REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Trogiru

Poslovni broj: P-2914/2022-20

Obala bana Berislavića 1

21220 Trogir

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu- Stalna služba u Trogiru, po sutkinji ovog suda Daniri Vujević, u pravnoj stvari tužitelja ŠB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koje zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui D.O.O., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2025.g. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika pun. tuženika, dana 4. travnja 2025., na ročištu za objavu odluke,

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 4.439,23 EUR-a sa kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od:

-0,13 EUR-a teče od 20.07.2007.

-1,24 EUR-a teče od 23.8.2007.

-0,14 EUR-a teče od 21.11.2007.

-2,92 EUR-a teče od 23.1.2008.

-5,06 EUR-a teče od 25.2.2008.

-8,73 EUR-a teče od 25.3.2008.

-3,21 EUR-a teče od 21.4.2008.

-1,04 EUR-a teče od 19.5.2008.

-3,78 EUR-a teče od 18.6.2008.

-2,34 EUR-a teče od 22.9.2008.

-20,35 EUR-a teče od 24.10.2008.

-8,29 EUR-a teče od 21.11.2008.

-23,62 EUR-a teče od 15.12.2008.

-25,98 EUR-a teče od 27.1.2009.

-27,05 EUR-a teče od 27.2.2009.

-24,72 EUR-a teče od 17.3.2009.

-25,29 EUR-a teče od 29.4.2009.

-20,69 EUR-a teče od 29.5.2009.

-17,30 EUR-a teče od 26.6.2009.

-18,20 EUR-a teče od 31.7.2009.

-19,99 EUR-a teče od 28.8.2009.

-19,83 EUR-a teče od 29.9.2009.

-18,03 EUR-a teče od 30.10.2009.

-21,42 EUR-a teče od 30.11.2009.

-24,13 EUR-a teče od 30.12.2009.

-28,00 EUR-a teče od 29.1.2010.

-27,11 EUR-a teče od 26.2.2010.

-32,36 EUR-a teče od 31.3.2010.

-31,36 EUR-a teče od 3.5.2010.

-33,30 EUR-a teče od 23.6.2010.

-50,09 EUR-a teče od 28.7.2010.

-46,63 EUR-a teče od 4.8.2010.

-57,19 EUR-a teče od 3.9.2010.

-53,54 EUR-a teče od 30.9.2010.

-47,67 EUR-a teče od 3.11.2010.

-60,05 EUR-a teče od 7.12.2010.

-75,80 EUR-a teče od 8.1.2011.

-64,65 EUR-a teče od 18.2.2011.

-68,56 EUR-a teče od 16.3.2011.

-63,58 EUR-a teče od 29.3.2011.

-64,48 EUR-a teče od 17.5.2011.

-85,59 EUR-a teče od 16.6.2011.

-87,64 EUR-a teče od 25.7.2011.

-104,90 EUR-a teče od 30.8.2011.

-95,87 EUR-a teče od 30.9.2011.

-85,99 EUR-a teče od 18.10.2011.

-84,09 EUR-a teče od 15.11.2011.

-83,34 EUR-a teče od 14.12.2011.

-88,00 EUR-a teče od 16.1.2012.

-92,07 EUR-a teče od 13.2.2012.

-92,62 EUR-a teče od 13.3.2012.

-89,80 EUR-a teče od 16.4.2012.

-91,70 EUR-a teče od 15.5.2012.

-93,00 EUR-a teče od 8.6.2012.

-90,82 EUR-a teče od 16.7.2012.

-91,39 EUR-a teče od 16.8.2012.

-89,75 EUR-a teče od 17.9.2012.

-86,21 EUR-a teče od 16.10.2012.

-89,99 EUR-a teče od 16.11.2012.

-91,80 EUR-a teče od 18.12.2012.

- 90,53 EUR-a teče od 22.1.2013.

- 83,40 EUR-a teče od 21.2.2013.

− 89,46 EUR-a teče od 21.3.2013.

− 89,98 EUR-a teče od 22.4.2013.

− 87,61 EUR-a teče od 21.6.2013.

− 80,23 EUR-a teče od 21.6.2013.

− 80,04 EUR-a teče od 22.7.2013.

− 81,86 EUR-a teče od 2.8.2013.

− 84,76 EUR-a teče od 2.9.2013.

− 88,79 EUR-a teče od 7.10.2013.

− 86,71 EUR-a teče od 2.12.2013.

− 88,18 EUR-a teče od 27.12.2013.

− 89,85 EUR-a teče od 21.1.2014.

− 90,88 EUR-a teče od 21.2.2014.

− 93,08 EUR-a teče od 17.3.2014.

− 92,36 EUR-a teče od 17.4.2014.

− 89,93 EUR-a teče od 26.5.2014.

− 89,16 EUR-a teče od 18.6.2014.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535 u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude isplatiti tužitelju ŠB OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 1.990,84 EUR sa kamatom koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena, koje na navedeni iznos teku od presuđenja (4. travnja 2025.), pa do isplate.

Obrazloženje

1.1. U tužbi koja je podnesena dana 20. srpnja 2022. tužitelj navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 418-50-4092670 u Splitu, 10.05.2007.g., ovjeren pred javnim bilježnikom Marijom Ivančić, dana 11.05.2007.g. pod brojem ovjere OV- 8819/07. Temeljem tog ugovora tužena da je odobrila kredit za kupnju vozila u iznosu od 24.951,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemljene na potpunoj obavijesti. Protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju da su povećani anuiteti, te da je tužena naplatila veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama.

1.2. Tužitelj i tuženik da su u ovoj situaciji u realno raličitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tužena da je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakovih ugovornih odredbi. Međutim tužena da je napravila upravo suprotno, jednostrano je odredila obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao isti predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene.

1.3. Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca Românească SA, sud da je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Obveza vraćanja kredita u određenoj valuti da je bitan element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze.

1.4. U tom smislu Sud da podsjeća na to da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između tog mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Konkretno, na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita. U tom kontekstu Sud da je pojasnio da financijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita. Stoga, s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, banka mora izložiti moguće promjene tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti. Naposljetku, Sud da ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće kreditorovo nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora. Sud EU da je potvrdio utvrđenja u postupku kolektivne pravne zaštite kojom je valutna klauzula u švicarskim francima oglašena nepoštenom i ništetnom te je potvrdio presudu Ustavnog suda koji je stao na stranu dužnika u švicarskim francima.

1.5. Sud EU-a u bitnom da je utvrdio da valutna klauzula u švicarskim francima mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu, a što one da nisu učinile. U konkretnom slučaju, radi se o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u RH. Naime sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojednine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje da je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH.

1.6. Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima da su ovlašteni radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava. Vrhovni sud RH kroz odluku posl.br.Rev-18/2018-2 od 26.svibnja 2020.g. da je izrazio pravna shvaćanja koja su od odlučne važnosti za donošenje ispravne odluke u ovom predmetu,a u prilogu tužbe je dostavljena najnovija sudska praksa.

1.7. U navedenom predmetu da se radi o nekonvertiranom kreditu koji da je u cijelosti otplaćen.

1.8. Nadalje, u tužbi se navodi da odredbom iz čl.104.st.1. i 3. ZOO-a/91, odnosno odredbom iz čl.323.st.1.i2. ZOO-a/96 propisane su posljedice ništetnosti, pa da je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem ništetnog posla primila. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani. U postupku kolektivne zaštite, te u presudi Europskog suda, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom slučaju pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz čl.214.ZOO-a/91 odnosno odredbi čl.1115.ZOO-a/96.

1.9. Nadalje, prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, stranke da su ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan plaćanja. Temeljem valutne klauzule u švicarskim francima, a koja je nepoštena i ništetna, tužitelj da je bio prisiljen obzirom da tužena raspolaže sa svim otplatnim planovima koji su različiti od prvotno ugovorenog, odnosno tužitelj da nije u mogućnosti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, pa sukladno odredbama članka 186.b. ZPP-a predlaže da sud donese presudu po probavi navedene dokumentacije i provedenog vještačenja.

2. Tuženik je dana 6. rujna 2022. godine podnio odgovor na tužbu osporavajući u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva isplatu neutvrđenog iznosa s osnova ništetne valutne klauzule. Navodi se da su tužitelj i tuženik dana 10.5.2007.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-4092670 (daljeu tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 24.951,14 s redovnom kamatom od 5,20% godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00 % godišnje, također promjenjiva. Ugovor da je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim da je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Navodi da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

2.1. Nadalje, se navodi u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli da je neutemeljeno da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i da tužitelj ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom da se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa da tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.

2.2. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te se ističe da je tužitelj u zahtjevu za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF i to između više ponuđenih valuta: EUR, CHF, USD; kunski kredit. Pružanje mogućnosti tužitelju kao korisniku kredita da vlastoručno odabere valutnu klauzulu kredita predstavlja pojedinačno pregovaranje. Tužitelj da je uz tužbu dostavio i otplatne planove iz kojih da je vidljivo da je informaciju o važećem tečaju valute na dan mogao dobiti korištenjem usluge tuženika RBA DIREKT, koju uslugu tužitelj nikada nije koristio. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj da je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajnaneravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što da je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, da je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništetne valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužitelj da je tužbu podnio tek 20.7.2022.g.

2.3. Tužitelj da se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer da se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka da proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj da ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa da se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik da se protivi proizvoljno utuženom iznosu jer isti nije utemeljen na stvarnim podacima, a posljedično se protivi i financijskom vještačenju jer da je potraživanje tužitelja prije svega u zastari. Tuženik da se također protivi prijedlogu tužitelja da ga se obveže na dostavu dokumentacije potrebne za vođenje ovog postupka jer da je protivno zakonu prebacivati teret dokaza na tuženika, odnosno tužitelj ne može zahtijevati da se tuženiku naloži dostava dokaza koji su tužitelju potrebni da bi uspio u parnici, pa da je slijedom navedenog tužbeni zahtjev neosnovan.

3. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

4. U tijeku postupka sud je izveo dokaze pregledom dokumentacije priložene uz tužbu i to: pregledan je Ugovor o kreditu broj 418-50-4092670 u Splitu, 10.05.2007.g., ovjeren pred javnim bilježnikom Marijom Ivančić, dana 11.05.2007.g. pod brojem ovjere OV-8819/07, Zahtjev za kredit i izjava od 9. svibnja 2007. godine, početni otplatni plan, realizirani otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, pregledan je nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Ines Lozić iz Centra za vještačenja d.o.o. Split zaprimljeno na sud dana 22. listopada 2024., izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i isplatom novčanog iznosa stečenog bez osnove.

6. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07), te Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 –dalje u tekstu ZZP/14).

7. Među parničnim strankama utvrđene su sljedeće nesporne činjenice:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj broj 418-50-4092670 u Splitu, 10.05.2007.g., ovjeren pred javnim bilježnikom Marijom Ivančić, dana 11.05.2007.g. pod brojem ovjere OV-8819/07;

- da je kredit odobren za kupnju novog vozila;

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,20% godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora;

- da je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 24,951.14 (švicarskih franaka);

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za chf, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita po isplati kredita;

- da su kao instrumenti osiguranja naplate ugovorena zapljena primanja, prijenos prava vlasništva na vozilu i zadužnica;

- da je iznos kredita u cijelosti otplaćen.

8. U postupku je valjalo razjasniti jesu li ugovorne odredbe o valutnoj kluzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene, obzirom je posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost, te pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

9. Također je valjalo utvrditi visinu utuženog iznosa, zbog čega je sud prihvatio prijedlog tužitelja za vještačenjem po vještaku za financije i računovodstvo.

10. Prije obrazlaganja merituma, treba reći da je ovaj sud mjesno nadležan temeljem čl.1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZPK/15), kojim je dodan čl.19.l. st.1., a takvo tumačenje te odredbe je dao i VSRH (Gr1-143/19).

11. Nadalje, da bi se obrazložio meritum postupka, treba kronološki prikazati događaje i sudske odluke vezane uz kreditiranje potrošača u valuti CHF na području RH.

12. Dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu je podnesena tužba udruge potrošača protiv 8 banaka (među kojima je i tuženik u ovom predmetu) te je 4.srpnja 2013. donesena presuda br. P-1401/12 kojom je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača u svezi kreditiranja u CHF, a ta presuda je dijelom (u pogledu promjenjivih kamatnih stopa) postala pravomoćna donošenjem drugostupanjske odluke 15. srpnja 2014. Stranke te parnice su dalje nastavile koristiti izvanredni pravni lijek reviziju (predmeti Revt-249/14 i Revt-575/16), podnositi ustavnu tužbu (predmet U-III2521/2015) te se o valutnoj klauzuli pravomoćno presudilo 14.lipnja 2018. (predmet Pž-6632/17).

13. U ovom postupku predmet tužbe je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu valutne klauzule, konkretno odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu.

14. Što se tiče utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule treba reći sljedeće. U presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

15. Stoga, imajući direktne učinke odredbi čl.502.a st.1. i 502.c ZPP-a za zaključiti je kako je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF te se u pogledu tumačenja kako primijeniti navedene odredbe skreće pozornost na sudsku praksu (ŽS Zagreb: Gž- 2511/2021). S tim u vezi se posebno naglašava da u prvostupanjskom postupku koji je prethodio donošenju te drugostupanjske odluke činjenice koje su temelj za utvrđenje ništetnosti (da stranke nisu pojedinačno pregovarale niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule, da odredbe o primjeni valutne klauzule za tužitelja nisu bile razumljive iz razloga jer nije obaviješten o pravom značenju švicarskog franka kao sigurne valute za ulaganje banke) nisu utvrđene izvođenjem personalnih dokaza već učincima citirane presude donesene u kolektivnom sporu.

16. Također valja kazati da prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

17. Također odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li

- 1 0 -

su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

19. Naime, odredbe o valutnoj klauzuli (kao i promjenjivoj kamatnoj stopi koja nije predmet ove tužbe) su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a odredbom čl. 26. ZOO-a propisano je da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I. izreke usvajanjem tužbenog zahtjeva .

20. Također valja kazati i obzirom na nespornu činjenicu da je kredit isplaćen u cijelosti, čime je ugovor ispunjen, da i u tom slučaju tužitelj se može pozivati na ništetnost odredbi ugovora, a to iz razloga što je tužitelj upravo zbog ništetnosti odredbi tog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF pretplatio iznos kredita, pa kako se radi o stjecanju bez pravne osnove, to nije odlučno je li predmetni ugovor o kreditu još uvijek na snazi ili nije, jer tužitelj kao potrošač u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer po utvrđenju ništetnosti tih odredbi ugovora otpala je osnova po kojoj su ti iznosi plaćeni (čl. 1111. st. 3. ZOO-a).

21. Stoga može se zaključiti da je temeljem odredbe 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača- ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, sud vezan za utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, odnosno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. Također ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u u odnosu na istovrsni ugovor (Rev-3142/2018 od 19.ožujka 2019.) Također se zaključuje da test poštenosti predmetnih ugovornih odredbi proveden je već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači (korisnici kredita) nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze.

22. Stoga je temeljem čl.81.st.1., čl.82. i čl.87.st.1.ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora, valja reći da su ništetne odredbe ugovora u kreditu u dijelu valutne kaluzule, iako tužitelj nije izričito deklaratornih zahtjevom tražio takvo utvrđenje.

23. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a kako je tuženik iz

- 1 1 -

kolektivnog spora nepošten, jer je znao na nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koje predstavljaju cijenu kredita (bitan element ugovora o kreditu), tuženik je obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka.

24. Stoga za zaključiti je da je tužitelj u pravu kada traži temeljem instituta stjecanja bez osnove da mu se vrati sve ono što je tuženik neosnovano temeljem ništetnih ugovornih odredbi primio, sve temeljem čl. 1111. st.1. i čl. 1115. ZOO-a.

25. Tužitelj je u ovom postupku dokazao visinu potraživanja temeljem stjecanja bez osnove. Naime, iz provedenog vještva sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić iz Centra za vještačenje d.o.o., Split, Terzićeva 1, čiji nalaz i mišljenje je dostavljeno sudu dana 22. listopada 2024. godine, a prema točno određenom zadatku vještačenja, proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj:

- ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 4.439,23 EUR;

- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 6,96 EUR (tzv. negativne razlike).

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 4.432,27 EUR.

26. Stoga, sud je prihvatio ovo vještvo kao relevantno i vjerodostojno, a stranke nisu nakon dostave nalaza i mišljenja prigovarale matematičkom izračunu vještva, te je temeljem istog sud utvrdio da je tužitelj dokazao visinu svog potraživanja kako je to sukladno vještvu precizirano u konačnom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio podneskom od dana 14. siječnja 2025. godine, zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke presude.

27. Tuženik je nakon provedenog vještačenja istaknuo prigovor radi prijeboja za iznos od 6,96 EUR (tzv. negativne razlike), nije prigovorio numeričkom izračunu vještva, ali i dalje osporava osnovu i visinu.

28. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

- 1 2 -

30. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime valutne klauzule (točka I.izreke presude), zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka.

31. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja kazati da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, odnosno od 14. lipnja 2018. u dijelu glede tražbine po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a zastarni rok iznosi 5 godina po čl. 225.ZOO-a. Prema pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. godine, građanskog odjela Vrhovnog suda RH proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teči ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Zastarni rok u slučaju ustanovljene ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju,a povodom individualnih parnica u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Obzirom na datum podnošenja tužbe u ovom postupku (20. srpnja 2022.) može se reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja. Zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi dakle počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. godine, tako da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila za potraživanja po osnovu tečajne razlike zbog primjene valutne kaluzule. Analognim tumačenjem nije došlo do zastare potraživanja i za precizirani tužbeni zahtjev postavljen podneskom od dana 14.01.2025., a koji se tiču potraživanja po osnovi razlike u tečaju, jer je tužitelj uredio tužbu i tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja iz iste činjenične i pravne osnove.

32. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je očito bila kupovina novog osobnog vozila koji je tužitelji kupio kao fizička osoba, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.

33. Što se tiče tuženikovog istaknutog prigovora radi prijeboja koji je postavljen tek na raspravnom ročištu dana 15. siječnja 2025. (nakon zaključenja prethodnog potupka), prema zauzetoj sudskoj praksi (VSRH, Rev-549/2023) tzv. negativne razlike se ne mogu oduzet od dosuđenog iznosa ako nema postavljenog protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja. Tuženik je u pogledu negativnih razlika postavio prigovor radi prebijanja. No, s pravom tužitelj ukazuje da se prigovor radi prebijanja može istaknuti samo do zaključenja prethodnog postupka (čl. 288.a

- 1 3 -

ZPP-a), ali i da bi bilo zastarjelo tuženikovo pozivanje na postojanje potraživanja s osnove negativnih razlika. Naime, tuženik se ne može pozivati na učinke presude u kolektivnom sporu (ŽS Split, Gž- 755/2021) budući da taj spor tuženik nije ni pokrenuo (arg. ex. čl. 502.c ZPP-a). Od dana plaćanja svih iznosa koje je tužitelj manje platio (zbog smanjenja tečaja u odnosu na početni), pa do dana podnošenje prigovora radi prijeboja prošlo je više od 5 godina. Manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Dakle zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti, a kako tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača i za iznose koji ne bi bili u zastari ne postoji obveza tužitelja da isti vrati tuženiku. Slijedom toga, u odnosu na prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) prvenstveno zbog nastupanja prekluzije iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a, nema uopće postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, uz pravne posljedice zbog pravne prirode ovog instituta prema odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a.

34. U odnosu na prigovor tuženika da se istog ne može obvezati na dostavu dokumentacije potrebne za vođenje postupka, jer da tužitelj ne može zahtijevati da se tuženiku naloži dostava dokaza koji su tužitelju potrebni da bi uspio u parnici, valja kazati da je odredbom čl. 186.b. st.3., st.4. i st.5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19- dalje ZPP) predviđeno da tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će tražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati (stupnjevita tužba). Stoga kako tužitelj nije u trenutku podnošenja tužbe raspolagao sa ispravama na temelju kojih se može postaviti jasno određeni novčani iznos, već mu je te isprave dostavio tuženik u tijeku postupka, ovaj sud smatra da je tužitelj navedenom odredbom ZPP-a ovlašten postaviti neodređeni tužbeni zahtjev, koji je preciziran i konačno postavljen tek po dostavi dokumentacije potrebne za provedbu vještačenja i nakon samog vještačenja, pa se takav prigovor tuženika ukazuje neosnovan.

35. Odredbom čl. 40.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) propisano je ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Odredbom čl. 186.b.st.5. ZPP-a, propisano je da je tužitelj dužan naznačiti vrijednost predmeta spora spora u skladu s čl. 40.st.2. ZPP-a, a prigodom postavljanja tužbenog zahtjeva iz st. 4. navedenog članka tužitelj je dužan iznova naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbama čl. 35. do 37. i čl. 39. ZPP-a.

36. Tužitelj prigodom postavljanja stupnjevite tužbe nije naznačio vrijednost predmeta spora, ali je postavljanjem novčanog zahtjeva u konačno preciziranom tužbenom

- 1 4 -

zahtjevu na iznos od 4.439,23 EUR, iznova naznačio vrijednost predmeta spora prema označenoj visini novčanog zahtjeva.

37. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i st.2., čl. 155. odredbi ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23)., dalje OT), Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/2018; 51/23 dalje ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 53/19, 92/2021, 37/23) i priloženom popisu parničnog troška, imajući u vidu vrijednost predmeta spora kako je prethodno navedeno.

38. Tužitelju koji je bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku koji je odvjetnik priznat je sljedeći trošak: za sastav tužbe po 100 bodova (Tbr.7.t.1. OT), zastupanje na ročištu od dana 25.06.2024., 15.01.2025., 12.03.2025., sve u iznosu od po 100 bodova (Tbr.9. t.1), podnesak od 26.09.2022. po 100 bodova i podnesak od 14. siječnja 2025. po 100 bodova, ukupno 600 bodova pretvoreno u EUR daje iznos od 1.200,00 EUR, što uvećano za PDV (25 %) daje ukupan iznos od 1.500,00 EUR, kojem iznosu treba pridodati iznos za provedeno vještačenje u visini od 400,00 EUR, što ukupno daje iznos od 1.900,00 EUR, te iznos na popisanu pristojbu tužbe u visini od 90,84 EUR, što čini sveukupan iznos od 1.990,84 EUR koliko je i dosuđeno tužitelju. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za zastupanje na ročištu povodom objave presude, jer na istu punomoćnik nije pristupio.

39. Nadalje, valja kazati da Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) od dana 20.05. 2023. je uvedeno oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi za tužitelje u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, s tim da taj propis prema prijelaznim odredbama ne djeluje retroaktivno već samo za pristojbene obveze nastale nakon stupanja na snagu istog, pa tužitelj nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu, zbog čega je odbijen sa troškom u ovom dijelu.

40. Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl. 151. st.3. ZPP-a, prema stopi zatezne kamate sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,/41/08,125/11,78/15.,29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23, ZOO).

U Trogiru, 4. travnja 2025.

Sutkinja

Danira Vujević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u pisanom obliku u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- pun.tužitelja Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu

- pun.tuženika odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui D.O.O., Zagreb, Zelinska 4,

-spis, ovdje