Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-271/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice - specijalistice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 11. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 4. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.588,99 EUR (slovima: dvije tisuće petsto osamdeset osam eura i devedeset devet centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na:

iznos 77,65 EUR od 22. studeni 2012.

iznos 76,36 EUR od 22. prosinac 2012.

iznos 70,62 EUR od 22. siječanj 2013.

iznos 70,94 EUR od 22. veljača 2013.

iznos 77,48 EUR od 22. ožujak 2013.

iznos 76,30 EUR od 22. travanj 2013.

iznos 69,19 EUR od 22. svibanj 2013.

iznos 70,47 EUR od 22. lipanj 2013.

iznos 69,21 EUR od 22. srpanj 2013.

iznos 71,28 EUR od 22. kolovoz 2013.

iznos 73,42 EUR od 22. rujan 2013.

iznos 73,19 EUR od 22. listopad 2013.

iznos 75,01 EUR od 22. studeni 2013.

iznos 75,76 EUR od 22. prosinac 2013.

iznos 68,20 EUR od 22. siječanj 2014.

iznos 77,61 EUR od 22. veljača 2014.

iznos 72,42 EUR od 22. ožujak 2014.

iznos 70,81 EUR od 22. travanj 2014.

iznos 70,03 EUR od 22. svibanj 2014.

iznos 69,89 EUR od 22. lipanj 2014.

iznos 71,67 EUR od 22. srpanj 2014.

iznos 72,54 EUR od 22. kolovoz 2014.

iznos 73,20 EUR od 22. rujan 2014.

iznos 74,62 EUR od 22. listopad 2014.

iznos 65,68 EUR od 22. studeni 2014.

iznos 85,41 EUR od 22. prosinac 2014.

iznos 126,85EUR od 22. siječanj 2015.

iznos 29,05 EUR od 22. veljača 2015.

iznos 76,30 EUR od 22. ožujak 2015.

iznos 76,30 EUR od 22. travanj 2015.

iznos 76,30 EUR od 22. svibanj 2015.

iznos 76,31 EUR od 22. lipanj 2015.

iznos 76,31 EUR od 22. srpanj 2015.

iznos 76,31 EUR od 22. kolovoz 2015.

iznos 76,30 EUR od 22. rujan 2015.

s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9012492154 od 10. svibnja 2007. sklopljen između tužitelja IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u članku 12.3., a koji glasi: “korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita“ te se nalaže tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 114,48 EUR (slovima: sto četrnaest eura i četrdeset osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate 22. svibnja 2007. pa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Tužbeni zahtjev tužitelja IK protiv tuženika Privredna banka d.d. radi isplate iznosa od 125,79 Eur sa zakonskom zateznom kamatom, smatra se povučenim.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju IK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.687,37 EUR (slovima: tisuću šesto osamdeset sedam eura i trideset sedam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 4. travnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 11. svibnja 2023. u kojoj navodi da je 10. svibnja 2007. s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012492154 kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, a za adaptaciju kuće. Navodi da je tužitelj sklopio Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012492154 i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF, pri čemu se poziva na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 i na pravno utvrđenje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.

1.2. Tužitelj navodi da je u članku 7. Ugovora o kreditu bila ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u skladu s valutnom klauzulom. Odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 9012492154 kojom je ugovorena vezanost uz valutnu klauzulu u CHF je temeljem odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) ništetna. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena vezanost samo uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti za koju se promjena veže, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi članka 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Poziva se i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.

1.3. Tuženik je u članku 12.3. Ugovora o kreditu ugovorio i ništetnu ugovornu odredbu kojom je tužitelja obvezao na plaćanje naknade od 0,50 % na iznos kredita, a radi obrade kredita. Tužitelj je naknadu platio 10. svibnja 2007. u iznosu od 862,58 kn. Navedena ugovorna odredba je bila unaprijed sastavljena u tipskom ugovoru o kojoj tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja slijedom čega je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja.

1.4. Predlaže da sud utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9012492154 od 10. svibnja 2007. u članku 12.3. te da naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.714,78 EUR koji je tuženik stekao bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i iznos od 114,48 EUR s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu i u osnovi i u visini te ističe prigovor zastare. Navodi da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Svrha je zakona izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije, pri čemu se poziva na odredbu članka 19.c ZID ZPK. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.

2.1. Tuženik smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Nadalje, tuženik ističe kako je u potpunosti informirano tužitelja o svim parametrima konverzije. Naime, za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Tuženik naglašava kako je tužitelj je već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. U odnos između tužitelja i tuženika intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj je cilj zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje. Ukoliko je navedenim zakonom decidirano propisana metodologija po kojoj se potrošači koji su imali kredite u CHF trebaju obeštetiti i ukoliko je tuženik primijenio taj zakon i ukoliko je tužitelj prihvatio metodologiju utvrđenu tim zakonom, nejasno je zašto sada tužitelj ustaje sa tužbenim zahtjevom sa potpuno drugačijom metodologijom koja uopće nije propisana, a u trenutku podnošenja tužbe postoji zakon koji propisuje metodologiju izračuna preplate i način korištenja preplate. Povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF u slučaju kada se radi o konvertiranom kreditu bio bi moguć samo u slučaju ništetnosti konverzije, npr. u slučaju ugovaranja korištenja učinjenih plaćanja suprotno prisilnim odredbama ZID ZPK-a o konverziji. Ništetnost konverzije učinjene u skladu sa zakonom teško je zamisliti imajući u vidu pravila o konverziji i cilj koji se tim pravilima postiže (sprečavanje dvostrukog obeštećenja na teret jedne od ugovornih strana i uspostava ravnopravnost između ugovornih strana).

2.2. U odnosu na naknadu za obradu kredita, tuženik ističe osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovara o kreditu, kao i isplatu iznosa od 114,48 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 1. ožujka 2007. godine pa do isplate. Navodi da tužitelj svoje navode o ništetnosti navedene odredbe temelji na tvrdnji kako se o naknadi za obradu kredita nije pregovaralo, da ista nije jasna i određena, slijedom čega paušalno zaključuje kako je ista ništetna. Isto tako, tužitelj se u isticanju ništetnosti navedene odredbe poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP). Međutim, prema čl. 81. st. 1. ZZP-a odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo može biti ništetna samo ako ista „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe kako odredba o naknadi ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Osim toga, iz same stipulacije predmetne odredbe proizlazi kako je ista jasna, razumljiva i vidljiva te je tužitelj nedvojbeno u trenutku sklapanja ugovora mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice iste odredbe. Poziva se na odluku Suda EU broj C-621/17. Navodi kako ugovorena naknada nije bila protivna niti prisilnim propisima važećim u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, Zakon o bankama (Narodne novine br. 84/02 i 12/06), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je isti zakon u članku 173. prepoznao općenito pojam naknada, odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, navedene naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone kao što su Zakon o kreditnim institucijama i Zakon o potrošačkom kreditiranju koji zakoni su stupili na snagu znatno kasnije u odnosu na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa spornom odredbom o naknadi. Jednako tako, tuženik ističe kako je i iz Općih uvjeta poslovanja vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, sve su naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Naime, tužitelj je podigao namjenski kredit za kupnju vozila u točno određenom iznosu. Kako je naknada plaćena iz sredstava kredita, taj iznos mora biti dostatan ne samo za iznos kupovnine koju tužitelj podmiruje iz namjenskog kredita, nego i za neke druge unaprijed iskomunicirane stvari. Upravo je jedna od tih unaprijed iskomuniciranih stvari iznos naknade. Ukoliko predmetno ne bi bilo unaprijed iskomunicirano i dogovoreno, iznos koji je tužitelj zatražio (i koji je tuženik odobrio) bio bi manji i ne bi pokrivao unaprijed dogovorenu naknadu za odobrenje kredita. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora nesporno znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak (0,50%) od iznosa kredita i na nju je pristao. Utužena naknada za obradu kredita plaćena je iz samog kredita. Samim time, nije moguće da tužitelj nije bio upoznat i suglasan s ovom ugovornom odredbom. Slijedom navedenog jasno je kako tužitelj, osim pukog pozivanja na prethodno navedeni zakon, navodnu ništetnost predmetne odredbe ničim ne dokazuje, odnosno ne dokazuje postojanje pretpostavki nepoštenosti propisanih ZZP-om, niti u smislu Direktive 93/13 EEZ.

2.3. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe kako u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako je postavljen u ovoj parnici zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009.

2.4. Radi svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao plan otplate (list 10-13 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 30.11.2022. (list 14-19 spisa), dopis tuženika od 11. studenoga 2015. (list 20-22 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 23- 35 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012492154 od 14. prosinca 2015. (list 36- 39 spisa), Ugovor o kreditu broj 9012492154 od 10. svibnja 2007. (list 40-45 spisa), otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (list 46-49 spisa), pregled kreditnog kalkulatora u konverziji kredita od 13. studenoga 2015. (list 80-82 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić, pročitan je nalaz vještaka od 10. siječnja 2025. te je provedeno saslušanje tužitelja na raspravi održanoj 11. ožujka 2025.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

5. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 10. svibnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012492154, prema kojem je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje stambeni kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 39.000,00 CHF tuženika na dan korištenja kredita. Nije sporno niti da je 14. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača. Nesporno je i da je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50 % od iznosa kredita (članak 12.3. Ugovora).

6. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018., a na koju se presudu tužitelj poziva u tužbi te je sporno da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita kao i ništetnost dijela odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

8. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003. - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP).

9. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

10. Prema odredbi članka 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

11. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik nije predložio nikakve dokaze. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je predmetni kredit uzeo u svrhu adaptacije stare kuće koju je naslijedio od bake. U Banci su mu ponudili samo Ugovor u CHF, u drugim valutama nije mogao dobiti kredit. Djelatnik Banke nije ga upozorio na rizike ugovaranja kredita sa valutom u CHF već ga je nagovarao da uzme kredit u CHF jer je to najbolja opcija te čak da postoji mogućnost pada kamatne stope. Početna rata mu je iznosila oko 1.300,00 kn, a kasnije je porasla na iznos od otprilike 2.500,00 kn. Kada mu je rata kredita porasla otišao je u Banku zamoliti da mu se olakša otplata kredita, međutim, nije naišao na razumijevanje od strane Banke. Nije mogao utjecati niti na sadržaj Ugovora o kreditu niti na sadržaj Dodatka, imao je mogućnost prihvatiti uvjete Banke. Prilikom solemnizacije Ugovora od strane javnog bilježnika nije mu bilo pojašnjeno ništa vezano za predmetni Ugovor odnosno Dodatak a ista situacija je bila i kad je preuzeo Ugovor u Banci. Prilikom uzimanja kredita nije bio obrtnik niti direktor odnosno imatelj poslovnih udjela u trgovačkom društvu. Predmetni kredit je otplaćen u cijelosti. U druge banke nije išao prilikom ishođenja kredita. Ugovor o kreditu je pročitao u cijelosti prije potpisivanja te je razumio značenje termina valutna klauzula te rizike koje isti nosi. Prije sklapanja predmetnog Ugovora nije imao nikakav kredit s valutnom klauzulom. Prilikom čitanja Ugovora o kreditu nije uočio odredbu o ulaznoj naknadi niti o primjeni Općih uvjeta poslovanja Banke.

11.1. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njegovog iskaza, tužitelj nije imao drugu opciju već ga je predmetni ugovor o kreditu čekao za potpisivanje, pri čemu nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule koji bi upućivali na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

12. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

13. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

14. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

16. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

17. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o pretplati.

18. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

19. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

20. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

21. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

22. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

23. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

24. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 I protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

25. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

26. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko -knjigovodstveno vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrešić iz Čakovca koja je u nalazu od 10. siječnja 2025. izvršila izračun preplate koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do sklopljenog dodatka o prihvatu konverzije, uzimajući u obzir iznos preplate utvrđene u konverziji. Vještakinja u nalazu i mišljenju navodi da preostala razlika više plaćenog iznosi 2.588,99 EUR dok je naknada za obradu kreditnog zahtjeva obračunata i naplaćena u iznosu od 114,48 EUR na dan isplate kredita.

26.1. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještakinje nije imao primjedbe, već je u podnesku od 21. siječnja 2025. postavio svoj konačni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 2.588,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime razlike više plaćenog zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita te iznos od 114,48 EUR na ime isplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

26.2. U podnesku od 10. veljače 2025. tuženik je naveo je istaknuo samo prigovore i primjedbe pravne naravi, dok se podneskom od 19. veljače 2025. očitovao da ne predlaže usmeno saslušanje vještaka.

26.3. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća. Stoga je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos od 2.588,99 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.

26.4. Tužitelj je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 2.714,78 EUR, dok je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 2.588,99 EUR. Predmetno smanjenje tužbenog zahtjeva po svom karakteru predstavlja povlačenje dijela tužbe, o kojem povlačenju se tuženik nije posebno očitovao, nego se je upustio u daljnje raspravljanje, čime je iskazao prešutnu suglasnost na takvo djelomično povlačenje tužbe, te je sud sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP donio rješenje kao u točki I. izreke rješenja.

27. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, potrebno je reći da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi ove naknade za obradu kredita niti mu je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (39.000,00 CHF), tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos (195,00 CHF odnosno 114,48 EUR sukladno nalazu vještaka) umanjena isplata ugovorenog iznosa (kako je to vidljivo i izračuna EKS-a o otplatnog plana za ugovor priloženog uz tužbu u kojem je naveden iznos naknade od 195,00 CHF, za koji je umanjena isplata ukupnog iznosa kredita). Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se i ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03, koja je time sukladno čanku 87. stavku 3. ZZP/03 i ništetna (tako i primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3849/2022-2 od 29. studenoga 2022.).

28. Slijedom navedenog sud je ocijenio osnovanim ovaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 12.3. Ugovora kao i shodno tome temeljem članka 323. stavka 1. ZOO zatraženu isplatu bez osnove od strane tuženika stečenog iznosa od 114,48 EUR (sukladno nalazu i mišljenju vještakinje).

29. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

30. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Budući da je predmetna tužba podnesena 11. svibnja 2023., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina za ovdje predmetnu tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Isto tako, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. donesenog povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da je tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja u odnosu na vraćanje naknade koju je tužitelj isplatio temeljem odredbe Ugovora o kreditu koju je sud u ovoj presudi utvrdio ništetnom u cijelosti neosnovan jer zastarni rok nije ni počeo teći.

31. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eur sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife, podneska od 20. ožujka 2024. (kojim se očitovao na odgovor na tužbu) u iznosu od 200,00 Eur, podneska od 21. siječnja 2025. (kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka) u iznosu od 200,00 Eur sukladno Tbr. 8. toč. 1., troškove zastupanja na ročištima 28. studenoga 2024. i 11. ožujka 2025. u iznosima od po 200,00 Eur za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 1.000,00 EUR) i to u iznosu od ukupno 250,00 EUR. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 37,37 EUR koji je iznos pristojbe tužitelj i platio nakon podnošenja tužbe sukladno članku 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/2018. i 51/2023. - dalje: ZOSP) te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR.

31.1. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.687,37 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 2. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020., 114/2022. i 04/2024.), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke rješenja.

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Ivanec, 4. travnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina

2. Tuženik, po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba