Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Petrinji

Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12

Poslovni broj: P-114/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja TB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz OD Mađarić&Lui, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 12. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, te punomoćnice tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude dana 4. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju TB iznos od 2.578,45 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, računajući iste:

- na iznos od 19,71 € od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 2,30 € od 30.11.2008. do isplate

- na iznos od 24,43 € od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 27,83 € od 31.1.2009. do isplate

- na iznos od 29,37 € od 28.2.2009. do isplate

- na iznos od 25,13 € od 31.3.2009. do isplate

- na iznos od 25,94 € od 30.4.2009. do isplate

- na iznos od 19,46 € od 31.5.2009. do isplate

- na iznos od 14,69 € od 30.6.2009. do isplate

- na iznos od 15,96 € od 31.7.2009. do isplate

- na iznos od 18,48 € od 31.8.2009. do isplate

- na iznos od 18,26 € od 30.9.2009. do isplate

- na iznos od 15,72 € od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 20,49 € od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 24,31 € od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 29,75 € od 31.1.2010. do isplate

- na iznos od 28,50 € od 28.2.2010. do isplate

- na iznos od 35,88 € od 31.3.2010. do isplate

- na iznos od 34,48 € od 30.4.2010. do isplate

- na iznos od 37,21 € od 31.5.2010. do isplate

- na iznos od 60,84 € od 30.6.2010. do isplate

- na iznos od 55,97 € od 31.7.2010. do isplate

- na iznos od 70,83 € od 31.8.2010. do isplate

- na iznos od 65,70 € od 30.9.2010. do isplate

- na iznos od 57,44 € od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 74,86 € od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 97,03 € od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 81,33 € od 31.1.2011. do isplate

- na iznos od 86,84 € od 28.2.2011. do isplate

- na iznos od 79,84 € od 31.3.2011. do isplate

- na iznos od 81,10 € od 30.4.2011. do isplate

- na iznos od 110,81 € od 31.5.2011. do isplate

- na iznos od 113,70 € od 30.6.2011. do isplate

- na iznos od 138,52 € od 31.7.2011. do isplate

- na iznos od 125,77 € od 31.8.2011. do isplate

- na iznos od 111,81 € od 30.9.2011. do isplate

- na iznos od 110,32 € od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 109,24 € od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 115,90 € od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 121,70 € od 31.1.2012. do isplate

- na iznos od 122,48 € od 29.2.2012. do isplate

- na iznos od 118,47 € od 31.3.2012. do isplate.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. nadoknaditi tužitelju TB parnični trošak u iznosu od 1.161,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena tekućom od dana 4. travnja 2025. do isplate, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj IB podnio je ovome sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi isplate. U tužbi je naveo kako mu je Ugovorom o kreditu broj: 158-50-3963557 od 13.03.2007. sklopljenim u [adresa], odobren kredit za kupnju vozila u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 28.310,68 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Tužitelj je kredit otplatio u cijelosti. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 2.578,45 eura (19.427,30 kuna). Zaključno tužitelj ističe kako je člankom 12. Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, međutim navedena je ugovorna odredba ništava i ne proizvodi pravne učinke iz istih razloga iz kojih je ništava i odredba o valutnoj klauzuli, navedenih u točki III. ove tužbe. Naime, naprijed navedena odredba sastavljena je i uvrštena u Ugovor o kreditu od strane tuženika, dok tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, a istovremeno ima poslovnu jedinicu u [adresa]. Štoviše, sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, zaključio je da se ugovorna odredba o prologaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog predložio je da Sud udovolji njegovom tuženom zahtjevu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. navodi kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 13.03.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 158-50- 3963557 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 28.310,68, a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule smatra kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, proizlazi iz činjenice da je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Nakon što je tužitelj vlastoručno ispunio Zahtjev za kredit, tuženik i tužitelj zaključili su Ugovor o kreditu. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude i zahtijevati samo isplatu. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na mjesnu nadležnost ističe kako Zakon o parničnom postupku propisuje mogućnost stranaka da ugovore mjesnu nadležnost pa je iz čl. 12. Ugovora o kreditu broj 158-50-3963557 ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora. Iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.11.2020.g. SuIV–380/2020 proizlazi da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke ništetna tek uvjetno i to ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača i ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Mjesna nadležnost propisana je čl. 46., a u vezi s čl. 48. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika. Budući da je registrirano sjedište tuženika u Zagrebu, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, mjesno je nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, no odluku o mjesnoj nadležnosti tuženik prepušta sudu. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan i da tužitelj ne može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu kao ni konverzije. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u prijepis knjigovodstvene kartice (str. 7-10 spisa), otplatni plan (str. 11-13 spisa), ugovor o trajnom nalogu (str. 14 spisa), obavijest (str. 15 spisa), ugovor o kreditu (str. 16-20 spisa), zahtjev za kredit (str. 28 spisa) te je saslušan tužitelj IB (str. 41 spisa).

4. Tužitelj IB u svom je iskazu naveo kako je otišao u autokuću Peugeot Partner u [adresa] gdje je izabrao automobil koji želi kupiti i rekao da ga želi platiti kreditom. Na poseban upit u autokući rekao je da prima plaću u Raiffeisenbanci, misli da je donio platnu listu i u autokući su pripremili sve za ugovaranje kredita u toj banci. U autokući je i potpisao ugovor o kreditu, u banku nije niti išao. U autokući su mu rekli da je moguće sklapanje ugovora o kreditu u CHF, misli da u kunama tada to nije bilo moguće, a u eurima mu nitko nije ponudio. Kupio je tada automobil za osobne potrebe budući nije bio vlasnik nikakve firme. Nitko mu nije objašnjavao ništa vezano uz valutu CHF, samo je rekao da može takav ugovor koji su pripremili i potpisao ga je. Nije detaljno pročitao ugovor o kreditu prije potpisivanja. Nije vidio odredbu ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, bila mu je bitna samo rata kredita koju je dužan plaćati. Nije pokušao pregovarati o uvjetima kredita budući da u banku nije niti išao. Ne sjeća se kolika je rata bila u početku otplate kredita, svake godine je sve više rasla, a pri kraju mu je već bila "naknap" za plaćanje s obzirom na njegovu plaću.

5. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da se, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

6. Nadalje, valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci Sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu od 13. ožujka 2007. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.

8. Kako je prebivalište tužitelja u [adresa], a Sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom se nalazi u Zagrebu (prema sjedištu kreditora), dolaskom na Sud u Zagrebu bi tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

9. Također, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

10. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

11. Nadalje, temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je Suda da je tužbeni zahtjev tužitelja IB u cijelosti osnovan.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 13. ožujka 2007. (dalje: Ugovor), broj ugovora 158-50-3963557, solemniziran po Javnom bilježniku, koji je sklopljen između tužitelja IB, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 28.310,68 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), zatim, da rok otplate iznosi 60 mjeseci (čl. 4. Ugovora), te je odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno da redovna kamata iznosi 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu Odukom o kamatnim stopama kreditora.

13. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

14. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim odlukama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

15. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je tužitelj kao pojedinačni potrošač, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 13. ožujka 2007., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

16. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

17. U odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu od 13. ožujka 2007., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te imajući u vidu iskaz tužitelja, Sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

18. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

19. Nadalje, pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredbe o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

20. Dakle, temeljem svega navedenog Sud zaključuje da je odredba 7. Ugovora o kreditu od 13. ožujka 2007., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj iste, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetna, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

21. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

22. Sud nije izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem kako je to tužitelj prvotno predlagao budući je tuženik, u svom odgovoru na tužbu, izjavio da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, a tužitelj je povukao prijedlog za provođenje ovog dokaza.

23. Slijedom navedenog, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđena utužena razlika po osnovi valutne klauzule (između iznosa koje je tužitelj stvarno plaćao i iznosa koje bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita u iznosu od ukupno 2.578,45 eura, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od dospijeća obveze plaćanja sukladno otplatnom planu.

24. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, Sud smatra kako isti nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate u ovom predmetu podnesena sudu dana 29. ožujka 2023., za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

25. Obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti tuženik mu je dužan, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr.7.st.1.), za zastupanja na ročištima 11.11.2024. i 12.03.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr.9.st.1.), za zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9.st.3.), a za sastav podneska od 06.06.2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8.st.1.) te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 36,12 eura, što ukupno s PDV-om iznosi 1.161,12 eura.

U Petrinji, 4. travnja 2025.

Sutkinja

Blaženka Navara

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.Tužitelj IB, po punomoćnicima iz ZOU Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., po punomoćnicima iz OD Mađarić&Lui, odvjetnicima iz Zagreba