Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj:11 P-610/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras, u pravnoj stvari tužiteljice ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po Ivanu Borni Ninčeviću, odvjetniku u Karlovcu protiv tuženika Wüstenrot stambena štedionica dioničko društvo, OIB: 07942675532, Ulica Vjekoslava Heinzela 33A, Zagreb, radi isplate, nakon ročišta glavne i javne rasprave zaključene 12. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelje i nenazočnosti punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude 04. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj 70005400 koji su sklopili tužitelj ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik WÜSTENROT STAMBENA ŠTEDIONICA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB: 07942675532, Ulica Vjekoslava Heinzela 33A, Zagreb, kao kreditor, koja glasi: „8. Naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje:

0,50% (slovima: nulacijelihpetposto) od iznosa kredita stambene štednje.”

II.

Nalaže se tuženiku WÜSTENROT STAMBENA ŠTEDIONICA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB: 07942675532, Ulica Vjekoslava Heinzela 33A, Zagreb isplatiti tužitelju ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 232,40 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počem od 30. lipnja 2012. godine, pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III.

Nalaže se tuženiku WÜSTENROT STAMBENA ŠTEDIONICA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB: 07942675532, Ulica Vjekoslava Heinzela 33A, Zagreb isplatiti tužiteljici ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove ovog parničnog postupka isplatom iznos od 370,29 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 04. travnja 2025. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi tvrdi da je sa tuženikom sklopila su dana 10. travnja 2006. godine Ugovor o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj 70005400 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 82.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, umanjeno za iznos svih sredstava prispjelih na račun stambene štednje nakon potpisa ovog Ugovora. Tuženik je tužitelju čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu nametnuo obvezu plaćanja naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje u visini od 0,5% od iznosa kredita. Tužitelj ističe kako je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna. Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom utvrdio koliko će iznositi predmetna naknada jer tuženik nije tužitelju točno prezentirao koje će on troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste troškove tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Osim toga, predmetni Ugovor o kreditu, zaključen na opisani način, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja, sastavljen na unaprijed otisnutom obrascu pripremljenom od strane tuženika kao trgovca, zaključen je protivno odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, u daljnjem tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Naime, člankom 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom svega navedenog, tužitelj ističe – sukladno odredbama čl. 81. i 82. ZZP-a - kako je odredba ovakvog sadržaja u tipskom ugovoru, a o kojoj odredbi tužitelj kao potrošač nije pojedinačno pregovarao i koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nepoštena, a prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje, tuženik je dana 30. lipnja 2012. naplatio od tužitelja iznos od 232,40 EUR. U tom smislu, tužitelj ističe kako odredba čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 , u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Stoga, tužitelj potražuje od tuženika povrat iznosa od 232,40 EUR koji je uplatio tuženiku na temelju ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu. Tužitelj ističe kako odredba čl. 1115. ZOO-a određuje da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na iznos od dana stjecanja. Dakle, tužitelj potražuje od tuženika zatezne kamate na iznos od 232,40 EUR i to od dana 30. lipnja 2012. pa do isplate jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže Naslovnom sudu donese presudu kao u izreci.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužitelj i tuženik sklopili dana 10. travnja 2006. godine Ugovor o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj 70005400 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Dalje, navodi da je člankom 8. Ugovora o kreditu nametnuta obveza plaćanja naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje u visini od 0,5% iznosa kredita kao i da se radi o ništetnoj odredbi. Tužitelj navodi da se o odredbi članka 8. ugovora o kreditu nije pregovaralo kao i da tuženik nije ugovorom o kreditu utvrdio koliko će iznositi predmetna naknada niti je tužitelju prezentirana struktura troškova. Dodatno, isti navodi da je ugovor zaključen protivno odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, u daljnjem tekstu: ZZP). Traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 232,40 EUR – a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.6.2012. godine jer da je tuženik navodno nepošteni stjecatelj. Tužba i tužbeni zahtjev su neosnovani u cijelosti i radi istoga valja ih odbiti kao neosnovane. Prije svega treba navesti da je tužitelj očito krivo naveo vrijednost predmeta spora kada je istu naznačio u iznosu od 1328,00 EUR. Naime, vrijednost predmeta spora bi trebala predstavljati vrijednost glavnog zahtjeva što je u konkretnom slučaju 232,40 EUR. Obzirom da je naznačena vrijednost predmeta spora pogrešno naznačena pogrešno je naznačen i trošak sastava tužbe. Početno tuženik smatra da je potrebno naglasiti da je Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje (Narodne novine broj 117/1997, 109/1997, 76/1999, 10/2001,92/2005) u članku 11. stavku 2. propisano da: ˝Opće uvjete poslovanja stambene štedionice odobrava Hrvatska narodna banka. ˝ Dalje, Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje propisano je u članku 20. stavku 3.:˝Opći uvjeti poslovanja stambene štedionice koji se odnose na stambene kredite sastavni su dio ugovora. Tako je Općim uvjetima poslovanja u članku 14. stavku 10. koje su bile važeće u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu propisano sljedeće:Za odobravanje kredita stambene štednje Stambena štedionica zaračunava naknadu za stavljanje kredita na raspolaganje u visini 1% kredita stambene štednje (0,5% u tarifi spore štednje, tarifi K60 i tarifi K100).

Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tarifi K60 naplaćena je naknada u iznosu od 0,50% kredita. Tuženik posebno naglašava da su navedeni Opći uvjeti poslovanja odobreni od strane Hrvatske narodne banke i to rješenjem Ur. broj: 390 – 020/10 – 05/ŽR od 05.10.2005. godine. Iz ovoga je vidljivo da i sama Hrvatska narodna banka kao regulator poslovanja Štedionice, odobravanjem Općih uvjeta poslovanja priznaje predmetnu naknadu (točka 6. OUP-a), odnosno troškove koji postoje za Štedionicu u kreditnom postupku. Dakle, praksa u vezi naknada koja je primjenjiva na bankarsko poslovanje nije primjenjiva i na poslovanje stambenih štedionica, čije je poslovanje uređeno i posebnim (lex specialis) Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje. Tuženik ističe da se ne može smatrati nepoštenom odredba koja je propisana Općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku zaključenja ugovora, a koje Opće uvjete poslovanja je u skladu sa zakonom i svojim ovlastima odobrila Hrvatska narodna banka. Tužitelj navodi da mu nije prezentirana struktura troškova obuhvaćena predmetnom naknadom. Jasno je, a i po prirodi stvari razumljivo da predmetna naknada svakako obuhvaća radnje kao što su obrada, upravljanje, evidentiranje i isplata kredita. Tuženik vjeruje da je ovo jasno i samom tužitelju. Kreditni predmet ima svoj tijek od podnošenja kreditnog zahtjeva do isplate kredita. Početna faza se odvija pred financijskim savjetnikom i svakako uključuje zaprimanje kreditnog zahtjeva, prolazak s klijentom kroz kreditnu dokumentaciju, te pružanje potrebnih objašnjenja u vezi s postupkom i potrebom dostave relevantne dokumentacije. Tek nakon što završi ova faza kreditni predmet se šalje službama Štedionice na analizu kreditnog zahtjeva. Kreditni odjel razmatra predmet, obraća se financijskom savjetniku ili direktno klijentu ukoliko određena dokumentacija nedostaje ili nije ispravna, te priprema predmet na odobrenje. Dodatno, i Odjel upravljanja rizicima mora analizirati predmet, a po potrebi i zatražiti drugu dokumentaciju radi donošenja odluke o kreditnom predmetu. Tek nakon opisanih radnji, o kreditu odlučuje kreditni odbor Štedionice. Ukoliko se kredit odobri počinje se s izradom kreditne dokumentacije. Štedionica izrađuje kompletnu kreditnu dokumentaciju (ugovor o kreditu, zadužnice, izjave o zapljeni na primanju) i pruža daljnje upute što je potrebno učiniti radi isplate kredita. Na kraju poduzima se završna kontrola cjelokupne kreditne dokumentacije i vrši se isplata kredita. Jasno je da opisani postupak stvara troškove Štedionici jer angažira djelatnike i materijalne resurse.

Na ovom mjestu tuženik će naglasiti i da nijedna pravna odredba koja je bila na snazi na datum sklapanja ugovora o kreditu nije obvezivala tuženika na to da se konkretno navedu usluge pružene u zamjenu za naknadu. Obzirom na navedeno tuženik ne smije trpjeti štetne posljedice. Također, treba imati u vidu i uvažiti cijelu narav pravnog posla kojeg je tužitelj zaključio s Štedionicom. Valja spomenuti da je kredit Štedionice odobren i isplaćen s fiksnom kamatnom stopom što znači da klijent tijekom cijele otplate kredita uvijek ima jednaku otplatnu ratu kredita. Znači Štedionica, nema promjenjivu kamatnu stopu kojom bi mogla pokriti troškove odobravanja i isplate kredita i dodatno zaraditi na kamatnoj marži. U tom smislu govori i Zakon o zaštiti potrošaka (Narodne novine: 96/2003) kada u svojem članku 83. propisuje: ˝Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.˝

Dodatno, pravilnom primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača nije uopće dozvoljeno ocjenjivati ovu ugovornu odredbu nepoštenom. Naime, u konkretnom predmetu svakako treba uvažiti odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio važeći u trenutku zaključenja ugovora, a koji u članku 84. propisuje sljedeće:

˝Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.˝

Ovu odredbu nalazimo i u članku 4. stavku 2. DIREKTIVA VIJEĆA 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima:

˝Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.˝ Suprotno tvrdnjama tužitelja da tuženik nije ugovorom o kreditu utvrdio iznos predmetne naknade tuženik navodi da je samim uvidom u odredbu članka 8. ugovora o kreditu vidljivo da se radi o jasnoj, lakoj razumljivoj i uočljivoj odredbi ugovora o kreditu. Odredba ugovora o kreditu kojim je propisana naknada ne samo da je gramatički jasna i lako razumljiva već je tužitelj mogao jasno izračunati i ekonomski efekt te naknade. A ukoliko nije mogao izračunati ovaj efekt svakako ga je mogao vidjeti u dostavljenoj otplatnoj tablici. Tužitelj navodi da je ovakva odredba uzrokovala značajnu neravnotežu između ugovornih strana, ali ne pojašnjava dodatno u čemu se sastoji i ogleda ta značajna neravnoteža. Dodatno, očito je da se ne radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da prijelaz imovine u konkretnom slučaju ima osnovu u odluci tijela nadležne vlasti odnosno u odluci Hrvatske narodne banke kojom se odobravaju Opći uvjeti poslovanja Štedionice, pa i predmetna naknada u njima sadržana. Slijedom svega navedenoga, predlažemo Naslovnom sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naloži tužitelju da nadoknadi parnične troškove tuženiku zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude, pa do isplate.

U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu za među financiranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu od 06. travnja 2006. godine uz dokumentaciju, saslušao svjedoka ĆK te tužiteljicu.

Ovaj sud je uvidom u Ugovor o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj 70005400 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) od dana 10. travnja 2006. godine utvrdio se tužena obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 82.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, umanjeno za iznos svih sredstava prispjelih na račun stambene štednje nakon potpisa ovog Ugovora. Ujedno tužena je tužiteljici čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu nametnula obvezu plaćanja naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje u visini od 0,5% od iznosa kredita.

Nesporno je da je temeljem navedene odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje, tužena dana 30. lipnja 2012. naplatila od tužiteljice iznos od 232,40 EUR.

Prema tužena navodi da je Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje (Narodne novine broj 117/1997, 109/1997, 76/1999, 10/2001,92/2005) u članku 11. stavku 2. propisano da: ˝Opće uvjete poslovanja stambene štedionice odobrava Hrvatska narodna banka.˝ ovaj sud smatra da sukladno odredbama čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

Dakle, ovaj sud smatra da unatoč navodima tužene, da praksa u vezi naknada koja je primjenjiva na bankarsko poslovanje nije primjenjiva i na poslovanje stambenih štedionica, čije je poslovanje uređeno i posebnim (lex specialis) Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor, pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava .

Protivno navodima svjedoka ĆK kao voditelja odjela štedionice koja je navela da je tužiteljica kao podnositelj zahtjeva za kredit odnosno štediša imala pravo iznijeti određene primjedbe za koje smatra da joj ne odgovaraju, pa se te primjedbe razmatraju te se odobravaju ili ne odobravaju ovaj sud je iz iskaza tužiteljice kada navodi da nije bilo mogućnosti pregovaranja oko odredbi kredita utvrdio da su navedene odredbe koje tuženik spominje u Općim uvjetima poslovanja upravo nepoštene, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

Ovaj sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio nespornim da je tužiteljica znala i morala znati prilikom potpisivanja ugovora o kreditu od 10. travnja 2006. godine da se za obradu istog naplaćuje naknada, ali je sud ujedno iz iskaza svjedoka ĆK kao djelatnice štedionice i same tužiteljice utvrdio da se oko iste naknade očito nije pregovaralo, jer kako tužiteljica navodi to je bila politika štedionice uzmi ili ostani. Ovako utvrđeno činjenično stanje ukazuje da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti o odredbi za isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je uvjet štedionice bio plaćanje naknade za troškove obrade kredita i tužiteljica je mogla jedino odlučiti hoće li dignuti kredit, jer o naknadi, pa niti o njenoj visini nije mogla pregovarati.

Dakle, iz svega proizlazi da se o odredbi o naknadu za obradu kredita nije moglo pregovarati, a nije se moglo pregovarati niti o njenoj visini, pa sud zaključuje da je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 2 st. 3 ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom je morala platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od gotovo 232,40 EUR na ime ulazne naknade.

Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se točno odnose, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

Naime, odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

O ugovornim odredbama, pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

Sukladno odredbi članka 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

Obzirom spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 107. stavak 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

Kako je među strankama nesporno proizlazi da naknada za obradu kredita (ulazna naknada) iznosi 232,40 Eura te da je ista naplaćena 30. 06.2012. godine to je tužiteljici dosuđen zatraženi iznos od 232,40 Eura sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s odredbama čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 i dr. od dana plaćanja 30. 06.2012. godine, pa sve do isplate.

Odlučujući o parničnom trošku ovaj sud je svoju odluku temeljio na odredbama čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku, a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku u skladu sa Odvjetničkom tarifom i to za sastav tužbe u iznosu od 62,50 EUR, sastav podneska od 25. studenog 2024. u iznosu 62,50 EUR, zastupanje na ročištu 22. siječnja 2025. u iznosu 62,50 EUR, zastupanje na ročištu 17. veljače 2025. u iznosu 62,50 EUR, zastupanje na ročištu 12. ožujka 2025. u iznosu 62,50 EUR, pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 31,25 EUR, pristojba na tužbu u iznosu 13,27 EUR i pristojba na presudu u iznosu 13,27 EUR, što ukupno iznosi 370,29 EUR. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude tj. 04. travnja 2025. godine, pa do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 9/14, 55/16 i 73/17 i 131/20) po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

U Karlovcu, 04. travnja 2025.

Sudac: Tomislav Maras

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, računajući od dana objave ove presude.

Dostaviti:

1. Ivanu Borni Ninčeviću, odvjetniku u Karlovcu

2. Wüstenrot stambena štedionica d.d., Ulica Vjekoslava Heinzela 33A, Zagreb