REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U DUBROVNIKU

Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23

Posl. br. Povrv-14/2025-59

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

Trgovački sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji tog suda Katarini Franković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SANITAT DUBROVNIK d.o.o., OIB 99080716453, Dubrovnik, Marka Marojica 5, kojeg zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja GRAD DUBROVNIK, OIB 21712494719, Dubrovnik, Pred Dvorom 1, protiv tuženika ELITE TRAVEL putnička agencija d.o.o., OIB 58914751045, Dubrovnik, Vukovarska 17, kojeg zastupa punomoćnik Ante Kačić, odvjetnik u Dubrovniku, radi isplate iznosa od 49.439,25 EUR (ranije 372.500,00 kuna), na glavnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 17. ožujka 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika umješača ZC, mag.iur. s položenim pravosudnim ispitom zaposlen kod umješača i zamjenika punomoćnika tuženika Roberta Bačića, odvjetnika u Dubrovniku, objavljenoj dana 4. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika, Vukovarska 24, posl. br. Ovrv. 4013/13 od 13. kolovoza 2013. godine, te se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:„Nalaže se ovršeniku da u roku od 8 dana od dana dostave ovog rješenja, plati ovrhovoditelju novčanu tražbinu u ukupnom iznosu 49.439,25 EUR (ranije 372.500,00 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče za: -račun br. 746 od 12. srpnja 2013.g. na iznos od 49.439,25 EUR (ranije 372.500,00 kuna), od 21. srpnja 2013.g., pa sve do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te da mu nadoknadi trošak ovog postupka, kao i da na te troškove plati zakonsku zateznu kamatu od dana kada su troškovi učinjeni odnosno od dana donošenja rješenja pa do ovrhovoditeljeva namirenja, po navedenoj stopi, a sve u roku 8 dana nakon dostave ovog rješenja."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 14.527,48 eura.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika, Vukovarska 24, posl.br. Ovrv. 4013/13 od 13. kolovoza 2013. godine obvezan je tuženik tada kao ovršenik, platiti tužitelju tada kao ovrhovoditelju, iznos od 372.500,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka u iznosu od 11.731,25 kuna, kako je to specificirano u navedenom rješenju o ovrsi.

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je tada kao ovršenik, pravodobno izjavio prigovor kojim pobija rješenje o ovrsi u cijelosti navodeći da ne postoji obvezno pravni odnos temeljem kojeg bi ovrhovoditelj mogao osnovano tražiti od ovršenika isplatu zahtijevanog iznosa, a da obveza plaćanja zahtijevanog iznosa nije utemeljena na zakonu, ni na nekom drugom propisu koji je donesen u skladu sa zakonom.

3. Rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku posl.br Povrv. 578/13 od 09. listopada 2013. godine stavljeno je izvan snage predmetno rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene radnje, te je određeno da će se postupak nastaviti voditi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku posl.br. Povrv. 578/13 od 08. siječnja 2014. godine oglašena je stvarna nenadležnost za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari i ustupanje predmeta ovome sudu kao stvarno i mjesno nadležnom za postupanje.

5. Tužitelj u podnesku predanom na ročištu od 07. veljače 2014. godine navodi da naplata predmetne naknade nije u skladu sa odredbama Zakona o financiranju jedinica lokalne samouprave i regionalne samouprave, te Zakona o sigurnosti prometa na cestama i Odluke o uređenju prometa na području grada Dubrovnika.

6. Tuženik tijekom postupka u bitnome navodi da ne postoji obvezno pravni odnos za naplatu potraživanja, da odluka nije utemeljena na zakonu niti na drugom propisu donesenom u skladu sa zakonom, da obveza nije propisana niti Odlukom o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika, da mogućnost naplate naknade iz čl. 12. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika za zauzimanje javnih površina odnosno javnih prometnih površina podrazumijeva zauzimanje javne površine u cilju izvođenja radova na tim površnima ili zemljištu i na objektima uz te površine u što se ne može svrstati zaustavljanje na javnim površinama radi obavljanja djelatnosti, da Gradonačelnik nije ovlašten donositi Naputke kojim se propisuje obveza trećim osobama, već samo dati uputa nižim tijelima za postupanje u primjeni neke općim aktom predviđene odredbe, da osporavanim aktima nije prethodila suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova kako to propisuje Zakon o sigurnosti prometa na cestama, da odredbe Zakona o cestama zakona o prijevozu u cestovnom prometu i Zakona o komunalnom gospodarstvu ne predviđaju određivanje i ubiranje naknade za zaustavljanje turističkih autobusa.

7. Tužitelj podneskom od 02. listopada 2014. godine navodi da postoji potraživanje tužitelja čija je pravna osnova Naputak od 24. travnja 2014. godine koji obvezuje tužitelja i tuženika i sve na koje se odnosi, te da ne postoji odluka nekog nadležnog tijela kojim bi taj naputak bio poništen, ukinut ili da je za utuženo razdoblje izgubio svoju snagu.

8. Tužitelj navodi da postupa sukladno odlukama tijela jedinice lokalne samouprave objavljenim u službenom glasniku i vrši naplatu naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima, temeljem čl. 48. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, čl. 42. Statuta Grada Dubrovnika, čl. 13. Odluke o uređenju prometa na području grada Dubrovnika, čl.5. st.1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kao i Zaključak

Gradskog poglavarstva Klasa:340-01/06-01/27, Urbroj: 2117/01-08-06-4 i 2117/01-08-07-11 od 03. svibnja 2006. godine, te Naputak Gradonačelnika od 24. travnja 2013. godine. Nadalje navodeći da je područje oko povijesne jezgre Dubrovnika (i to od križanja kod Vatrogasaca – križanje ulica Zagrebačka i spoja s ulicom Iza Grada, te križanje ispod vatrogasaca-križanje spoja s ulicom Iza Grada i ulica Iza Grada – do Boninova) proglašeno zonom posebnog prometnog režima, da sukladno aktima tijela jedinica lokalne uprave već više od desetak godina postoji i provodi se obveza plaćanja naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u toj povijesnoj zoni posebnog prometnog režima, kao i da naplatu te naknade da obavlja tužitelj, dok je tuženik izvršiti plaćanje po izdanim računima za predmetna zaustavljanja.

9. Na ročištu glavne rasprave od 03. listopada 2014. godine u ovu parnicu je prijavio svoje miješanje Grad Dubrovnik na strani tužitelja navodeći da je prihod naplate naknade turističkih autobusa prihod proračuna Grada Dubrovnika radi čega ima pravni i ekonomski interes za miješanje u parnici.

10. Sud je rješenjem posl.br. Povrv-503/2014 od 03. listopada 2014. godine dopustio sudjelovanje u ovom postupku Gradu Dubrovniku kao umješaču na strani tužitelja u smislu čl. 207. st.1. ZPP-a.

11. Nakon provedenog postupka presudom Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj Povrv-503/2014 od 26. siječnja 2015 odbijen je tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika, Vukovarska 24, posl. br. Ovrv. 4013/13 od 13. kolovoza 2013. godine, te je odbijen tužbeni zahtjev u cjelosti.

12. Po žalbi je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod poslovni brojem Pž-5963/2015-3 od 21. prosinca 2018. preinačio presudu Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj Povrv-503/2014 od 26. siječnja 2015., ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj Povrv-503/2014 od 27. siječnja 2015. u dijelu točke I. i točki II. izreke i sudio: 1. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika poslovni broj Ovrv-4013/13 od 13. kolovoza 2013. u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 372.500,00 kn (tristosedamdeset-dvijettisućepetsto kuna) sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 21. srpnja 2013. i naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 13. kolovoza 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 31. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, a od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, a od 1. srpnja 2018. nadalje po stopi od 6,82% godišnje. U toč.II. je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio žalbe tužitelja i umješača na strani tužitelja kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj Povrv-503/2014 od 26. siječnja 2015., ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj Povrv-503/2014 od 27. siječnja 2015. u dijelu točke I. njezine izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika poslovni broj Ovrv-4013/13 od 13. kolovoza 2013. u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 372.500,00 kn od 21. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi preko stope koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi preko stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 312,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kao i platiti mu zatezne kamate na trošak ovršnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn koje teku na navedeni iznos od 13. kolovoza 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi preko stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi preko stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

13. Po izjavljenoj reviziji tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske je prihvatio reviziju i ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovni brojem Pž-5963/2015-3 od 21. prosinca 2018. u toč. I i za trošak žalbenog postupka u toč. III i vratio predmet Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

14. U ponovljenom postupku je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-5238/2022-2 od 24. siječnja 2023. ukinuo presudu u toč. I. Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj Povrv- 503/2014 od 26. siječnja 2015 sa ispravkom preinačena odlukom VTSRH i vratio na ponovno suđenje.

15. Predmet spora zahtjev je za isplatu iznosa od 49.439,25 EUR (ranije 372.500,00 kuna) na ime naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima Grada Dubrovnika na lokaciji Pile-Ploče tijekom lipnja 2013. godine.

16. Tijekom postupka tužitelj navodi da je trgovačko društvo za komunalne poslove u većinskom vlasništvu Grada Dubrovnika, te da na temelju čl. 48 Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, čl. 42 Statuta Grada Dubrovnika, čl. 13 Odluke o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika, čl. 5.st.1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, Zaključka Gradskog poglavarstva klasa: 340-01/06-01/27, urbroj: 2117/01-08-06-4 i 2117/01-08-07- 11, te Naputaka Gradonačelnika iz 2013.g., vrši naplatu naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima. Navodi da je tuženik odbio platiti po izdanim računima za predmetna zaustavljanja.

17. Tijekom postupka tuženik u bitnome navodi da obveza plaćanja nije utemeljena na zakonu niti drugom propisu u skladu sa zakonom, da Naputak nije akt koji ima obilježje pravnog pravila. Tuženik tijekom postupka prigovara vjerodostojnosti isprava (podataka sadržanih u ispravi) ustraje u svojim navodima da ne postoji obvezno pravni odnos, da obveza plaćanja nije utemeljena na zakonu, ni na nekom drugom propisu koji je donesen u skladu sa zakonom. Ističe da prostori Pile i Ploče sukladno Zakonu o cestama čine nerazvrstanu cestu koju svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima predviđenim tim zakonom i drugim propisima. Ističe da je Odlukom o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika propisana mogućnost zaustavljanja vozila na javnim površinama radi obavljanja djelatnosti ukrcaja i iskrcaja u putnika u javnom i posebnom prijevozu, a da se mogućnost, način, vrijeme zaustavljanja na samoj prometnici u okviru javnih prometnih površina na kojima nije moguće urediti poseban prostor namijenjen za zaustavljanje zbog obavljanje određenih djelatnosti određuje Prometnim projektom. Nadalje navodi da mogućnost naplate naknade iz čl. 12. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika za zauzimanje javnih površina odnosno javnih prometnih površina podrazumijeva zauzimanje javne površine u cilju izvođenja radova na tim površnima ili zemljištu i na objektima uz te površine u što se ne može svrstati zaustavljanje na javnim površinama radi obavljanja djelatnosti, te da obvezu plaćanja naknade za zauzimanje javne površine u cilju izvođenja radova na tim površinama, a koju neutemeljeno utvrđuje gradonačelnik grada Dubrovnika ne može svrstati ovakva naknada. Tuženik navodi da Gradonačelnik nije ovlašten donositi Naputke kojim se propisuje obveza trećim osobama, već samo dati uputa nižim tijelima za postupanje u primjeni neke općim aktom predviđene odredbe, kao i da osporavanim aktima nije prethodila suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova kako to propisuje Zakon o sigurnosti prometa na cestama, te da odredbe Zakona o cestama, Zakona o prijevozu u cestovnom prometu i Zakona o komunalnom gospodarstvu ne predviđaju određivanje i ubiranje naknade za zaustavljanje turističkih autobusa.

18. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave priložene spisu dok nije bilo potrebe za daljnjim izvođenjem dokaza jer je sud tijekom ovog postupka prema najnovijoj sudskoj praksi i stavovima hijerarhijski viših sudova utvrdio kako slijedi u daljnjem tekstu obrazloženja.

19. Predmet spora zahtjev je za isplatu iznosa od 49.439,25 EUR (ranije 372.500,00 kuna) na ime naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima Grada Dubrovnika na lokaciji Pile-Ploče tijekom lipnja 2013. godine. Među parničnim strankama nije sporno da tužitelj provodi naplatu naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima i to temeljem Naputka o plaćanju naknade turističkih autobusa za prekomjernu uporabu gradskih prometnica u 2012. godini, Klasa:

363-01/12-09/10, Urbroj: 2117/01-01-12-2 od 23. ožujka 2012.g. i Naputka o zaustavljanju turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima, Klasa:

363-01/13-09/09, Urbroj: 2117/01-01-13-3 od 24. travnja 2013.g., koje Naputke je donio Gradonačelnik Grada Dubrovnika, te da je Gradsko Vijeće Grada Dubrovnika donijelo Odluke o uređenju prometa na području Grada Dubrovnika, Klasa: 340-01/00-01/08, Urbroj: 2117/01-09-00-7 od 13. travnja 2000.g. (Službeni glasnik grada Dubrovnika 3/00 i 8/02).

20. Pravno relevantno pitanje koje treba utvrditi u ovom postupku je pitanje postojanja valjane pravne osnove temeljem koje bi tužitelj bio ovlašten naplatiti od tuženika predmetnu naknadu.

21. Naputak iz 2013. godine stupio je na snagu u svibnju 2013. godine, pa s obzirom na to da se obveza ne odnosi i na razdoblje prije njegovog stupanja na snagu nije potrebno bilo ocijeniti zakonitost i Naputka iz 2012. godine, međutim povezani su obzirom na pravnu narav samog Naputka.

22. U odnosu na prigovore tužitelja i umješača da je jedino Visoki upravni sud Republike Hrvatske nadležan ocjenjivati zakonitost općih akata, ukazuje se da je prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Rev-2550/19-3 od 29. kolovoza 2023. parnični sud ovlašten i dužan ispitati je li prigovor nezakonitosti akta tijela jedinice lokalne samouprave dostatno osnovan, te ako jest ocijeniti radi li se o općem aktu u smislu odredbe članka 83. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ili od drugom propisu u smislu odredbe članka 37. stavka 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 99/99 i 29/02), te ovisno o tome obavijestiti Visoki upravni sud Republike Hrvatske o potrebi pokretanja postupka ocjene zakonitosti općeg akta po službenoj dužnosti, odnosno, podnijeti Ustavnom sudu Republike Hrvatske zahtjev za ocjenu ustavnosti i zakonitosti drugog propisa, a za slučaj da prigovor ocijeni neosnovanim, dužan je iznijeti i obrazložiti dostatne razloge za svoju ocjenu (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-4024/19 od 14. srpnja 2021.).

23. Glede prigovora nezakonitosti Naputaka, predmetno nije riječ ni o općem aktu, ni o drugom propisu. Opće akte donose tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, druge pravne osobe s javnim ovlastima i pravne osobe koje obavljaju javnu službu. Samo akt koji ispunjava određene pretpostavke može se smatrati općim aktom. Te se pretpostavke odnose na donositelja, sadržaj i objavu općeg akta. Za donošenje općeg akta mora postojati pravna osnova, pa takav akt može biti donesen jedino od strane tijela ili osobe koji su na donošenje takvog akta ovlašteni izričitom zakonskom odredbom. Prema svom sadržaju opći akt odnosi se na unaprijed neodređeni i neizvjestan broj pravnih situacija i mora odgovarati sadržaju, koji mu je odredio zakon. Općim se aktom ne mogu uređivati pravne situacije koje nisu predviđene zakonom. Također, opći akt prije nego što stupi na snagu, mora biti objavljen u skladu sa zakonom.

24. Ističe se da je osporenim Napucima propisana vlasnicima vozila obveza plaćanja naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima (članak 3. Naputaka), a Naputke je donio gradonačelnik Grada Dubrovnika i objavljeni su u Službenom glasniku Grada Dubrovnika, te su doneseni na temelju odredbe članka 48. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11 i 144/12), članka 42. Statuta Grada Dubrovnika („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“ broj: 4/09, 6/10, 3/11 i 4/12) i članka 13. Odluke. Odredbom članka 48. stavka 1. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj 19/13 - pročišćeni tekst) propisano je da općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno župan: 1. priprema prijedloge općih akata, 2. izvršava i osigurava izvršavanje općih akata predstavničkog tijela, 3. usmjerava djelovanje upravnih tijela jedinice lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave u obavljanju poslova iz njihovoga samoupravnog djelokruga te nadzire njihov rad, 4. upravlja nekretninama i pokretninama u vlasništvu jedinice lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave kao i njezinim prihodima i rashodima, u skladu sa zakonom i statutom, 5. odlučuje o stjecanju i otuđivanju nekretnina i pokretnina jedinice lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave i raspolaganju ostalom imovinom u skladu s ovim Zakonom, statutom jedinice i posebnim propisima, 6. imenuje i razrješuje predstavnike jedinice lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave u tijelima javnih ustanova, trgovačkih društava i drugih pravnih osoba iz članka 35. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona, osim ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, 7. obavlja i druge poslove utvrđene zakonom i statutom. Odredbom članka 42. stavka 3. Statuta Grada Dubrovnika („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“ broj: 4/09, 6/10, 3/11, 14/12 i 5/13), propisano je da u obavljanju izvršne vlasti gradonačelnik: 1. donosi pojedinačne akte kad je za to ovlašten zakonom, Statutom ili odukom Gradskog vijeća, 2. izvršava ili osigurava izvršavanje općih akata Gradskog vijeća, 3. priprema i podnosi gradskom vijeću prijedloge općih i pojedinačnih akata, 4. utvrđuje i Gradskom vijeću podnosi prijedlog Proračuna Grada i Odluku o izvršenju Proračuna, 5. odlučuje o stjecanju i otuđenju pokretnina i nekretnina i raspolaganju ostalom imovinom Grada u visini pojedinačne vrijednosti do najviše iznosa od 1.000.000,00 kn ako je stjecanje i otuđivanje nekretnina i pokretnina te raspolaganje ostalom imovinom planirano u Proračunu i provedeno u skladu sa zakonom, 6. upravlja prihodima i rashodima Grada, 7. upravlja raspoloživim novčanim sredstvima na računu Proračuna Grada, 8. donosi Pravilnik o unutarnjem redu za upravna tijela Grada, 9. donosi rješenje o imenovanju i razrješenju pročelnika upravnih tijela, 10. određuje predstavnika Grada u skupštinama trgovačkih društava kojih je Grad osnivač, sukladno aktu o osnivanju trgovačkoga društva, 11. imenuje i razrješava predstavnike Grada u tijelima javnih ustanova i ustanova kojih je osnivač Grad, trgovačkih društava u kojima Grad ima udjele ili dionice i drugih pravnih osoba kojih je Grad osnivač, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, 12. utvrđuje plan prijama u službu u upravna tijela Grada, 13. usmjerava djelovanje upravnih odjela i službi Grada u obavljanju poslova iz samoupravnoga djelokruga Grada ili poslova državne uprave ako je za njih zadužen Grad, 14. nadzire rad upravnih odjela i službi u samoupravnom djelokrugu i poslovima državne uprave, 15. daje mišljenja o prijedlozima koje podnosi drugi ovlašteni predlagatelj, 16. obavlja nadzor nad zakonitošću rada tijela mjesnih odbora, 17. osniva savjetodavna tijela i imenuje članove savjetodavnih tijela, i to samo kad je to potrebno radi davanja stručnih mišljenja i predlaganja rješavanja određenih pitanja iz područja koja ne spadaju u uži djelokrug upravnih tijela Grada Dubrovnika, 18. obavlja i druge poslove predviđene Statutom i drugim propisima, 19. obavlja i druge poslove koji mu pripadaju po zakonu, Statutu i Poslovniku. Odredbom članka 13. Odluke, propisano je da će pri proglašenju područja ili dijelova javnih površina Grada Dubrovnika zonom posebnog prometnog režima, Poglavarstvo prometnim projektom odrediti: - točan popis javnih prometnih površina, odnosno područje Grada Dubrovnika koje se proglašava zonom, - razloge proglašenja dijela javnih prometnih površina, odnosno područja Grada Dubrovnika zonom - vrstu, veličinu i namjenu vozila kojima se može dopustiti prometovanje zonom, - javne površine unutar zone kojima se može dopustiti prometovanje vozila, - vrijeme kada se dopušta ulazak i prometovanje određenih vozila u zoni, - interventna vozila koja mogu bez odobrenja prometovati zonom, - uvjete parkiranja, odnosno ostavljanje vozila u zonama, - akte kojima se uređuju ostali posebni uvjeti prometovanja u zoni. Predmetna Odluka nije dala niti je mogla dati ovlaštenje gradonačelniku za donošenje općeg akta.

25. Iz svih navedenih citiranih odredaba proizlazi da Napuci koje je donio gradonačelnik Grada Dubrovnika nisu opći akt u smislu odredbe članka 3. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima jer izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave nema zakonskog ovlaštenja za donošenje općeg akta iz samoupravnog djelokruga jedinica lokalne samouprave. Kako osporeni Naputci, s obzirom na donositelja, ne predstavljaju opći akt, tako ni ne mogu biti predmetom ocjene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Usoz-93/16 i Usoz-94/16 od 28. listopada 2016. i odluci poslovni broj Usoz- 47/19 od 28. listopada 2020.), a ni pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, jer nije riječ ni o drugom propisu u smislu odredbe članka 37. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-II-5157/05 od 5. ožujka 2012. i U-II-4776/18 od 9. travnja 2019.).

26. Kako je Napucima obvezu plaćanja naknade za zaustavljanje autobusa u zoni posebnog prometnog režima propisalo za to neovlašteno izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave, ti Napuci nisu valjana pravna osnova za prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

27. Odluka o uređenju prometa na području Grada iz 2000. godine, iako tada na snazi, ne može biti temelj za donošenje drugog općeg akta iste pravne snage, jer temelj za donošenje općeg akta jedinice lokalne samouprave može biti samo zakon i statut jedinice lokalne samouprave.

28. U odnosu na prigovor nezakonitosti Odluke, ističe se da je Odluka donesena 2000. godine, pa su za ocjenu njezine zakonitosti mjerodavne odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 84/92, 6/93, 5/93, 43/96, 46/96 i 54/96). U konkretnom slučaju nisu primjenjive odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu, jer je predmetno riječ o materiji iz područja sigurnosti prometa na cestama (članak 1. stavak 2. točka 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama/92), a ne o materiji komunalnog reda (članak 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu/95).

29. Odredbom članka 1. stavka 2. točke 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama/92 propisano je da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave i uprave, u skladu s odredbama ovoga Zakona, uz prethodnu suglasnost policijske uprave, uređuje promet na svom području tako da, između ostalog određuje parkirališne površine i način parkiranja, zabrane parkiranja i mjesta ograničenog parkiranja. Parkiranje vozila je prekid kretanja vozila u trajanju dužem od tri minute, osim prekida koji se čini da bi se postupilo po znaku ili pravilu kojim se upravlja prometom (članak 4. točka 59. Zakona o sigurnosti prometa na cestama/92).

30. Imajući u vidu opseg i narav navedenih odredaba Zakona o sigurnosti prometa na cestama, slijedi da su jedinice lokalne samouprave ovlaštene urediti promet na svom području, uključujući i to hoće li za parkiranje autobusa u zonama posebnog prometnog režima naplaćivati naknadu ili neće, sve u skladu s odredbama članka 29. točke 7. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Međutim, da bi ostvarili to svoje pravo potrebno je da je, u skladu s odredbom članka 1. stavka 2. točke 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i članka 35. točke 2. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave o tome donijelo odluku uz prethodnu suglasnost policijske uprave, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Naime, ni jednom odredbom Odluke nije propisana obveza plaćanja naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zonama posebnog prometnog režima. Iz tog razloga, kao i zato što zbog prethodno iznesenih razloga Napuci gradonačelnika ne predstavljaju valjanu pravnu osnovu za prihvaćanje tužbenog zahtjeva to je tužbeni zahtjev tužitelja bilo potrebno odbiti kao neosnovan.

31. U odnosu na ostale prigovore ukazuje se strankama na odredbu članka 338. stavka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/07, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), kojom je propisan sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude i prema kojoj sud nije dužan obrazložiti sve navode stranaka iznesene tijekom postupka, odnosno ocijeniti sve izvedene dokaze, nego samo one koje smatra važnim za odluku.

32. S obzirom da sud nije vezan pravnom osnovom tužbe u smislu čl. 186. st. 3. ZPP-a, već samo činjeničnim navodima u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku prema čl. 2. st. 1. ZPP-a isti je utvrđivao postoji li druga pravna osnova za naplatu utužene tražbine odnosno da li bi tuženik bio dužan podmiriti iznose za zaustavljanje autobusa u zoni posebnog prometnog režima. Međutim, iz provedenog dokaznog postupka sud ne nalazi niti druge pravne osnove za osnovanost utužene tražbine prema činjeničnom opisu predočenom u tužbi.

33. U smislu čl. 451. st.3. ZPP-a u odluci o glavnoj stvari sud će odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida, radi čega je odlučeno kao u izreci presude. Slijedom iznesenog, platni nalog iz rješenja o ovrsi je ukinut u cijelosti kao u izreci presude.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a. Dakle sud je na temelju do zaključenja glavne rasprave određeno postavljenog zahtjeva tuženika (l.s. 297), sukladno čl. 155. ZPP, vrijednosti predmeta, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine« br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: OT), našao potrebnim za vođenje ovog postupka troškove i to za zastupanje na ročištima na kojima su se izvodili dokazi ili se raspravljalo o glavnoj stvari 500 bodova po ročištu i to od 12.12.14, 3.10.14., 3.7.23, 9.10.23, 17.3.25 (Tar.br. 9.toč. 1 OT-a) što temeljem Tar.br. 50. OT-a iznosi 5.000,00 eura, za sastav prigovora na rješenje o ovrsi i obrazložena 2 podneska po 500 bodova (Tar.br. 8.toč. 1 OT-a) što temeljem Tar.br. 50. OT-a iznosi 3.000,00 eura, za žalbu 500 bodova (Tar.br. 10.toč. 6 OT-a), što temeljem Tar.br. 50. OT-a iznosi 1.000,00 eura za izjavljenu reviziju 750 bodova (Tar.br. 10.toč. 5 OT-a) što temeljem Tar.br. 50. OT-a iznosi 1.500,00 eura, dakle zbrojeno sve iznosi 10.500,00 eura uvećano za PDV 25% je 13.125,00 eura, te za plaćenu sudsku pristojnu na reviziju 578,00 eura i na prigovor 554,12 eura i na odgovor na žalbu 270,36,75 eura. Svi prethodno obračunati iznosi i to: 13.125,00 eura, 578,00 eura, 554,12 eura i 270,36 eura, zbrojeno iznose 14.527,48 eura, pa je tako odlučeno kao u toč. II izreke.

35. Sukladno zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine 57/22 i 88/22) bilo je nužno iskazati sve iznose iskazati uz fiksni tečaj konverzije od 7,53450.

36. Zbog navedenog, temeljem spomenutih propisa odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku, dana 4. travnja 2025.

Sutkinja:

Katarina Franković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.