Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Stalna služba u Ogulinu

Bernardina Frankopana 1

47300 Ogulin

Broj: P-398/2022-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, po sucu Blaženki Glad, u pravnoj stvari tužitelja DD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Braslavu Balenu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 1a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnici Ivi Markotić Bagarić, odvjetnici u OD Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon ročišta zaključene glavne i javne rasprave zaključene 21. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika Braslava Balena, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnika tuženika ED, odvjetnička vježbenica u OD Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, na ročištu za objavu i uručenje presude 4. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu br. 5102663215 koji su dana 11. listopada 2005. sklopili DD OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 1a, Rijeka, ništetne odredbe iz čl. 2 predmetnog ugovora (valutna klauzula u CHF), te odredbe iz čl. 8.

(odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi).

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju vrati preplaćeni iznos od 8.505,51 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na

iznos od

od dana  2.1.2006.

do isplate

0.26 €

iznos od

od dana  2.1.2006.

do isplate

0.13 €

iznos od

od dana  2.2.2006.

do isplate

0.53 €

iznos od

od dana  2.4.2008.

do isplate

2.63 €

iznos od

od dana  2.11.2008.  do isplate

30.76 €

iznos od

od dana  2.12.2008.  do isplate

0.56 €

iznos od

od dana  2.12.2008.  do isplate

7.31 €

iznos od

od dana  2.1.2009.

do isplate

0.27 €

iznos od

od dana  2.1.2009.

do isplate

10.17 €

iznos od

od dana  2.2.2009

do isplate

0.39 €

iznos od

od dana  2.2.2009.

do isplate

35.41 €

iznos od

od dana  2.3.2009.

do isplate

43.26 €

iznos od

od dana  2.4.2009.

do isplate

29.73 €

iznos od

od dana  2.5.2009.

do isplate

39.45 €

iznos od

od dana  2.6.2009.

do isplate

28.20 €

iznos od

od dana  2.6.2009.

do isplate

0.35 €

iznos od

od dana  2.7.2009.

do isplate

30.76 €

iznos od

od dana  2.7.2009.

do isplate

0.26 €

iznos od

od dana  2.8.2009.

do isplate

28.22 €

iznos od

od dana  2.9.2009.

do isplate

34.77 €

iznos od

od dana  2.10.2009.  do isplate

0.34 €

iznos od

od dana  2.10.2009.  do isplate

28.13 €

iznos od

od dana  2.11.2009.  do isplate

35.45 €

iznos od

od dana  2.12.2009.  do isplate

48.07 €

iznos od

od dana  2.1.2010.

do isplate

48.07 €

iznos od

od dana  2.2.2010.

do isplate

1.42 €

iznos od

od dana  2.2.2010.

do isplate

60.38 €

iznos od

od dana  2.3.2010.

do isplate

62.16 €

iznos od

od dana  2.4.2010.

do isplate

1.51 €

iznos od

od dana  2.4.2010.

do isplate

3.36 €

iznos od

od dana  2.4.2010.

do isplate

53.89 €

iznos od

od dana  2.5.2010.

do isplate

61.16 €

iznos od

od dana  2.5.2010.

do isplate

0.88 €

iznos od

od dana  2.6.2010.

do isplate

82.09 €

iznos od

od dana  2.7.2010.

do isplate

90.55 €

iznos od

od dana  2.8.2010.

do isplate

97.57 €

iznos od

od dana  2.9.2010.

do isplate

25.06 €

iznos od

od dana  2.9.2010.

do isplate

74.95 €

iznos od

od dana  2.10.2010.  do isplate

20.92 €

iznos od

od dana  2.10.2010.  do isplate

82.98 €

iznos od

od dana  2.11.2010.  do isplate

98.49 €

iznos od

od dana  2.12.2010.  do isplate

120.78 €

iznos od

od dana  2.1.2011.

do isplate

122.89 €

iznos od

od dana  2.2.2011.

do isplate

116.69 €

iznos od

od dana  2.3.2011.

do isplate

127.79 €

iznos od

od dana  2.4.2011.

do isplate

1.54 €

iznos od

od dana  2.4.2011.

do isplate

117.02 €

iznos od

od dana  2.5.2011.

do isplate

141.18 €

iznos od

od dana  2.6.2011.

do isplate

154.76 €

iznos od

od dana  2.7.2011.

do isplate

155.38 €

iznos od

od dana  2.8.2011.

do isplate

198.66 €

iznos od

od dana  2.9.2011.

do isplate

4.73 €

iznos od

od dana  2.9.2011.

do isplate

158.31 €

iznos od

od dana  2.10.2011.  do isplate

145.61 €

iznos od

od dana  2.11.2011.  do isplate

22.70 €

iznos od

od dana  2.11.2011  do isplate

107.19 €

iznos od

od dana  2.11.2011.  do isplate

0.76 €

iznos od

od dana  2.11.2011.  do isplate

7.46 €

iznos od

od dana  2.12.2011.  do isplate

21.55 €

iznos od

od dana  2.12.2011.  do isplate

6.66 €

iznos od

od dana  2.12.2011.  do isplate

129.58 €

iznos od

od dana  2.1.2012.

do isplate

33.77 €

iznos od

od dana  2.1.2012.

do isplate

84.03 €

iznos od

od dana  2.1.2012.

do isplate

40.65 €

iznos od

od dana  2.2.2012.

do isplate

9.21 €

iznos od

od dana  2.2.2012.

do isplate

151.21 €

iznos od

od dana  2.3.2012.

do isplate

153.65 €

iznos od

od dana  2.4.2012.

do isplate

5.11 €

iznos od

od dana  2.4.2012.

do isplate

153.93 €

iznos od

od dana  2.5.2012.

do isplate

161.13 €

iznos od

od dana  2.6.2012.

do isplate

160.96 €

iznos od

od dana  2.7.2012.

do isplate

152.47 €

iznos od

od dana  2.8.2012.

do isplate

152.47 €

iznos od

od dana  2.9.2012.

do isplate

149.30 €

iznos od

od dana  2.10.2012.  do isplate

6.12 €

iznos od

od dana  2.10.2012.  do isplate

149.01 €

iznos od

od dana  2.11.2012.  do isplate

157.38 €

iznos od

od dana  2.12.2012.  do isplate

5.42 €

iznos od

od dana  2.12.2012.  do isplate

150.75 €

iznos od

od dana  2.1.2013.

do isplate

2.12 €

iznos od

od dana  2.1.2013.

do isplate

137.68 €

iznos od

od dana  2.2.2013.

do isplate

152.04 €

iznos od

od dana  2.3.2013.

do isplate

152.04 €

iznos od

od dana  2.4.2013.

do isplate

137.27 €

iznos od

od dana  2.5.2013.

do isplate

41.19 €

iznos od

od dana  2.5.2013.

do isplate

96.95 €

iznos od

od dana  2.6.2013.

do isplate

135.37 €

iznos od

od dana  2.7.2013.

do isplate

135.37 €

iznos od

od dana  2.8.2013.

do isplate

3.68 €

iznos od

od dana  2.8.2013.

do isplate

87.48 €

iznos od

od dana  2.8.2013.

do isplate

59.93 €

iznos od

od dana  2.9.2013.

do isplate

148.35 €

iznos od

od dana  2.10.2013.  do isplate

148.35 €

iznos od

od dana  2.11.2013.  do isplate

909.23 €

iznos od

od dana  2.12.2013.  do isplate

126.18 €

iznos od

od dana  2.1.2014.

do isplate

14.06 €

iznos od

od dana  2.1.2014.

do isplate

121.95 €

iznos od

od dana  2.2.2014.

do isplate

4.73 €

iznos od

od dana  2.2.2014.

do isplate

2.32 €

iznos od

od dana  2.2.2014.

do isplate

120.11 €

iznos od

od dana  2.3.2014.

do isplate

127.03 €

iznos od

od dana  2.4.2014.

do isplate

127.03 €

iznos od

od dana  2.5.2014.

do isplate

127.03 €

iznos od

od dana  2.6.2014.

do isplate

46.18 €

iznos od

od dana  2.6.2014.

do isplate

80.85 €

iznos od

od dana  2.7.2014.

do isplate

127.03 €

iznos od

od dana  2.8.2014.

do isplate

124.17 €

iznos od

od dana  2.8.2014.

do isplate

2.93 €

iznos od

od dana  2.9.2014.

do isplate

0.00 €

iznos od

od dana  2.10.2014.  do isplate

22.60 €

iznos od

od dana  2.10.2014.  do isplate

22.47 €

iznos od

od dana  2.11.2014.  do isplate

0.00 €

iznos od

od dana  2.12.2014.  do isplate

0.00 €

iznos od

od dana  2.1.2015.

do isplate

24.65 €

iznos od

od dana  2.2.2015.

do isplate

23.92 €

iznos od

od dana  2.3.2015.

do isplate

21.46 €

iznos od

od dana  2.4.2015.

do isplate

26.78 €

iznos od

od dana  2.5.2015.

do isplate

22.40 €

iznos od

od dana  2.5.2015.

do isplate

19.51 €

iznos od

od dana  2.6.2015.

do isplate

4.20 €

iznos od

od dana  2.6.2015.

do isplate

101.31 €

iznos od

od dana  2.7.2015.

do isplate

3.20 €

iznos od

od dana  2.7.2015.

do isplate

102.31 €

iznos od

od dana  2.8.2015.

do isplate

5.51 €

iznos od

od dana  2.8.2015.

do isplate

22.48 €

iznos od

od dana  2.8.2015.

do isplate

77.51 €

iznos od

od dana  2.9.2015.

do isplate,

54.17 €

za svaki iznos do isplate sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, za svaki iznos do isplate sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 746,37 EUR-a zajedno sa zatraženim zateznim kamatama kao i tražbina s osnove razlike u kamati u iznosu od 398,61 EUR-a, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama po pojedinačnim iznosima.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupku u iznosu od 1.200,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 4. travnja 2025. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e :

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 3. lipnja 2019. tvrdi da su dana 11. listopada 2005. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 5102663215, na temelju kojeg je tuženi odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju stana u [adresa] u iznosu 94,500 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, a na dan isplate kredita što je odobreno čl. 2. predmetnog ugovora. Predmetnim ugovorom u čl. 8, ugovorena je promjenjiva kamata, koja u trenutku ugovaranja iznos 4,55% godišnje. Također u čl. 8 ugovora je navedeno da tuženik može za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu "vršiti promjenu ugovorene kamatne stope, kao i način i obračun naplate rata kredita u skladu s odlukama Banke".

Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva na način da je tuženiku omogućeno da jednostranim odlukama mijenja kamatnu stopu uslijed čega je ugovorena činidba neodređena i neodrediva.

Tužitelj smatra da je radi ovakve ugovorne odredbe, Ugovor o kreditu ništetan, a svakako da je navedena ugovorna odredba ništetna . U prilog toj tvrdnji ide i činjenica da je tuženik tipskim ugovorom (na koji tužitelj nije mogao utjecati) ugovorio takve odredbe koje stvaraju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu tužitelja, uslijed čega su tako ugovorene obveze ništetne.

Tužitelj osporava ugovornu odredbu o načinu promjene kamate koja izravno određuje cijenu kredita.

Tužitelj smatra da je tuženik prije i za vrijeme zaključenja Ugovora povrijedio neka od osnovnih načela obveznih odnosa, načelo ravnopravnosti stranaka u obveznom odnosu, načelo savjesnosti i poštenja, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo suradnje.

Tužitelj podsjeća da je Vrhovni sud RH u obrazloženju presude i rješenja o odbijanju revizije 7 banaka, Revt 249/14-2, naveo između ostalog slijedeće:

"Polazeći od navedenog, izvjesno je da je unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako su to činile tužene banke bilo suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa , korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi bila takva da su potrošači jedino znali kolika je kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora, dok nisu ni približno znali kako će se kamatna stopa kretati tijekom otplatnog razdoblja. Dakle, buduća kamatna stopa ugovorena je kao neodređena, a niti odrediva. Radilo se o ugovornim odredbama koje prosječnom potrošaču objektivno nisu bile i nisu mogle biti razumljive."

Tužitelj smatra da je tuženik u tipskom ugovoru, po sistemu "uzmi ili ostavi" stavio još jednu nedopuštenu odredbu. Naime ugovorena je obveza da tužitelj plaća po tečaju CHF na dan dospijeća ugovorne obveze, čime je rizik promjene tečaja prebačen u potpunosti na tužitelja.

Da se radi o nepoštenoj odredbi govori podatak da Hrvatska narodna banka kontrolira i regulira tečaj domicilne valute (kuna) samo u odnosu na euro, dok sa drugim valutama to nije slučaj pa tako ni sa CHF u odnosu na domicilnu valutu dogodilo se da je tužitelj nakon 8 godina uredne otplate kredita bio dužan tuženiku cca 16 % više nego na početku ugovornog odnosa, te da je iznos anuiteta zbog rasta promjenjive kamate i rasta CHF bio 40 % veći nakon nekoliko godina. Tužitelj smatra odredbu kojom se obaveza iz kredita veže za valutnu klauzulu CHF nepoštenom, te posljedično i ništetnom. Potvrdu istinitosti ovakve tvrdnje nalazi u Presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 u kojoj navodi:

"Tuženik osim što je ugovarao s potrošačima nepoštenu ugovornu odredbu o načinu promjene kamatne stope odlukom banke, ugovarao je s potrošačima i nepoštenu ugovornu odredbu kojom se obveza iz kredita veže za valutnu klauzulu CHF te se glavnica i sve obveze po kreditu otplaćuju po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

Dodatno, sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da bi ugovori s valutnom klauzulom trebali biti ništetni, citira se dio presude C-118/17." No u ovakvom slučaju, kao što je već rečeno u točki 48 ove presude, odredba koja se odnosi na tečajni rizik određuje glavni predmet ugovora. Stoga se u tom slučaju održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće, što je ipak na sudu kojem je upućen zahtjev da ocijeni. Tužitelj nije znao ni da će kamata obračunavati po metodi jednakih anuiteta, što znači da se svakim povećanjem kamate, usporava otplata glavnice. Tužitelju nije ponuđena mogućnost kod zaključenja Ugovora o kreditu da se anuiteti obračunavaju primjenom metodologija promjenjivih anuiteta, bez obzira na promjenu kamate da bi otplaćivao jednak iznos glavnice.

Tužitelj smatra da su nepoštene, dakle i ništetne istodobno ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli CHF, sinergijskim djelovanjem dovele do evidentne neravnopravnosti ugovornih strana u njihovim pravima i obvezama.

Tužiteljevi navodi o ništetnosti načina promjene kamatne stope imaju potvrdu istinitosti u Presudi Visokog trgovačkog suda te u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH.

Dana 16. srpnja 2014. Visoki trgovački sud je donio Presudu br. Pž-7129/13 u kolektivnom postupku koji je pokrenula udruga Potrošač protiv 8 banaka (među njima i tužena). Pravomoćnom presudom utvrđeno je u točki II. slijedeće; potvrđuje se Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u djelu u kojem se utvrđuje "da su tužene u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje povrijedile kolektivna prava i interese potrošača korisnika kredita na način što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom se ugovorena redovna kamatna stopa tijekom trajanja ugovornog odnosa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna."

Tužitelj podsjeća na čl. 502. Zakona o parničnom postupku koji propisuje da pravomoćna presuda u kolektivnom postupku obvezuje sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

Tužitelj smatra da je temeljem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu broj: 51400607 tuženoj preplatio iznos od 66.820,00 kn na ime promjene tečaja tijekom trajanja otplate po navedenom kreditu te da je tuženoj preplatio iznos od 8.438,00 kn na ime razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja kamatnih stopa tijekom otplate kredita. Stoga tužitelj predlaže utvrditi ništetnim odredbe čl. 8 i čl. 2, predmetnog ugovora te da tuženi isplati tužitelju iznos od 75.258,00 kuna sa zateznim kamatama na pojedine iznose.

1.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom pod 24. svibnja 2024. specificirao konačni tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti.

Tuženik sudu skreće pažnju da je odredbom na str. 7. Ugovora o kreditu broj 5102663215 od 11. listopada 2005. godine, za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke.

Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i visinu.

Tužitelj u tužbi propušta istaknuti odlučnu činjenicu da je s tuženikom dana 15. veljače 2016. sklopio Aneks broj 2. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15.

Dakle Aneksom je promijenjena ugovorna valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Dakle, potpisivanju aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi čl. 19. c točka 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznos uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u euro i u valutnu klauzulu u euro, po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi č.. 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 ("na sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana…") pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 230 ZOO, u vezi s čl. 138a ZZP, a imajući u vidu saznanje tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanju koju je tužitelj vršio.

Tužitelj nadalje ističe kako se ni u kojem slučaju ne može govoriti o ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti, a sve kako to zahtjeva tužitelj. Upravo nastavno na gore navedeno u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze.

Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Naime tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima

- u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);

- ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;

- težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;

- isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;

- na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, UUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004.

Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

Tuženik posebno želi naglasiti da je već 1. siječnja 2014. godine kamatna stopa u odnosu na Ugovor o kreditu 5102663215 zakonski fiksirana na visinu od 3,23% sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine (NN.143/13), zatim je 1. kolovoza 2015. kamatna stopa još snižena na visinu od 3,00%, dok je 1. svibnja 2015. kamatna stopa opet vraćena na visinu od 3,23%. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba čl. 8.2.Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, pa time i nepoštena (ništetna), a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Tužitelj je kao i svi potrošači, bio dovoljni informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Tuženik isto tako ističe, a što tužitelj propušta uopće spomenuti, kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 2. prosinca 2013., a stupila je na snagu dana 1. siječnja 2014.

Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametara na dan 1. prosinca 2013. s primjenom od 1. siječnja 2014.

Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne stranke inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK.

Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju.

Tuženik osporava navode tužitelja kako bi predmetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila neodređena odnosno neodrediva.

Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, a što je predmetni ugovor i sadržavao.

Tuženik ističe i prigovor radi prijeboja.

2.1. Tuženik nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 24. svibnja 2024. specificira prigovor radi prijeboja.

Tuženik navodi da ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu broj 5102663215 od dana 11. listopada 2005. godine, tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 5.623,49/EUR 746,37 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 1,43/€ 0,19 od 15.01.2006. pa do isplate;

- kn 6,04/€ 0,80 od 15.01.2006. pa do isplate;

- kn 6,94/€ 0,92 od 07.02.2006. pa do isplate;

- kn 29,55/€ 3,92 od 07.02.2006. pa do isplate;

- kn 12,82/€ 1,70 od 18.03.2006. pa do isplate;

- kn 56,38/€ 7,48 od 18.03.2006. pa do isplate;

- kn 15,24/€ 2,02 od 15.04.2006. pa do isplate;

- kn 70,58/€ 9,37 od 15.04.2006. pa do isplate;

- kn 11,35/€ 1,51 od 26.05.2006. pa do isplate;

- kn 1,60/€ 0,21 od 26.05.2006. pa do isplate;

- kn 96,7/€ 12,83 od 20.07.2006. pa do isplate;

- kn 112,35/€ 14,91 od 12.08.2006. pa do isplate;

- kn 1,46/€ 0,19 od 17.08.2006. pa do isplate;

- kn 109,62/€ 14,55 od 25.08.2006. pa do isplate;

- kn 79,77/€ 10,59 od 30.09.2006. pa do isplate;

- kn 1,16/€ 0,15 od 30.09.2006. pa do isplate;

- kn 82,69/€ 10,97 od 03.11.2006. pa do isplate;

- kn 1,26/€ 0,17 od 03.11.2006. pa do isplate;

- kn 94,90/€ 12,60 od 30.11.2006. pa do isplate;

- kn 1,45/€ 0,19 od 30.11.2006. pa do isplate;

- kn 136,86/€ 18,16 od 10.01.2007. pa do isplate;

- kn 158,33/€ 21,01 od 01.02.2007. pa do isplate;

- kn 144,38/€ 19,16 od 06.03.2007. pa do isplate;

- kn 147,77/€ 19,61 od 31.03.2007. pa do isplate;

- kn 232,29/€ 30,83 od 05.05.2007. pa do isplate;

- kn 263,35/€ 34,95 od 21.06.2007. pa do isplate;

- kn 274,88/€ 36,48 od 19.07.2007. pa do isplate;

- kn 258,97/€ 34,37 od 02.08.2007. pa do isplate;

- kn 219,24/€ 29,10 od 25.08.2007. pa do isplate;

- kn 8,22/€ 1,09 od 25.08.2007. pa do isplate;

- kn 263,06/€ 34,91 od 02.10.2007. pa do isplate;

- kn 10,33/€ 1,37 od 02.10.2007. pa do isplate;

- kn 263,99/€ 35,04 od 03.11.2007. pa do isplate;

- kn 10,38/€ 1,38 od 03.11.2007. pa do isplate;

- kn 245,48/€ 32,58 od 12.12.2007. pa do isplate;

- kn 255,51/€ 33,91 od 01.01.2008. pa do isplate;

- kn 214,40/€ 28,46 od 31.01.2008. pa do isplate;

- kn 183,98/€ 24,42 od 29.02.2008. pa do isplate;

- kn 103,65/€ 13,76 od 29.03.2008. pa do isplate;

- kn 197,01/€ 26,15 od 01.05.2008. pa do isplate;

- kn 3,28/€ 0,44 od 01.05.2008. pa do isplate;

- kn 208,6/€ 27,69 od 04.06.2008. pa do isplate;

- kn 216,11/€ 28,68 od 27.06.2008. pa do isplate;

- kn 252,22/€ 33,48 od 01.08.2008. pa do isplate;

- kn 253,47/€ 33,64 od 30.08.2008. pa do isplate;

- kn 4,29/€ 0,57 od 30.08.2008. pa do isplate;

- kn 184,31/€ 24,46 od 02.10.2008. pa do isplate;

- kn 3,27/€ 0,43 od 02.10.2008. pa do isplate;

- kn 66,18/€ 8,78 od 03.12.2008. pa do isplate;

- kn 2,48/€ 0,33 od 03.12.2008. pa do isplate;

- kn 42,29/€ 5,61 od 20.12.2008. pa do isplate;

- kn 1,62/€ 0,22 od 20.12.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.7.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Tuženik sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu promjene kamatne stope, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik predlaže naslovnom sudu da s osnove razlike u kamati utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od CHF 475,95 odnosno u kunskoj protuvrijednosti kn 3.003,33 / EUR 398,61 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- CHF 46,59 izraženo u kn 293,33/€ 38,93 od 19.03.2014. pa do isplate;

- CHF 45,74 izraženo u kn 286,40/€ 38,01 od 18.04.2014. pa do isplate;

- CHF 44,89 izraženo u kn 281,08/€ 37,31 od 18.04.2014. pa do isplate;

- CHF 44,04 izraženo u kn 275,76/€ 36,60 od 18.04.2014. pa do isplate;

- CHF 43,17 izraženo u kn 270,31/€ 35,88 od 18.04.2014. pa do isplate;

- CHF 42,31 izraženo u kn 264,92/€ 35,16 od 02.08.2014. pa do isplate;

- CHF 41,44 izraženo u kn 259,48/€ 34,44 od 02.08.2014. pa do isplate;

- CHF 42,39 izraženo u kn 270,87/€ 35,95 od 02.06.2015. pa do isplate;

- CHF 42,09 izraženo u kn 268,96/€ 35,70 od 04.07.2015. pa do isplate;

- CHF 41,80 izraženo u kn 267,10/€ 35,45 od 05.08.2015. pa do isplate;

- CHF 41,49 izraženo u kn 265,12/€ 35,19 od 15.09.2015. pa do isplate

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne

operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Također tuženik sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio čitanje Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102663211 od 18.10.2005. (list 8-14 spisa), kupoprodajnog ugovora (list 17-19 spisa), Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu (list 46-48 spisa) s prilozima (list 49-56 spisa), nalaza i mišljenja financijskog vještaka D&S d.o.o. Karlovac (list 386- 392 spisa), Aneksa br. 1. (list 442-445 spisa), saslušao tužitelja kao stranku (list 376- 377 spisa) te svjedoka ZD (list 376 spisa).

4. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP).

5. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

7. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

8. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

9. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

10. Člankom 49. ZZP, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na

trgovcu.

12. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Stoga i ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

15. Odredba čl. 16. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, obzirom bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Rijeku te bi imao trošak putovanja u Rijeku i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca i potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

16. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku , pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

17. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

18. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništena odredba članka 2. i članka 8. Ugovora o kreditu broj 5102663215, te zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), kod čega je nesporno da je osim osnovnog ugovora o kreditu zaključen i Aneks br. I i Aneks broj 2. Ugovora o kreditu broj 5102663215.

19. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.)

20. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, tuženik kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu 11. listopada 2005. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 94.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a namjena kredita je bila stambeni kredit za kupnju nekretnine,

- da se tužitelj obvezao platiti kredit kroz 144 mjeseci time da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,55 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke,

- da su tužitelj i tuženik 25. kolovoza 2014. zaključili Aneks broj 1. i 15.2.2016. zaključili Aneks broj 2 ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz ugovorenog kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

21. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

22. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

22.1. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

te da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23.1. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

25. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

26. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom točke 11. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (točka 2. Ugovora), te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

27. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa.

28. U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

28.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da kada mu je rečeno da je rata 3.300,00 kn u to vrijeme kad su dizali kredit računali su da s tim mogu živjeti i da mogu podignuti kredit. Kada je rata počela rasti imali su problem s otplatom, čak su tražili odgodu otplate od banke dvije godine plaćajući samo kamatu smatrajući da će se nešto dogoditi s tom ratom ali s obzirom da je nastavila dalje rasti pokušali su još koju godinu iznalaziti sredstva da to probaju izgurati, podižući kratkoročne pozajmice ali na kraju ipak nisu uspjeli servisirati ratu koja je došla blizu 6.000,00 kn i kada su vidjeli da to ne mogu platiti stan su prodali ispod tržišne cijene.

Na upit da li je netko iz banke prilikom podizanja kredita ih upozorio da bi CHF mogao rasti i da bi kamatna stopa mogla rasti, tužitelj odgovara da nije nitko. Čak je bila i preporuka da se uzme švicarac jer je bila kamata manja u odnosu na euro. Njihova kćer je podstanar iako kćer nije nikada ni živjela u ovom stanu.

Tužitelj navodi da je on živio u [adresa], 7 godina i on je vezan za [adresa] kao i supruga, a i kćer je zavolila [adresa]. Kćer je tada i sada živjela i živi u [adresa]. Na upit punomoćnice tuženika da li je nekretnina ikada iznajmljivana, tužitelj odgovara: ne.

Na upit punomoćnice tuženika s obzirom da je supruga imala obrt, gdje je bio prijavljen

obrt tužitelj odgovara: u [adresa], u [adresa].

Odlučio se je za Erste banku s obzirom sam njihov komitent godinama i to još od Riječke banke, tako je ostao u Erste banci.

Kada je uzimao kredit banka je rekla svoje uvjete, i nisu ništa posebno pregovarali. To je bio hipotekarni kredit za koji je trebala procjena nekretnine što je odrađeno, više se ne sjeća da li oni ili banka i nikakvih dodatnih papira tu nije trebalo. Ne može se sjetiti koliko su puta dolazili u banku radi kredita.

U banci su mu predočili izračun samo u CHF, s obzirom na nižu kamatu opredijelili su se za CHF i EUR ih s obzirom na tu kamatu nije interesirao, a i po preporuci referenta u banci. Nije bio svjestan da rata ovisi o kretanju tečaja strane valute.

29. Svjedok ZD, supruga tužitelja u svom iskazu navodi da je suprug podigao kredit u Erste banci, ne zna točno godinu, negdje 2005. ili 2006. godine, to je bio stambeni kredit. Tim kreditom su kupili nekretninu, stan u [adresa] koji su planirali ostaviti kćeri. Nekretnina nije kupljena za iznajmljivanje i nekretnina nikada nije iznajmljivana. Nekretnina je služila za njih, isključivo. Nitko nije bio prijavljen da živi na toj nekretnini, oni su povremeno dolazili. Oni su taj stan prodali jer su bili prisiljeni jer je rata kredita otišla "u nebo" i nisu je mogli otplaćivati. Stan su prodali 2015.

Sjeća se okolnosti pregovora pri sklapanju kredita, to je bilo u našoj poslovnici u [adresa], te godine su bili aktualni krediti s tom manjom kamatom. Gospođa koja je tada radila na kreditima joj je rekla da je kredit dignut u švicarcima bolja solucija jer ju je svjedokinja pitala zašto ne u eurima. Znali su, suprug i ona, da je kredit vezan uz stranu valutu franak i vezan uz tečaj franak. Bilo je obrazloženje da je franak povoljniji, da je povoljnija kamata i nije bilo govora da će to skakati "u nebo" kao što se dogodilo.

Nitko iz banke nije ih upozorio da bi CHF mogao rasti i da tu Hrvatska narodna banka nema nikakav utjecaj.

Nisu nas upozorili da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja bi mogla rasti. Nismo o bilo kojoj stavci ugovora pregovarali, podnijeli smo zahtjev i kredit je odobren.

30. Osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tužena banka nije dokazala da je tužitelj bio informiran o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, i riziku promjenjive kamatne stope, te cijeneći iskaz tužitelja, ovaj sud nalazi da se nikako ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, a kredit u CHF mu je od strane djelatnika bio predstavljen kao najpovoljniji kredit u pogledu stabilnosti tečaja i kamate, bez upoznavanja i upozoravanja na rizike promjene tečaja i kamate i u tom pravcu mogućnosti rasta rate kredita, niti da je u pregovorima oko sklapanja ugovora o kreditu tužitelj mogao utjecati na uvjete i sastojke ugovora, a što se nedvojbeno zaključuje temeljem iskaza tužitelja i svjedokinje ZD, već upravo suprotno tužitelj nije mogao utjecati na bitne sastojke ugovora, jer je ugovor bio tipski, unaprijed formuliran u pogledu bitnih sastojaka.

31. Nadalje nije sporno da su tužitelj i tuženik 25. kolovoza 2014. sklopili Aneks broj 1. i 15. veljače 2016. Aneks broj 2. Ugovoru o kreditu.

32. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa broj 2. osnovnog ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) dakle da li tužitelj ima pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da li su sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Aneksa broj 2. ugovora primjenom ZID ZPK-a otklonjene posljedice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.

32.1. Naime, tužena banka tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Aneks broj 2. ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno ZID ZKP/15, te su Aneksom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te da je sklapanjem Aneksa stvorena nova pravna osnova plaćanjima izvršenim od strane tužitelja.

33. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

34. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju

35. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

36. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

36.1. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

37. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita i nema spora da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, međutim sve to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

38. Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

38.1. Također u odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

39. Nadalje u vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C- 452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

39.1. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

40. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (ĐD protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

40.1. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

40.2. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je što je prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

43. U konkretnom slučaju tužitelj se odlučio za konverziju odnosno odabrao zaključiti Aneks broj 2. osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF.

44. Međutim, to što se je tužitelj odlučio na zaključenje Aneksa broj 1. i Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu, tj. konverziju ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti da se tužitelj zaključenjem ugovora o konverziji odrekao potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

45. Naime, Aneks broj 2. ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 15.2.2016., te u to vrijeme presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja Aneksa broj 2. ugovora primjenom ZID ZKP tužitelj kao prosječni potrošač nije znao niti je mogao znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

46. U vrijeme sklapanja Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).

47. Međutim tužitelj se kod sklapanja tog Aneksa broj 2. ugovora o kreditu tim Aneksom nigdje nije odrekao potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

48. Sklapanjem Aneksa osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

48.1. Osim toga u odluci VSRH Rev-18/2018 zauzeo je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

48.2. Sklapanjem Aneksa osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se je kao što je rečeno tužitelj tim Aneksom odrekao potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

49. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

50. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

50.1. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogao u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

50.2. S druge strane u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti iz jednog provedenog dokaza u postupku ne proizlazi da se tužitelj kao potrošač na bilo koji način pa ni Aneksom ugovora o kreditu nagodio i dogovorio s bankom u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu u pravcu odricanja potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

51. Imajući u vidu sadržaj Aneksa ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužitelj pristankom na konverziju tj. sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužitelj osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule.

52. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po D&S d.o.o. Karlovac.

53. Iz Nalaza financijskog vještaka (list 388-393 spisa) proizlazi da je tužitelj protiv tuženika 3. lipnja 2019. godine kod Općinskog suda u Karlovcu podnio tužbu radi isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 11. listopada 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 5102663215 na temelju kojeg je tuženi odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom u čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamata, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,55% godišnje. Tužitelj u tužbi postavlja zahtjev da tuženik vrati ono što je primljeno na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivim kamatama prema odlukama tuženika i valutne klauzule.

Tuženik u odgovoru na tužbu od 8. srpnja 2019. godine (spis list 31) predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

Spisu na listu 8 prileži Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102663215 od 11.10.2005. godine. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 94.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovorena je promjenjiva redovna kamata u visini od 4,55 %. Rok otplate kredita je 144 mjeseci. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos mjesečnog obroka iznosi 753,93 CHF. Obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate na iznos ostatka vrijednosti. Glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice kredita u visini 75.600,00 CHF. Glavnica u anuitetskoj otplati vraća se u 144 mjesečna anuiteta. Iznos anuiteta iznosi 682,27 CHF. Ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od 18.900,00 CHF. Ostatak vrijednosti vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka. Banka na iznos ostatka vrijednosti mjesečno obračunava redovnu kamatu. Mjesečni iznos kamate na ostatak vrijednosti iznosi 71,66 CHF. Povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi obračunavaju se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke.

Vještak od tužene pribavlja i na spis dostavlja početni otplatni plan, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, Obavijest o izračunu konverzije te obavijesti o promjeni kamatnih stopa s pripadajućim izmijenjenim otplatnim planovima.

U Aneksu broj 1 Ugovora o kreditu od 25. kolovoza 2014. godine ugovorne strane ugovaraju promjenu načina otplate kredita ugovorenu Osnovnim ugovorom. Aneksom

ugovora ugovara se otplata nedospjele glavnice s pripadajućom ugovornom kamatom u anuitetima. Ugovara se otplata kredita u 87 mjesečnih anuiteta s primjenom od 1.8.2014. godine, nakon isteka počeka. Mjesečni anuitet iznosi 543,58 CHF. Prema čl. 4.4. banka na dan sklapanja Aneksa ima ukupno potraživanje s osnove redovne kamate i glavnice u ukupnom iznosu od 42.111,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja. Čl. 4.6. Aneksa ugovoren je počet tijekom otplate kredita u trajanju 12 mjeseci, od 1.8.2014. do 31.7.2015. godine. Poček tijekom otplate kredita je period tijekom otplate kredita u kojem glavnica kredita miruje, odnosno ne dospijeva na naplatu, a plaća se kamata u počeku. Kamata u počeku iznosi 3%. Uvidom u dostavljenu analitiku kredita utvrdili smo da je, pored promjene otplate u odnosu na početni otplatni plan, pored moratorija koji je ugovoren Aneksom 1. došlo do promjene u dinamici otplate i na dan 30.11.2013. godine kada je tužitelj uplatom namirio sve dospjele, a neplaćene anuitete kredita i dio nedospjele glavnice, zbog čega je anuitet smanjen sa 761,56 CHF na 669,45 CHF iako nije bilo promjene ni u duljini otplate niti u kamati. S obzirom na navedene promjene koje se očituju kao prijevremena otplata dijela nedospjele glavnice i moratorij u otplati kredita vještak je izmijenio i početni (ugovoreni) otplatni plan svodeći ga na usporedive odnose uvažavajući navedene promjene.

Spisu na listu 46 prileži Aneks broj 2 Ugovora u kreditu od 15.2.2016. godine kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Člankom 5.3. Aneksa ugovora na dan 30.9.2015. godine utvrđen je manje uplaćeni iznos po kreditu u iznosu od 85,00 EUR. Prema čl. 7.2. Aneksa ugovora tužena na dan 30.9.2015. godine ima potraživanje prema tužitelju na ime neplaćene glavnice u iznosu od 25.845,80 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja. Iznos anuiteta prema Čl. 8. Aneksa ugovora iznosi 358,23 EUR. Na spis je priložen pregled prometa po kreditu za razdoblje od 28.9.2015. do 30.9.2015. godine (spis list 126 - 133) te obavijesti o promjeni kamatnih stopa od 15.1.2014., 28.8.2014., 28.5.2015. te 30.12.2013. godine (spis list 134 – 136, 141). Vještak u tablici u prilogu ovom nalazu daje otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,55 %, i kamatnoj stopi od 3% za vrijeme počeka tijekom otplate (tablica stupci 3 do 7) te otplatni plan po stvarno korištenim (promjenjivim) kamatnim stopa (tablica stupci 8 do 12). U stupcima 13 do 18 dan je pregled namirenja kreditne obveze redom uplata. U izračunu razlika korišten je tečaj na dan plaćanja, a to je tečaj kojeg koristi i tužena kad preračunava kunske uplate u protuvrijednost u CHF . U stupcu 19 (u CHF) i 20 (u kunama po tečaju na dan korištenja kredita ) prikazane su razlike u visini anuiteta koje su rezultat promjene kamatne stope, u stupcu 21 tečajne razlike

– razlike koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita (4,751400 HRK/CHF).

Tužitelj je zbog promjene kamatnih stopa, ali uz isključenje razdoblja u kojem je kamatno opterećenje bilo povoljnije po tužitelju od ugovorenog, kredit platio 1.646,69 CHF više nego što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala.

Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na isplate kredita iznosi 7.824,01 kn, Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19 u CHF, a u stupcu 20 u kunama.

Razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 56.260,62 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 21.

Ukupna razlika po obje osnove iznosi ukupno 64.084,63 kn, odnosno 8.505,51 euro i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 22 i 23 tablice u prilogu. Kod izračuna učinjenih u ovom nalazu u obzir nije uzeto vrijeme kada je tečaj bio niži od početnog tečaja – tečaja na dan korištenja kredita, niti vrijeme kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

U odnosu na provedbu konverzije mišljenja smo da je ista provedena sukladno ZID ZKP/15 uvažavajući razmjere tečaja CHF – EUR, a prema kalkulaciji konverzije koji je dostavljena na spis predmeta od lista 50.

Sve uplate koje je tužitelj tijekom otplate vršio u kunama uključene su u konverziju i preračunate u iznose u EUR te uračunate u otplatu obzirom na promjene kamatnih stopa koje su se događale kod kunskih kredita denominiranih u EUR i s obzirom na promjenu tečaja valute HRK/EUR.

Razlika uplaćenog (preplata ili manje plaćeno) između kunskog kredita denominiranog u CHF u odnosu na isti takav kredit koji bi bio denominiran u EUR-u je prilikom konverzije iskazana u aneksima kojima je ugovarana konverzija te kompenzirana/vraćena u budućim ratama kredita u EUR-ima.

Sve uplate koje je tužitelj vršio do dana konverzije uvažene su prilikom konverzije te je kod iste utvrđen manjak na dan 30.9.2015. godine u iznosu od 85,00 EUR. Sukladno nalogu suda vještak pristupa izračunu novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 1.11.2005. do 31.12.2008. godine a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz točke X a) iz odgovora na tužbu od 5.7.2019. godine.

Razlika između anuiteta koje bi tužitelj platio da je primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita u iznosu od 4,751400 i iznosa anuiteta kojeg je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta za razdoblje od 1.11.2005, do 31.12.2008. godine iznosi 5.109,04 kune, od čega su negativne tečajne razlike 5.118,01 kunu (tečaj povoljniji za tužitelja), a pozitivne tečajne razlike 8,97 kuna (tečaj povoljniji za tuženika).

Sukladno nalogu Suda vještak pristupa izračunu novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 1.2.2014. do 30.9.2015.godine a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. X. b) iz odgovora na tužbu od 5.7.2019 godine (spis list 31).

Razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa od 4,55 % i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama 3,23% koje je obračun dan u prilogu iznosi 443,53 CHF u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 32,42 CHF, a negativne razlike 475,95 CHF (u korist tužene). Iskazano u kunama razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa od 4,55 % i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama iznosi 2.796,91 kunu, u čemu pozitivne razlike iznose 206,42 kune, a negativne razlike 3.003,33 kune.

Iskazano u eurima razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama iznosi 371,22 eura, odnosno u čemu pozitivne razlike iznose 27,40 eura, a negativne razlike 398,62 eura.

Svakomjesečni iznosi razlika iskazani su u tablici 2 b– razlike za prijeboj tuženik u stupcu 7 u CHF, 9 u HRK i 9a u EUR.

Tužitelj, međutim, zbog promjene kamatne stope naniže u odnosu na početno ugovorenu, nije platio manje prethodno spomenuti iznos koji predstavlja razliku obračunatih kamata u svakom anuitetu već je, zbog smanjenja plaćao manje iznose anuiteta u visini od 1.278,76 CHF, odnosno 8.057,80 kuna, odnosno 1.069,49 eura. Cjelokupni iznos kredita na dan isplate 28.10.2005. godine iznosi 449.007,30 kuna, odnosno 59.593,51 euro.

Iz mišljenja vještaka proizlazi da je vještak utvrdio;

- da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa, zbog promjene kamatnih stopa, ali uz isključenje razdoblja u kojem je kamatno opterećenje bilo povoljnije po tužitelju od ugovorenog, kredit platio 1.646,69 CHF više nego što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala.

- ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na isplate kredita iznosi 7.824,01 kn, Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19 u CHF, a u stupcu 20 u kunama.

- razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 56.260,62 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 21.

- ukupna razlika po obje osnove iznosi ukupno 64.084,63 kn, odnosno 8.505,51 euro i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 22 i 23 tablice u prilogu,

- razlika između anuiteta koje bi tužitelj platio da je primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita u iznosu od 4,751400 i iznosa anuiteta kojeg je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta za razdoblje od 1.11.2005, do 31.12.2008. godine iznosi 5.109,04 kune, od čega su negativne tečajne razlike 5.118,01 kunu (tečaj povoljniji za tužitelja), a pozitivne tečajne razlike 8,97 kuna (tečaj povoljniji za tuženika),

- razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa od 4,55 % i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama 3,23% koje je obračun dan u prilogu iznosi 443,53 CHF u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 32,42 CHF, a negativne razlike 475,95 CHF (U korist tužene),

- iskazano u kunama razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa od 4,55 % i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama iznosi 2.796,91 kunu, u čemu pozitivne razlike iznose 206,42 kune, a negativne razlike 3.003,33 kune,

- iskazano u eurima razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama iznosi 371,22 eura, odnosno u čemu pozitivne razlike iznose 27,40 eura, a negativne razlike 398,62 eura,

- svakomjesečni iznosi razlika iskazani su u tablici 2 b– razlike za prijeboj tuženik u stupcu 7

- tužitelj zbog promjene kamatne stope naniže u odnosu na početno ugovorenu, nije platio manje prethodno spomenuti iznos koji predstavlja razliku obračunatih kamata u svakom anuitetu već je, zbog smanjenja plaćao manje iznose anuiteta u visini od 1.278,76 CHF, odnosno 8.057,80 kuna, odnosno 1.069,49 eura

- cjelokupni iznos kredita na dan isplate 28.10.2005. godine iznosi 449.007,30 kuna, odnosno 59.593,51 euro,

- u odnosu na provedbu konverzije mišljenja smo da je ista provedena sukladno ZID ZKP/15 uvažavajući razmjere tečaja CHF – EUR, a prema kalkulatoru konverzije koji je dostavljen na spis predmeta. Kalkulator konverzije je sukladno citiranom zakonu bio u obvezi potvrditi nezavisni revizor ili vještak. Da je kalkulator konverzije u skladu sa Zakonom potvrdio je revizor Deloitte d.o.o. Zagreb.

53.1. Tužitelj nije imao primjedbe na Nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

53.2. Tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovanost potraživanja tužitelja.

54. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, jer je izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

55. Podneskom od 24. 5.2025. tužitelj je tužbeni zahtjev postavio u eurima prema tečaju za konverziju 7.5345 EUR, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka po pojedinačnim mjesečnim iznosima i to na način da potražuju 8.505,51 eura po pojedinačnim iznosima, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

56. Kako sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF koje je tužitelj platio u ispunjenju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, razlika u konvertiranoj glavnici, to je tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja valjalo udovoljiti, na način kako to proizlazi iz točke II. izreke presude.

56.1. Naime, konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ništetnih ugovornih odredbi, već od toga da se kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF konvertira tj. denominira u kredit denominiran u EUR.

57. Odredbom čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

57.1. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

57.2. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

57.3. Nadalje, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

57.4. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017. -gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

57.5. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

57.6. Slijedom navedenog, prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023., a kako je ovdje tužba podnesena 3.6.2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to proizlazi da zastara nije nastupila.

58. Dakle, slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u točkama I. i II. izreke presude.

59. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor radi prebijanja.

59.1. Prigovor radi prebijanja je procesno pravni prigovor reguliran procesnim pravom. Ovim prigovorom tuženi ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3. - ZPP-a) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

59.2. Ovaj sud nalazi da istaknuti prigovor radi prebijanje nije osnovan tj. da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja.

59.3. Obzirom je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz činjeničnih navoda tuženika proizlazi i zaključuje se da tražbinu tj. prigovor radi prebijanja tuženik temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

59.4. Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora (ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

59.5. U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog i dok je kamatna stopa bila niža od početnoj ugovorene, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.

59.6. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete.

59.7. Naime, čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.

59.8. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe.

59.9. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju tj. valjalo je presuditi kao u točki III. izreke presude.

60. Neosnovano tuženik ističe prigovor tužitelju statusa potrošača. Iz dokumentacije priležeće spisu tj. predmetnom Ugovoru o kreditu koji je po namjeni bio: „Stambeni kredit za kupnju nekretnine (članak 3. Ugovora), pa tako i iz Obavijesti o promijeni kamatne stope Sektor građanstva od 1. travnja 2009., proizlazi da se radi o sektoru građanstva i da je kredit podignut radi kupnje stana za vlastite potrebe, a to potvrđuje i tužitelj u iskazu i svjedok ZD.

Predmetni ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao potrošač, tj. fizička osoba koja je u taj ugovorni odnos pristupila u neposlovnom svojstvu, a i iz podataka RH, Primorsko

– goranske županije, Upravnog odjela za turizam, Poduzetništvo i ruralni razvoj od 27. kolovoza 2024. (list br. 579 spisa) proizlazi da DD iz [adresa], nije evidentiran u registru iznajmljivača.

61. U odnosu na teret dokaza statusa potrošača ukazuje se na praksu VSRH, Odluka Rev 18/2018-2, gdje se navodi da ukoliko banka tvrdi kako tužitelj nije potrošač, onda banka to mora i dokazati, citira se: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor", a što banka nije dokazala.

62. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. stavak 1 i članka 155. Zakona o parničnom postupku. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 238/2023).

Tužitelju pripada trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 7.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 12.4.2021. u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 10.10.2023. u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 21.2.2025. u iznosu od 200,00 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu 200,00 EUR što sveukupno iznosi 1.200,00 EUR.

63. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 9/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24) po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima.

64. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Ogulinu, 4. travnja 2025.

S u d a c

Blaženka Glad

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, računajući od dana objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Braslav Balen, odvjetnik u Zagrebu

2. Iva Markotić Bagarić, odvjetnica u OD Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu