REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-737/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Mario Puškar, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Hrvoja Karduma, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika VF, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 4. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj: 5140260452-20010366861/2005 od 9.6.2005. godine, godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita."

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005 od 9. 6. 2005. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena valute CHF.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005 od 9.6.2005. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1% jednokratno unaprijed.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005 od 9.6.2005. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena kamatne stope koja se mijenja sukladno odluci tuženika.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005 o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 1.573,32 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,40 eura od 10.9.2005 pa do isplate,

- 4,68 eura od 11.10.2005 pa do isplate,

- 2,43 eura od 2.11.2005 pa do isplate,

- 2,76 eura od 2.12.2005 pa do isplate

- 3,21 eura od 2.1.2006 pa do isplate

- 2,66 eura od 2.2.2006 pa do isplate

- 1,92 eura od 2.12.2008 pa do isplate

- 7,73 eura od 2.2.2009 pa do isplate

- 9,81 eura od 2.3.2009 pa do isplate

- 5,42 eura od 2.4.2009 pa do isplate

- 7,42 eura od 2.5.2009 pa do isplate

- 7,74 eura od 2.6.2009 pa do isplate

- 4,83 eura od 2.7.2009 pa do isplate

- 5,56 eura od 2.8.2009 pa do isplate

- 4,19 eura od 2.9.2009 pa do isplate

- 4,87 eura od 2.10.2009 pa do isplate

- 3,28 eura od 2.11.2009 pa do isplate

- 5,46 eura od 2.12.2009 pa do isplate

- 6,47 eura od 2.1.2010 pa do isplate

- 10,89 eura od 2.2.2010 pa do isplate

- 11,94 eura od 2.3.2010 pa do isplate

- 16,68 eura od 2.4.2010 pa do isplate

- 15,68 eura od 2.5.2010 pa do isplate

- 17,37 eura od 2.6.2010 pa do isplate

- 32,51 eura od 2.7.2010 pa do isplate

- 26,62 eura od 2.8.2010 pa do isplate

- 38,92 eura od 2.9.2010 pa do isplate

- 35,63 eura od 2.10.2010 pa do isplate

- 30,63 eura od 2.11.2010 pa do isplate

- 41,50 eura od 2.12.2010 pa do isplate

- 55,02 eura od 2.1.2011 pa do isplate

- 48,18 eura od 2.2.2011 pa do isplate

- 42,33 eura od 2.3.2011 pa do isplate

- 51,87 eura od 2.4.2011 pa do isplate

- 44,91 eura od 2.5.2011 pa do isplate

- 52,82 eura od 2.6.2011 pa do isplate

- 65,98 eura od 2.7.2011 pa do isplate

- 76,64 eura od 2.8.2011 pa do isplate

- 84,15 eura od 2.9.2011 pa do isplate

- 67,58 eura od 2.10.2011 pa do isplate

- 60,16 eura od 2.11.2011 pa do isplate

- 62,91 eura od 2.12.2011 pa do isplate

- 65,45 eura od 2.1.2012 pa do isplate

- 71,03 eura od 2.2.2012 pa do isplate

- 72,15 eura od 2.3.2012 pa do isplate

- 69,99 eura od 2.4.2012 pa do isplate

- 70,24 eura od 2.5.2012 pa do isplate

- 71,96 eura od 2.6.2012 pa do isplate

- 70,74 eura od 2.7.2012 pa do isplate

i to od dospijeća do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005 o ulaznoj naknadi iz čl. 6. Ugovora o kreditu, isplati iznos od 144,23 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2.7. 2005. do 31. 12. 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 01.07.2005.

VIII. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.606,42 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04. travnja 2025. do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 2. veljače 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. sklopio 8. lipnja 2005. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, a kojim je isplaćen i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke za devize važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao. Pravomoćnim kolektivnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-6632/17 od 14.6.2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.: Rev-2221/18 od 3.9.2019. je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos od 1.573,32 EUR-a na osnovu preplaćenih anuiteta. Tužitelj predlaže provođenje vještačenja po vještaku financijske struke na okolnost utvrđivanja iznosa navedenog u točki III petita tužbe, te da se financijskom vještaku odredi zadatak da po uvidu u spis i priležeću dokumentaciju te sve navode stranaka utvrdi koliko je od strane tužitelja ukupno više plaćeno s osnove promjene valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio na snazi na dan isplate Ugovora o kreditu, te da sačini izračun u eurima i kunama razlike između iznosa svakog plaćenog anuiteta po Ugovoru o kreditu i iznosa anuiteta primjenom tečaja CHF-a na dan isplate kredita. Tužitelj nadalje, navodi da odredba o jednokratnim troškovima obrade propisuje u čl. 6. Ugovora o kreditu u Ulaznu naknadu u iznosu od 1% iznosa kredita, te je ista odbijena od iznosa kredita prilikom isplate kredita dana 1.7.2005.. Dakle, prilikom isplate kredita u ukupnom iznosu od 23.031,90 CHF u protuvrijednosti u kunama, tužitelju je isplaćen kredit umanjen za Ulaznu naknadu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 230,32 CHF, što primjenom tečaja tuženika na dan isplate kredita iznosi 1.086,68 kn, a taj iznos po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kn/EUR iznosi 144,23 EUR-a. U Ugovoru o kreditu da nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 1% od iznosa kredita. Ulazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“, i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Ulaznoj naknadi. Stoga tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu sljedećeg sadržaja:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl.2., i čl.3., Ugovora o kreditu broj: 5140260452-20010366861/2005 od 9.6.2005. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena valute CHF.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 5140260452- 20010366861/2005 od 9.6.2005. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1% jednokratno unaprijed.

III. Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140260452- 20010366861/2005 o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 1.573,32 EUR-a, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,40 eur od 10.9.2005 godine pa do isplate

- 4,68 eur od 11.10.2005 godine pa do isplate

- 2,43 eur od 2.11.2005 godine pa do isplate

- 2,76 eur od 2.12.2005 godine pa do isplate

- 3,21 eur od 2.1.2006 godine pa do isplate

- 2,66 eur od 2.2.2006 godine pa do isplate

- 1,92 eur od 2.12.2008 godine pa do isplate

- 7,73 eur od 2.2.2009 godine pa do isplate

- 9,81 eur od 2.3.2009 godine pa do isplate

- 5,42 eur od 2.4.2009 godine pa do isplate

- 7,42 eur od 2.5.2009 godine pa do isplate

- 7,74 eur od 2.6.2009 godine pa do isplate

- 4,83 eur od 2.7.2009 godine pa do isplate

- 5,56 eur od 2.8.2009 godine pa do isplate

- 4,19 eur od 2.9.2009 godine pa do isplate

- 4,87 eur od 2.10.2009 godine pa do isplate

- 3,28 eur od 2.11.2009 godine pa do isplate

- 5,46 eur od 2.12.2009 godine pa do isplate

- 6,47 eur od 2.1.2010 godine pa do isplate

- 10,89 eur od 2.2.2010 godine pa do isplate

- 11,94 eur od 2.3.2010 godine pa do isplate

- 16,68 eur od 2.4.2010 godine pa do isplate

- 15,68 eur od 2.5.2010 godine pa do isplate

- 17,37 eur od 2.6.2010 godine pa do isplate

- 32,51 eur od 2.7.2010 godine pa do isplate

- 26,62 eur od 2.8.2010 godine pa do isplate

- 38,92 eur od 2.9.2010 godine pa do isplate

- 35,63 eur od 2.10.2010 godine pa do isplate

- 30,63 eur od 2.11.2010 godine pa do isplate

- 41,50 eur od 2.12.2010 godine pa do isplate

- 55,02 eur od 2.1.2011 godine pa do isplate

- 48,18 eur od 2.2.2011 godine pa do isplate

- 42,33 eur od 2.3.2011 godine pa do isplate

- 51,87 eur od 2.4.2011 godine pa do isplate

- 44,91 eur od 2.5.2011 godine pa do isplate

- 52,82 eur od 2.6.2011 godine pa do isplate

- 65,98 eur od 2.7.2011 godine pa do isplate

- 76,64 eur od 2.8.2011 godine pa do isplate

- 84,15 eur od 2.9.2011 godine pa do isplate

- 67,58 eur od 2.10.2011 godine pa do isplate

- 60,16 eur od 2.11.2011 godine pa do isplate

- 62,91 eur od 2.12.2011 godine pa do isplate

- 65,45 eur od 2.1.2012 godine pa do isplate

- 71,03 eur od 2.2.2012 godine pa do isplate

- 72,15 eur od 2.3.2012 godine pa do isplate

- 69,99 eur od 2.4.2012 godine pa do isplate

- 70,24 eur od 2.5.2012 godine pa do isplate

- 71,96 eur od 2.6.2012 godine pa do isplate

- 70,74 eur od 2.7.2012 godine pa do isplate po stopi od 15% godišnje od 10.9.2005. do 31.12.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; te od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140260452- 20010366861/2005 o ulaznoj naknadi iz čl. 6. Ugovora o kreditu, isplati iznos od 144,23 EUR-a, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od 1.7.2005. do 31.12.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; te od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je sporni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i SLAVONSKE BANKE d.d. Osijek, a točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., povreda kolektivnih interesa i prava potrošača glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi utvrđena je u odnosu na Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. Zagreb i na ugovore o kreditu koje je ta banka sklapala u razdoblju od 1. lipnja 2004.g., odnosno od 10. rujna 2003.g. pa do 31. prosinca 2008. Dakle, iz izreke pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jasno proizlazi kako se utvrđenja glede ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli odnose isključivo na ugovore o kreditu koje je u razdoblju navedenom u toj presudi sklapala Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. i ne odnose se na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala Slavonska banka d.d. Osijek koja je samostalni pravni subjekt. Nadalje, osporava osnov i visinu potraživanja tužitelja te ističe prigovor litispendencije obzirom da se između stranaka vodi postupak pod brojem P-9790/21 u kojem tužitelj traži utvrđenje ništetnosti istog ugovora o kreditu kao u ovom postupku te prigovor zastare. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ukazuje da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ . U kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. U odnosu na ulaznu naknadu ukazuje da je Ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,00%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Sud je rješenjem od 25. siječnja 2024. na temelju članka 313. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) radi zajedničkog raspravljanja i donošenja zajedničke odluke na parnicu poslovni broj: P-737/2023 spojio parnicu poslovni broj: P-9790/2021.

4. Tužitelj je nakon donošenja odluke o spajanju parnica poslovni broj P-9790/21 i poslovni broj P-737/2023 radi donošenja zajedničke odluke uredio tužbeni zahtjev te se tuženik na pripremnom ročištu usprotivio preinaci tužbe navodeći da su točke 5.,6. i 7. tužbenog zahtjeva već konzumirane u točki 1. istog zahtjeva.

5. Podneskom od 11.04.2024. (stranica 936-937 spisa) tužitelj je, nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da potražuje preplaćeni iznos valutnog tečaja CHF od 1.573,32 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne preplaćene iznose teku od plaćanja do isplate te iznos od 144,23 eura s naslova ulazne naknade sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u specifikaciju uplata (stranica 8-10 spisa), otplatni plan (stranica 12-18 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (stranica 20 spisa), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima (stranica 21 spisa), saldo obustava mjesečno (stranica 22-24 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita (stranica 106-113 spisa), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranica 133- 136 spisa), zahtjev za potrošački kredit (stranica 137 spisa), glasilo tuženika (stranica 138-149 spisa), odgovor na upite o upozorenjima HNB-a na rizičnost kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku (stranica 153-154 spisa), stručni članak mr. sc. ĆF (stranica 155-167 spisa), isplatni nalog (stranica 873-874 spisa), kreditni prijedlog (stranica 875-878 spisa), proveo je financijsko vještačenje po Darfin d.o.o. (stranica 911-918 spisa) i saslušao je tužitelja (stranica 969 spisa).

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da nije osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj: 5140260452- 20010366861/2005 od 9.6.2005. sklopljen između kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita, dok je osnovan tužbeni zahtjev radi isplate s naslova promjenjivog tečaja i zahtjev s naslova isplate ulazne naknade za obradu kredita te eventualno kumulirani zahtjevi radi utvrđenja ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu u članku 2. i 3. u odnosu na promjenjivost tečaj CHF, ništetnost dijela odredbe čl. 6. ugovora o ulaznoj naknadi i ništetnost dijela odredbe čl. 4. ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. Sukladno članku 188. stavak 2. ZPP-a tužitelj može kumulirati zahtjeve koji su u međusobnoj vezi i to na način da zatraži od suda da prihvati slijedeći istaknuti zahtjev, ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 8. lipnja 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, da je ugovorena redovna godišnja kamata od 5,79%, a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 4. Ugovora), da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je uručen tužitelju (članak 2. i 3. Ugovora) i da je ugovorena isplata naknada za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1% jednokratno, unaprijed (članak 6. Ugovora).

10. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da se utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu ne primjenjuju na odredbe ugovora o kreditu koji je sklapani sa Slavonskom bankom d.d. jer je Slavonska banka d.d. u razdoblju u kojem su sklapani ugovori o kreditu bila samostalna pravna osoba valja navesti da se tužitelj može pozivati na pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava jer sama činjenica da je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena pravnom predniku tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na kojeg su dakle prešla sva prava i obveze ranijeg kreditora, zbog čega je tužitelj na žiro račun Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. otplaćivao anuitete kredita, znači da su potrošački ugovori koje je sklapala Slavonska banka d.d. Osijek, suprotno navodima punomoćnika tuženika, time postali potrošački ugovori Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., o kojima se raspravljalo i odlučivalo u kolektivnom sporu. Drugim riječima bilo bi protivno svim načelima obveznog prava kada bi se s jedne strane učinak pripajanja Slavonske banke d.d. Osijek pravnom predniku tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. svodio na to da je Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. time postala nositelj prava i obveza ranijeg kreditora, a da se ujedno s druge strane negira da je taj isti potrošački ugovor postao potrošačkim ugovorom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na koje se odnosi pravno utvrđenje iz kolektivnog spora.

11. Tužitelj tvrdi da Ugovor o kreditu sadrži više bitnih sastojaka (odredbe Ugovora o kreditu o: I. valutnoj klauzuli, II. promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika, III. ulazna naknada, IV. način otplate, i V. isplata i naplata kredita po tečaju tuženika) Ugovora o kreditu koji su Kolektivnim presudama, presudama suda EU, pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-415/2019 od 2. ožujka 2021., presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20. 7. 2021. i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.:Gž-115/20, od 17.9.2020. godine pravomoćno presuđeni kao ništetni te još niz odredbi koje su pravomoćno presuđene kao ništetne pred Europskim sudom ili sudovima u Republici Hrvatskoj a koje također utječu na cijenu kao bitan sastojak Ugovora o kreditu. Ništetnost tih odredbi uzrokuje ništetnost cijelog Ugovora o kreditu.

12. Tuženik se protivio ovakvim tvrdnjama tužitelja navodeći da zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu nije osnovan. Naime, sve kada bi i bile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, promjeni kamatne stope, interkalarnoj kamati, visini zatezne kamate, troškovima obrade kredita, pravu na raskid ugovora, načinu otplate kredita i primjeni srednjeg tečaja Slavonske banke d.d., a što tuženik osporava, isto ne bi dovelo do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu.

13. Pojam ugovora o kreditu definiran je člankom 1065. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO) na način da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na korištenje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Iz citirane odredbe proizlazi da su bitni sastojci ugovora o kreditu davanje određenog novčanog iznosa (obveza banke) i vraćanje novčanog iznosa uz plaćanje kamate (obveza korisnika kredita). U konkretnom slučaju obje stranke ispunile su svoje obveze – banka je isplatila iznos kredita, a tužitelj je vratio isplaćeni iznos uvećan za kamate. Dakle, Ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen i kredit je otplaćen, a što nije niti sporno između stranaka (10.07.2012).

14. Člankom 105. stavak 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

15. Člankom 105. stavak 2. ZOO-a propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

16. U ovom postupku utvrđena je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu kredita. Niti jedna od tih odredbi nije bila uvjet ili odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora o kreditu. Dakle, tužitelj nije dokazao da bi ništetnost pojedinih odredbi kredita za posljedicu imale ništetnost Ugovora u cijelosti.

17. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra da nije osnovan zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništavosti cijelog Ugovora o kreditu, pa je takav zahtjev u cijelosti odbijen.

18. Kako je obijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, sud je primjenom članka 188. stavak 2. ZPP-a odlučivao o zahtjevima tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora i isplatom zatraženih iznosa s naslova ništetnih odredbi.

19. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 5-tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

21. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

22. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

23. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

25. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

26. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

27. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

28. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

29. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

30. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

31. Tuženik je predložio saslušanje svoga djelatnika FF od kojeg dokaznog prijedloga je odustao, sud je odbio prijedlog tuženika da se sasluša javni bilježnik Mirjana Borić koja je solemnizirala ugovor o kreditu zbog razloga iznesenih u prethodnom dijelu presude te je izveo dokaz saslušanjem tužitelja koji je iskazao da je sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom u 6. mjesecu 2005. jer je namjeravao kupiti automobil. Cijeli iznos kredita je korišten za kupnju automobila. U ono vrijeme kredit je tražio od prednika tuženika, a to je tada bila Slavonska banka. Njemu je prednik tuženika sugestivno preporučio da podigne kredit u CHF jer je to najstabilnija valuta bez nekih rizika i da će Ugovor biti ubrzo riješen i kredit mu biti odobren, a tako je i bilo. Tužitelj da je pitao u odnosu na kredit da li može u uzeti kredit u HRK na što mu je sugestivno odgovoreno da bi bilo bolje da uzme kredit u CHF kao najstabilnijoj valuti, nepromjenjivoj u odnosu na EUR. Ugovor je pročitao kod javnog bilježnika koji ga je solemizirao, ugovor o kreditu bio je u principu uzmi ili ostavi, a imajući u vidu da je cijelo vrijeme prednik tuženika navodio da je riječ o stabilnoj valuti. Tužitelju da se žurilo u sklapanju Ugovora o kreditu jer je već odlučio koji ću automobil kupiti i kod koje firme. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva naveo je da mu također ništa nisu rekli niti objasnili u tom dijelu. Na početku otplate kredita rate su bile stabilne te su nakon određenog vremena počele rasti. Kredit je otplatio 10.07.2012. te je ugovor o kreditu sklopio za kupnju osobnog automobila za vlastite potrebe te je naveo da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i kasnije nije imao u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo te ga nitko od zaposlenika tuženika nije upozorio da se tečaj CHF može povećati. Tužitelj je naveo i da je pročitao Ugovor kod javnog bilježnika te da mu nisu bile jasne odredbe oko valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope, odnosno da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke kao i da je vidio da je u ugovoru sadržana odredba o Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ali mu nitko nije objasnio što ona znači i koja je njezina svrha. Tužitelj je naveo da neovisno o tome što je pravnik po zanimanju nije shvaćao značenje odredbe o valutnoj klauzuli, jer je kao pravnik radio u upravi veći dio radnoga vijeka.

32. Sud prihvaća uvjerljivim i istinitim iskaz tužitelja da nije dobio potpune i jasne informacije o riziku ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF te da je kredit koristio za kupnju automobila kojeg je koristio za osobne svrhe. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije, niti naveo, niti dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

33. Kako, dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

34. Stoga je sud prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF te promjenjivost kamatne stope.

35. Kako su odredbe Ugovora o kreditima ništave u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 104. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju obračuna promjene valute po tečaju te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Međutim, u ovom postupku, tužitelj ne traži isplatu preplaćenih iznosa s naslova promjenjive kamatne stope već samo utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga tužitelj sukladno zahtjevu na temelju ništetnosti odredbe u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni tečaja valute CHF te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

36. Neosnovan je prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 02.02.2023.

37. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništavost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

38. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništavost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

39. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Darfin d.o.o. koji je u nalazu i mišljenju naveo da su stranke Ugovorom o namjenskom kreditu bez depozita ugovorile rok otplate od 7 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,79% godišnje s time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja. Visina potraživanja koja proizlazi iz promjene tečaja za valutu CHF iznosi 1.573,32 eura.

40. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka kao ni tuženik navodeći da nema prigovor na matematički izračun vještaka, ali da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

41. Sud je te je sud prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, kao i pisano očitovanje, smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a.

42. Tuženik nije imao primjedbi na pisano očitovanje vještaka, te je sud prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, kao i pisano očitovanje, smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. U odnosu na tuženikov prigovor da bi preplaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule trebalo umanjiti za manje plaćene iznose anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, valja reći da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništavost ugovornih odredbi na njegovoj strani. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovoran za ništavost navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome sud napominje da iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništavosti odredbe valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Uzimajući u obzir da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti, tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što trebao vratiti, odnosno da bi manje plaćene iznose anuiteta trebao umanjiti za preplaćene iznose.

43. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio preplaćeni iznos s osnove razlike u tečaju CHF u iznosu 1.573,32 eura u mjesečnim iznosima kako je to tužitelj precizirao sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 214. ZOO-a i to od kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO/05).

44. U odnosu na jednokratnu naknadu za obradu kredita

45. Člankom 6. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1% jednokratno, unaprijed.

46. Nije sporno da je naplaćena ova jednokratna naknada, jer tu činjenicu priznaje tuženik.

47. Člankom 15. stavak 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita određeno je da korisnik u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito Odluke o visini naknade za usluge banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.

48. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obavljanje bankarskih usluga sud je saslušao tužitelja koji je naveo da je vidio da je u ugovoru sadržana odredba o Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ali mu nitko nije objasnio što ona znači i koja je njezina svrha.

49. Obzirom na to da je ugovor o kreditu koji je sklopio tužitelj bio tipski, to proizlazi zaključak da je naknada za obavljanje bankarskih usluga bila jedna od kreditnih uvjeta o kojima se nije moglo pregovarati, već je ista bila određena internim aktima banke (Odlukom o visini naknade za usluge Banke). Radilo se o tipskim uvjetima koji se nisu mogli mijenjati, a što onda znači da tužitelj o istima nije mogao pregovarati.

50. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obavljanje bankarskih usluga, jer se radi o kreditnim uvjetima sadržanim u Odluci o visini naknade za usluge Banke te mu nije bilo objašnjeno na što se konkretno naknada odnosi.

51. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

52. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

53. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obavljanje bankarskih usluga i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o toj odredbi, da je takva naknada bila navedena u kreditnim uvjetima te proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koji sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1% iznosa kredita.

54. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak 6. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

55. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obavljanje bankarskih usluga ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obavljanje bankarskih usluga ne tiče odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

56. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

57. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni sama ugovorna odredba članka 6. stavak 1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

58. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

59. Odredbe članaka 1065. - 1068. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

60. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskom materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

61. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 6. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

62. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

63. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 6. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 6. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništava u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

64. Slijedom navedenoga sud je prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav članak 6. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga od 1% na iznos kredita.

65. Kako je odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita ništava u dijelu članka 6. stavak 1. u kojem je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 104. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništavom.

66. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 110. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništavosti članka 6. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

67. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 144,23 eura. Na ovaj iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 214. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena 1. srpnja 2005. zbog čega su zatezne kamate dosuđene tekuće od idućeg dana 2. srpnja 2005. te je stoga odbijen zahtjev u dijelu kojim se traži isplata zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade od 01.07.2005. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO/05.

68. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.) i to za sastav tužbe od 02.12.2021. sukladno naznačenoj vrijednosti predmeta spora u predmetu od 10.001,00 kuna (Tbr. 7/1-75 bodova), sastav podneska od 21.10.2022. (Tbr. 8/1-75 bodova), zastupanja na pripremnom ročištu 4.11.2022. (Tbr. 9/1-75 bodova), zastupanja na ročištu 16.03.2023. (Tbr. 9/1-75 bodova), sastava podneska od 31.10.2023. (Tbr. 8/1-75 bodova), zastupanja na ročištu 09.11.2023. (Tbr. 9/2- 37,50 bodova), sastava tužbe od 2.2.2023. sukladno naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.717,75 eura (Tbr. 8/1-100 bodova), sastava podneska od 5.2.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 26.02 2024. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastava podneska od 11.4.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova) i zastupanja na ročištu 25.02.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova) što iznosi 912,50 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura, odnosno 1.825,00 eura i uvećano za 25% PDV-a od 456,25 eura, priznato je 2.281,25 eura kuna. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 eura, plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,54 eura (u predmetu P-9790/21) i sudske pristojbe u ovom predmetu od 33,18 eura pa ukupno dosuđen trošak iznosi 2.606,42 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen.

69. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO/05 tekuće od presuđenja do isplate.

70. Tužitelju nije priznat trošak naknade za pristup ročištu na kojem se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima kao ni trošak preliminarnog izračuna preplate anuiteta jer sud ocjenjuje da nije riječ o trošku potrebnom radi vođenja postupka.

71. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 04. travnja 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.