REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-11009/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ (nom: ŠŽ), OIB: [osobni identifikacijski broj], Š; V. Nazora 25, kojeg zastupa Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak d.o.o., Koprivnica, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojega zastupa Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 1. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka, 4. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 2.016,87 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, i to :

na iznos od 30,42 EUR koja teče od 1.2.2011.

na iznos od 49,19 EUR koja teče od 1.3.2011.

na iznos od 44,56 EUR koja teče od 1.4.2011.

na iznos od 45,39 EUR koja teče od 1.5.2011.

na iznos od 65,03 EUR koja teče od 1.6.2011.

na iznos od 66,95 EUR koja teče od 1.7.2011.

na iznos od 83,14 EUR koja teče od 1.8.2011.

na iznos od 74,73 EUR koja teče od 1.9.2011.

na iznos od 65,53 EUR koja teče od 1.10.2011.

na iznos od 64,09 EUR koja teče od 1.11.2011.

na iznos od 63,39 EUR koja teče od 1.12.2011.

na iznos od 67,75 EUR koja teče od 1.1.2012.

na iznos od 71,55 EUR koja teče od 1.2.2012.

na iznos od 72,06 EUR koja teče od 1.3.2012.

na iznos od 69,43 EUR koja teče od 1.4.2012.

na iznos od 71,20 EUR koja teče od 1.5.2012.

na iznos od 72,42 EUR koja teče od 1.6.2012.

na iznos od 70,37 EUR koja teče od 1.7.2012.

na iznos od 70,91 EUR koja teče od 1.8.2012.

na iznos od 69,38 EUR koja teče od 1.9.2012.

na iznos od 66,07 EUR koja teče od 1.10.2012.

na iznos od 69,60 EUR koja teče od 1.11.2012.

na iznos od 71,29 EUR koja teče od 1.12.2012.

na iznos od 70,10 EUR koja teče od 1.1.2013.

na iznos od 63,45 EUR koja teče od 1.2.2013.

na iznos od 69,10 EUR koja teče od 1.3.2013.

na iznos od 69,60 EUR koja teče od 1.4.2013.

na iznos od 67,38 EUR koja teče od 1.5.2013.

na iznos od 60,48 EUR koja teče od 1.6.2013.

na iznos od 60,31 EUR koja teče od 1.7.2013.

na iznos od 62,00 EUR koja teče od 1.8.2013., sve do isplate, i to po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju troškove parničnog postupka od 1.869,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 5. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 28.12.2005. zaključio s tuženikom ugovor o kreditu br. 7180-50-3209954, kojim mu je odobren kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.500,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a obveza povrata iznosa kredita vezana je uz valutnu klauzulu u CHF. Tužitelj podnosi tužbu smatrajući da su povrijeđena prava njega kao potrošača, time što je tuženik koristio ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli, pozivajući se pritom na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 4.7.2014. i Pž-7129/13 i odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Tvrdi, naime, da ga tuženik prilikom sklapanja ugovora ni na koji način nije upozorio na mogućnost rizika uslijed rasta tečaja po ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Nakon provedenog vještačenja, od tuženika traži isplatu iznosa na ime preplaćenoga po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od ukupno 2.016,87 eura i naknadu parničnog troška.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Osim toga, smatra neosnovanim stav tužitelja da povreda njegovih prava kao potrošača direktno proizlazi iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13.6.2014. i PŽ-6632/17 od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem se zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

3. Što se tiče tvrdnji koje se odnose na valutnu klauzulu, tuženik tvrdi da je tužitelj svjesno odabrao predmetni ugovor o kreditu u CHF, da mu je moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute jer je riječ o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je tužitelj mogao odabrati i kredit u drugoj valuti, pa i fiksnu kamatnu stopu, no odabrao je predmetni ugovor jer je bio za njega najpovoljniji. Osim toga, ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika, što znači da je svaka odredba tužitelju rastumačena. Riječ je o dvostranoj klauzuli, a uslijed više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao očekivati, dogodio se rast CHF u odnosu na HRK, iako je moglo biti i suprotno. Osporava visinu zahtjeva, zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate i predlaže ga odbiti.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu br. 7180-50-3209954, otplatnu tablicu, prometnu karticu po kreditu i drugu dokumentaciju u spisu, proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., Zagreb i saslušao tužitelja. Ocjenom izvedenih dokaza po čl. 8. Zakona o parničnom postupku utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet ovog postupka zahtjev je tužitelja za isplatu zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ne ime tečajne razlike između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i kasnijih povećanja tečaja.

6. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 28.12.2005. zaključili ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka. Sporno je, jesu li sporne odredbe toga ugovora bile u skladu s odredbama zakona koje su uređivale pitanja zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno je li riječ o ništetnim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva te je li tužiteljeva tražbina zastarjela.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je presudom P-1401/12 od 4.7.2013. utvrdio da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita - zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i švicarski franak, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Time je i tuženik postupio protivno odredbama č. 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 7.8.2007. nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

8. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je 14.6.2018. presudu Pž- 6632/17 kojom je, između ostaloga, odbijena i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

9. Dakle, pravomoćnom je presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe - ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa.

10. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. Navedena se presuda odnosi na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, prilikom zaključenja kojih kreditor nije potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima, mogućim promjenama i rizicima takvoga ugovaranja.

11. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila za vlastite, osobne potrebe. Tuženik nije tvrdio ni dokazao suprotno. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1.). U tome je smislu tužitelj potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP, neovisno o iznosu kredita .

13. U konkretnom slučaju tužitelj se poziva upravo na utvrđenje iz gore navedene presude donesene u kolektivnom sporu, kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je u st. I. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom. U ovom je postupku sud, nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da su i ugovorne odredbe koje su predmet ovoga spora ništetne.

14. Naime, iskaz tužitelja, kojega je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga istinitim i uvjerljivim, potvrđuje njegove tvrdnje iz postupka: tužitelj je ugovor sklopio radi kupnje automobila. U iskazu je ustvrdio da je čitav pravni posao dogovarao u auto-kući u kojoj je dobio unaprijed pripremljen ugovor na potpis, iz čega proizlazi da tužitelj s tuženikom uopće nije pregovarao o sada spornim odredbama ugovora o kreditu. Tuženik nije dokazao suprotno. Ni iz čega ne proizlazi tvrdnja tuženika da je tužitelj bio pravilno informiran o mogućim rizicima vezanim uz sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da tužitelj s djelatnicima tuženika nije niti razgovarao u vezi sa sklapanjem predmetnog ugovora, a da mu je gotov tekst ugovora predan na potpisivanje u auto-kući.

15. Prijedlog da se sasluša javni bilježnik pred kojim je solemniziran ugovor o kreditu sud je odbio kao neodlučan za rješenje spornih pitanja u ovome postupku jer nije riječ o svjedoku koji je s tužiteljem vodio pregovore prije sklapanja ugovora niti je to mogao, niti je njegova uloga u solemnizaciji ugovora o kreditu bila i mogla biti saniranje propusta tuženika.

16. Po čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove. I odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

17. Po čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

18. Iz izvedenih dokaza, s obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetna.

19. Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva.

20. Slijedom navedenog, presudom donesenom u spomenutom kolektivnom sporu za koju je ovaj sud vezan, sud nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koja se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravni položaj, a te su odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.

21. Sud je zato prihvatio tvrdnju tužitelja da se o ugovornoj odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu nije na odgovarajući način pregovaralo i da tužitelj nije bio upozoren na ekonomske posljedice i rizike koji iz toga proizlaze.

22. Kako su odredbe spornog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju tih ugovornih odredbi. Zato je po čl. 323. ZOO dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Tužitelj, dakle, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojega je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

23. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., Zagreb.

24. Iz nalaza proizlazi da je u utuženom razdoblju visina tako obračunate tražbine tužitelja koja proizlazi iz razlike između tečaja za CHF primijenjenog kod otplate na dan dospijeća i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 2.016,87 eura, pri čemu je vještak u obzir uzeo i tzv. negativne tečajne razlike. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka jer ga je ocijenio objektivnim, jasnim, sačinjen je na temelju sve relevantne dokumentacije, a ni parnične stranke nisu imale primjedbi ni prigovora na konačni izračun, odnosno računsku točnost.

25. Podneskom od 26.9.2024., nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je postavio zahtjev u skladu s rezultatima vještačenja i sud je taj zahtjev, iz svih ranije navedenih razloga, usvojio u cijelosti.

26. Prigovor zastare odbijen je kao neosnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (konkretno 14.6.2018.). Kako je tužba podnesena 20.3.2023., zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

27. Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužiteljici valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih iznosa, kao u izreci.

28. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

29. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 1., 154., 155. ZPP. Tužitelju su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Dosuđen mu je trošak za sastav tužbe od 200,00 eura (tbr 7/1), za sastav podnesaka od 18.5.2023., 26.9.2024. po 200,00 eura (tbr 8/1), za podnesak od 4.7.2024. iznos od 50,00 eura (tbr 8/3), za zastupanje na ročištima 2.7.2024., 21.2.2025., 1.4.2025. po 200,00 eura, ukupno 1.250,00 eura, što uvećano za PDV 25 % od 312,50 eura, trošak vještačenja od 200,00 eura, trošak izlaska suda radi saslušanja od 73,30 eura, sudsku pristojbu na tužbu od 34,04 eura iznosi 1.869,84 eura.

30. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 4. travnja 2025.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude. O žalbi, koja se podnosi pismeno u 4 primjeraka ovom sudu, odlučuje Županijski sud u Splitu.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika