REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-24/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja / protutuženika DAN STUDIO d.o.o., Zagreb, OIB: 02936951827, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Radelić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika / protutužitelja KOZMO-TEH d.o.o., Zagreb, OIB: 25159031858, kojeg zastupa punomoćnik Nino Reskušić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 25. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka i zakonskog zastupnika tuženika, 4. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku KOZMO-TEH d.o.o., Zagreb, Ljubljanska avenija 1, OIB: 25159031858 platiti tužitelju DAN STUDIO d.o.o., Zagreb, Zagrebačka cesta 215, OIB: 02936951827 iznos od 26.400,07 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 4. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku KOZMO-TEH d.o.o., Zagreb, Ljubljanska avenija 1, OIB: 25159031858 platiti tužitelju DAN STUDIO d.o.o., Zagreb, Zagrebačka cesta 215, OIB: 02936951827 iznos od 4.476,14 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 3. ožujka 2020. do isplate i zakonske zatezne kamate koje na iznos glavnice od 26.400,07 EUR teku od 30. siječnja 2020. do 3. siječnja 2023., u roku 15 dana."

III. Odbija se u cijelosti protutužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se protutuženiku DAN STUDIO d.o.o., OIB: 02936951827 platiti protutužitelju KOZMO-TEH d.o.o., OIB: 25159031858 iznos od 40.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:

- 10.000,00 EUR tekućim od 01.04.2020. do isplate,

- 10.000,00 EUR tekućim od 01.05.2020. do isplate,

- 10.000,00 EUR tekućim od 01.06.2020. do isplate,

- 10.000,00 EUR tekućim od 01.07.2020. do isplate,

koje se obračunavaju do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se protutuženiku DAN STUDIO d.o.o., OIB: 02936951827 platiti protutužitelju KOZMO-TEH d.o.o., OIB: 25159031858, iznos od 2.463,20 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:

- 978,33 EUR tekućim od 09.05.2020. do isplate,

- 736,45 EUR tekućim od 09.06.2020. do isplate,

- 748,42 EUR tekućim od 09.07.2020. do isplate,

koje se obračunavaju do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.460,05 EUR, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tuženikov prigovor radi prebijanja iznosa od 42.463,20 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 10.000,00 EUR tekućim od 01.04.2020. do isplate,

- 10.000,00 EUR tekućim od 01.05.2020. do isplate,

- 10.000,00 EUR tekućim od 01.06.2020. do isplate,

- 10.000,00 EUR tekućim od 01.07.2020. do isplate,

- 978,33 EUR tekućim od 09.05.2020. do isplate,

- 736,45 EUR tekućim od 09.06.2020. do isplate,

- 748,42 EUR tekućim od 09.07.2020. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi su stranke 28. siječnja 2020. potpisale Ugovor o zakupu poslovnog prostora (dalje u tekstu: Ugovor) koji je u cijelosti pripremio tuženik, a kojim je predviđeno kako će, po njegovom stupanju na snagu, tuženik kao zakupodavac dati, a tužitelj kao zakupnik primiti u zakup poslovni prostor u Zagrebu, Ljubljanska avenija 1, površine cca 900 m2. Člankom 21. Ugovora predviđeno je da Ugovor stupa na snagu kada se kumulativno ispune određeni uvjeti, i to kada Ugovor potpišu zakonski zastupnici stranaka, nakon što tužitelj plati ugovoreno člankom 3. Ugovora (plaćanje zakupnine unaprijed za jedan mjesec, a što iznosi 10.000,00 EUR uvećano za PDV), nakon što tužitelj plati ugovoreno člankom 6. Ugovora (polog u visini 2 mjesečne zakupnine, a što iznosi 20.000,00 EUR uvećano za PDV i polog u visini jednog mjesečnog iznosa ugovorenih troškova, a što iznosi 10.000,00 kn uvećano za PDV), nakon što tužitelj preda instrumente osiguranja ugovorene člankom 6. Ugovora (dvije bjanko zadužnice na iznos od 100.000,00 kn svaka) i nakon što tužitelj preda instrumente osiguranja ugovorene člankom 24. Ugovora (zadužnice na iznos od 200.000,00 kn). Tužitelj je 29. siječnja 2020. uplatio tuženiku polog u visini 2 mjesečne zakupnine temeljem čl. 6. Ugovora u iznosu od 20.000,00 EUR uvećano za PDV u kunskoj protuvrijednosti (186.411,30 kn) i polog u visini 1 mjesečnog iznosa troškova temeljem čl. 6. Ugovora u iznosu od 12.500,00 kn te je predao tuženiku dvije bjanko zadužnice na iznos od 100.000,00 kn. Pored navedenog, tužitelj je u svrhu uređenja predmeta zakupa kupio materijal radi postavljanja laminata u vrijednosti od 33.725,51 kn, a koji je i postavljen u predmetu zakupa. Međutim, Ugovor nikada nije stupio na snagu jer nisu bili ispunjeni svi uvjeti određeni odredbom čl. 21. Ugovora te je tužitelj obavijestio tuženika kako neće uplatiti iznos predviđen člankom 3. Ugovora (zakupninu za jedan mjesec unaprijed u iznosu od 10.000,00 EUR uvećano za PDV), a nakon čega je tuženik sklopio ugovor o zakupu sa trećim i predao mu u posjed predmet zakupa. S obzirom da Ugovor nije stupio na snagu i da ne postoji pravna osnova temeljem koje bi tuženik zadržao primljeno od tužitelja, tužitelj je zatražio povrat uplaćenih iznosa od 186.411,30 kn i 12.500,00 kn te dvije bjanko zadužnice, svaka na iznos od 100.000,00 kn ili da mu tužitelj u posjed preda predmet zakupa, a nakon čega je tuženik, tek nakon drugog dopisa, vratio tužitelju 9. svibnja 2022. godine dvije bjanko zadužnice. Ističe da čak i da je Ugovor stupio na snagu, a što tužitelj smatra da se nije dogodilo, isti je raskinut od strane tužitelja iz razloga što tuženik nikada nije tužitelju predao predmet zakupa u posjed. Naime, prema čl. 3. Ugovora po ulasku i izlasku iz predmeta zakupa stranke će sastaviti zapisnik o primopredaji, a koji nikad nije sastavljen, jer tužitelju predmet zakupa nije predan u posjed. Stoga tužitelj tužbom traži povrat uplaćenih iznosa i vrijednost postavljenog laminata, jer tuženik nema pravnu osnovu za zadržavanjem bilo čega što je primio u svrhu sklapanja Ugovora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je neosnovna tvrdnja tužitelja da Ugovor nije stupio na snagu i da je tužitelj izvršene uplate primio bez pravne osnove. Odredba čl. 21. Ugovora kojom je određeno da će Ugovor stupiti na snagu kada zakupnik ispuni obveze iz čl. 3., 6. i 24. Ugovora po svojoj pravnoj prirodi je odgodni uvjet u smislu odredbi čl. 297. Zakona o obveznim odnosima pa je neosnovana tvrdnja tužitelja da navedeni uvjet nije ispunjen zbog toga što je tužitelj obavijestio tuženika da neće ispuniti obvezu uplate iznosa iz članka 3. Ugovora. Tužitelj je ona ugovorna strana koja je spriječila ispunjenje ugovorenog uvjeta pa je Ugovor stupio na snagu. Da je Ugovor stupio na snagu potvrđuje i činjenica da je tužitelj 18. ožujka 2020. dostavio tuženiku dopis u kojemu je iskazao namjeru odustanka od ugovora, a 27. ožujka 2020. dostavio tuženiku raskid Ugovora. Stranke su u čl. 14. Ugovora izrijekom ugovorile da u slučaju prestanka Ugovora zakupnik nema pravo na povrat uloženih sredstava u zakupljeni poslovni prostor, te da je zakupnik dužan poslovni prostor osloboditi od osoba i stvari te uzeti sav inventar koji je unio u poslovni prostor ako time ne oštećuje poslovni prostor. Tužitelj nakon raskida Ugovora nije iz poslovnog prostora iznio postavljeni laminat, iako je laminat moguće ukloniti bez oštećenja poslovnog prostora, pa nije ispuno ugovornu obvezu iz čl. 14. Ugovora. U odredbi čl. 6. Ugovora stranke su ugovorile da je zakupodavac dužan vratiti zakupniku primljeni polog ukoliko zakupnik vrati poslovni prostor u stanju kako je predviđeno Ugovorom. Okolnost što je tuženik nakon prestanka Ugovora predmet zakupa dao u zakup drugom zakupoprimcu irelevantna je za odluku o tome je li Ugovor stupio na snagu. Neistinita je tvrdnja tužitelja da je Ugovor raskinuo zbog toga što mu tuženik nije predao predmet zakupa u posjed. Iz dopisa tužitelja od 20. ožujka 2020. i iz tužiteljeve pisane najave raskida Ugovora od 18. ožujka 2020. proizlazi da je tužitelj Ugovor raskinuo iz poslovnih razloga i jer nije vjerovao da će moći ispunjavati svoje ugovorne obveze, a ne zbog toga što mu poslovni prostor nije predan u posjed. Činjenica da je tužitelj postavio laminat te obojio zidove i stropove, govori u prilog tome da je tuženik stupio u posjed poslovnog prostora. Tužitelj se u dopisu od 20. ožujka 2020. kojim je izjavio raskid Ugovora prije ugovorenog roka, jasno pozvao na postojanje promijenjenih izvanrednih okolnosti nakon sklapanja Ugovora, uslijed pandemije COVID-19. Poznata je činjenica da je Stožer civilne zaštite RH 19. ožujka 2020. donio Odluku o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja, ali navedena odluka donesena je kao privremena s predviđenim trajanjem od 30 dana, a tužitelj je i prije donošenja navedene Odluke dopisom od 18. ožujka 2020. najavio raskid Ugovora zbog promijenjenih, izvanrednih okolnosti, te je samo nakon 1 dana od donošenja navedene Odluke, dopisom od 20. ožujka 2020. izjavio raskid Ugovora, pa proizlazi da u trenutku raskida Ugovora nisu bile ispunjene okolnosti iz čl. 369. Zakona o obveznim odnosima, a niti okolnosti koje bi upućivale na višu silu. Nadalje, kada je tužitelj smatrao da su nakon zaključenja Ugovora nastupile izvanredne okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja Ugovora i da je ispunjenje ugovornih obveza za njega postalo pretjerano otežano ili bi mu nanijelo pretjerani gubitak, tada je tužitelj mogao zahtijevati da se Ugovor izmijeni ili čak i raskine isključivo konstitutivnom odlukom suda, ali nije mogao valjano raskinuti Ugovor jednostranom izjavom. Stoga je neosnovan zahtjev tužitelja za vraćanjem uplaćenih iznosa. Neizvršavanjem tužiteljevih obveza iz Ugovora i neosnovanim raskidom Ugovora prije ugovorenog roka, odnosno zbog povrede ugovornog odnosa od strane tužitelja, tuženik je pretrpio imovinsku štetu. Tuženik nije ostvario prihode koje je očekivao sukladno Ugovoru u vidu izostalih zakupnina i fiksnih režijskih troškova. Temeljem čl. 3. i čl. 4. Ugovora, tužitelj je bio u obvezi plaćati tuženiku zakupnine od 10.000,00 EUR mjesečno uvećano za PDV odnosno 12.500,00 EUR, počevši od 1. travnja 2020. Tuženik je nakon raskida Ugovora, 30. lipnja 2020., sklopio za predmetni poslovni prostor ugovor o zakupu sa drugim zakupnikom PETROKOV d.o.o. prema kojemu je drugi zakupnik bio u obvezi plaćati tuženiku iznos mjesečne najamnine počevši od 1. kolovoza 2020., pa je tuženiku nastala šteta u vidu izgubljene zarade za razdoblje od ugovorene obveze plaćanja zakupnine od strane tužitelja do ugovorene obveze plaćanja zakupnine od strane drugog zakupnika, odnosno za razdoblje od 1. travnja 2020. do 31. srpnja 2020. (četiri mjesečne zakupnine u ukupnom iznosu od 40.000,00 EUR za uslugu koja nije izvršena bez iznosa PDV-a). Nadalje, temeljem čl. 5. Ugovora tužitelj je bio u obvezi plaćati režijske troškove razmjerno površini poslovnog prostora koji koristi od 900 m2, u odnosu na površinu cijele nekretnine od 1200 m2, a što predstavlja 75% iznosa režijskih troškova za cijelu nekretninu, počevši od 1. travnja 2020. pa je tuženiku nastala šteta u vidu plaćanja fiksnih režijskih troškova za razdoblje od ugovorene obveze plaćanja režijskih troškova od strane tužitelja do ugovorene obveze plaćanja režijskih troškova od strane drugog zakupnika, odnosno za razdoblje od 1. travnja 2020. do 30. lipnja 2020. (tri mjeseca u ukupnom iznosu od 2.463,20 EUR, i to za travanj 2020. iznos od 978,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 9. svibnja 2020. do isplate, za svibanj 2020. iznos od 736,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 9. lipnja 2020. do isplate, za lipanj 2020. iznos od 748,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. srpnja 2020. do isplate). Slijedom navedenog, tuženik protutužbom potražuje na ime izgubljene zarade iznos od 40.000,00 EUR sa zateznim kamatama (nenaplaćene zakupnine) i iznos od 2.463,20 EUR sa zateznim kamatama (nenaplaćeni fiksni režijski troškovi). Tuženik uvjetno ističe prigovor radi prebijanja u ukupnom iznosu od 42.463,20 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, odnosno do konstitutivne odluke suda o prijeboju. Smatra da zahtjev tužitelja nije osnovan pa stoga izjavljuje kompenzabilnu protutužbu i protutužbeni zahtjev postavlja u kondemnatornom obliku. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i usvojiti kompenzabilni protutužbeni zahtjev, a podredno utvrditi postojanje tražbine i protutražbine te ih odlukom prebiti i naložiti tužitelju plaćanje razlike tuženiku, a za prebijeni iznos tražbine zahtjev tuženika odbiti kao neosnovan.

3. Tužitelj u odgovoru na protutužbu prvenstveno ističe prigovor zastare tuženikovog potraživanja te isto osporava u cijelosti prvenstveno jer Ugovor nikada nije stupio na snagu i jer nisu bili ispunjeni svi uvjeti određeni čl. 21. Ugovora, a isto proizlazi iz postupanja samog tuženika koji je predmet zakupa dao u zakup drugom zakupniku koji je u posjedu predmeta zakupa od 1. srpnja 2020., a što je razvidno iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora kojeg je tuženik sklopio 30. lipnja 2020. sa Petrokov d.o.o. Stoga je jasno da ni sam tuženik nije smatrao da je Ugovor na snazi jer se upravo tako ponašao sklopivši Ugovor sa drugim zakupnikom. Stoga je neosnovana tvrdnja tuženika da je pretrpio imovinsku štetu u visini zakupnine i režijskih troškova. Ističe da tuženik nikada tužitelju nije predao predmet zakupa u posjed, pa stoga stranke nisu niti sastavile zapisnik o predaji prostora u posjed sukladno čl. 20. Ugovora. Tužitelj je bio u predmetu zakupa samo jedan dan tijekom postavljanja laminata i to na način da su ključevi poslovnog prostora cijelo vrijeme bili kod tuženika koji je izvođaču radova dopustio ulazak u prostor tako što mu je prostor otključao, pustio ga unutra te po završetku radova ponovno zaključao poslovni prostor. Predaja predmeta zakupa u posjed nužan je sastojak svakog ugovora o zakupu u smislu odredbe čl. 519. Zakona o obveznim odnosima i čl. 7. st. 2. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora. Čak i da je Ugovor stupio na snagu, a što nije, isti je raskinut od strane tužitelja jer tuženik nije ispunio niti osnovnu obvezu iz Ugovora odnosno nije predao tužitelju u posjed predmet zakupa. Posebno ističe da je tuženik taj koji je pripremio sadržaj Ugovora i dostavio ga na potpis tužitelju, a u kojem slučaju se na tumačenje spornih odredbi imaju primijeniti odredbe o tumačenju nejasnih odredbi u korist druge strane sukladno čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

4. U odnosu na navode tužitelja, tuženik u bitnome navodi da je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja u vidu kompenzabilne protutužbe čime je izjavio da želi prijeboj tražbina, a protutužbeni zahtjev postavio je u kondemnatornom obliku s obzirom da zahtjev tužitelja nije osnovan, pa do prijeboja i ne mora doći. Stoga smatra da je neosnovan tužiteljev prigovor zastare jer se ima primijeniti odredba čl. 198. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj u odnosu na prigovor zastare nije relevantan trenutak izjave o prijeboju već je relevantno kada su se stekli uvjeti za prijeboj. Naime, u trenutku kada su se ostvarile pretpostavke za prijeboj tražbina tužitelja nije zastarjela jer su obje tražbine nastale iz međusobnog odnosa stranaka i istog pravnog posla. Tužitelj je ona ugovorna strana koja je neispunjenjem ugovorne obveze koja je ugovorena kao odgodni uvjet spriječio ispunjenje tog uvjeta, pa se ima smatrati da je Ugovor stupio na snagu. Tužitelj je Ugovor raskinuo dopisom od 20. ožujka 2020. jer nije imao vjere da će moći ispunjavati svoje ugovorne obveze pozivajući se na izvanredne okolnosti nakon sklapanja Ugovora uslijed pandemije Covid 19, a ne zbog toga što mu tuženik nije predao prostor u posjed. Upravo zbog neosnovanog raskida Ugovora prije isteka roka tuženik je pretrpio imovinsku štetu jer nije ostvario prihode koje je očekivao u vidu izostalih mjesečnih zakupnina i fiksnih režijskih troškova. Tuženik je po raskidu predmetnog Ugovora od strane tužitelja sklopio za predmet zakupa 30. lipnja 2020. Ugovor o zakupu poslovnog prostora sa drugim zakupnikom, pa su navodi tužitelja da je tuženik povrijedio ugovorne obveze neutemeljene.

5. U tijeku dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu, saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja DO, zakonskog zastupnika tuženika UO i svjedoka ĆO te je ocjenom izvedenih dokaza i temeljem rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, dok je protutužbeni zahtjev utvrđen neosnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa od 26.400,07 EUR sa zateznim kamatama, a koji je tužitelj uplatio tuženiku nakon što su stranke 28. siječnja 2020. potpisale Ugovor i zahtjev za povratom uloženih sredstava odnosno vrijednosti ugrađenog laminata u iznosu od 4.476,14 EUR (ukupno 30.876,21 EUR) te zahtjev tuženika za naknadom štete u iznosu od 42.463,20 EUR na ime izgubljene zarade u razdoblju od 1. travnja 2020. do 31. srpnja 2020. odnosno od ugovorene obveze plaćanja zakupnine od strane tužitelja do ugovorene obveze plaćanja zakupnine od strane novog zakupnika i fiksnih režijskih troškova u razdoblju od 1. travnja 2020. do 30. lipnja 2020. odnosno za razdoblje od ugovorene obveze plaćanja režijskih troškova od strane tužitelja do ugovorene obveze plaćanja tih troškova od strane novog zakupnika.

7. Između stranaka nije sporno da su 28. siječnja 2020. potpisale Ugovor (list 6- 16 spisa) kojim je u čl. 3. određeno da se zaključuje na određeno vrijeme, na rok od pet godina i da zakup počinje teći od 1. travnja 2020. od kada počinje i obveza plaćanja zakupnine i ostalih troškova određenih Ugovorom, a u čl. 21. određeno je da Ugovor stupa na snagu kada ga potpišu zakonski zastupnici stranaka i nakon što zakupnik plati ugovoreno člankom 3. Ugovora (zakupninu unaprijed za jedan mjesec u iznosu od 10.000,00 EUR uvećano za PDV) i člankom 6. Ugovora (polog u visini dvije mjesečne zakupnine u iznosu od 20.000,00 EUR uvećano za PDV i polog u visini jednomjesečnih ugovorenih troškova što iznosi 10.000,00 kn uvećano za PDV) te preda instrumente osiguranja ugovorene člankom 6. (dvije bjanko zadužnice svaka na iznos od 100.000,00 kn) i člankom 24. Ugovora (zadužnice na iznos od 200.000,00 kn). Određeno je i da će stranke po ulasku i izlasku iz poslovnog prostora sastaviti zapisnik o primopredaji. Odredbom čl. 19. Ugovora određeno je da je zakupodavac obvezan predati poslovni prostor u posjed zakupniku te mu ga staviti na raspolaganje u vrijeme i za vrijeme koje je Ugovorom određeno kao početak i trajanje zakupa, a odredbom čl. 20. određeno je da će stranke o predaji nekretnine u posjed prilikom početka i prestanka zakupa sastaviti zapisnik u kojem će utvrditi stanje nekretnine, eventualne nedostatke i rok njihova otklanjanja.

8. Između stranaka nije sporno da je tužitelj nakon potpisivanja Ugovora, 29. siječnja 2020. uplatio tuženiku polog u visini dvije mjesečne zakupnine temeljem čl. 6. Ugovora u iznosu od 20.000,00 EUR uvećano za PDV u kunskoj protuvrijednosti (186.411,30 kn) i polog u visini 1 mjesečnog iznosa troškova temeljem čl. 6. Ugovora u iznosu od 12.500,00 kn te je predao tuženiku dvije bjanko zadužnice na iznos od 100.000,00 kn. Nije sporno da tužitelj nije ispunio sve uvjete određene člankom 21. Ugovora odnosno da nije uplatio iznos predviđen člankom 3. Ugovora - zakupninu unaprijed za jedan mjesec u iznosu od 10.000,00 EUR uvećano za PDV.

9. Nadalje, između stranaka nije sporno da je tužitelj postavio laminat u predmetu zakupa.

10. Između stranaka je sporno je li Ugovor stupio na snagu s obzirom na to da tužitelj nije ispunio sve uvjete određene u čl. 21. potpisanog Ugovora, pa slijedom navedenog treba li tuženik vratiti tužitelju pologe uplaćene na temelju čl. 3. i 6. Ugovora i nadoknaditi mu vrijednost postavljenog laminata, je li tužitelju predan u posjed predmet zakupa te ima li tuženik pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade u visini neostvarenih zakupnina i neplaćenih fiksnih režijskih troškova i je li tuženikovo potraživanje naknade štete zastarjelo.

11. Prema odredbi čl. 297. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) ugovor je sklopljen pod uvjetom ako nastanak ili prestanak njegovih učinaka zavisi od buduće i neizvjesne činjenice. Ako je sklopljen pod odgodnim uvjetom pa se uvjetu udovolji, učinci ugovora nastaju od trenutka njegova sklapanja, osim ako iz zakona, naravi posla ili volje strana ne proistječe što drugo. (čl. 297. st. 2. ZOO). Uzima se da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen odnosno da nije ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči strana u čiju je korist određen. (čl. 297. st. 4. ZOO).

12. Iz navedenih odredbi čl. 297. ZOO-a proizlazi da je uvjet odredba unesena u ugovor kojim suugovaratelji učinak ugovora čine ovisnim o nekoj budućoj i objektivno neizvjesnoj činjenici. O ispunjenju ili neispunjenju uvjeta ne ovisi nastanak i prestanak pravnog posla već nastanak i prestanak učinaka pravnog posla. Naime, ugovor je sklopljen kada su se suugovaratelji suglasili o bitnim sastojcima ugovora (čl. 247. ZOO-a), dok je uvjet nuzgredni (nebitan) sastojak ugovora, ali ako stranke, kao u konkretnom slučaju, ugovore uvjet on postaje voljom stranaka bitan sastojak ugovora i o njegovom nastupanju ili nenastupanju ovise pravni učinci ugovora. Ugovaranje uvjeta nema značenje sklapanja nekog nebitnog sastojka (nuzgrednog) već bitnog sastojka, jer bi se u suprotnom smatralo da pravni posao sklopljen uz uvjet ostaje na snazi i nadalje iako se mogućnost ispunjenja uvjeta izjalovila. Ugovaranje uvjeta je u potpunosti ovisno o volji suugovaratelja, jer uvjet stranke ugovaraju slobodno i isključivo je izraz njihovih volja. Stranke su u konkretnom slučaju u predmetni Ugovor unijele odgodni (suspenzivni) uvjet kojim su učinak pravnog posla odgodile do vremena dok se uvjet odnosno uvjeti ne ispune. Kod odgodnog uvjeta ispuni li se uvjet nastupaju pravni učinci ugovora, a što znači da nastaje predviđeni pravni odnos, a ukoliko se ne ispuni, kao u konkretnom slučaju, do učinaka pravnog posla niti ne dolazi.

13. Dakle, tužiteljeva obveza plaćanja zakupnine i fiksnih režijskih troškova od 1. travnja 2020. pa nadalje i obveza tuženika da tužitelju preda poslovni prostor u posjed, a koje su stranke preuzele uz odgodni uvjet, nisu niti nastale jer uvjetima određenima u čl. 3. i 6. Ugovora tužitelj nije u cijelosti udovoljio te je obavijestio tuženika da ih niti neće ispuniti 18. ožujka 2020. iz razloga nastupanja izvanrednih okolnosti u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj.

14. U konkretnom slučaju ne može se uzeti da je uvjet ispunjen u smislu odredbe čl. 297. st. 4. ZOO-a, a na što upire tuženik, jer njegovo ispunjenje tužitelj nije spriječio protivno načelu savjesnosti i poštenja već je neispunjenje svih uvjeta predviđenih čl. 3. i 6. Ugovora od strane tužitelja posljedica izvanrednih okolnosti uzrokovanih pandemijom Corona virusa, a što tuženik niti ne osporava. Naime, općepoznata je činjenica da su upravo u vrijeme između potpisivanja predmetnog Ugovora i obavještavanja tuženika od strane tužitelja da neće ispuniti sve uvjete određene Ugovorom u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj nastupile izvanredne okolnosti koje nitko nije mogao predvidjeti pri čemu su na snagu 19. ožujka 2020. stupile mjere Stožera civilne zaštite kojima je, između ostalog, zabranjen rad ugostiteljskih objekata i prodavaonica, svih kulturnih djelatnosti, uslužnih djelatnosti, zabranjen je dolazak na radna mjesta uz neke izuzetke, zabranjeno je kretanje osoba preko graničnih prijelaza, zabranjeno je okupljanje više od pet osoba ne jednom mjestu, određeno izbjegavanje bliskih kontakata. U odnosu na navode tuženika da je navedena odluka kao privremena stupila na snagu 19. ožujka 2020., a da je tužitelj i prije donošenja navedene odluke dopisom od 18. ožujka 2020. najavio raskid Ugovora zbog navedenih izvanrednih okolnosti te da u tom trenutku te okolnosti nisu upućivale na višu silu, ovaj sud smatra da takvim postupkom tužitelj nije postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja jer navedene izvanredne okolnosti su bile toliko neizvjesne da nitko nije mogao znati koliko će dugo trajati i koje će posljedice izazvati, a istovremeno je u ljudima izazvao veliki strah i neizvjesnost. Stoga se nikako ne može zaključiti da je tužitelj odustankom od ispunjenja uvjeta određenih Ugovorom i obavještavanjem tuženika o tome u tim okolnostima postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, a zbog čega se ne može uzeti da je uvjet ispunjen u smislu čl. 297. st. 4. ZOO-a. Iako nije odlučno, valja spomenuti da tuženik nije osporio činjenicu da je upravo tuženik sastavio Ugovor u koji je ugrađen odgodni uvjet i dostavio ga na potpis tužitelju, a tako proizlazi i iz iskaza svjedoka ĆO i zakonskog zastupnika tužitelja DO. Dakle, ne samo da je unošenje odgodnog uvjeta u Ugovor bila volja ugovornih stranaka već je bila volja tuženika, a tužitelj kao druga ugovorna strana isto je prihvatio.

15. Naime, uvidom u elektroničku poruku tužitelja od 18. ožujka 2020. poslanu tuženiku (list 37 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj obavijestio tuženika da je zbog situacije u Hrvatskoj i u cijelom svijetu došlo do promjena u njegovom poslovanju te da je primoran odustati od otvorenja novog salona u poslovnom prostoru tuženika jer ne može garantirati da će moći ispunjavati svoje obveze prema tuženiku s obzirom da je izgledno da će morati zatvoriti i svoja dva postojeća salona na određeno vrijeme, pa da ni ti saloni neće donositi dobit, a tvornica u kojoj se izrađuju tužiteljeve kuhinje zatvorena je do daljnjeg, pa mu je na prvom mjestu dobrobit njegovih djelatnika i njihovih obitelji. Dopisima od 20. ožujka 2020., 27. ožujka 2020. i 16. lipnja 2020. (list 38-42 spisa) tužitelj je ponovno zahtijevao raskid Ugovora i tražio povrat uplaćenog pozivajući se na postojanje promijenjenih izvanrednih okolnosti nakon sklapanja ugovora uslijed pandemije virusa COVID-19.

16. Iz iskaza svjedoka ĆO (list 159-161 spisa) koji je u vrijeme pregovora u vezi sklapanja predmetnog Ugovora bio direktor tužitelja proizlazi da je sa kolegom DO koji je također bio direktor pregovarao sa tuženikom oko najma prostora tuženika, da su Ugovor koji je sastavio tuženik potpisali u siječnju 2020., da tužitelj nikada nije bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora, a laminat je postavljen na način da je majstor na porti gdje se nalazio poslovni prostor uzeo ključeve, obavio radove i po završetku radova isti dan, vratio ključeve na portu. Iskazao je da tužitelj nikada nije dobio ključeve od predmetnog poslovnog prostora, a s obzirom da su nastupile nepredvidive izvanredne okolnosti uzrokovane COVID-om u ožujku 2020. kolega DO obavijestio je direktora tuženika pisano da tužitelj raskida Ugovor, a prije toga obavijestio ga je o tome telefonom. Iskazao je da su tražili od tuženika povrat laminata, ali da od tuženika nisu dobili niti odgovor u vezi toga.

17. Zakonski zastupnik tužitelja DO iskazivao je suglasno navodima svjedoka ĆO. Iz njegovog iskaza (list 161 spisa) proizlazi da je tužitelj početkom 2020. počeo pregovarati s tuženikom oko sklapanja Ugovora kojeg su potpisali krajem siječnja i odmah drugi dan platili tuženiku na račun polog u visini dvije mjesečne zakupnine uvećano za PDV, polog u visini jednomjesečnog iznosa troškova i predali dvije bjanko zadužnice. Ugovor je sastavio tuženik te su se stranke dogovorile da Ugovor stupa na snagu 1. travnja, a prije toga da će tužitelj urediti pod. Tužitelj je postavio laminat na način da je majstor na porti uzeo ključeve od prostora i isti dan po završetku radova, ključeve vratio na portu tuženiku. Kako je nakon toga započela kriza uzrokovana COVID-om i stupio je na snagu "lockdown", zatvorene su trgovine, a tužitelju kupci isključivo dolaze u trgovinu jer tužitelj prodaje kuhinje, pa stoga nema prodaju preko interneta, a nije mogao znati koliko će te mjere dugo trajati. Iskazao je da je u ožujku obavijestio direktora tuženika da odustaje od Ugovora, a ubrzo nakon toga tuženik je prostor iznajmio drugome. Tužitelj je tražio povrat pologa, jer nikada nije niti ušao u taj prostor, a niti je imao ključeve od prostora.

18. Sud je prihvatio kao istinite i uvjerljive iskaze svjedoka ĆO i zakonskog zastupnika tužitelja DO, jer su suglasni kako međusobno tako i sa ispravama u spisu. Sud nije prihvatio kao istinit i uvjerljiv iskaz zakonskog zastupnika tuženika UO u dijelu u kojem je iskazao da je zvao tužitelja odnosno zakonske zastupnike tužitelja da uklone laminat, ali da mu se oni nisu javljali na telefon jer iz priloženih isprava u spisu proizlazi suprotno (list 37-42 spisa), odnosno da je tužitelj pokušavao stupiti sa tuženikom u kontakt. Također je neuvjerljiv iskaz zakonskog zastupnika tuženika u dijelu u kojem je iskazao da je tužitelju predao ključeve od poslovnog prostora kada je tužitelj platio polog, pa i prije toga, i da mu je tužitelj vratio ključeve poslovnog prostora nakon sastanka u travnju 2020. jer nije jasno kada mu je tužitelj točno vratio ključeve od poslovnog prostora kada sa tužiteljem nije mogao, prema vlastitim navodima, stupiti u kontakt. Naime, zakonski zastupnik tuženika iskazao je da ih nakon tog sastanka više nije mogao dobiti. Da tuženik tužitelju nije predao predmet zakupa u posjed govori u prilog činjenica da stranke nisu sastavile primopredajni zapisnik, a niti je tuženik bio dužan predati mu prostor prije ispunjenja svih uvjeta iz Ugovora i prije početka trajanja zakupa 1. travnja 2020.

(čl. 19 i 20 Ugovora).

19. Slijedom navedenog, s obzirom da obveza plaćanja zakupnine i fiksnih režijskih troškova od 1. travnja 2020. pa nadalje koje je tužitelj preuzeo uz odgodni uvjet nije niti nastala jer uvjeti određeni u čl. 3. i 6. Ugovora nisu u cijelosti ispunjeni, a tužitelj pritom kao strana na čiji su teret određeni nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja sud je tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu odnosno vraćanje iznosa od 26.400,07 EUR sa zateznim kamatama, a koji je tužitelj uplatio tuženiku nakon što su stranke 28. siječnja 2020. potpisale Ugovor ocijenio osnovanim i odlučio kao u toč. I izreke presude na temelju odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a.

20. S obzirom da je tuženik primio iznos od 26.400,07 EUR s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala, obvezan je vratiti primljeno zajedno sa zateznim kamatama, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik nije bio nepošteni stjecatelj u trenutku kada je primio novčana sredstva jer je tužiteljevu uplatu primio dan nakon potpisivanja Ugovora na temelju čl. 3. i 6. Ugovora te nije u tom trenutku znao da tužitelj uslijed iznenadnih i izvanrednih okolnosti neće ispuniti i ostale uvjete ugrađene u Ugovor te da stoga neće nastati pravni učinci Ugovora. Stoga je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva odnosno tužbe.

21. Zahtjev tužitelja da mu tuženik nadoknadi vrijednost ugrađenog laminata sud je ocijenio neosnovanim i odlučio kao u toč. II. Izreke presude jer kako pravni učinci Ugovora nisu nastali tužitelj niti nije niti imao osnovu za postavljanje laminata odnosno ulaganja u poslovni prostor. Tužitelj je to učinio iako, kao što i sam tvrdi, Ugovor nije stupio na snagu. Osim toga, iz iskaza stranaka i svjedoka sud nije nedvojbeno utvrdio da tuženik tužitelju nije omogućio odnosno dozvolio da odnese ugrađeni laminat i da je tužitelj to zahtijevao prije nego što li je tuženik predmet zakupa dao drugome u zakup. U dopisu od 20. ožujka 2020. (list 39-40 spisa) koji je tužitelj uputio tuženiku, tužitelj je izričito naveo da ne potražuje nadoknadu uloženog u postavljanje laminata na podovima poslovnog prostora (33.725,51 kn materijal i 8.000,00 kn za postavljanje) te za bojanje zidova i stropova, već da navedeno u cijelosti prepušta tuženiku bez bilo kakve naknade. Tužitelj je tek nekoliko mjeseci nakon što je tuženika obavijestio da odustaje od otvorenja novog salona u predmetnom poslovnom prostoru te da raskida Ugovor (18. ožujka 2020., list 37 spisa), dopisom od 10. lipnja 2020., a koji je tuženik zaprimio 16. lipnja 2020. predložio tuženiku uređenje međusobnih odnosa na način da se tužitelju vrati polovica ukupno uplaćenog iznosa, povrat bjanko zadužnica i da mu se omogući uklanjanje i odnošenje postavljenog laminata. Da stranke nisu posebno razgovarale o vraćanju laminata proizlazi i iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja DO, dok je svjedok ĆO iskazao da je tužitelj tražio povrat laminata, a u vezi čega nije dobio odgovor od tuženika. Međutim, iz prethodno navedenih isprava proizlazi da ga je tražio tek dopisom od 10. lipnja 2020., a nakon što je tuženika obavijestio da ne potražuje nadoknadu uloženog u prostor.

22. Tijekom postupka tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u ukupnom iznosu od 42.463,20 EUR sa zateznim kamatama i kompenzabilnu protutužbu radi isplate iznosa od ukupno 42.463,20 EUR. Budući da prigovor radi prebijanja ima značenje zahtjeva o kojem sud mora meritorno odlučiti (čl. 338. st. 3. ZPP-a), a njime se na specifičan način ostvaruju isti učinci kao i tužbenim zahtjevom, njegovim isticanjem te dostavom odnosno obavještavanjem tužitelja o prigovoru dolazi do litispendencije (čl. 194. st. 1. i 2. ZPP-a). Tuženik ne može zahtijevati od tužitelja ispunjenje jedne tražbine dva puta, jednom tužbenim ili protutužbenim zahtjevom, a drugi put u povodu prigovora radi prebijanja. S obzirom da je tuženik za istu tražbinu istaknuo i prigovor radi prebijanja i protutužbu vrijede pravila o litispendenciji, pa je sud prigovor radi prebijanja odbacio kao nedopušten, jer je protutužba sveobuhvatnije pravno sredstvo koje u sebi sadrži i zahtjev za prijeboj kompenzabilnih tražbina. Prigovor radi prebijanja tuženikove tražbine preko visine tužiteljeve utužene tražbine (11.586,99 EUR) također je nedopušten. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.

23. Tužiteljev/protutuženikov prigovor zastare tuženikovog/protutužiteljevog potraživanja u iznosu od ukupno 42.463,20 EUR zajedno sa zateznim kamatama sud je ocijenio osnovanim. Naime, tuženik/protutužitelj protutužbenim zahtjevom potražuje naknadu štete na ime izgubljene zarade u razdoblju od 1. travnja 2020. do 31. srpnja 2020. odnosno od ugovorene obveze plaćanja zakupnine od strane tužitelja do ugovorene obveze plaćanja zakupnine od strane novog zakupnika i na ime fiksnih režijskih troškova u razdoblju od 1. travnja 2020. do 30. lipnja 2020. odnosno za razdoblje od ugovorene obveze plaćanja režijskih troškova od strane tužitelja do ugovorene obveze plaćanja od strane novog zakupnika.

24. Prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

25. Prema odredbi čl. 230. st. 3. ZOO-a tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, a odredbom čl. 229. ZOO-a propisano je da tražbina zakupnine i najamnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine.

26. Tuženik/protutužitelj saznao je za štetu istekom razdoblja za koje traži naknadu štete (1. travnja 2020. do 31. srpnja 2020.), a to je 1. kolovoza 2020., pa kako je zahtjev podnio 18. travnja 2024. (list 75-79 spisa) proizlazi da je istekao trogodišnji zastarni rok i da je tužiteljev prigovor zastare osnovan.

27. Čak i da predmetni Ugovor suprotno zaključku suda proizvodi pravne učinke, tuženikova/protutužiteljeva tražbina koja proizlazi iz Ugovora te se odnosi na mjesečnu zakupninu (čl. 4. st. 1 Ugovora) i režijske troškove (čl. 5. Ugovora) je zastarjela u smislu odredbe čl. 230. st. 3. i čl. 229. ZOO-a. Iz protutužbenog zahtjeva i Ugovora, sud je utvrdio da bi tužiteljeva obveza plaćanja navedene tražbine dospjela u razdoblju od 1. travnja 2020. do 9. srpnja 2020., a kako je protutužbeni zahtjev podnesen 18. travnja 2024. proizlazi da je istekao trogodišnji zastarni rok.

28. Tuženik pogrešno smatra da je tužiteljev prigovor zastare tuženikove tražbine istaknute u prigovoru radi prebijanja i kompenzabilnoj protutužbi neosnovan jer da se i u tom slučaju ima primijeniti odredba čl. 198. st. 1. ZOO-a koja ukazuje da u odnosu na prigovor zastare nije relevantan trenutak izjave o prijeboju već je relevantno kada su se stekli uvjeti za prijeboj. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik nije niti prije, a niti u tijeku parničnog postupka izjavio prigovor građanskopravnog prijeboja već je jasno i određeno izjavio procesnopravni prigovor radi prebijanja i podnio kompenzabilnu protutužbu. Dakle, iako je točno da je tuženik mogao i u tijeku parničnog postupka dati izjavu o prijeboju sa jednakim pravnim učincima kao i kada je izjava o prijeboju dana prije pokretanja parnice, u konkretnom slučaju tuženik to nije učinio, a niti je mogao učiniti s obzirom da je u istoj parnici izjavio prigovor radi prebijanja i kompenzabilnu protutužbu, a zbog razlika u njihovoj pravnoj prirodi i njihovom sadržaju tuženik se u parnici ne može braniti isticanjem i jednog i drugog prigovora s obzirom na to da se oni međusobno isključuju.

29. Slijedom navedenog, protužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao u toč. III. izreke presude na temelju čl. 230. st. 1. u svezi čl. 214. st. 1. ZOO-a.

30. S obzirom da je tuženikovo/protutužiteljevo potraživanje zastarjelo sud nije izvodio daljnje dokaze radi utvrđivanja spornih činjenica. Stoga je sud kao nevažne odbio prijedloge tuženika za izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem na okolnost izračuna kamata, građevinskim vještačenjem na okolnost visine naknade za korištenje poslovnog prostora, kombiniranim građevinsko-financijskim vještačenjem i uviđajem na okolnost visine fiksnih režijskih troškova. Sud je odbio i dokazne prijedloge tužitelja za izvođenjem uviđaja na okolnost da je tuženik predmet zakupa dao u zakup drugom zakupniku i za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka-zakonskog zastupnika Petrokov d.o.o. na istu okolnost jer ta činjenica između stranaka nije sporna. Sud je također odbio prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka ŠO na okolnost da je za tuženika izvršio demontažu laminata, jer je ta činjenica nevažna za rješenje spora, a osim toga tuženik/protutužitelj u ovom postupku niti ne traži nadoknadu tih troškova.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka iz toč. IV izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a s obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u parnici, pri čemu je tužitelj uspio sa 85,50 %, a tuženik sa 14,50 %. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, dalje: Tarifa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora prije podnošenja protutužbe od 30.876,41 EUR i nakon podnošenja protutužbe od ukupno 73.339,41 (po tužbi 30.876,20 EUR i po protutužbi 42.463,20 EUR).

32. Tarifom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a ova Tarifa stupila je na snagu 25. studenog 2023. Prema odredbi čl. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tužitelj postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

33. Tužitelju je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), za sastavljanje podneska od 2. ožujka 2023. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/4 OT), za sastavljanje podneska od 21. ožujka 2023. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 25. travnja 2023., 9. svibnja 2024. i 10. rujna 2024. svako u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), za sastavljanje podneska od 7. lipnja 2024. u iznosu od 1.106,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 12. veljače 2025. i 25. veljače 2025. svako u iznosu od 1.106,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi 1.467,00 EUR (Tbr. 42 OT), te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 177,61 EUR i na presudu u iznosu od 177,61 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova u iznosu od 7.690,22 EUR.

34. S obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u parnici, pri čemu je tužitelj uspio sa 85,50 %, a tuženik sa 14,50 % tužitelju se, u smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a, dosuđuje 71 % od ukupnih troškova parničnog postupka koji su bili potrebni za svrhovito vođenje parnice, a što iznosi 5.460,05 EUR.

35. Tužitelju nije priznat trošak za sastavljanje podneska od 10. siječnja 2023. uz koji je tužitelj dostavio dokaz o uplati sudske pristojbe – uplatnicu, a što je mogao učiniti već prilikom podnošenja tužbe pa isti nije bio potreban radi vođenja parnice. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištima za mirenje jer isti nije bio potreban za svrhovito vođenje ove parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja preko visine koja mu pripada s obzirom na vrijednost predmeta spora.

U Zagrebu 4. travnja 2025.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.