Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj 11 P-469/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras, u pravnoj stvari tužiteljice ŽOK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupano po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb, OIB:53218416401, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dovršene dana 11. ožujka 2025.godine, u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi 04. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici ŽOK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 5.612,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od 13.10.2016.g. pa do isplate.

II.

Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici ŽOK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove postupka isplatom iznosa od 2.564,53 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 04. travnja 2025. godine, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi tvrdi da je njen pravni prednik dana 16. veljače 2006. g. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, broj 9011022689, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 56.731,40 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana. Tužena banka je u predmetni Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). VTS RH donio je pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, i u odnosu na tuženu, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni sklopljen između tužitelja i tužene. Radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet.

Tužitelj je dana 05. prosinca 2015. g. tuženom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011022689, kojim Dodatkom je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Člankom 5. prethodno citiranog Dodatka Ugovoru o kreditu, utvrđeno je da tražbina tužitelja prema tuženoj, nakon provedene konverzije, iznosi 2.230,27 EUR, što preračunato u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste tužene, važeće na dan 30. rujna 2015. g. iznosi 17.033,69 kn te je navedeni iznos tužitelju isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta kredita, dok je člankom 6. utvrđeno da preostala neotplaćena glavnica, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, iznosi 16.964,84 EUR.

Bez obzira što je tužitelj „konvertirao“ kredit i na ime te konverzije dobio određenu isplatu, i to kroz umanjenje rata kredita dospjelih nakon sklapanja gore citiranog Dodatka Ugovoru o kreditu, njegovo potraživanje nije u cijelosti isplaćeno, slijedom čega tužitelj ovom tužbom, postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1 Ugovora, ništetne.

Osim toga banka je dužna tužitelju vratiti i iznos razlike u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015.g. i glavnice koju je banka priznala u konverziji jer je glavnica koja je priznata kao otplaćena, manja od one koja je zaista otplaćena po početnom otplatnom planu, a na štetu tužiteljice pa i taj iznos tužiteljica potražuje u ovom postupku. Tužiteljica stoga, ovom tužbom potražuje iznose koje je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF, preplatio banci te iznos razlike u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30.09.2015.g. i glavnice koju je banka priznala u konverziji jer je glavnica koja je priznata kao otplaćena, manja od one koja je zaista otplaćena po početnom otplatnom planu. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donošenje presude kao u izreci.

U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže. Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 7.800,00 EUR, a koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita.

Što se tiče načina izračuna utuženog iznosa odnosno navodne preplate, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati na način da se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu (kao fiksna kroz cijelo vremensko razdoblje trajanja kredita), te da se obveze tužitelja izraze u kunama po inicijalnom, odnosno fiksnom tečaju. Tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

Tuženik prvenstveno ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. U razdoblju između 2004. i 2008. godine banke u Republici Hrvatskoj odobravale su kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te su takvi krediti u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita. No, zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF intervenirao je zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine s ciljem uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana. Svrha je zakona izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije. Člankom 19. c. ZID ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: i. Iznos početne glavnice kredita u CHF se konvertira u eure ili kredite denominirane u HRK s valutnom klauzulom u eurima, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita dužnicima. Ovaj tečaj je jednak tečaju koji su vjerovnici primjenjivali na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz eure.

ii. Umjesto početno ugovorene kamatne stope za kredite u CHF, kamatna stopa za konvertirane kredite jednaka je kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite denominirane ili vezane uz euro na datum sklapanja ugovora o kreditu; Početno utvrđen otplatni plan kredita se mijenja novim planom izračunatim u skladu s načelima gore navedenim u (i) i (ii). Novi otplatni plan je osnovica za obračun novih obroka u eurima (ili vezanih uz eure), uzimajući u obzir sve potrebne izmjene uvjeta (npr. promjene kamatnih stopa) kako bi se to odrazilo u kreditima denominiranim u eurima ili vezanim uz euro;

iv. Iznosi koje je dužnik već uplatio prema starom otplatnom planu se konvertiraju u eure (ili u HRK s valutnom klauzulom vezanom uz eure) po tečaju primjenjivom na datum uplate svakog obroka, koji je vjerovnik primijenio na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz euro;

v. Ako je ukupan konvertirani iznos koji je dužnik uplatio (tj. iznos naveden u točki iv.) veći od ukupnog iznosa konvertiranih obroka obračunatog temeljem novog otplatnog plana navedenog gore pod (iii), ovaj iznos će se smatrati “preplatom”. Ovisno o iznosu ove preplate, s istom se postupa kako slijedi:

- Ako iznos preplate ne prelazi zbroj konvertiranih obroka preostalih na dan 30. rujna 2015. prema novom otplatnom planu, preplata se koristi za namirenje takvih budućih obroka, s time da se samo 50% svakog budućeg obroka može namiriti korištenjem preplate dok se preplata u cijelosti ne iskoristi; ako iznos preplate prelazi 50% ukupnog zbroja ovih budućih konvertiranih obroka, vjerovnik i dužnik sporazumom utvrđuju način korištenja ovog iznosa koji prelazi 50%;

- Ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj konvertiranih obroka preostalih na dan 30. rujna 2015. prema novom otplatnom planu, vjerovnik vraća takvu preplatu dužniku u roku od 60 dana od datuma na koji je dužnik prihvatio konverziju;

vi. Ako je ukupan iznos koji je platio dužnik (obračunat u skladu s gore navedenim pod točkom iv.) manji od ukupnog iznosa obroka iz novog otplatnog plana, razliku će dužnik namiriti sukladno sporazumu između vjerovnika i dužnika, a dužnik će nastaviti plaćati obroke prema novom otplatnom planu;

Iznos nove preostale glavnice je razlika između novog otplatnog plana i već plaćenih iznosa obračunatih kako je navedeno pod točkom iv.; iznos preplate se ne može koristiti za umanjenje preostale neotplaćene glavnice, a razlika navedena gore pod točkom vi. se namiruje sukladno sporazumu vjerovnika i dužnika.

Nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Tuženik smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Tuženik u nastavku navodi relevantne odredbe predmetnog Dodatka iz kojih jasno proizlazi da je tužitelj već restituiran, te da je tužbeni zahtjev neosnovan.

U članku 1. navedeno je da Ugovorne strane suglasno konstatiraju da se Dodatak sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015).

Člankom 2. navedeno je da Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je Korisnik kredita prihvatio Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim sukladno članku 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i Izvod otvorenih stavaka po kreditu koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. godine. U članku 3. Ugovorne strane suglasno su utvrdile koliko, nakon učinjene konverzije, iznosi preostala neotplaćena (nedospjela) glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. godine, a koji iznos je iskazan u eurima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke.

Člankom 5. Ugovorne strane suglasno su utvrdile ukupni iznos preplate, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita.

U članku 6. Dodatka utvrđeno je u koliko mjesečnih anuiteta je Korisnik kredita obvezan isplatiti preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita uvećano za kamatu, a prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom i klauzulom u EUR, koji je Banka, pri sklapanju Dodatka uručila Korisniku kredita. Također je utvrđen iznos mjesečnog anuiteta iskazanog u EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat je primjenom kamatne stope važeće na dan sklapanja Dodatka. U slučaju promjene kamatne stope sukladno uvjetima promjenjivosti iz članka sedmog ovog Dodatka, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. U članku 7. kroz čak ukupno 10 odredbi je na detaljan način opisan način promjene kamatne stope. (stavci 7.1. do 7.10.), te je u odredbi 7.11. tužitelj izjavio da je upoznat s rizicima moguće promjene kamatne stope odnosno parametrima promjenjivosti kamatne stope. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Dokaz: uvid u Dodatak ugovora o kreditu

Nadalje, tuženik ističe kako je u potpunosti informirao tužitelja o svim parametrima konverzije. Naime, za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je svim potrošačima omogućio pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici tuženik je sukladno zakonskoj obvezi pribavio mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona, te je takvo mišljenje tuženik objavio na svojim mrežnim stranicama u zakonom propisanom roku.

Tuženik naglašava kako je tužitelj je već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. U odnos između tužitelja i tuženika intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju. Primijenjena metodologija koju je koristio tuženik pri konverziji kredita je određena odredbama članka 19.b i 19.c. ZIDZPK, tako da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak prihvatio je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužitelj je dakle prihvatio promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile, dakle nije bilo neizvjesnosti za period koji je već prošao.

Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj je cilj zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje. Ukoliko je navedenim zakonom decidirano propisana metodologija po kojoj se potrošači koji su imali kredite u CHF trebaju obeštetiti i ukoliko je tuženik primijenio taj zakon i ukoliko je tužitelj prihvatio metodologiju utvrđenu tim zakonom, nejasno je zašto sada tužitelj ustaje sa tužbenim zahtjevom sa potpuno drugačijom metodologijom koja uopće nije propisana, a u trenutku podnošenja tužbe postoji zakon koji propisuje metodologiju izračuna preplate i način korištenja preplate. Tužitelj je kroz konverziju restituiran na jedan način i to na zakonom propisan način, a sada u tužbi traži restituciju na potpuno drugi način. Povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF u slučaju kada se radi o konvertiranom kreditu bio bi moguć samo u slučaju ništetnosti konverzije, npr. u slučaju ugovaranja korištenja učinjenih plaćanja suprotno prisilnim odredbama ZID ZPK-a o konverziji. Ništetnost konverzije učinjene u skladu sa zakonom teško je zamisliti imajući u vidu pravila o konverziji i cilj koji se tim pravilima postiže (sprečavanje dvostrukog obeštećenja na teret jedne od ugovornih strana i uspostava ravnopravnost između ugovornih strana). Kako se u predmetnom slučaju tužitelj odlučio na konverziju, potrebno je ocijeniti je li ugovorena konverzija izvršena u skladu sa strogim zakonskim pravilima o konverziji. Pri tome je jedino potrebno utvrditi je li izračun konverzije izvršen upravo primjenom tečaja koji je ZID ZPK naložio.

Slijedom navedenog, tuženik se izričito protivi financijskom vještačenju predloženom od strane tužitelja i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj u postupku obeštećen provedenom konverzijom, pa nema niti osnova za postavljanje tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik ističe kako je VSRH u obrazloženju rješenja posl.br. Gos 1/2019. od dana 4. ožujka 2019. godine zauzeo jasan stav da korisnici konvertiranih kredita, odnosno oni korisnici konvertiranih kredita čija je konverzija izvršena sukladno ZID ZPK nemaju pravna interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredaba o valuti, stoga tuženik ponavlja kako je nepotrebno i neekonomično provoditi financijsko vještačenje. U slučaju da Naslovni sud dodijeli zadatak vještaku, tuženik predlaže da vještak u obzir preplatu utvrđenu Dodatkom ugovora o kreditu kao i eventualno utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdobalja primjene manjeg tečaja za CHF od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

Tuženik smatra bitnim osvrnuti se na odluku Vrhovnog suda RH br. Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine jer je tužitelj na podnošenje ove tužbe ponukan vrlo vjerojatno upravo radi donošenja ovakve odluke. U čl. 27. st. 3. Zakonu o sudovima propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske radi razmatranja spornih pravnih pitanja koja se odnose na drugostupanjsko sudovanje, u svrhu ujednačavanja sudske prakse, svakih šest mjeseci, a po potrebi i češće, organizirati zajednički sastanak s predsjednicima sudskih odjela svih županijskih sudova. Zaključci sa sastanka objavit će se na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske. U stavku 4. navedenog članka propisano je da viši sud prigodom provedbe ovlaštenja iz stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka ne smije ni na koji način utjecati na neovisnost i slobodu suda nižeg stupnja u donošenju odluke u pojedinom predmetu. Nadalje, u čl. 40. Zakona o sudovima propisano je da se sjednica odjela ili sudaca saziva i kad se utvrdi da o pitanjima primjene zakona postoje razlike u shvaćanjima između pojedinih odjela, vijeća ili sudaca ili kad u jednom odjelu vijeće ili sudac odstupi od ranije prihvaćenog pravnog shvaćanja. Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokoga kaznenog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda. Također je propisano da predsjednik odjela može, prema potrebi, pozvati na sjednicu odjela profesore diplomskog sveučilišnog studija prava, istaknute znanstvenike ili stručnjake u određenoj grani prava. Iz sadržaja navedenih zakonskih odredbi vidljivo je u kojem sastavu i na koji način i iz kojih razloga se donose zaključi i izražavaju pravna shvaćanja koja bi potom imala obvezujući karakter propisan zakonom! Slijedom navedenog, tuženik ne može dovoljno naglasiti da je odluka VSRH Rev 2868/18-2 od 12. velja-če 2019. godine donesena u pojedinačnom predmetu, te je evidentno da pitanja razmatrana u tom predmetu nisu razmatrana na sastanku VSRH s predsjednicima sudskih odjela svih županijskih sudova sukladno čl. 27. Zakona o sudovima, niti su razmatrana na sjednici odjela ili sudaca sukladno čl. 40. Zakona o sudovima. Iz navedenog razloga, stavovi izraženi u toj pojedinačnoj odluci, bez obzira što se radi o odluci Vrhovnog suda, ne predstavljaju stavove koji obvezuju sudove u smislu čl. 27. i 40. Zakona o sudovima.

U hrvatskom pravnom sustavu, koji pripada europskokontinentalnim sistemima, usvojeno je opće pravilo da odluka suda u pojedinačnom predmetu ne vezuje izraženim pravnim shvaćanjem ni sud koji je odluku donio ni ostale sudove. To opće pravilo, osigurava slobodu i neovisnost sudaca. Slijedom navedenog, a u skladu s načelom pravičnog suđenja i s načelom zakonitosti, tuženik smatra da ovaj sud treba donijeti odluku u skladu s činjenicama i dokazima koji se iznose u ovom postupku i između stranaka u ovom postupku. Ukoliko bi odluka VSRH Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine imala značenje kako to shvaća tužitelj (da tužitelj, pored restitucije dobivene kroz konverziju treba biti još dodatno restituiran kroz ovaj sudski postupak), u tom slučaju bi se u potpunosti izgubio smisao vođenja pojedinačnih parničnih postupaka. Dakle, tužitelj pogrešno tumači značenje odluke VSRH Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine. Čak i ukoliko se uđe u analizu sadržaja odluke VSRH donesene u tom pojedinačnom predmetu, tuženik ističe da je značenje te odluke drugačije od onoga kako je ta odluka protumačena u javnosti i kako ju je, posljedično, protumačio i tužitelj.

Naime, u razmatranoj odluci navedeno je da revidentica postavlja pitanje: Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu? Na postavljeno pitanje, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je sljedeći odgovor: Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju. Stoga je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora.“

Vrhovni sud RH je tom odlukom rekao samo jednu stvar, a to je da tužiteljica u tom predmetu, iako je prihvatila konverziju, ima pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu. No, bitno je podsjetiti da je ova odluka Vrhovnog suda RH reakcija na odluku nižeg suda koji je odbacio tužbu tužiteljice u tom predmetu smatrajući da tužiteljica radi prihvaćene konverzije nema pravo podnijeti tužbu.

Slijedom navedenog, odluka VSRH znači da je tužba u tom slučaju bila procesno dopuštena tj. da postoji procesna pretpostavka za podnošenje takve tužbe, te da sud nije trebao odbaciti tužbu nego da treba ući u meritum stvari.

Navedenom odlukom Vrhovni sud RH nije rekao kakva bi trebala biti meritorna odluka odnosno nije rekao da je tužbeni zahtjev osnovan ili neosnovan. Isto tako, nije rekao na temelju kojih parametara se utvrđuje je li korisnik kredita koji je prihvatio konverziju obeštećen u cijelosti ili nije. Čak štoviše, Vrhovni sud RH naveo je da: „Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.” Ukoliko je Vrhovni sud RH u pojedinačnoj odluci za pojedinačni predmet, zauzeo stav da prihvaćanje konverzije i sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu nije bila prepreka da korisnica kredita/tužiteljica u tom pojedinačnom predmetu, zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora, to ne znači da svi sudovi u svim ostalim pojedinačnim predmetima trebaju ignorirati činjenicu da je tužitelj u konkretnom predmetu sklopio Dodatak koji stranke ujedno i izvršavaju ili su ga čak već i izvršile! Sve navedeno je itekako relevantno za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da bi tužitelj, ukoliko smatra da nije u cijelosti restituiran kroz konverziju kredita, trebao dokazati da su odredbe Dodatka ugovoru o kreditu ništetne, te tek ukoliko sud utvrdi da iste jesu ništetne, tek tada bi se moglo raspravljati o eventualnoj isplati temeljem utvrđenih ništetnih odredbi Dodatka ugovora o kreditu. Presude proizašle iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača ne bave se odredbama Dodatka ugovora o kreditu, niti je navedenim presudama utvrđeno da su ništetne odredbe iz Dodatka. Dodaci su sklapani na potpuno drugačiji način od osnovnih ugovora i uvažavajući sva događanja i sve zakonske izmjene i obveze banaka po pitanju odredbi koje se tiču promjenjivosti kamatne stope i tečaja CHF. Potpuno je pogrešno povesti se za jednom rečenicom iz odluke VSRH da osnovni ugovor nije konvalidirao sklapanjem Dodatka i temeljem te rečenice podnositi tužbu sudu sa stavom kao da taj Dodatak uopće nije izmijenio stanje između tužitelja i tuženika.

Potrebno je podsjetiti da je predmet odlučivanja VSRH-a u ovdje obrazlaganoj odluci bilo isključivo pitanje o pravnom interesu za podnošenje tužbe, a ne pitanje je li Dodatkom došlo do konvalidacije ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. VSRH se u navedenoj odluci pogrešno pozvao na odredbu čl. 326. st. 1. ZOO prema kojoj ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno otpadne. To nije sporno, a u biti to je i stajalište Suda Europske unije iz presude donesene u predmetu C-26/13 od 13. travnja 2014. godine, tj. da ništetan ugovor, u pravilu, naknadno ne može konvalidirati pa ni ako je razlog ništetnosti otklonjen zakonom (mađarski je zakonodavac propisao da se ugovorna odredba o primjeni dva tečaja - kupovni i prodajni - mijenja tako da vrijedi samo srednji tečaj Mađarske narodne banka, a ugovor ostaje). U našem slučaju nije riječ o donošenju zakona (u ovom slučaju ZID ZPK-a) na temelju kojega je razlog ništetnosti naknadno otpao. Taj Zakon nije propisao konvalidaciju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, nego je propisao da taj ugovor prestaje postojati ako ugovorne strane sklope novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu. Treba imati na umu da je prema ZID ZPK-u korisnicima kredita (potrošačima) ostavljeno je na volju da u roku od 30 dana prihvate ili ne prihvate izračun konverzije i ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu pa su se odlučili na otplatu anuiteta (u koje je uračunana i kamata) prema postojećim ugovorenim uvjetima. Stoga se ne može reći da o tome nije pregovaralo, odnosno da im je nametnuto nešto s čim nisu bili upoznati.

Budući da se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR.

Nadalje, odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je rješenje posl. br. Gos 1/2019- 36 u kojem je iznio stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U navedenom rješenju, Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je sljedeće činjenice relevantne za rješavanje ovopredmetnog spora:

„Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti:

- da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti,

- da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15),

- da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR,

- da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske,

- da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete,

- da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu,

- da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl.“ U odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe kako u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako je postavljen u ovoj parnici zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost.

Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja.

Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a.

Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“

Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Naime, u sklopu revizijskog postupka pred VSRH postavljeno je pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

U odnosu na postavljeno pitanje, VSRH je u presudi u predmetu Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine (dalje u tekstu: odluka Rev-2245/2017-2) utvrdio da je navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni imajući na umu izuzetno velik broj individualnih parničnih postupaka koji se u Republici Hrvatskoj vode po restitucijskim tužbama potrošača u slučaju Franak te je na postavljeno pitanje dao sljedeći odgovor:

„Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.) Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO/05).

Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 - dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ Nadalje, na sjednici Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje (dalje u tekstu: zauzeto pravno shvaćanje), u toč. 1., cit.: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." S obzirom da su se u praksi pojavljivale dvojbe u vezi s odlukom Rev-2245/2017-2 te zauzetim pravnim shvaćanjem, VSRH donio je objedinjeno pravno shvaćanje na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH (1/22) održanoj dana 31. siječnja 2022. godine (dalje u tekstu: objedinjeno pravno shvaćanje), o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, kojim objedinjenim pravnim shvaćanjem je zauzeo stajalište kako shvaćanje VSRH izraženo u odluci Rev-2245/2017-2 i zauzeto pravno shvaćanje VSRH br. Su-IV- 47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine, nisu uzajamno proturječna, već naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

Tako zaključak objedinjenog pravnog shvaćanja VSRH u toč. 4. glasi cit.: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite” Nastavno na objedinjeno pravno shvaćanje VSRH, tuženik kao bitno naglašava kako je odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje u tekstu: ZOO) određeno kad zastara počinje teći: „Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, …“ , dok je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno kada se duguju zatezne kamate: „Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.“.

Dakle, opće pravilo je da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća. Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće.

Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženici nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, Dodatak ugovora o kreditu u priležeću dokumentaciju u nalaz i mišljenje vještaka u rješenje o nasljeđivanju iz pok. ŽO, proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje uz dopunu nalaza i mišljenja vještaka, te II dopunu nalaza i mišljenja vještaka.

Tužiteljica je izvorno u tužbi potraživala iznos od 58.769,10 kuna sa zz kamatama, a nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje tužiteljica je podneskom 12.02.2025. (str. 171 spisa) u skladu s nalazom vještaka specificirala tužbeni zahtjev na iznos od 5.612,50 EUR-a sa zz kamatom počem od 13. listopada 2016. godine.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja), te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da je pravni prednik tužiteljice s tuženom sklopio Ugovor o kreditu od 16. veljače 2006. godine utvrdio da je isti podignuo kredit u iznosu od 56.731,40 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva sukladno odluci tužene o kreditiranju građana

- da se pravni prednik tužiteljice obvezao platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s rokom otplate 180 mjeseci,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,75 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4. ugovora),

Nesporno je da je tuženik za trajanja otplate kredita (osim što je povećavao kamatnu stopu), mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta

Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u govorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Inače u odnosu na valutu izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

U tom pravcu neodlučni su navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, a što uostalom tužena nije ničim dokazala.

Prigovor zastare nije osnovan.

U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužitelj podnio 25. svibnja 2023.,

-da je prema tužbi tj. konačno postavljenom tužbenom zahtjevu utuženi period za povrat preplaćenog iznosa s osnova valute tj. tečajne razlike dospijeva 13. listopada 2016. godine,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.

Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Nadalje podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?"

U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 25. svibnja 2023., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na valutu) to je proizlazi da je tužba u ovom predmetu nije zastarjela, jer od 14. lipnja 2018. godine pa sve do 25. svibnja 2025. godine nije protekao rok od pet godina u kojem je mogla biti podnijeta tužba, pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku iz D&S d.o.o. Karlovac, Tomislava 10 A te je vještak utvrdio visinu tražbine koliki je iznos tužiteljica preplatila na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koji je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF i to u mjesečnim iznosima i ukupno.

Vještak je mišljenja da je po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 13.10.2016. godine iznosi 42.574,28 kuna, od čega 42.574,28 kuna na ime glavnice duga te 16.544,75 kuna na ime zatezne kamate obračunate do 13.10.2016. godine tako da ukupno stanje duga iznosi 5.650,58 eura.

Nadalje, povratom priznate preplate isplaćene su obračunate zatezne kamate u iznosu od 16.544,75 kuna odnosno 2.195,87 eura te dio glavnice u iznosu od 38,08 eura. Zatezna kamata na glavnicu teče i dalje od 13.10.2016. godine pa do isplate dok je preostala neotplaćena glavnica kredita iz Dodatka ugovora veća od preostale glavnice po stvarnom otplatnom planu za 6.845,04 kuna, odnosno 896,88 eura obračunato po tečaju HRK/EUR na dan 30.9.2015. godine.

Kako nije bilo prigovora na nalaz i mišljenje vještaka to ga je u cijelosti prihvatio i ovaj sud ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je vještak nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud, pa tako i u pravcu iskazivanja negativne razlike vrijednosti anuiteta.

Kako je tužiteljica prilikom specifikacije tužbenog zahtjeva upravo sa dopunom nalaza i mišljenja specificirala tužbeni zahtjev na način da potražuje 5.612,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.10.2016.g. na ime glavnice duga po osnovi preplaćene valutne klauzule u CHF time da pri tome, tužbeni zahtjev predstavlja iznos od 5.650,58 EUR umanjen za iznos od 38,08 EUR koji je vještak utvrdio da je podmiren preplatom isplaćenom u konverziji.

Ovaj sud je stoga utvrdio da tužiteljici sukladno citiranim odredbama čl. 1111 st. 1 Zakona o obveznim odnosima s osnova preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja) pripada iznos od 5.612,50 zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.10.2016.g. na ime glavnice duga po osnovi preplaćene valutne klauzule u CHF i to kao zadnjeg dana povrata duga, a koja kamata joj pripada u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO-a, jer je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan kamate platiti od dana stjecanja.

Odlučujući o parničnom trošku sud je svoju odluku temeljio na odredbama čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku, a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 08. travnja 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanje na ročištu od 22. travnja 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 23. kolovoza 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 30. listopada 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanje na ročištu od 10. prosinca 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 10. veljače 2025. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanje na ročištu od 11. ožujka 2025. godine u iznosu od 250,00 EUR, pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 125,00 EUR, naknade za provedeno vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 102,58 EUR, sudske pristojbe na presudu u iznosu od 102,58 EUR, sveukupno 2.564,53 EUR. Ovaj sud je na tako dosuđeni iznos dosudio tužiteljici i zakonsku zateznu kamatu u skladu s čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima počam od dana donošenja presude tj. 04. travnja 2025. godine, pa sve do isplate.

U Karlovcu 04. travnja 2025. godine

S u d a c : Tomislav Maras

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca

2. OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb