REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 869/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužitelja ŽH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Zustović, Marina Matanović i Zoran Sloković, odvjetnici u Pazinu, Franine i Jurine 7, protiv tuženika OTP banke d. d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Veljović i drugi, odvjetnici u Puli, Dobrilina 9, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 21. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice te punomoćnika tuženika, 4. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 050617475733 SF od 17. lipnja 2005., koji je sklopljen između tužitelja i pravnog prednika tuženika, kojeg je tužitelj ovjerio u potpisu 24. lipnja 2005. kod javnog bilježnika Ante mr. Kravara pod brojem OV- 2242/05, ništetnom u cijelosti odredba iz čl. 5. (troškovi kredita), točka 5. 1. koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti Banci troškove/naknadu za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) – jednokratno 0,99 (nulacijeladevedeset devet posto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 143,41 eura (sto četrdeset tri eura i četrdeset jedan cent) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. lipnja 2005. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka isplatom 263,28 eura (dvjesto šezdeset tri eura i dvadeset osam centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 4. travnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti u cijelosti odredbe ugovora o kreditu broj 050617475733 SF od 17. lipnja 2005. iz čl. 5. 1. koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti Banci troškove/ naknadu za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) – jednokratno 0,99 (nulacijeladevedeset devetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“ te radi isplate 143,41 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. lipnja 2005. do isplate.

1.1. U tužbi je naveo da je u svojstvu korisnika kredita, sklopio s tuženikom ugovor o kreditu broj 050617475733 SF dana 17. lipnja 2005. (dalje: Ugovor), kojim mu je odobren dugoročni kredit za adaptaciju u iznosu 23.000,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (čl. 1. Ugovora). U čl. 5. 1. Ugovora bilo je propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku troškove/naknadu za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) – jednokratno 0,99 % od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. Kredit je plasiran 24. lipnja 2005., što je utvrđeno i iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo Bojane Galinec sačinjenog u postupku koji se vodio kod ovog suda pod posl. br. P 2006/2019. Taj postupak se vodio po njegovoj tužbi protiv tuženika radi isplate iznosa koje je tuženik stekao zbog nezakonito ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak. Tuženik mu je po osnovi čl. 5. t. 1. Ugovora naplatio jednokratnu naknadu u iznosu 227,70 švicarskih franaka, što je obračunato po srednjem tečaju HNB-a (4,745393 kuna) na dan plasmana kredita 24. lipnja 2005. iznosilo 1.080,53 kuna / 143,41 eura. Drži da mu je nezakonito naplaćena naknada troškova obrade kredita. Prilikom sklapanja Ugovora nisu pojedinačno pregovarali o odredbi kredita koja bi mu nametnula obvezu isplate ulazne naknade. Prema čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje: ZZP/03.) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U Ugovoru uopće nije određeno na koji se način i prema kojim točno parametrima formira visina naknade za obradu kredita tako da je stavljen u neravnopravan položaj jer je platio naknade za koje nije znao na koji se način formira njihova visina. Visinu predmetnih naknada odredio je tuženik odlukama na koje uopće nije mogao utjecati niti su mu uručene prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika, na čiju formulaciju nije imao utjecaja, o istoj nije pregovarano, nisu mu dane nikakve informacije te kao takva nije sročena jasno i razumljivo jer se ne može izvesti zaključak na što se ona odnosi i zašto se naplaćuje i to upravo u omjeru 0,99 % od iznosa kredita. Odredba koja nije jasna, nije transparentna, suprotna je načelu dobre vjere, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa je ona u konačnici nepoštena i kao takva je ništetna. Pripada mu i pravo na zatezne kamate na iznos naplaćene naknade od dana naplate 24. lipnja 2005. do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Istaknuo je prigovor zastare te je osporio tužitelju status potrošača. Nije sporno da je kao kreditor s tužiteljem sklopio predmetni Ugovor u kojem je u čl. 5. bila ugovorena naknada za obradu kredita u visini 0,99 % od iznosa odobrenog kredita. Osporio je da bi navedena odredba bila ništetna, kao i da bi bila nejasna ili nerazumljiva, odnosno da bi iz bilo kojih razloga bila protivna odredbama ZZP/03. Sporna odredba nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, niti je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Visina naknade bila je određena aktima Kreditora s kojima je tužitelj bio upoznat. Naknada Banke propisana je važećim Odlukama o tarifi naknada Banke, a s kojim se Odlukama tužitelj suglasio potpisom Ugovora o kreditu. Slijedom toga, tužitelju nije moglo ostati nepoznata obveza da će mu platiti naknadu koja određena Odlukom o tarifi naknada Banke. Odredba je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa stoga u skladu s čl. 84. ZZP/03. nije dopušteno ocjenjivati je li poštena sporna odredba. Iz formulacije odredbe jasno proizlazi obveza korisnika kredita za plaćanje naknade u određenoj visini. Odredba je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Ugovor je pisan uobičajenim slovima, a sve odredbe su pisane istom veličinom slova. Iznos naknade pisan je crnim masnim slovima „0,99 %. Iz sporne odredbe jasno proizlazi obveza tužitelja s kojom se suglasio te ju je u konačnici i platio, pa je ona bila mu i razumljiva. Dakle, sporne odredbe su razumljive dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj je iz navedenih odredbi jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu. Tužitelj je na sve obveze (i rizike) iz Ugovora pristao, što je i potvrdio svojim potpisom. Sporna odredba nije prouzrokovala znatnu neravnotežu, pa u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača nije nepoštena, a posljedično tomu nije ništetna. U završnim odredbama svih Ugovora o kreditu potpisanih s tužiteljem navedeno je da tužitelj prihvaća sve važeće akte i isprave banke. Takvi akti reguliraju temeljno postupanje banaka, a unošenje svih odredbi raznih akata banke u ugovore o kreditu bilo bi nepregledno i skupo, uzevši u obzir da se ti ugovori solemniziraju. Svi takvi akti banke revidirani su od strane Hrvatske narodne banke i bez njenog odobrenja ne bi se ni mogli biti donijeti.

3. U podnesku od 12. prosinca 2024. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu. Neosnovani su navodi tuženika da bi njegova tražbina zastarjela s obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. br. Su-IV-47/2020. Tuženik mu neosnovano osporava status potrošača. Ugovor je sklopio u svojstvu fizičke osobe, a ne u svojstvu obavljanja neke profesionalne ili gospodarske djelatnosti. U postupku koji se vodio kod ovog suda pod posl. br. P-2006/2019 po ovom Ugovoru pravomoćno je utvrđeno da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu, s time da u tom postupku tuženik mu nije ni osporio status potrošača. Protivno navodima tuženika ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita je nejasna, nerazumljiva i nije lako uočljiva i to prije svega jer nije jasno zašto je naplaćena upravo u visini u kojoj je naplaćena i za koje bi se to troškove naplaćivala. Radi se o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik, o odredbama ugovora i odredbama Odluke o tarifi naknade banke nije se pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, pa nije imao utjecaj na njihov sadržaj. Sama činjenica da u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada, već da je ulazna naknada određena u paušalnom postotku, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tuženik na taj način ne pokriva zapravo stvarne troškove koje je imao. Da su zaista ugovorenim naknadama plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu morao je prihvatiti navedenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi jer neprihvaćanjem takve odredbe nije bilo moguće niti sklopiti Ugovor. Kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja. Da bi sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena i ništetna potvrđuje i recentna praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluke broj Rev 673/2023-2 od 13.02.2024. i broj Rev-1035/2024-2 od dana 06.11.2024.).

4. Na pripremnom ročištu održanom 30. siječnja 2025. tuženik je naveo da nije sporno da je na temelju Ugovora od tužitelja naplatio naknadu za obradu kredita u visini naznačenoj u tužbi (143,41 eura).

5. U dokaznom postupku pročitani su djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 6), nalaz i mišljenje vještaka (str. 7-16), ugovor o kreditu (34-39), presuda i rješenje ovog suda od 10. kolovoza 2021. (49-61), rješenje Županijskog suda u Šibeniku od 1. prosinca 2021. (str. 862-863), odluka o izmjenama i dopunama odluke o tarifi naknada br. 1/004, 1-2004-25 (str. 84-85) te isprave iz spisa ovog suda posl. br. P 2006/2019.

5. 1. Ostali dokazni prijedlozi su odbijeni s obzirom na to da su na temelju izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice relevantne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. t. 1. ugovora o kreditu u kojoj je ugovorena naknada za odobravanje kredita te isplata iznosa naplaćenog po osnovi te ništetne ugovorne odredbe uvećano za zatezne kamate koje teku od plaćanja do isplate.

8. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tuženika Nova banka d. d., kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, sklopili 17. lipnja 2005. Ugovor o kreditu broj 050617475733SF (dalje: Ugovor), a kojim je tužitelju odobren dugoročni kredit za adaptaciju u iznosu 23.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Javni bilježnik Ante mr. Kravara ovjerio je potpis tužitelja na Ugovoru pod brojem OV 2242/05 24. lipnja 2005. U čl. 5. 1. Ugovora naslovljenog „troškovi kredita“ bilo je ugovoreno: „Korisnik kredita se obvezuje platiti Banci troškove/naknadu za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) – jednokratno 0,99 (nulacijeladevedesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“.

8. 1. Nije sporno ni činjenica da je tuženik na temelju čl. 5. 1. Ugovora od tužitelja naplatio naknadu za obradu kredita u visini 143,41 eura.

9. Sporni su osnova tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara potraživanja kao i da li tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača.

10. Prvo je valjalo utvrditi da li tužitelj ima status potrošača.

11. Prema čl. 3. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

12. U čl. 1. t. 2. Ugovora određeno je da je tužitelju odobren dugoročni kredit za adaptaciju.

13. Na okolnosti namjene kredita saslušan je tužitelj. U iskazu je naveo da je sredstva ostvarena predmetnim kreditom utrošio za potrebe nadogradnje obiteljske kuće na adresi [adresa]. To je kuća u kojoj neprekidno stanuje od rođenja. Ona nikad nije bila iznajmljivana. Nije vlasnik trgovačkog društva niti je to ikad bio.

13. 1. Iskaz tužitelja prihvaćen je u cijelosti kao istinit s obzirom na to da je iskazivao uvjerljivo i vjerodostojno, suglasno sadržaju ugovora o kreditu

14. Kod ovog suda ranije se između istih stranaka vodio postupak posl. br. P 2006/2019. U tom postupku je pravomoćnom odlukom ovog suda posl. br. P 2006/2019-24 od 10. kolovoza 2021. utvrđeno da je tuženik dužan tužitelju isplatiti 3.143,44 eura s pripadajućim zateznim kamatama po osnovi preplaćenih anuiteta na temelju ništetnih ugovornih odredbi Ugovora i to u čl. 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u čl. 3. t. 3. 3. u kojoj je određeno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. U tom postupku utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru, što tuženik u tom postupku nije ni osporavo, na koji se primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora, odnosno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe i to u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja- pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

16. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu adaptacije obiteljske kuće, on ima svojstvo potrošača. Na tuženiku je bio teret dokaza da su sredstva ostvarena kreditom bila transakcija tužitelja unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a on to u postupku nije dokazao.

17. Stoga je valjalo ocjeniti da li je sporna ugovorna odredaba poštena u skladu s čl. 81. st. 1. – 3. ZZP/03. Prema čl. 81. st. 1.-3. ZZP/03. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U čl. 87. st. 1. ZZP/03. određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Tužitelj je u iskazu naveo da zna da je nešto morao platiti kada je „uzimao“ kredit, nekakvu naknadu, ali ne zna na što se ta naknada odnosila. Nije pitao na što se ta naknada odnosi. Ugovor o kreditu je sastavila banka. Drugih okolnosti oko samog sklapanja ugovora o kreditu se ne sjeća.

18. 1. Sud je i u tom dijelu prihvatio iskaz tužitelja kao istinit s obzirom na to da je navodio uvjerljivo. Životno je da se tužitelj ne sjeća svih okolnosti oko sklapanja predmetnog ugovora s obzirom na to da je sklopljen 2005.

19. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, a u skladu s čl. 81. st. 4. ZZP/03. na njemu je bio teret dokaza, da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora koju je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja, kao ni da je jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radilo o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj. Da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu o visini naknade vidljivo je iz činjenice da je ona bila propisana Odlukom tuženika o tarifi naknada. Protivno navodima tuženika, okolnost da je tužitelj, kao potrošač bio obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu naknade, ne znači sama po sebi da je u dovoljnoj mjeri bio obaviješten o učincima njezina ugovaranja. Iz sadržaja navedene odredbe nije moguće utvrditi na što se ta naknada točno odnosi. Tuženik u ovom postupku nije obrazložio (time ni dokazao) koje usluge ili koji troškovi su podmireni iz te naknade za obradu zahtjeva, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu. Time tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita. Okolnost da su korisnici kredita kojima je bio odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu, dovodi do zaključka da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

20. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

21. U odnosu na navode tuženika da se radi o jasnoj , raz

u mljivoj i lako uočivoj

ugovornoj odredbi, valja navesti da se sporna ugovorna odredba naizgled čini kao jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i visine te naknade (navedeno da naknada iznosi 0,99 % od iznosa kredita), međutim prema stavu ovog suda ona nije u potpunosti jasna i razumljiva jer u njoj nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03. podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

22. Slijedom svega navedenog, sporne odredba Ugovora očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača i slabije ugovorne strane. Slijedom toga radi se o nepoštenoj odredbi ugovora u skladu s čl. 81. ZZP/03. te ništetnoj u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.,

23. U tom smislu svoje pravno shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl. br. Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., posl. br. Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024., posl. br. Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024. te posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.

24. Prema tome utvrđeno je da je ništetna odredba sadržana u čl. 5. 1. ugovora o kreditu broj 050617475733 SF od 17. lipnja 2005. koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti Banci troškove/naknadu za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) – jednokratno 0,99 (nulacijeladevedesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“.

25. Prema čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005., dalje: ZOO/91.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

26. Kako je tuženik u tijeku postupka učinio nespornom činjenicu da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 227,70 švicarskih franaka što obračunato po srednjem tečaju na dan isplate kredita iznosi 143,41 eura, odbijen je dokazni prijedlog tužitelja da se u postupku izvede dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđenja u kojem iznosu je naplaćena naknada za obradu kredita. Tuženik nije sporio ni činjenicu da je tužitelju naplaćena naknada za odobravanje kredita dana 24. lipnja 2005. kada je izvršen plasman kredita u korist tužitelja. Da je plasman kredita izvršen 24. lipnja 2005. utvrđeno je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Bojane Galinac sačinjenog u postupku ovog suda posl. br. P 2006/2019.

27. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe predmetnog Ugovora po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 210. u vezi s čl. 214. ZOO/91.). Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba ništetna te da, sve ono što na temelju nje bude primio, da mu ne pripada.

28. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/2022.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/2022.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

29. Preostalo je za odlučiti o prigovoru zastare tuženika.

29. 1. U čl. 110. ZOO/91. određeno je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

29. 2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. br. Su-IV-47/2020-2.

29. 3. S obzirom na to da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj restitucijski zahtjev, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći. Prema tome nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. I. i II. izreke.

31. Obje stranke zatražile su naknadu troškova postupka.

31. 1. S obzirom na to da je tužitelj cijelosti uspio u ovom postupku, tuženik mu je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan naknaditi opravdane troškove postupka.

31. 2. Tužitelj je zatražio naknadu troškova zastupanja i to kod sastava tužbe od 12. rujna 2024. u iznosu 50,00 eura, sastava podneska od 12. prosinca 2024. u iznosu 50,00 eura, te kod pristupa ročištima 30. siječnja 2025. i 21. ožujka 2025. po 50,00 eura, sve uvećano za PDV 25%, te sudske pristojbe za tužbu 6,64 eura i presudu 13,27 eura, ukupno 269,91 eura, kao i zatezne kamate na taj iznos od presuđenja do isplate.

31. 3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a, tužitelju su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe zaprimljene kod ovog suda 12. rujna 2024. u iznosu 50,00 eura (tar. br. 7. t. 1. u vezi s tar. br. 54. OT-e), sastava podneska 12. prosinca 2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu 50,00 eura (tar. br. 8. t. 4. u vezi s tar. br. 7. t. 1. i tar. br. 54. OT-e), te kod pristupa ročištima 30. siječnja 2025. i 21. ožujka 2025. po 50,00 eura (tar. br. 9. t. 1. u vezi s tar. br. 7. t. 1. i tar. br. 54. OT-e), na te troškove pripada mu i PDV 25 % što iznosi 50,00 eura (tar. br. 46. OT-e). Pored toga, pripada mu pravo na naknadu troškova sudskih pristojbi i to na tužbu 6,64 eura (tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/2023.)) u vezi s čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018. i 51/2023)) te pristojba na presudu 6,64 eura (tar. br. 2. t. 1. u vezi tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi) u vezi s čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama. Time ukupno priznati troškovi iznose 263,28 eura.

31. 4. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju na priznate troškove postupka pripadaju zatezne kamate od presuđenja do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena.

31. 5. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 263,28 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 4. travnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu te zahtjev tuženika u cijelosti.

U Pazinu 4. travnja 2025.

Sutkinja

Kristijana Matejčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. tužitelj p. p., uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu 13,27 eura,

2. tuženik p. p.