REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Gž R-84/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Nataliji Đuran Tršinski, odvjetnici u Zaboku, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni ured u Zagrebu, Avenija Dubrovnik 11, OIB: 18683136487, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3318/2018-60 od 24. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 4. travnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3318/2018-60 od 24. travnja 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.532,43 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.travnja 2017. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.770,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2024. do isplate.
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točke 1.- 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka. Pored isticanja postojanja bitne postupovne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, iz sadržaja daljnjih navoda žalbe proizlazi i da se ističe postojanje relativno bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 220. ZPP-a, dok se u preostalom dijelu, pa i u dijelu u kojem se obrazlaže zakonski žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u stvari osporava pravilnost primjene materijalnog prava na koje se prvostupanjski sud poziva kod usvajanja tužbenog zahtjeva.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu rada po osnovi vožnje u službenom vozilu tuženika od 3 sata po svakoj smjeni od Carinarnice Zagreb do Graničnog carinskog ureda Jasenovac, odnosno Stara Gradiška, a sve pozivom na odredbe članka 17. stavak 5. i članka 18. Zakona o carinskoj službi ("Narodne novine" br. 68/13., 30/14 i 115/16., dalje u tekstu ZCS), pozivom na odluku Europskog suda za ljudska prava prema kojoj radnik ima pravo na naknadu za vrijeme dolaska na mjesto rada na koje je upućen od strane poslodavca, a zbog potrebe da zaštiti zdravlje i sigurnost radnika prema odredbi članka 2. točka 1. Direktive Europske unije o radnom vremenu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. i to za razdoblje od srpnja 2013. do ožujka 2017. u iznosu od 7.532,43 € bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja odštetnog zahtjeva 03.travnja 2017.
6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj sadržajno ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama te ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi. Nadalje, imajući u vidu sadržaj istaknutih žalbenih razloga proizlazilo bi da tuženik ukazuje na ostvarenje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 220. ZPP-a. Stajalište je ovog žalbenog suda da su provedeni dokazi cijenjeni u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, dok vlastita ocjena istih dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke tako da tuženikovo osporavanje činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja, kao i činjeničnih zaključaka suda nije osnovana, jer ocjena dokaza prvostupanjskog suda proizlazi iz rezultata dokaznog postupka i činjenica koje u bitnome ni nisu sporne između stranaka, tako da ovi žalbeni navodi tuženika ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.
7. U žalbenoj fazi postupka sporno je da li postoje zakonske pretpostavke za isplatu razlike plaće za tri sata vremena duljeg od punog radnog vremena (sati i pol prije početka turnusa posla i sat i pol nakon završetka turnusa), koji rad je tužitelj obavio kao carinski službenik u razdoblju od srpnja 2013. do ožujka 2017, jer tuženik u žalbi pretežno i osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod donošenja te pobijane odluke.
8. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da je tužitelj u predmetnom razdoblju bio djelatnik Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured u Zagrebu te da je od 08.07.2013. raspoređen na rad na Granični prijelaz Jasenovac, na radno mjesto carinik III vrste u Ministarstvu financija, Granični ured Jasenovac, redni broj 201, pri čemu je zbog potrebe posla od 01. lipnja 2015. do 30. rujna 2015. bio premješten na Granični prijelaz Stara Gradiška, koji je dio Područnog carinskog odjela Osijek, nakon čega je opet vraćen na Granični prijelaz Jasenovac, na svoje radno mjesto dolazio je na način da osobnim automobilom od mjesta prebivališta dolazi u [adresa], do Carinarnice Zagreb, koja se nalazi na Zagrebačkom Velesajmu, a na tom mjestu prelazi u službeno vozilo tuženika, koje ga potom prevozi na radno mjesto na granični prijelaz Jasenovac ili Stara Gradiška. Tužitelj je u razdoblju korištenja prijevoza do mjesta rada u organizaciji poslodavca i u razdoblju povratka s mjesta rada u organizaciji poslodavca, odnosno putujući od Carinarnice Zagreb do graničnog prijelaza i natrag potrošio vrijeme u trajanju od 1,5 sati u jednom smjeru, odnosno 3 sata u oba smjera. Svi djelatnici carine koji su putovali do radnog mjesta, kao i tužitelj su bili obvezni ulaziti u kombi vozilo koje ih je iz Zagrebačke carinarnice odvozilo na mjesto rada do graničnih prijelaza u službenim odorama, a utvrđeno je i da je rad službenika na graničnim carinskim uredima organiziran u turnusima prema utvrđenom radnom vremenu naizmjenično tijekom mjeseca u smjenama od po 12 sati dnevno.
9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da iz iskaza tužitelja i svjedoka saslušanih u ovom postupku proizlazi da je tužitelj morao doći u Carinarnicu Zagreb barem sat i pol prije početka smjene na graničnom prijelazu, odnosno ako mu je smjena počinjala u 7,00 ujutro, morao je biti u Carinarnici u 5,30 ujutro, ako je počinjala u 19,00 morao je biti u Carinarnici u 17,30, odnosno iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da je put od Carinarnice Zagreb do graničnog prijelaza trajao sat i pol, a isto tako i povratak, a to je značilo 3 sata više rada u svakoj smjeni. Radi se o vremenu koje je provedeno na radu i koje je dulje od formalnog propisanog radnog vremena pa tužitelj ima pravo da mu i taj rad bude plaćen, ali kao redovan rad, uz primjenu svih dodataka na plaću, osim dodatka za prekovremeni rad, koji se u smislu odredbe članka 44 KU-a za državne službenike i namještenike obračunavaju na ostale odrađene sate rada. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da pravo tužitelju da navedeni angažman prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza po obavljenom poslu bude plaćen proizlazi iz pravnog stajališta izraženog i u odluci Vrhovnog suda RH Rev-3958/2019 od 9.10.2019. koji u sličnom predmetu po tužbi policijskih službenika smatra da se vrijeme provedeno u policijskoj postaji prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali da je to vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, u skladu s odredbom članka 39. KU-a za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj: 92/04) i naknada za isto isplaćuje se po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da je u postupku utvrđeno da je tužitelj kada je išao raditi na granične prijelaze u smjeni ili turnusu morao dolaziti do Carinarnice Zagreb oko sat i pol prije početka smjene radi organiziranog prijevoza do graničnog prijelaza te još toliko po povratka s graničnog prijelaza do Carinarnice Zagreb te to radno vrijeme predstavlja vrijeme koje je dulje od formalno propisanog radnog vremena tako da tužitelj ima pravo na isplatu tih sati kao sati rada odrađenih u smjenama i u turnusu, pri čemu je iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da bi u tom slučaju ukupna naknada za rad tužitelja iznosila 7.532,43 €.
10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj na kojem je bio teret dokaza dokazao da je u svakoj smjeni odnosno turnusu morao dolaziti jedan i pol sata ranije (prije početka turnusa) na posao, i da je nakon završetka smjene još sat i pol kasnije odlazio s posla nakon što je službenim vozilom vraćen u Carinarnicu Zagreb. Dakle, obveza tužitelja, kako navodi u svom iskazu je bila, da ukoliko je smjena počinjala u 7,00 sati, tada je morao biti u 5,30 ujutro u Carinarnici Zagreb ili ako je počinjala u 19,00 sati onda je morao biti u 17,30 na Carinarnici odnosno put od Carinarnice Zagreb do Granične postaje je trajao oko sat i pol, a isto tako i povratak, što je značilo tri sata više rada u svakoj smjeni. Navedeno, tuženik nije osporavao, osim što je tvrdio da to vrijeme provedeno na putovanju od Zagreba do graničnih prijelaza na koje je tužitelj bio upućen, nije bilo radno vrijeme i da tužitelj u tom vremenu nije ništa radio, pa stoga ni nema pravo na naknadu plaće za te sate.
11. Stoga drugostupanjski sud smatra, suprotno žalbenim navodima, da se u svakom slučaju, vrijeme stvarno provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena mora vrednovati odnosno honorirati tužitelju, odnosno tužitelj ima pravo da mu i taj rad bude plaćen kao redovan rad uz primjenu svih onih dodataka na plaću (osim dodatka za prekovremeni rad) koji se, u smislu odredbe članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 89/12, 89/12 i 104/13) obračunavaju i na ostale odrađene sate rada, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi da tužitelj za vrijeme vožnje u kombiju na posao i s posla nije obavljao poslove carinske službe odnosno da se ne radi o vremenu provedenom na radu koje je dulje od formalno propisanog radnog vremena. Takav zaključak se nameće i iz provedenog dokaznog postupka, jer tuženik nije dokazao da je s tužiteljem i ostalim službenicima postignut bilo kakav sporazum o tome da se njihov organizirani prijevoz od Zagreba do graničnih prijelaza na koje su privremeno upućeni, na trošak poslodavca smatra naknadom putnih troškova za njihov dolazak do radnog mjesta na graničnom prijelazu, već takva organizacija rada kakova je u postupku utvrđena upućuje upravo na to da je tužitelju radno vrijeme počinjalo i završavalo njegovim dolaskom do Carinarnice Zagreb.
12. Prema tome, iako se tužiteljevo vrijeme provedeno na putu od Carinarnice Zagreb do graničnog prijelaza i vrijeme provedeno od graničnog prijelaza do Carinarnice Zagreb po obavljenom poslu ne može u smislu odredbe članka 45. stavak 1. Zakona o radu (NN broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23 dalje: ZR), podvesti pod pojam prekovremenog rada, takvo vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena, u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike tužitelju se može isplatiti po drugoj utemeljenoj osnovi - po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima, a takvo pravno stajalište je izraženo u sličnim parničnim postupcima u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, (Rev-3958/2019-2 od 9. listopada 2019., Revr-1668/12 od 26. travnja 2016., Rev-1800/2018 od 12. ožujka 2019., Rev-437/2024-2 od 10. travnja 2024.)
13. Vezano uz žalbene navode tuženika o primjeni Zakona o carinskoj službi kao lex specialis te citiranju pojedinih članaka iz tog Zakona, valja reći da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da tužitelj za vrijeme vožnje u kombiju na posao i s posla nije na temelju Zakona o carinskoj službi i drugih propisao obavljao poslove carinske službe primjenom carinskih ovlasti, jer tužitelj je u svakoj smjeni odnosno turnusu morao dolaziti jedan i pol sata ranije (prije početka turnusa) na posao, i nakon završetka smjene još sat i pol kasnije odlazio s posla nakon što je službenim vozilom vraćen u Carinarnicu Zagreb, te mu se takav rad mora vrednovati. Naime, tužitelj ima pravo da mu i taj rad bude plaćen kao redovan rad uz primjenu svih onih dodataka na plaću (osim dodatka za prekovremeni rad) koji se, u smislu odredbe članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 89/12, 89/12 i 104/13) obračunavaju i na ostale odrađene sate rada, a to s obzirom na dvojbenost konkretne situacije na kojoj inzistira tuženik, jer u takvom slučaju dolazi do primjene odredbi Kolektivnog ugovora koje reguliraju povoljnije navedenu materiju za radnika odnosno tužitelja.
14. Također suprotno žalbenim navodima, provedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama članka 258. do 261. ZPP-a, utvrđena je osnovanost visine zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza jer je vještakinja u dopunskom knjigovodstvenom financijskom vještačenju od 21. prosinca 2023. izračunala utuženi iznos pod pretpostavkom da se u radno vrijeme tužitelja za svaki odrađeni dan na graničnom prijelazu uračunava još i 3 sata radnog vremena, prema obračunu kao sati određeni u turnusu i smjeni. Pri tome vještakinja je koristila kod svog izračuna dokumentaciju koju je dostavio tuženik, evidenciju radnog vremena i isplatne liste za tužitelja, te podatke o vremenu koje je tužitelj proveo u dolasku na posao i odlasku s posla, odnosno od Carinarnice Zagreb do graničnog prijelaza i natrag, te je to vrijeme izračunala kao redovan rad sukladno zadatku kojeg je dobila od suda. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković kao stručan i objektivan jer je u cijelosti odgovorila na zadatak vještačenja u dopunskom nalazu, a sam tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještakinje, već je samo osporavao da bi se sati provedeni na putu uopće mogli računati u redovan rad tužitelja.
15. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kad je odlučio kao u pobijanoj presudi, tako da se žalba tuženika u cijelosti ukazuje neosnovanom.
16. Odluka o parničnom trošku tužitelja donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 37/22), s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, a tuženik žalbom nije posebno ni specificirano pobijao pojedine dosuđene iznose parničnog troška.
17. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan, jer tuženik sa žalbom u sporu nije uspio, te je isti, sukladno odredbama 166. st. 1. ZPP, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a i odbijen kao neosnovan.
18. Zbog svega naprijed iznesenog sud drugog stupnja je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučio odbiti podnesenu žalbu tuženika i u cijelosti potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda, te je odlučeno kao u izreci ove presude.
U Požegi, 4. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
Branimir Miljević
