REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br: P-4139/2023-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja KT (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Aleksandra Raach, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa generalni punomoćnik Sofia Petković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 19. veljače 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 4. travnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e:
I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.175,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:
-5,31 eura od 12.2.2008. godine do isplate;
-8,35 eura od 11.3.2008. godine do isplate;
-7,80 eura od 11.4.2008. godine do isplate;
-3,13 eura od 10.5.2008. godine do isplate;
-2,93 eura od 11.6.2008. godine do isplate;
-1,67 eura od 10.7.2008. godine do isplate;
-0,93 eura od 12.8.2008. godine do isplate;
-2,17 eura od 11.9.2008. godine do isplate;
-7,20 eura od 10.10.2008. godine do isplate;
-16,97 eura od 31.10.2008. godine do isplate;
-7,63 eura od 11.12.2008. godine do isplate;
-18,39 eura od 13.1.2009. godine do isplate;
-21,23 eura od 11.2.2009. godine do isplate;
-25,65 eura od 11.3.2009. godine do isplate;
-17,84 eura od 11.4.2009. godine do isplate;
-18,76 eura od 12.5.2009. godine do isplate;
-15,74 eura od 11.6.2009. godine do isplate;
-16,95 eura od 13.7.2009. godine do isplate;
-14,23 eura od 12.10.2009. godine do isplate;
-14,23 eura od 12.10.2009. godine do isplate;
-14,23 eura od 12.10.2009. godine do isplate;
-15,84 eura od 10.12.2009. godine do isplate;
-15,84 eura od 10.12.2009. godine do isplate;
-20,03 eura od 11.1.2010. godine do isplate;
-22,83 eura od 10.2.2010. godine do isplate;
-26,13 eura od 31.3.2010. godine do isplate;
-27,95 eura od 10.5.2010. godine do isplate;
-27,95 eura od 10.5.2010. godine do isplate;
-34,03 eura od 10.6.2010. godine do isplate;
-38,06 eura od 13.7.2010. godine do isplate;
-32,76 eura od 10.8.2010. godine do isplate;
-48,99 eura od 10.9.2010. godine do isplate;
-41,95 eura od 11.10.2010. godine do isplate;
-43,09 eura od 10.11.2010. godine do isplate;
-49,60 eura od 10.12.2010. godine do isplate;
-60,01 eura od 10.1.2011. godine do isplate;
-68,59 eura od 31.5.2011. godine do isplate;
-68,59 eura od 31.5.2011. godine do isplate;
-68,59 eura od 31.5.2011. godine do isplate;
-68,59 eura od 31.5.2011. godine do isplate;
-68,59 eura od 31.5.2011. godine do isplate;
-105,80 eura od 10.8.2011. godine do isplate;
-70,48 eura od 12.9.2011. godine do isplate;
-66,10 eura od 10.10.2011. godine do isplate;
-66,39 eura od 10.11.2011. godine do isplate;
-66,40 eura od 12.12.2011. godine do isplate;
-71,29 eura od 10.1.2012. godine do isplate;
-74,51 eura od 12.3.2012. godine do isplate;
-72,57 eura od 10.4.2012. godine do isplate;
-73,56 eura od 10.5.2012. godine do isplate;
-75,67 eura od 11.6.2012. godine do isplate;
-73,22 eura od 10.7.2012. godine do isplate;
-73,42 eura od 10.8.2012. godine do isplate;
-69,20 eura od 10.9.2012. godine do isplate;
-70,59 eura od 10.10.2012. godine do isplate;
-73,60 eura od 12.11.2012. godine do isplate;
-72,68 eura od 10.12.2012. godine do isplate;
-74,17 eura od 10.1.2013. godine do isplate;
-70,28 eura od 11.2.2013. godine do isplate;
-69,16 eura od 11.3.2013. godine do isplate;
-71,37 eura od 29.4.2013. godine do isplate;
-69,95 eura od 10.5.2013. godine do isplate;
-68,35 eura od 10.6.2013. godine do isplate;
-64,32 eura od 10.7.2013. godine do isplate;
-67,15 eura od 12.8.2013. godine do isplate;
-68,99 eura od 10.9.2013. godine do isplate;
-71,37 eura od 10.10.2013. godine do isplate;
-71,57 eura od 11.11.2013. godine do isplate;
-72,99 eura od 10.12.2013. godine do isplate;
-70,28 eura od 10.1.2014. godine do isplate;
-73,84 eura od 10.2.2014. godine do isplate;
-74,91 eura od 10.3.2014. godine do isplate;
-74,10 eura od 10.4.2014. godine do isplate;
-72,62 eura od 12.5.2014. godine do isplate;
-73,52 eura od 10.7.2014. godine do isplate;
-76,51 eura od 10.9.2014. godine do isplate;
-79,35 eura od 10.3.2015. godine do isplate;
-79,35 eura od 13.3.2015. godine do isplate;
-79,35 eura od 13.3.2015. godine do isplate;
-79,35 eura od 13.3.2015. godine do isplate;
-79,35 eura od 13.3.2015. godine do isplate;
-79,35 eura od 13.3.2015. godine do isplate i
-79,38 eura od 13.3.2015. godine do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 257,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.1.2008. godine do isplate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (4.4.25.) do isplate, isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Nije među strankama sporno:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana7.11.2007. godine zaključili ugovor o kreditu broj 028-50-4493199 za iznos od 21.522,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom u 84 mjesečna anuiteta;
- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika;
- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća;
- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao;
-da je ugovorena obveza plaćanja 2,04% od iznosa kredita, jednokratne naknade, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, po čl. 3 ugovora.
2. Tužitelj tvrdi da su takva odredba ugovora (o ugovorenoj valuti glavnice vezanoj uz CHF) ništetne, kao i da je ništetna odredba o tzv. ulaznoj naknadi. Zbog toga, tužitelj nastavno tvrdi da je preplato iznose sa osnova glavnice vezane uz CHF a da je i neosnovano platio tzv. ulaznu naknadu da su te odredbe ugovora ništetne pa od tuženika potražuje isplatu preplaćenih iznosa s osnove promjene tečaja i 257,83 eura ništetno naplaćene naknade, sve uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja u osnovu njegovog zahtjeva. Smatra da odredba o glavnici vezanoj uz CHF nije ništetna kao niti odredba o naknadi. Tuženik ističe prigovor zastare, osporava tužitelju svojstvo potrošača, osporava tijek kamata. Tijekom postupka tuženik mijenja, djelomično, svoje navode i ističe da visina zahtjeva tužitelja nije sporna, ali u konačnici predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, visinu kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu, saslušan je tužitelja, kao stranku, u svrhu dokazivanja.
4.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.
5. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
6. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
6.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018 dana 03.09.2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
7. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.
7.1. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda pod 6., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
7.2. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.
7.3. Citirana odluka VS RH bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. godine u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.
7.4. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev-18/2018).
7.5. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30.06.2022. godine iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."
7.6. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".
7.7. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.
7.8. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.
7.9. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), već je predložio saslušanje tužitelja i javnog bilježnika. Kako, dakle, tuženik nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga se izvođenje predloženih dokaza ocjenjuje odugovlačećim i protivno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača te je odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanje javnog bilježnika.
7.10. Stav ovog suda (7.9.) potvrđen je i saslušanjem tužitelja, koji iskazuje da je on bio zaposlenik tuženika u vrijeme realizacije kredita i da s obzirom na tu poziciju nije bio u mogućnosti niti realizirati kredit vežući valutu uz neku drugu osim CHF, jer je tuženik svojim djelatnicima omogućavala kredite za kupnju automobila samo na način da valuta kredita bude CHF. Nadalje, tužitelj izjavljuje da nije bio u mogućnosti niti kredit realizirati u drugoj banci, jer tuženik nije dozvoljavao niti otvaranje tekućeg računa svojim djelatnicima u drugoj banci niti stavljanje administrativne zabrane po drugoj banci. Tuženik je prigovorio iskazu na način da nije točno da bi tužitelju bila ponuđena samo opcija vezanja kredita uz valutu CHF, ali na tu okolnost, a cijeneći iskaz tužitelj nije predlagao druge dokaze pa sud utvrđuje da zahtjev za kredit tužitelj i nije mogao ispuniti na drugi način od onoga kako ga je ispunio, a to je da traži kredi vezan uz valutu CHF. Nadalje, uvjerljiv je iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da je bio u poziciji "uzmi ili ostavi", uz dodatnu nemogućnost pokušaja realizacije kredita uz drugu valutu ili u drugoj banci. Sve pak upućuje na istinitost iskaza tužitelja i da tuženik uopće nije postupao na način da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. Činjenica da je tužitelj ugovor pročitao prije ovjere ne otklanja obveze tuženika, koje je kao trgovac imao prije zaključenja ugovora.
7.11. Tužitelj je iskazao da je kreditirao kupnju automobila, kojim nije obavljao poslovnu djelatnosti, jer ga je kupio za osobne potrebe. Povezujući iskaz tužitelja sa sadržaja ugovora, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, fizička osoba, zaključio ugovor radi kupnje automobila, ima se zaključiti da je tužitelj bio potrošač. Naime, kada se cijeni sve utvrđeno uvidom u ugovor zaključen među strankama i iskazom tužitelja, tada sve zajedno čini logičnu i uvjerljivu cjelinu koja dovodi do zaključka da je tužitelj u spornom pravnom odnosu bio potrošač.
8. Dakle, presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužitelja, što znači da je ništetna i odredba zaključena među strankama o valutnoj klauzuli pa sud ništetnost te odredbe utvrđuje primjenom čl. 12. ZPP-a (prethodno pitanje).
8.1. Vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja, radi čega se ništetnost spornih odredbi ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, već upravo suprotno. Zbog navedenog je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen, dok je pak pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.
9. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan.
9.1. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača tj od 14.06.2018. godine (6.1.). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.
9.2. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
9.3. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za odluku o valuti dana 14.06.2018. godine.
9.4. Tužitelj je tužbu podnio dana 25.5.2023. godine pa njegov zahtjev nije u zastari.
10. Kako je u ovom postupku sud primjenom čl. 12. ZPP-a utvrdio ništavost tada se ima primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.
11. Odlučujući o revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. svoje odluke naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“
11.1. Iz navedenog proizlazi da prilikom odlučivanja o visini zahtjeva valja provesti financijsko vještačenje na način da će početni parametar biti i početni tečaj CHF za kune koji je vrijedio na dan zaključenja ugovora, koja visina je tada bila poznata, uz koji tečaj kredit i isplaćen pa takva visina nije niti nepoštena niti ništetna.
11.2. Polazeći od takvog stava tužitelj je i postavio svoj tužbeni zahtjev u visini, u odnosu na koju visinu tuženik nije imao prigovora i primjedbi.
11.3. Kako tuženik ne prigovora visini to sud nije prihvatio prijedlog tužitelja da se provede dokaz financijskim vještačenjem, jer bi sud od vještaka tražio da prilikom utvrđivanja visine zahtjeva nalaz sačini upravo na način na koji je tužitelj, prije pokretanja spora utvrdio visinu zahtjeva, a na koju visinu tuženik nije imao prigovora.
12. Na temelju iznesenog valjalo je zahtjev usvojiti i tužitelju temeljem ništetnih odredaba u odnosu na valutnu klauzulu dosuditi zatraženi iznos kao pod točkom I izreke ove presude.
12.1. Imajući u vidu izreku presude iz postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača sud nalazi da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja, a ne od dana kada je tužitelj podnio ovu tužbu.
12.2. Naime, tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.
12.1. Kamatna stopa određene je po čl. 29. ZOO-a.
13. Sporna odredba čl. 3 ugovora glasi:
NAKNADA
2,04% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…
13.1. Cijeneći okolnosti koje su prethodile zaključenju ugovora (7.10.) sud utvrđuje da tužitelj nije uopće pregovarao, pojedinačno, o visini naknade. Naime, sam tužitelj iskazuje da je kod tuženika radio na poslovima osobnog bankara i da je klijentima naplaćivao naknade i to zato što je tuženik odredio da se naknade moraju naplatiti. Tužitelj je znao da se naknada opisuje kao naknada za obradu kredita, ali nije znao za što je taj novac potreban. Iako se ne sjeća je li djelatnicima banke naknada naplaćivana, iz ugovora proizlazi da je tužitelj imao obvezu istu platiti.
13.2. U skladu s ustaljenom sudskom praksom saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti na što se točno naknada odnosi, koji se troškovi tuženika plaćaju, jer ti razlozi nisu navedeni u ugovoru pa javni bilježnik nije imao niti zakonske ovlasti o tužitelju objašnjavati.
13.3. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."
13.4. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
13.5. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već je u postupku utvrđeno da nikakvih pregovora nije bilo, jer tužitelj, kako je uvjerljivo iskazivao nije imao druge mogućnost namaknuti novac za kupnju automobila osim pristati na ugovor tuženika. Dakle, utvrđeno je da iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,04% iznosa kredita.
13.6. Sud nastavno utvrđuje da tužitelju tuženik nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi tj. nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade (koji troškovi i usluge tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), iako je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade.
13.7. Čl. 9. Ugovora proizlazi da s na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći akti tuženika.
14. Nastavno na utvrđeno, a prema čl. 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
14.1. Zbog toga sud zaključuje da se o odredbama akata tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora niti su u konkretnom slučaju tužitelju omogućilo da uopće dođe do pozicije da pregovara.
14.2. Kako je dakle ugovor prethodno pripremljen po tuženiku, jer se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Kako je tužitelj temeljem čl. 3. ugovora platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.
15. Zbog toga je sud primjenom odredbe čl. 12 ZPP-a utvrđuje da je ništetan dio odredbe čl. 3 Ugovora, a nastavno na navedeno dolazi do primjene odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.
15.1. Tijekom postupka je utvrđeno je da je jednokratna naknada naplaćena u iznosu od 257,83 eura pa je tuženik u točki II izreke presude obvezan taj iznos platiti tužitelju. I u ovom dijelu zahtjeva sud nalazi tuženika nesavjesnim (12.2.) pa i na taj iznos mora platiti kamatu od dana stjecanja.
15.2. Konačno, niti prigovor zastare tuženika u odnosu na odluku suda o tzv. ulaznoj naknadi nije osnovan, jer je čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3 Ugovora.
15.3. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Sve i iz razloga jer pitanje naknada nije bio predmet kolektivnog spora (6.).
16. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika, a prema zahtjevu tužitelja za naknadom parničnog troška.
16.1. Trošak se odnosi na trošak sastava tužbe i pristupa na jedno ročište po 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura, što je uvećano za 100,00 eura PDV-a, na koji ukupan trošak od 500,00 eura kamata temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a teče od dana donošenja ove presude.
U Zagrebu, 4. travnja 2025. godine
Sutkinja:
Romana Hukelj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.
