REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4832/2019-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja FM OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Srečku Posavcu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. ožujka 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 4. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 016-11/2006 od dana 4. siječnja 2006., koji glasi: "Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 446,68 CHF (četristočetrdesetšest švicarskih franaka i šezdesetosam/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

te dio odredbe sadržan u čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 016-11/2006, od dana 4. siječnja 2006. koji glasi:

"Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju FM iznos

3.486,38 eur sa zateznom kamatama tekućom:

- na iznos 0,007 eur od 31. ožujka 2007. do isplate;

- na iznos 0,007 eur od 30. travnja 2007. do isplate;

- na iznos 0,005 eur od 31.s vibnja 2007. do isplate;

- na iznos 0,005 eur od 30. lipnja 2007. do isplate;

- na iznos 0,005 eur od 31.srpnja 2007. do isplate;

- na iznos 0,005 eur od 31. kolovoza 2007. do isplate;

- na iznos 0,005 eur od 30. rujna 2007. do isplate;

- na iznos 0,005 eur od 31. listopada 2007. do isplate;

- na iznos 0,005 eur od 30. studenog 2007. do isplate;

- na iznos 0,007 eur od 31. prosinca 2007. do isplate;

- na iznos 0,005 eur od 31.siječnja 2008. do isplate;

- na iznos 0,007 eur od 29. veljače 2008. do isplate;

- na iznos 10,34 eur od 31.ožujka 2008. do isplate;

- na iznos 10,66 eur od 30. travnja 2008. do isplate;

- na iznos 10,28 eur od 31.svibnja 2008. do isplate;

- na iznos 10,27 eur od 30. lipnja2008. do isplate;

- na iznos 10,26 eur od 31.srpnja 2008. do isplate;

- na iznos 10,18 eur od 31.kolovoza 2008. do isplate;

- na iznos 10,17 eur od 30. rujna 2008. do isplate;

- na iznos 14,82 eur od 31. listopada 2008. do isplate;

- na iznos 12,91 eur od 30. studenog 2008. do isplate;

- na iznos 10,80 eur od 31.prosinca 2008. do isplate;

- na iznos 22,71 eur od 31. siječnja 2009. do isplate;

- na iznos 27,35 eur od 28. veljače 2009. do isplate;

- na iznos 19,88 eur od 31. ožujka 2009. do isplate;

- na iznos 21,14 eur od 30. travnja 2009. do isplate;

- na iznos 23,10 eur od 31. svibnja 2009. do isplate;

- na iznos 19,13 eur od 30. lipnja 2009. do isplate;

- na iznos 21,29 eur od 31. srpnja 2009. do isplate;

- na iznos 19,41 eur od 31.kolovoza 2009. do isplate;

- na iznos 18,79 eur od 30.rujna 2009. do isplate;

- na iznos 16,72 eur od 31. listopada 2009. do isplate;

- na iznos 20,54 eur od 30.studenog 2009. do isplate;

- na iznos 18,66 eur od 31.prosinca 2009. do isplate;

- na iznos 26,60 eur od 31. siječnja 2010. do isplate;

- na iznos 28,98 eur od 28. veljače 2010. do isplate;

- na iznos 35,41 eur od 31. ožujka 2010. do isplate;

- na iznos 33,91 eur od 30. travnja 2010. do isplate;

- na iznos 33,91 eur od 31.svibnja 2010. do isplate;

- na iznos 48,79 eur od 30. lipnja 2010. do isplate;

- na iznos 52,85 eur od 31.srpnja 2010. do isplate;

- na iznos 63,48 eur od 31.kolovoza 2010. do isplate;

- na iznos 63,79 eur od 30. rujna 2010. do isplate;

- na iznos 61,23 eur od 31. listopada 2010. do isplate;

- na iznos 69,32 eur od 30. studenog2010. do isplate;

- na iznos 83,17 eur od 31.prosinca 2010. do isplate;

- na iznos 73,79 eur od 31. siječnja 2011. do isplate;

- na iznos 70,45 eur od 28. veljače 2011. do isplate;

- na iznos 76,17 eur od 31. ožujka 2011. do isplate;

- na iznos 74,60 eur od 30. travnja 2011. do isplate;

- na iznos 92,61 eur od 31. svibnja 2011. do isplate;

- na iznos 104,37 eur od 30. lipnja .2011. do isplate;

- na iznos 125,66 eur od 31.srpnja 2011. do isplate;

- na iznos 114,47 eur od 31. kolovoza 2011. do isplate;

- na iznos 98,52 eur od 30. rujna 2011. do isplate;

- na iznos 93,41 eur od 31. listopada 2011. do isplate;

- na iznos 94,53 eur od 30. studenog 2011. do isplate;

- na iznos 102,16 eur od 31.prosinca 2011. do isplate;

- na iznos 109,80 eur od 31. siječnja 2012. do isplate;

- na iznos 111,12 eur od 29. veljače 20212. do isplate;

- na iznos 108,38 eur od 31. ožujka 2012. do isplate;

- na iznos 108,72 eur od 30. travnja 2012. do isplate;

- na iznos 111,76 eur od 31. svibnja 2012. do isplate;

- na iznos 110,37 eur od 30. lipnja 2012. do isplate;

- na iznos 109,16 eur od 31.srpnja 2012. do isplate;

- na iznos 107,92 eur od 31. kolovoza 2012. do isplate;

- na iznos 102,78 eur od 3. listopada 2012. do isplate;

- na iznos 108,14 eur od 6. studenog 2012. do isplate;

- na iznos 107,87 eur od 15. prosinca 2012. do isplate;

- na iznos 109,06 eur od 5. siječnja 2013. do isplate;

- na iznos 99,74 eur od 31. siječnja 2013. do isplate

te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 2.747,71 eur sa zateznom kamatom od 4. travnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 75,80 eur kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate:

- na iznos 102,78 eur za razdoblje od 30. rujna 2012. od 2. listopada 2012.

- na iznos 108,14 eur za razdoblje od 31. listopada 2012. od 5. studenog 2012.;

- na iznos 107,87 eur za razdoblje od 30. studenog 2012. do 14. prosinca 2012.

- na iznos 109,06 eur za razdoblje od 31. prosinca 2012. do 4. siječnja 2013.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 4. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-11/2006 kojim tuženik odobrava potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 31.706,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF za tuženika važećem na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupovinu novog motornog vozila. Hypo Alpe- Adria – Bank d.d. je tijekom 2016. promijenila naziv u Addiko Bank d.d. Temeljem čl. 3. Ugovora određena je kamatna stopa na iznos kredita od 4,9% dekurzivno godišnje. Temeljem čl. 4. Ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 446,68 CHF tuženika na dan plaćanja. Čl. 6. istog Ugovora određeno je da tuženik može izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika. 10. travnja 2009. tužitelj je zaprimio obavijest tuženika o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25310375. Prema priloženoj obavijesti nova kamatna stopa određena je u visini od 7,3%. Iznos anuiteta određen je u visini od 470,95 CHF i primjenjuje se za idući obračunski period. Povodom takvih ugovornih odredbi banaka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke podignuta je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je sud odlučio kako su banke, među kojima je i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita na način da su se u potrošačkim ugovorima o kreditu, kao što je i predmetni, unosile nepoštene ugovorne odredbe kojima se redovna ugovorena kamatna stopa mogla mijenjati jednostranom odlukom banke, a bez da se o takvim ugovornim odredbama moglo pojedinačno pregovarati, a što čini takve odredbe ništetnima. Čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. odnosno čl. 81. ZZP-a iz 2003. kao lex specialis određuju pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima i definiraju ih kao odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su viši sudovi u svojim odlukama presudili kako se radi upravo o takvim odredbama. Čl. 99. ZZP-a iz 2007. odnosno 84. ZZP-a iz 2003. propisuju kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tako konkretno u ovom sporu tužitelj ističe kako je nesporno da su mu odredbe bile gramatički jasne i vizualno uočljive, no njemu kao prosječnom čovjeku nisu mogle biti lako razumljive niti su tužitelju pojašnjene od strane službenika banke ili ikoga drugoga. Prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužitelj kao potrošač nije od strane banke kao trgovca informiran o parametrima koji bi mogli dovesti do promjene kamatne stope, niti mu je pojašnjen ogroman rizik kojem se izlaže sklapajući predmetni ugovor u kojem je unesena spomenuta ugovorna odredba. Stoga je logično zaključiti kako mu sporna odredba nije bila lako razumljiva. Nadalje, s obzirom da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni redovne kamatne stope o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti se na njih moglo utjecati, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača. Stoga je u predmetnom slučaju utvrđenje nepoštenih odredbi iz presuda u slučaju "Franak" izravno primjenjivo te tužitelj traži da se utvrdi ništetnom dio odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ona ništetna. Kako je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu ništetna jer je tuženik jednostranom odlukom protivno načelu savjesnosti i poštenja mijenjao kamatnu stopu, a čime je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita, tužitelj je preplatio mjesečne anuitete u iznosu oko 15.000,00 kn. Navedeni iznos dobiven je usporedbom početno ugovorene kamatne stope od 4,90% i promijenjene kamatne stope te ga je shodno gore navedenom tuženik dužan tužitelju vratiti. Također, tuženik je tijekom otplatnog razdoblja, a sukladno čl. 4. Ugovora, kredit naplaćivao u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Svojom presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 16. lipnja 2018. Visoki trgovački sud potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem se utvrđuje da su u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Radi se o odredbama kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, trgovca kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. Osim toga, suprotno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, a kako se radi o tipskom ugovoru, o odredbama ugovora nije se pojedinačno pregovaralo. Samim time potrošači su dovedeni u nezavidnu situaciju potpune neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ponovno na štetu potrošača. Tužitelju prilikom i prije sklapanja ugovora nije objašnjen valutni rizik CHF-a niti je on koristeći oskudne informacije koje su mu prilikom sklapanja ugovora pružene mogao predvidjeti kako će iznosi mjesečnih anuiteta toliko značajno rasti u odnosu na one određene u početnom otplatnom planu, jer u suprotnom, da je na vrijeme i na ispravan način o tome bio obaviješten, ne bi sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Stoga je u predmetnom slučaju utvrđenje nepoštenih odredbi iz presuda u slučaju "Franak" izravno primjenjivo te tužitelj traži da se utvrdi ništetnom također i dio odredbe iz čl. 4. Ugovora u dijelu u kojem je ona ništetna te da s te osnove tuženik tužitelju isplati iznos koji je preplatio. Tužitelj je svoje obveze prema tuženiku uredno podmirivao i u potpunosti otplatio Ugovor o kreditu. Tužitelj naglašava kako se s navedenim promjenama kamatne stope i ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli nije slagao niti je na njih prešutno pristao plaćajući, jer bi u suprotnom prijetio postupak izravne naplate koji bi mu značajno otežao ekonomsku, a tako i cjelokupnu životnu situaciju. Osim toga, činjenica kako je kredit otplaćen u cijelosti ne utječe na pravo tužitelja da potražuje iznose koje je prema ugovoru o kreditu preplatio. Zahtjevom iz tužbe tužitelj predlaže (1) utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka dijelove odredbi Ugovora o kreditu, sadržane u čl. 6. i 4., a kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te posljedično navedenom (2) obvezati tuženika na isplatu iznosa 40.000,00 kn sa zateznom kamatom na pojedine preplaćene iznose od njihova dospijeća do isplate, kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare te navodi da je otplatom kredita prestao postojati ugovor između stranaka te da tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi. Smatra i da je neosnovano pozivanje tužitelja na utvrđenja iz kolektivnog spora. Smatra da ugovorena valutna klauzula nije ništetna jer je ugovaranje iste izričito bilo dozvoljeno temeljem zakona; jer nije dozvoljeno istu podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84. ZZP/03 i jer valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP/03. Navodi da su, osim toga, odredbe o valutnoj klauzuli bile uočljive, jasne i razumljive te da je ugovor solemniziran zbog čega da je tužitelj po javnom bilježniku bio upoznat sa svim detaljima pravnog posla i njegovim pravnim posljedicama. Tvrdi da je tužitelj i putem kreditnog referenta prije sklapanja Ugovora bio upoznat s potencijalnim rizicima promjene tečaja te da je i HNB u pisanim materijalima i javnim istupima aktivno radila na educiranju javnosti o učinicima sklapanja opisanih ugovora. Tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, da ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača te da tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da i u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP/03 da bi se ista odredba mogla utvrditi nepoštenom. Smatra da ta odredba nije ništetna iz razloga što ista nije zabranjena niti protivna jednom prisilnom propisu, a i da se radi o odredbi koja je uočljiva, jasna i razumljiva, da se o njoj pojedinačno raspravljalo te da ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Smatra i da je otplatom kredita tužitelju otpala osnova za potraživanje utuženog iznosa jer više ne postoji obveznopravni odnos te da nema pravni interes niti utvrđivati ništetnost odredbi koje više ne proizvode nikakve pravne učinke. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka, sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu broj 016- 11/2006 (list 6-11 spisa), obavijesti tuženika o promjenama kamatnih stopa (list 1,2 386-387 spisa), potvrdu o prestanku obveza po kreditu (list 13 spisa), stručni članak mr. sc. ČM (list 39-43 spisa), stručni članak ZM i KM (list 77-86 spisa), promotivne materijale tuženika (list 87-91 spisa), Bilten Hrvatske narodne banke (list 92-99 i 138 spisa), preslike novinskih članaka (list 100- 104 spisa), mišljenje nezavisnog odvjetnika Nilsa Wahla (list 108-115 spisa), Opće uvjete tuženika za poslovanje sa građanima (list 129-131 spisa), metodologiju tuženika

- promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama (list 139- 140 spisa), metodologije tuženika u vezi promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama i potrošačima (list 139-151 spisa), zahtjev za kredit (list 152 spisa), simulirani izračun kunskog kredita sa fiksnom kamatnom stopom (list 392-393 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića te pisana dopune istog (list 404-413, 466-475 i 493-496 spisa), izvadak iz obrtnog registra (list 509 spisa), iskaz tužitelja (list 534-535 spisa).

4. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a cijeneći izvedene dokaze, kako svaki dokaz za sebe tako i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev djelomično osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi sklopljenog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope na temelju jednostrane odluke kreditora (tuženika) kao i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu iznosa na ime preplaćene kamate i preplaćnog tečaja, a koji tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama iz kojih bi proizlazilo da se radi o nepoštenim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 4. siječnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 016-11/2006 za iznos 31.709,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora);

- da je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa te da se ista mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugom aktu tuženika, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,90 % godišnje (čl. 3 u vezi čl. 6. Ugovora);

- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 446,68 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 4. Ugovora), ugovoreni rok otplate je 7 godina;

- da je kredit u cijelosti otplaćen;

- da je tuženik nakon sklapanja Ugovora o kreditu promijenio tvrtku u Addiko Bank d.d.

7. Među strankama je sporna valjanost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem su glavnica kredita te mjesečni anuitet vezani uz valutu CHF te u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, a posljedično tome i osnovanost zahtjeva za isplatu, a koji se odnosi na, prema tvrdnji tužitelja, preplaćeni iznos anuiteta zbog rasta valute švicarskog franka u odnosu na kunu te zbog povećanja redovne kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu. Sporno je i je li utuženo potraživanje u zastari. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8. Tužitelj je podneskom od 19. ožujka 2021. (list 448-451 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao kondemnatorni zahtjev na način da, s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i osnova ništetne odredbe o povećanju tečaja CHF, potražuje isplatu iznosa u ukupnoj visini 26.839,27 kn. Podneskom od 25. siječnja 2024. (list 529-531 spisa) tužitelj je zahtjev za isplatu iskazao u važećoj valuti eur (3.562,18 eur). Podneskom od 16. svibnja 2024. (list 543 spisa) tužitelj je nakon dopune nalaza i mišljenja, konačno potraživao isplatu u ukupnoj visini 3.486,38 eur.

9. Podneskom od 28. svibnja 2024. (list 546 spisa) tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, smanjenjem kondemnatornog zahtjeva sa 3.562,18 eur na 3.486,38 eur. (čl. 193. st. 2. ZPP). Slijedom navedenog, sud je u odnosu na visinu zahtjeva, odlučivao kako je isti visinom postavljen u podnesku od 25. siječnja 2024. (3.562,18 eur).

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao V. tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

12. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

13. U odnosu na navode tuženika da, u konkretnom slučaju, nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 i Pž-6632/17 zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Člankom 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a st. 1. ZPP. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP.

15. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

16. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

17. Tužitelj je u iskazu naveo da mu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u postupku koji je prethodio sastavljanju ugovora, djelatnica banke nije objasnila sporne odredbe vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Prije potpisa ugovor je pročitao i načelno su mu te odredbe bile jasne, ali mu nisu objašnjeni razlozi zbog kojih bi eventualno moglo doći do povišenja kamatne stope odnosno do promjene tečaja. Iskazuje da mu je djelatnica banke prezentirala ugovor u CHF kao najpovoljniji kredit za njega, a obzirom da je po zanimanju strojobravar, odnosno kasnije taksist, a obzirom da on nije pravnik te se u te "pravne" stvari ne razumije. Nije imao mogućnost pregovarati o spornim odredbama kredita budući mu je isti dan na potpis unaprijed sastavljen. Kredit je iskoristio za kupnju auta. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je imao u vlasništvu obrt, bavio se taksiranjem, ali predmetno vozilo kupljeno kreditom nije koristio za potrebe obrta, već isključivo u privatne svrhe. Vozilo su također koristile i njegova supruga i kćer. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu tužitelj nije bio vlasnik dionica trgovačkog društva.

18. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao životan, logičan i uvjerljiv te u skladu sa pisanom dokumentacijom u spisu prvenstveno sadržajem Ugovora o kreditu (čl. 2. Ugovora- kupnja motornog vozila). Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj ugovor sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, iz čl. 2. Ugovora jasno slijedi " banka odobrava korisniku kredita potrošački ugovor….", a na tuženiku, kao kreditoru, je bio teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. (tako i VSRH u odluci poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020.)

19. Tuženik je tek na ročištu 19. siječnja 2024. dakle, nakon što je zaključen prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari (15. siječnja 2021., list 398 spisa) istaknuo tvrdnju o tome da ima saznanja da predmetni Ugovor o kreditu nije sklopljen u potrošačke svrhe te je podneskom od 22. siječnja 2024. (list 506-509 spisa),sporeći status potrošača tužitelju, priloženo dostavio Izvadak iz obrtnog registra (list 509 spisa). Budući da je tuženik opisanu tvrdnju i ispravu (kao dokaz tvrdnje da predmetni Ugovor o kreditu nije sklopljen u potrošačke svrhe odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača), priložio u spis nakon zaključenja prethodnog postupka, a da nije dokazivao da činjenicu potrošačkog svojstva tužitelja i dokaze kojim istu spori nije mogao iznijeti i priložiti u spis do zaključenja prethodnog postupka bez svoje krivnje ( 299.st.2. ZPP), to sud isto nije uzeo u obzir niti je posebno cijenio priloženu ispravu- izvadak iz obrtnog registra (čl. 299. st.3. ZPP).

20. U ovom konkretnom slučaju svojstvo potrošača tužitelja u sporu proizlazi iz prihvaćenog iskaza tužitelja te sadržaja Ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da je tužitelj isti sklopio zbog kupnje vozila, a tuženik dakle, sve zaključenja prethodnog postupka dakle, niti tvrdio niti je je ičim dokazivao da je tužitelj, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, predmetni pravni posao sklopio u svrhu poslovne ili poduzetničke aktivnosti. Stoga tužitelj svojstvo potrošača i nije bio dužan dokazivati jer takav zaključak slijedi iz Ugovora, a ako tuženik tvrdi da je tužitelj Ugovor sklopio u svojstvu trgovca, to je bio i dužan pravovremeno dokazati tijekom postupka. Naime, prema stanju spisa proizlazi da tuženik to nije pravovremeno učinio, ne dokazujući pritom da ranije opisana nepravovremenost nije njegova krivnja.

21. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

22. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…". Kraj nesporne činjenice da je i predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, a obzirom i na navedeno stajalište USRH, sud nije izveo predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika Željke Horvat Pernar u Zagrebu, kao nepotreban.

23.Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

24. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

25. U ovom postupku tuženik je podneskom od 5. veljače 2024. (list 532 spisa) odustao od predloženog saslušanja svojeg djelatnika ŽM koja da je sudjelovala u postupku obrade i sklapanja kredita te je na ročištu 8. svibnja 2024. odustao i od predloženog saslušanja svojih djelatnika FMĆ i BM (list 535 spisa).

26. Kako dakle, tuženik nije niti tvrdio niti učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (čl. 502.c ZPP) te da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula (čl. 4. i 6. Ugovora) te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

27. Vezano za navode tuženika glede informacijama o kreditima u švicarskim francima, koje su objavljivane u novinskim člancima, valja reći da na temelju istih tužitelj kao potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih ugovornih odredbi, a slijedom čega sud nije posebno cijenio sadržaj članaka koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, kao niti primjerke različitih stručnih članaka jer sud sudi temeljem relevantnih zakonskih odredbi.

28. Radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i utvrđenja visine preplaćenog iznosa u odnosu na valutu (promjena tečaja), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Darku Prpiću. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da utvrđena visina razlike između anuiteta s osnove promjene kamatne stope za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi ukupno 7.407,57 kn, a s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi ukupno 19.431,70 kn, sveukupno 26.839,27 kn.

29. Tuženik je podneskom od 28. travnja 2021. prigovorio nalazu i mišljenju tvrdnjom da je vještak u nalazu i mišljenju primijenio pogrešne datume uplata, a čime da nije napravio ispravan izračun sporeći i pravilnost određenog zadatka vještaku.

30. Vještak se očitovao na prigovore iz podneska tuženika od 28. travnja 2021. navodeći da je uzeo u obzir simulirani izračun kojeg je tuženik dostavio u prilogu podneska, korigirao je datume uplata anuiteta kredita te je utvrdio da visina razlike između anuiteta s osnove promjene kamatne stope za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi ukupno 7.375,97 kn, a s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi ukupno 18.192,54 kn, sveukupno 26.268,51 kn. Ujedno je vještak naveo i da ukupna razlika između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja, u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje nalazom utvrđen manje plaćeni iznos - iznosi - 3.428,84 kn.

31. Podneskom od 29. rujna 2021. tuženik je opet prigovarao dopuni nalaza i mišljenja navodeći da vještak, prilikom izračuna, nije uzeo u obzir i manje plaćene iznose. Vještak se pisanom dopunom od 26. siječnja 2022. također očitovao i na taj prigovor tuženika na način da je utvrdio ukupnu razliku između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen i manje i više plaćeni iznos, a koji iznosi 22.839,67 kn (Tablica list 495-496 spisa).

32. Na prigovore tuženika o tome da vještaku inicijalno nije određen ispravan zadatak valja odgovoriti da je vještaku postavljen zadatak s obzirom na činjenicu da, u situaciji kada je su ranije navedenih razloga naznačene ugovorne odredba ništetne, valja primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru i onaj tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, a budući da su odredbe kojom je promjenljiva kamatna stopa ugovorena u skladu s Odlukom tuženika o visini kamatne stope i valutna klazula- promjena tečaja ništetne pa je za ocjenu osnovanosti tako postavljenog tužbenog zahtjeva sud dao zadatak vještaku da utvrdi visinu razlike između onoga što je tužitelj platio na temelju Ugovora o kreditu i onoga što bi platio da se odredbe koje su utvrđene ništetnim ne uzimaju u obzir, gledano za svaki mjesec plaćanja. U tom smislu neosnovani su prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka koji su pravne naravi i zbog kojih sud nije dodatno saslušavao vještaka, a sadržajno se iscrpljuju u navodima o pogrešnom određivanju zadatka vještaku odnosno, u pogrešnom shvaćanju da je vještak svoj izračun trebao temeljiti na usporedbi referentne kamatne stope sa kamatnom stopom koju je tuženik mijenjao odnosno da je trebalo izračun vršiti na temelju kamate primjenjive na kunske kredite. Zbog navedenog sud nije niti izveo po tuženiku vještačenje u kojem će se, kao početna kamatna stopa, primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke.

33. Nalaz i mišljenje, kao i njegove pisane dopune prihvaćeno je u cijelosti jer je izrađeno po zadatku suda, stručno i objektivno, na temelju relevantne dokumentacije te je, kao takvo, jasno, potpuno i neproturječno. Pritom sud nije posebno cijenio dopunu nalaza i mišljenja kojim je vještak konačnu visinu potraživanja izračunao uzevši u obzir i manje plaćene iznose (tzv. negativnu razliku). Navedeno stoga što je tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta i ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike), a tim više što je od strane tuženika, u konkretnom slučaju, izostalo eventualno kako isticanje prigovora radi prebijanja, tako i materijalno pravnog prigovora prijeboja te postavljanje protutužbenog zahtjeva, u kojim situacijama bi sud jedino bio ovlašten i dužan eventualno umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnom razlikom (tako i VSRH u presudi poslovni broj Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023.).

34. Slijedom navedenog, utvrđeno da visina ukupna razlika preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja iznosi 26.268,51 kn odnosno kako je to tužitelj potraživao podneskom od 16. svibnja 2024. 3.486,38 eur te je primjenom odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05- dalje u tekstu ZOO),važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu odlučeno kao u toč. II. izreke, dok je odbijen zahtjev za isplatu iznosa 75,80 eur (toč. III. izreke) jer se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe smanjenjem zahtjeva pa je o visini zahtjeva odlučivano kako je ista postavljena podneskom od 25. siječnja 2024.

35. Prigovor zastare je neosnovan jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO.

36. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

37. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Tužba u ovom sporu je podnesena 7. lipnja 2019. iz čega slijedi da zastara nije nastupila.

38. Nesporna činjenica otplate kredita ni na koji način ne utječe na razmatranje ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora, a koje se posljedično ogleda u novčanom zahtjevu za isplatu. Naime, u skladu sa odredbom čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi pa u tom smislu sud je u ovom postupku i razmatrao ništetnost odredbi ugovora na kojima tužitelj temelji zahtjev za isplatu. Pritom tuženik neosnovano navodi i da se, u konkretnom slučaju, radi o zabrani manjeg značaja. Navedeno stoga što se, u konkretnom slučaju, radi o vezanosti visine anuiteta kredita, kako za visinu kamatne stope tako i za tečaj CHF u odnosu na kune, a što predstavlja element cijene dakle, jednog od bitnih sastojaka predmetnog Ugovora o kreditu.

39.Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripada zatezna kamata sukladno čl. 1115 ZOO i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Naime, tuženik je nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja anuiteta. Budući da je prihvaćenom dopunom nalaza i mišljenja (tablica na listu 472- 473 spisa) vještak korigirao datume uplata anuiteta, to je zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđene iznose preplata, zatezna kamata, a u okviru zahtjeva, suđena od dospijeća do isplate (iako je tužitelj uglavnom anuitete plaćao prije dospijeća istih), dok je u odnosu na anuitete dospjele 30. rujna, 31. listopada, 30. studenog i 31. prosinca 2012. zahtjev za isplatu zatezne kamate odbijen kao neosnovan, a za razdoblje od dospijeća do plaćanja jer je iste platio nakon dospijeća pa mu je zatezna kamata na iste dakle, suđena od dana plaćanja do isplate.

40. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je u skladu sa odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narode novine 1534/04) te čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje ZOO/05).

41.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 151. st. 1. i čl. 155. ZPP. Trošak postupka suđen je tužitelju u cijelosti (nije uspio sa neznatnim dijelom zahtjeva u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi), sastoji se od zastupanja istog po punomoćnici odvjetniku, odmjeren je u skladu sa vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje, prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i priloženom troškovniku.

41.1 Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 14. studenog 2019., 19. ožujka 2021., 17. lipnja 2021. i od 13. rujna 2021., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podnesaka od 18. listopada 2021. i od 25. siječnja 2024. svaki po 50 bodova (tbr. 8/3 Tarife) i za zastupanje na ročištima 15. siječnja 2021., 8. svibnja 2024. i 3. ožujka 2025., svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 900 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.800,00 eur, a uvećano za 25 % PDV (450,00 eur) te uz trošak uplaćenih- pristojbe na tužbu 99,54 eur i predujma za vještačenje 398,17 eur, sveukupno iznosi 2.747,71 eur.

42. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

U Zagrebu 4. travnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika