, poziva se na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je s korisnikom kredita sklopio ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 1. lipnja 2023. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i odobrenje kredita iz čl. 10. ugovora o kreditu te da naloži tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 876,42 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov. Ne osporava visinu. Prigovara previsoko naznačenoj vrijednosti spora. Predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 876,42 EUR. Poziva se na čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te ističe da se tražbina iz ovog predmeta ne može prenositi jer se radi o strogo osobnoj tražbini. Navodi da je tuženik prilikom odobravanja kredita morao provjeriti brojne činjenice u odnosu na korisnika kredita. Ističe da je tuženik i dalje u ugovornom odnosu po ugovoru o kreditu s korisnikom kredita, zbog čega se ne može ovaj predmet razmatrati odvojeno od ostatka poslovnog odnosa, a koji čini jedinstvenu cjelinu odnosa klijenta i banke. Osporava aktivnu legitimaciju tužitelja. Osporava status potrošača. Ističe da je teret dokaza statusa potrošača na tužitelju. Navodi da je predmetna odredba ugovora o kreditu bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Obrazlaže da navedenu odredbu treba tumačiti, ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već i razmotriti je li korisnici kredita pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja predmetne odredbe. Pritom treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora. Stoga je potrebno ispatiti informacije koje su pružene korisnici kredita, kao i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je korisnicu kredita u cijelosti informirao o njenoj obvezi. Informacija je bila dostupna i na letcima tuženika. Na letku tuženika za stambene kredite navedeno je da naknada za obradu kredita iznosi 0,9 % od iznosa dobivenog kredita. Korisnici kredita bio je dostupan i prezentiran izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada za kredite Nivogradnja d.o.o. i BOSSINGMIS d.o.o. Naknada predstavlja troškove uzrokovane tuženiku uslijed obrade kredita, poput operativnih troškova, odnosno troška rada djelatnika banke i djelatnika IT sustava, materijalne troškove, poput uredskog materijala, informatičke opreme, korištenje agregata, trošak po osnovi razmjene podataka sa SRI, HROK ili HZMO itd., troškovi trećih strana, poput poštarine te povezanih regulatornih troškova, poput rada djelatnika, savjetovanje klijenata, izrada ponude, provjera i unos podataka, obrada zahtjeva, odobrenje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl. Dostavlja prikaz procesa obrade kredita u razdoblju 2004. - 2011. iz kojeg proizlazi utrošak vremena potrebnog za obradu kredita. S navedenim u vezi, ističe da je za proces jednog stambenog kredita potrebno 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada. Ističe da je korisnica kredita bila upoznata s točnim iznosom ulazne naknade. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2004. Poziva se na presudu Suda EU br. C-621/17 u kojoj je obrađeno pitanje da u ugovoru nisu konkretno navedene usluge u odnosu na naknadu. Sud EU je stajališta da u svakom pojedinačnom slučaju treba voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima, pa tako o odredbama ugovora, ali i o oglašavanju i obavijesti u sklopu pregovara i sklapanja. Navedena odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. S navedenim u vezi, navodi da Sud EU zauzima shvaćanja da takav zaključak treba izvoditi iz svih okolnosti slučajeva, sve okolnosti slučajeva ispitati, pa tako i moguće nepoštenje zahtjeva dobre vjere te eventualno znatniju neravnotežu na štetu potrošača. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje u odnosu na ugovaranje predmetne naknade. U to vrijeme nije bio ograničen ni maksimalan iznos. Zakonska ograničenja uvedena su Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009. i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013., odnosno Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite iz 2014. Ukazuje da se navedene odredbe ne primjenjuju na ugovore o kreditima koje su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambeno potrošačkom kreditiranju iz 2017. Ističe prigovor zastare. Osporava početak tijeka zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku od 18. srpnja 2024. osporava da bi se u ovom predmetu radilo o strogo osobno pravima vjerovnika. ističe da odredba o naknadi ne predstavlja odredbu o predmetu i cijeni ugovora o kreditu. Navodi da tuženik za veći iznos kredita traži veću naknadu, čime prikriva stvarne troškove koje ima pri obradi svakog kredita. Navodi da je ugovor o kreditu bio "uzmi ili ostavi". Poziva se na presudu Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., na presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2047/22-2 od 8. studenoga 2002., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014.

4. U podnesku od 2. prosinca 2024. tužitelj navodi da je došlo do pogreške u pisanju petita, pod t. II. i III., na mjestu OIB [osobni identifikacijski broj]a tužitelja te uređuje tužbeni zahtjev s ispravno naznačenim OIB [osobni identifikacijski broj]om tužitelja (listovi 292. i 293. spisa).

5. U podnesku od 10. prosinca 2024. tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva i visini tražene zatezne kamate. Navodi da tužitelj ne pripada zatezna kamata koja se primjenjuje na trgovačke ugovore. Ističe da u ovom postupku nema mjera primjeni presude Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

6. Tijekom postupka sud je pročitao aneks I. od 23. siječnja 2016. (listovi 8. – 14. spisa), otplatni plan (listovi 15. – 22. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 1. lipnja 2023. (listovi 23. - 28. spisa), dopis tuženika od 20. svibnja 2024. (list 29. spisa), zahtjev tužitelja za dostavom potvrde o tzv. ulaznim naknadama (list 30. spisa), izjava svjedoka MŽ (listovi 32. – 35. spisa), ugovor o kreditu od 5. siječnja 2007. (listovi 37. – 44. spisa), obavijest o cesiji (listovi 45. i 46. spisa), ltak tuženika (listovi 66. i 67. spisa), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (listovi 68. – 73. spisa), obračun naknade (list 74. spisa), krediti-proces obrade iz siječnja 2011. (listovi 113. i 114. spisa) te saslušao svjedoka korisnika kredita MŽ (listovi 326. i 327. spisa)

7. Raspravnim rješenjem od 20. ožujka 2025. sud je odbio sve preostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica.

8. Također, sud je pročitao i presudu Suda EU C-621/17 (listovi 75. – 83. spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-1562/2021-2 od 5. listopada 2021. (listovi 93. – 97. spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu, pos. br. Gž-1748/2021- 2 od 27. svibnja 2021. (listovi 105. – 112. spisa), presudu Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006. (listovi 115. i 118. spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-170/2006-2 od 28. veljače 2006. (listovi 119. - 121. spisa), izvod iza zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 5. ožujka 2004. (lis 122. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. (listovi 123. – 138., 307. – 322. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. (listovi 142. – 146. spisa), znanstveni članak dr. sc. DŽ, objavljen u godišnjaku 27 tradicionalnog XXXV. savjetovanju – aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse (listovi 154. – 202. spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. (listovi 213. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž- 2047/2022-2 od 8. studenoga 2022. (listovi 214. – 220. spisa), presudu Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-617/2022-3 od 25. svibnja 2022. (listovi 221. – 224. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-4090/2022-2 od 6. prosinca 2022. (listovi 225. – 230. spisa), presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022. (listovi 231. – 236. spisa), br. Gž-2047/2022-2 od 8. studenoga 2022. (listovi 266. – 272. spisa), br. Gž-2154/22-2 od 12. srpnja 2022. (listovi 283. – 291. spisa), presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P- 4681/21-11 od 5. srpnja 2022. (listovi 237. – 245. spisa) i br. P-237/2021-14 od 31. ožujka 2022. (listovi 257. – 265. spisa), presudu Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024. (listovi 246. – 253. spisa), izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-308/2020 od 5. studenoga 2020. (listovi 254. – 256. spisa), Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (listovi 277. – 282. spisa), što sve djeluje snagom svoje pravne argumentacije.

9. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnika kredita MŽ i tuženika od 5. siječnja 2007., kojom je ugovorena obveza plaćanja korisnika kredita naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 0,900 % od iznosa kredita te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 876,42 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

11. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita MŽ i tuženik ugovorili kredit br. 2402006-1031262160 / 51400607 - 5103337070 od 5. siječnja 2007. (listovi 37. - 40. spisa) kojim kreditom se tuženik obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 160.909,19 CHF. Također, između stranaka nije sporno da su korisnik kredita i tuženik sklopili aneks br. 1. 23. siječnja 2016. (listovi 8. – 14. spisa).

12. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi iz čl. 10. st. 1. sadrži odredbu koja glasi (posebice list 39. spisa):

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,900 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00

HRK, obračunate s datumom ugovora."

13. Nadalje, između stranaka nije sporno da je na ime naknade za obradu kredita korisnik kredita MŽ platio tuženiku iznos od 876,42 EUR. Između stranaka nije sporna visina.

14. Međutim, između stranaka je sporna aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnika kredita OŽ prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Sporan je status potrošača. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 10. st. 1. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 876,42 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporan je tijek zateznih kamata.

15. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika NŽ i tužitelja od 1. lipnja 2023. (listovi 23. - 28. spisa) vidljivo je da je MŽ, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607 - 5103337070 od 5. siječnja 2007. Navedenim ugovor o cesiji MŽ je na tužitelja prenio sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

16. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

17. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

18. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

19. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog pravnog prednika tužitelja korisnika kredita strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja korisnika kredita, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač).

20. Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko- pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

21. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

22. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

23. Zaključno, novčana tražbina potrošača (MŽ) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607 - 5103337070 od 5. siječnja 2007.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač (kao u ovom postupku tužitelja). To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

24. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

25. Također, uvidom u dopis – obavijest od 1. lipnja 2023. (listovi 45. i 46. spisa), proizlazi da je tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnika kredita i tužitelja i to 13. lipnja 2023., a takav zaključak proizlazi iz prijemnog štambilja tuženika, datuma i potpisa djelatnika tuženika, koje činjenice tuženik tijekom postupka ne osporava (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221. a ZPP-a).

26. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 5. siječnja 2007., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

27. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/2007. – dalje u tekstu: ZZP/2007.) iz 2007. objavljen je 30. srpnja 2007., a na temelju odredbe iz čl. 155. navedneog Zakona stupio je na snagu 8 dan od dana objave. Kako je ugovor o kreditu sklopljen u siječnju 2007., to nema mjesta primjeni ZZP/2007.

28. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

29. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio korisnik kredita MŽ, kao fizička osoba, te da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine (posebice čl. 3. st. 1. ugovora o kreditu – namjena kredita, posebice list 37. spisa). Također, svjedok – korisnik kredita KŽ potvrđuje takve navode u svom iskazu na glavnoj raspravi 17. veljače 2025. (listovi 326. i 327. spisa) kada jasno iskazuje da se radilo o stambenom kreditu za kupoprodaju nekretnine u kojoj i na dan iskaza pred sudom u ovom predmetu živi.

30. Zbog navedenog, korisnik kredita MŽ je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003., suprotno paušalnim i nedokazanim osporavanjima tuženika.

31. Valja navesti da je u pravu tuženik u svojim navodima kada ističe da je teret dokaza statusa potrošača na tužitelju. Status potrošača treba utvrđivati na individualnoj razini u svakom predmetu. U ovom predmetu, tužitelj je dokazima i to ugovorom o kreditu i iskazom svjedoka – korisnika kredita, na razini izvjesnosti, dokazao status potrošača korisnik kredita, sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. u vezi sa čl. 221.a ZPP-a. Ujedno, sud je zaključaka da tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/2003 (dok istovremeno ne osporava sklapanje stambenog kredita s korisnikom kredita, a koji su navodi tuženika sami po sebi kontradiktorni).

32. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

33. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

34. Uvidom u ispravu, koju tuženik naziva letak, u odnosu na stambene kredite – posebna ponuda stambenih kredita za kupce stanova Nivogradnja d.o.o. i Bossingmis d.o.o. (listovi 66. i 67. spisa) vidljivo je da navedeni letak nema na sebi datum kada je donesen, odnosno kada je stupio na snagu kod tuženika, odnosno naznačeno razdoblje u kojem je važio u odnosu na tuženika. Stoga se iz navedenog ne može zaključiti primjenjuje li se dostavljeni letak na konkretan ugovor o kreditu od 5. siječnja 2007. (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a). Iz letka vidljiva je naknada u visini od 0,90 %, a koja visina naknade je i primijenjena na ugovor o kreditu od 5. siječnja 2007. Iz navedenog letka nije jasno što pojam naknada predstavlja, odnosno što unutar sebe obuhvaća. Navedeno nije napisano određeno. Navedeno nije napisano ni odredivo. Iz letka jasna je samo visina (a što između stranaka nije ni sporno). S obzirom na to da iz ugovor o kreditu proizlazi da je Novogradnja d.o.o. založni dužnik dok iz letka proizlazi da se radi o posebnoj ponudi za stambene kredite za kupnje stanova Nivogradnja d.o.o., a posebice stoga što je visina naknade određena upravo u iznosu koji je naznačen i u kreditu (0,90 %), to je sud zaključio da se dostavljeni kredit primjenjivao na točno određeni kredit od 5. siječnja 2007.

35. Iz izvatka iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe od 9. listopada 2006. (listovi 68. – 73. spisa) vidljivo je da su navedenim izvatkom obuhvaćeni različiti krediti koje je tuženik pružao. Za svaki kredit propisana je visina naknade, koja se kreće između 1 pa do 2,75 %. Općim odredbama propisano je što naknada za obradu kredita jest, a to je: "Jednokratna naknada za obradu kredita na plasirani kredit ili na neki drugi proizvod Kataloga Sektora građanstva za fizičke osobe obračunava se prilikom odobrenja ili plasmana proizvoda, u propisanom postotku iznosa glavnice kredita/proizvoda ili u apsolutnom iznosu, sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, odnosno sukladno Odluci o naknadama za usluge u poslovanju s građanima, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj, odnosno izdavanja proizvoda iz Kataloga Sektora građanstva za fizičke osobe. Naknada se može isplatiti iz odobrenog kredita po osnovi nenamjenskih i namjenskih kredita. Iznos fakture/predračuna po namjenskom kreditu može se uvećati za iznos naknade po kreditu što zbrojeno čini glavnicu kredita."

36. Iz ovakvog opisa naknade za obradu kredita unutar općih odredbi izvatka iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstvo za fizičke osobe i dalje ne proizlazi što je to naknada za obradu kredita, što u sebi obuhvaća te i dalje takvom odredbom naknada za obradu kredita nije određena, a ni odrediva. Međutim, navedenom odredbom unutar općih odredbi ugovoreno je da se takva naknada može isplatiti iz odobrenog kredita po osnovi nenamjenskih i namjenskih kredita dok se kredit može obećati za iznos naknade po kreditu što zbrojeno čini glavnicu kredita. Takva odredba uzrokuje neravnotežu između stranaka na štetu korisnika kredita jer iako se iz kredita već prilikom isplate tuženiku odmah plati naknada, tuženik i dalje nastavlja tj. počinje i nastavlja plaćati redovne ugovorne kamate na iznos glavnice, a unutar kojeg iznosa je i iznos naknade (koji realno nije ni bio isplaćen korisniku kredita).

37. Sud može prihvatiti osnovanim navode tuženika da u ugovoru ne mora biti točno i u cijelosti specificirano na što se naknada odnosi, međutim, navedeno stvara problem oko ocjene suda uzrokuje li takva naplaćena naknada znatniju neravnotežu između stranaka na štetu korisnika kredita. Naime, iz tako nejasno i neodređenog pojma naknada (osim visinom) sud ne može stavljati u razmjeri ravnotežu između stranaka, odnosno utvrditi kakve su obveze i troškovi na strani tuženika kada mu se podnese zahtjev za obradu kredita.

38. Sud je saslušao svjedoka – korisnika kredita MŽ, na glavnoj raspravi 17. veljače 2025. (listovi 326. i 327. spisa), koji je naveo da je podigao kredit kod tuženika, a da se radilo o stambenom kreditu za kupnju nekretnine u kojoj i danas živi. Ugovor je pročitao te mu je bio razumljiv zbog čega nije tražio nikakva dodatna pojašnjenja. Nije mu rečeno, niti ništa objašnjavano na što se odnosi, što je i što u sebi sadrži naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. Razgovarao je s djelatnicom tuženika NŽD koja mu ništa nije rekla. Ugovor je bio po principu uzmi ili ostavi te nije mogao te nije mogao pregovarati oko pojedinih odredaba ugovora.

39. Na glavnoj raspravi 20. ožujka 2025., s obzirom na to da na navedenu glavnu raspravu nije pristupila svjedokinja MŽD, to je tuženik povukao dokazni prijedlog za saslušanjem navedene svjedokinje (list 330. spisa). Zbog navedenog, sud nije saslušavao djelatnicu tuženika NŽD.

40. Sud je prihvatio iskaz svjedoka MŽ, kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije s uspjehom, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, osporio iskaz navedenog svjedoka i/ili dokazao suprotno.

41. Ocjenom svakog dokaza posebno, svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka sud je zaključio da je korisnik kredita MŽ s tuženikom sklopio ugovor o stambenom kreditu 5. siječnja 2007. Sud je ujedno zaključio da između stranaka tog ugovora nije bilo pregovora i dogovora oko naknade za podnošenje zahtjeva i obradu kredita te njene visine. Također, sud je zaključio da korisnik kredita s tuženikom nije mogao pregovarati i ugovarati drugačije pojedine odredbe ugovora o kreditu, već se radilo o standardiziranom, unaprijed složenom ugovoru o kreditu od strane tuženika.

42. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

43. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

44. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

45. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

46. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

47. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

48. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

49. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

50. Slijedom iznesenog, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor – navedeno tuženik niti ne osporava). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita tipska odredba ugovoru o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora (činjenični navodi stranaka, isprave u spisu, iskaz korisnika kredita). Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita, što će biti još dodatno obrazloženo.

51. Naime, u konkretnom predmetu radi se o stambenom kreditu, koji je fizička osoba podignula radi rješavanja stambenog pitanja i to kupnje nekretnine u kojoj korisnik kredita i dan danas živi. Naime, radi se o kreditu podignutom s valutnom klauzulom u CHF u iznosu od 160.909,19 CHF u protuvrijednosti kuna. Istovremeno, naknada za obradu kredita iznosila je i plaćena je u iznosu od 876,42 EUR.

52. Nadalje, u spornoj odredbi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu, pa i isprava koje tuženik dostavlja u spis, nije jasno što je uopće „naknada“. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koji troškovi nastaju za tuženika prilikom obrade zahtjeva za obradu kredita, a na koje troškove upućuje tuženik u svom odgovoru na tužbu.

53. Također, nije jasna logika, a koju čak ni sam tuženik tijekom trajanja ovog postupka ne obrazlaže, zašto bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita bila veća ukoliko je veći iznos kredita, odnosno zašto bi ista iznosila prema ugovornoj odredbi 876,42 EUR (visina nije sporna, kao i činjenica da je naknada plaćena).

54. Tijekom ovog postupka, tuženik obrazlaže na što se sporna naknada odnosi (takvo što nije obrazloženo, niti ispregovarano, odnosno ugovoreno s korisnikom kredita – to potvrđuju u svojim iskazima i korisnik kredita ali i sam djelatnik tuženika) – pa tako specificira da su to: a) operativni troškovi (trošak djelatnika banke i djelatnika IT), b) materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, energenti, razmjena podataka, baza podataka sa trećim stranama), c) trošak trećih strana (poštanske usluge) i d) regulatorni troškovi (rad djelatnika, savjetovanje klijenata, izrada ponude, provjera i unos podataka, obrada zahtjeva, odobrenje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje spisa).

55. Ovakve specificirane troškove tuženik je, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP- a, trebao i dokazati, kako po osnovi, tako po visini, a što tuženik nije u konkretnom predmetu učinio, pa je i o navedenom sud odlučio primjenom odredbe o teretu dokazivanja. Valja navesti da tuženik ovakvom specifikacijom troškova, na više mjesta traži jedno te isto. Dapače, u slučaju da tuženik traži takve troškove onda bi morao stručnim dokazom dokazati koliko je djelatnika banke potrebno da obradi jedan zahtjev za kredit, koja je procedura rada, što djelatnik banke sve treba učiniti/raditi, na koji način, koliko vremena gubi na pojedini predmet, koliko iznose troškove trećih strana (iako su to besplatni servisi u većini slučajeva), pa sudu nije jasno što to tuženik navodi da naknada obuhvaća, koliko iznosi dio naknade za npr. jedan printer u odnosu na jedan zahtjev za kredit, amortizacija itd.

56. Prema stavu ovog suda, tuženik je eventualno obradom kreditnog zahtjeva mogao imati troškove nastale uporabom papira (neutvrđenog broja), amortizacijom kompjutora i printera (neutvrđeno), trošenjem tonera (neutvrđeno), eventualnog uredskog materijala (neutvrđeno), unošenja zahtjeva u automatsku obradu HROK-a te besplatnu obradu podataka u sustavu e-Građani. Međutim, tuženik, kao što je više puta navedeno, uopće ni ne pokušava navesti što predstavlja njegove troškove da bi ih mogao od pojedinih korisnika kredita naplatiti u vidu naknade za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a), a sasvim sigurno takvo što nije obrazložio, niti ugovorio s korisnikom kredita. Tuženik tijekom postupka navodi da je za podnošenje zahtjeva i obradu kredita potrebno 652 minute, odnosno gotovo 11 sati rada djelatnika tuženika. Tuženik takve navode dokazuje dostavom tabličnog prikaza procesa obrade kredita s naznačenim potrebnim vremenom u minutama za gotovinske kredite, za kredite osigurane hipotekama i za stambene kredite u siječnju 2011. (list 113. i 114. spisa). S obzirom na to da je dokument koji prikazuje proces obrade kredita datiran sa siječnjem 2011., a da je ugovor o kreditu iz ovog predmeta sklopljen u siječnju 2007., to takav dokument nije primjenjiv u ovom slučaju. Čak i da se uzme osnovanim (što nije, a nije ni dokazano u smislu čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP- a) da je potreban rad djelatnika tuženika za obradu kreditnog zahtjeva i kredita u trajanju od 652 minute, odnosno gotovo 11 sati, to bi navedeno predstavljalo nešto manje od jednog i pol radnog dana. S navedenim u vezi nikako se ne može uzeti dokazanim, a ni životnim, niti logičnim, posebice svakako ne pravičnim i uravnoteženim da bi jedan i pol radni dan djelatnika tuženika iznosi 876,42 EUR. Ovo posebice vezano uz opće poznatu činjenicu da je prosječna plaća za razdoblje od siječnja do kolovoza 20207. (ugovor o kreditu sklopljen u lipnju 2004.) u Republici Hrvatskoj iznosila 636,80 EUR / 4.798,00 kn, a čime jednostavnom matematičkom računicom ispada da bi djelatnik tuženika ostvarivao samo za jedan i pol radni dan u siječnju 2007. više od jedne prosječne mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj i to za 27 % veću plaću od jedne cijele prosječne mjesečne plaće za razdoblje kada je dignut kredit iz ovog predmeta.

57. Pritom je stav ovog suda da iznos od 876,42 EUR nikako za prosječnog potrošača (korisnik kredita je prosječni potrošač, tako što proizlazi i iz njegovog iskaza, a suprotno tuženik nije dokazao) ne može predstavljati zanemariv iznos, niti da se navedeni iznos na ikoji način može vezati uz sam iznos odobrenog kredita. Ovo stoga jer je prosječna plaća za razdoblje od siječnja do kolovoza 2007. iznosila 636,80 EUR, dok je naknada za obradu kreditnog zahtjeva ili tzv. ulazna naknada koju je platio korisnik kredita bila za 27 % veća od cijelo mjesečne prosječne plaće u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (ugovor o kreditu sklopljen je u siječnju 2007). Stoga se ne mogu uzeti kao osnovani navodi tuženika da plaćanje ulazne naknade nije uzrokovalo znatniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Navedeno stoga jer se ne može uzeti kao neznatnija ravnoteža kada tuženik nameće obvezu korisniku kredita da plati naknadu za podnošenje zahtjeva i obradu kredita veću od prosječne mjesečne plaće. Pritom valja navesti da je sud uzeo u obzir i da je ugovor o kreditu iz ovog predmeta stambeni kredit te da je korisnik kredita njime rješavao svoje stambeno pitanje za kuću u kojoj živi i u vrijeme davanja iskaza pred ovim sudom (2025.). Istovremeno, teret koji je tuženik imao obradom zahtjeva za odobrenje kredita i odobrenjem kredita, a što se zbog neodređenosti i neodredivosti te naknade ne može točno utvrditi, dok sasvim sigurno se ne može uzeti kao osnovanim da takvo što za 11 sati rada djelatnika tuženika predstavlja vrijednost veću od 27 % prosječne mjesečne plaće u vrijeme dizanja kredita u Republici Hrvatskoj.

58. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

59. Neosnovano upire tuženik na primjenu odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit.

60. Također, nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (siječanj 2007.).

61. Ujedno, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

62. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba ništava.

63. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

64. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

65. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredbe čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

66. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

67. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

68. Kako visina nije sporna, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 876,42 EUR.

69. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

70. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, kao banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 876,42 EUR počev od 6. siječnja 2007. (dan nakon plaćanja koje je izvršeno 5. siječnja 2007. – list 29. spisa, a koja činjenica plaćanja, kao i iznos i dan plaćanja nisu sporni) do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

71. Neosnovano se tuženik protivi preinaci tužbe. Navedeno stoga jer tužitelj podneskom od 2. prosinca 2024. (listovi 292. spisa) samo uređuje tužbeni zahtjev i to u odnosu na prethodno omaškom krivo naznačen OIB tužitelja. Stoga se ovdje radi samo o ispravku i uređenju tužbenog zahtjeva, a ne o preinaci tužbe iz odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a. Tuženiku valja navesti da tužbenim zahtjevom iz podneska tužitelja od 2. prosinca 2024. tužitelj ne potražuje zatezne kamate po većoj stopi nego što je to potraživao tužbenim zahtjevom iz tužbe od 4. lipnja 2024. Naime, u oba tužbena zahtjeva, i u prvotno postavljenom i u kasnije ispravljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj potražuje na iznos glavnice od 876,42 EUR zatezne kamate počev od istog dana 6. siječnja 2007. do isplate, te po istoj kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje za ostale odnose. Ovo stoga jer je odredbom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011.) propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, a kako ju tužitelj i potražuje u odnosu na ostale odnose.

72. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara počinje teći od trenutka donošenja ove presude kojom se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba iz čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu, suprotno upiranju tuženika, sve primjenom odredbe iz čl. 215. st. 1. u vezi s čl. 225. ZOO-a.

73. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke.

74. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

75. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 2.203,65 EUR (list 1. spisa). Tuženik se protivio previsoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora (posebice list 53. spisa). Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi (t. I. petita) i nalaganje plaćanja iznosa od 876,42 EUR (t. II. petita). Dakle, radi se o dva različita tužbena zahtjeva usmjerena prema istom tuženiku, a na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Prema odredbi iz čl. 37. st. 1. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Međutim, u konkretnom predmetu prvi tužbeni zahtjev odnosi se na deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom jedne od odredaba ugovora, dok se drugi tužbeni zahtjev odnosi na kondemnacijski, restitucijski tužbeni zahtjev u slučaju kada se ugovorna odredba iz prvog tužbenog zahtjeva utvrdi ništetnom. Stoga je, prema stavu ovog suda, vrijednost predmeta spora trebalo odrediti u iznosu od 876,42 EUR, a koji iznos odgovara kondemnacijskom, restitucijskom dijelu tužbenog zahtjeva jer u konkretnom predmetu deklaratorni dio služi kao prethodno pitanje za osnovanost kondemnacijskog tužbenog zahtjev. Naime, deklaratornim tužbenim zahtjevom ne nastaje još jedna dodatna i/ili veća obveza za tuženika, već postoji samo obveza na činjenje i to vraćanje preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi. Stoga nije u pravu tužitelj kada navodi da je vrijednost predmeta spora daleko veća od samog restitucijskog tužbenog zahtjeva. Slijedom iznesenog, sud je prilikom odmjeravanja troškova parničnog postupka koristio vrijednost predmeta spora u iznosu od 876,42 EUR, sve na temelju odredbi iz čl. 40. st. 3. i 4. ZPP-a.

76. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, trošak pribave podataka o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 36.3. Tarife, sastava podneska od 17. srpnja 2024. i 2. prosinca 2024., svaki u iznosu od 150,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 11. prosinca 2024, 17. veljače 2025. i 20. ožujka 2025., za svako ročište iznos od 150,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, sve uvećano za PDV. Tužitelju je valjalo dosuditi trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife. Također, tužitelju pripada trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 34,25 EUR i presudu u iznosu od 39,82 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 1.386,17 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP- a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u t. III. izreke.

77. Međutim, valjalo je odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 438,33 EUR sa zateznim kamatama. Navedeno stoga jer je tužitelj previše potraživao troškova zbog previsoko postavljene vrijednosti predmeta spora, pa je tako za svaku radnju za koju je tražio puni trošak tužitelj tražio 200,00 EUR, dok mu pravilno pripada 150,00 EUR, sve primjenom Tbr. 7.1. Tarife. Također previsoko tužitelj potražuje i trošak sudske pristojbe u sveukupnom iznosu od 137,00 EUR dok je sud sudio trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu kao što je prethodno obrazloženo. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. IV. izreke.

U Zagrebu 4. travnja 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za pristojbu 39,82 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana