REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Slavonskom Brodu
Trg pobjede 13
35000 Slavonski Brod
Poslovni broj P-475/2023-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja AJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinku Brajku, odvjetniku iz Đakova protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., [adresa], OIB: 02535697732 zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 11. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Tihomira Kovačića, odvjetnika iz Slavonskog Broda i zamjenika punomoćnika tuženika FJ, odvjetničkog vježbenika i rasprave održane 4. travnja 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. toč. 2. Ugovora o kreditu broj 9011732170, sklopljenog 28. srpnja 2006. između tužitelja i tuženika, a koja odredba glasi: „Kredit u iznosu od 34.541,40 CHF i kamatu iz točke 4. Ugovora otplaćuju se u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.“ i ista ne proizvodi pravne učinke.
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], tužitelju AJ iz [adresa], isplatiti iznos od 1.933,85 eura (slovima: tisućudevetstotridesetitrieuraiosamdesetpet- centi) na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama počev od dospijeća prvog dospjelog iznosa pa do isplate, tj. od 1. rujna 2006. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 29.prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, i to na:
– Iznos od 3,24 eura počev od 01.09.2006. pa do isplate
– Iznos od 3,71 eura počev od 01.10.2006. pa do isplate
– Iznos od 2,05 eura počev od 01.11.2006. pa do isplate
– Iznos od 1,84 eura počev od 01.12.2006. pa do isplate
– Iznos od 2,38 eura počev od 01.04.2008. pa do isplate
– Iznos od 25,70 eura počev od 01.11.2008. pa do isplate
– Iznos od 1,48 eura počev od 01.12.2008. pa do isplate
– Iznos od 27,33 eura počev od 01.01.2008. pa sve do isplate
– Iznos od 31,28 eura počev od 01.02.2008. pa sve do isplate
– Iznos od 33,01 eura počev od 01.03.2008. pa sve do isplate
– Iznos od 27,57 eura počev od 01.04.2008. pa sve do isplate
– Iznos od 28,43 eura počev od 01.05.2008. pa sve do isplate
– iznos od 21,34 eura počev od 01.06.2008. pa sve do isplate
– iznos od 15,29 eura počev od 01.07.2008. pa sve do isplate
– iznos od 16,64 eura počev od 01.08.2008. pa sve do isplate
– iznos od 20,13 eura počev od 01.09.2008. pa sve do isplate
– iznos od 19,74 eura počev od 01.10.2008. pa sve do isplate
– iznos od 16,41 eura počev od 01.09.2009. pa sve do isplate
– iznos od 22,64 eura počev od 01.12.2009. pa sve do isplate
– iznos od 27,18 eura počev od 01.01.2010. pa sve do isplate
– iznos od 34,49 eura počev od 01.02.2010. pa sve do isplate
– iznos od 32,59 eura počev od 01.03.2010. pa sve do isplate
– iznos od 42,02 eura počev od 01.04.2010. pa sve do isplate
– iznos od 39,96 eura počev od 01.05.2010. pa sve do isplate
– iznos od 44,26 eura počev od 01.06.2010. pa sve do isplate
– iznos od 72,83 eura počev od 01.07.2010. pa sve do isplate
– iznos od 66,73 eura počev od 01.08.2010. pa sve do isplate
– iznos od 83,19 eura počev od 01.09.2010. pa sve do isplate
– iznos od 77,90 eura počev od 01.10.2010. pa sve do isplate
– iznos od 66,69 eura počev od 01.11.2010. pa sve do isplate
– iznos od 88,36 eura počev od 01.12.2010. pa sve do isplate
– iznos od 115,36 eura počev od 01.01.2011. pa sve do isplate
– iznos od 96,75 eura počev od 01.02.2011. pa sve do isplate
– iznos od 103,50 eura počev od 01.03.2011. pa sve do isplate
– iznos od 94,43 eura počev od 01.04.2011. pa sve do isplate
– iznos od 95,80 eura počev od 01.05.2011. pa sve do isplate
– iznos od 131,87 eura počev od 01.06.2011. pa sve do isplate
– iznos od 134,29 eura počev od 01.07.2011. pa sve do isplate – iznos od 165,44 eura počev od 01.08.2011. pa sve do isplate u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], tužitelju AJ iz [adresa], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 2.301,55 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. travnja 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
1.1. U tužbi je navedeno da je 28. srpnja 2006. tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9011732170 sa svrhom kupnje osobnog vozila na iznos od 34.541,40 CHF po srednjem za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate 5 godina (60 mjeseci), a koji kredit je otplaćen u cijelosti 2011. Člankom 6. st. 2. Ugovora tužitelj se obvezao otplaćivati kredit u iznosu od 34.541,40 CHF i kamatu iz točke 4. Ugovora u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Tuženik je na taj način u članku 6. st. 2. Ugovora inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Naime, ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prema članku 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj. Nadalje, Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016., povodom ustavne tužbe od strane Udruge Potrošač u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, jasno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, isto kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito se pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke, uključujući i tuženika, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. U takvom smjeru je išla i daljnja sudska praksa o čemu govori presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Rev- 2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III-2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane. Ove odluke donesene su u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutom sukladno članku 502. a Zakona o parničnom postupku, te se pravne i fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na utvrđenja iz tih odluka radi ostvarivanja vlastitih prava, a sud je vezan za ta utvrđenja, sve sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. st. 2. 3. i članka 84. ZZP/03 te povrh svega odredbu članka 3. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, a istodobno prešutjevši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika. Uvažavajući stav Vrhovnog suda RH u presudi posl. br. Rev-2245/17, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. pod brojem Su-IV-47/2020-2 o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra kako je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF ništetna, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove. S obzirom na navedeno, tužitelj predlaže sudu nakon provedenog postupka usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava kako osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj oba zahtjeva temelji na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17. Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS- a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 180 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima te nije ni na koji način počinio povrede koje tužitelj navodi u tužbi. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže sudu nakon provedenog postupka odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom.
3. Općinski sud u Đakovu se je rješenjem broj P-28/2023-5 od 24. svibnja 2023. oglasio nenadležnim za postupanje i spis je dostavljen ovom sudu.
4. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 4. srpnja 2024., nakon nalaza i mišljenja financijskog vještaka i predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 1.933,85 eura, tuženik se je protivio preinaci tužbe a sud je dozvolio preinaku na temelju čl. 190.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje
– ZPP-a) jer je svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.
4.1. U skladu sa zaključkom sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ 5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 28. srpnja 2006. iz kojeg je vidljivo da ga je zaključio tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor za iznos kredita od 34.541,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje vozila (str. 5 do 7 spisa). Uvidom u otplatnu tablicu je vidljivo da je bila predviđan ista rata kredita tijekom otplate kredita (str. 10 do 13 spisa), iz knjigovodstvene kartice su vidljive uplate tužitelja koje se odnose na kredit (str. 13 do 25 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje.
5.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je 28. srpnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu s tuženikom za kupnju automobila Opel Zafira. Taj automobil nije korišten za nikakve poslovne svrhe, nego za obiteljske potrebe. U vrijeme kada je kupljen automobil imao je OPG. Taj automobil nikada nije korišten za potrebe OPG, korišten je za potrebe obitelji. Sam je vraćao rate kredita, kredit nije bio u konverziji. Pročitao je Ugovor prije potpisivanja. Ne sjeća se je li prilikom sklapanja Ugovora dobio Opće uvjete poslovanja. U autokući je sklopio Ugovor, tamo je sve odradio. Došao je jedan dan u autokuću, izabrao automobil koji mu se svidio, nakon toga je sve s njima dogovorio, nakon dva dana kada je ponovno došao dočekao ga je Ugovor o kreditu. Nitko ga nije upozorio prilikom sklapanja Ugovora da može doći do promjene rate kredita, da je bio upozoren, sigurno ne bih sklopio ugovor u CHF. Prilikom potpisa ugovora i solemnizacije kod javnog bilježnika nije tražio nikakva objašnjenja u vezi Ugovora o kreditu. Kada je došlo do povećanja rata, nije išao u banku, tada je to bilo kod svih.
5.2. Vještak Filip Tolić u nalazu i mišljenju je naveo da se razlika u tečaju CHF očituje u razlici zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan korištenja ugovora o kreditu (prema Knjigovodstvenoj kartici prometa koja se nalazi u Spisu). Tužitelj je na dan 31. srpnja 2011. više platio iznos od 1.933,85 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu. Do navedenog iznosa vještak je došao tako da je od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita (mjesečni anuitet 2.999,95 kn) oduzeo od početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan isplate kredita. Tužitelj je na dan 31. srpnja 2011. manje platio („potplatio“) iznos od 230,70 eura.
5.3. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.
6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.
7. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:
- su Ugovor o kreditu zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 28. srpnja 2006. i da je to je bio kredit za kupnju osobnog automobila.
- je kredit otplaćen i da nije bio u konverziji
8. Sporno je tijekom postupka bilo to što tužitelj potražuje preplatu zbog valutne klauzule, a tuženik se tome protivi.
9. Tužitelj je aktivno legitimiran jer je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom i sam je platio rate kredita, a tuženik je pasivno legitimiran jer je bio kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a tužitelj je potrošač, jer je za kredit kupio automobil koji je koristio za obiteljske potrebe, što je utvrđeno kao nesporno iz njegovog iskaza, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je iskaz tužitelja logičan i uvjerljiv. Da je kredit sklopljen sa tužiteljem kao fizičkom osobom je vidljivo i iz samog Ugovora o kreditu.
10. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.
11. Nesporno je da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe su unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora.
12. Tijekom postupka je bilo sporno da li je ništetna odredba ugovora iz članka 6. toč. 2. Ugovora koji se odnosi na ugovorenu valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
13. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi ugovora i radi isplate.
14. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri a niti je tuženik tužitelju objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
15. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.
16. U ovom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
16.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."
16.2. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2013, pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023. a tužba je podnesena 6. veljače 2023. prije isteka zastarnog roka.
17. Tužitelj, iako je otplatio kredit u cijelosti, ima pravni interes za podnošenje tužbe jer ovlast tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju pripada tužitelju i za nesporno otplaćeni kredit. U skladu s čl.328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može zahtijevati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu to u svakom slučaju jest i za navedeno ima i pravni interes budući traži i povrat danog u izvršenju spornih ugovornih odredbi.
18. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP. Pravomoćno je utvrđeno da su tuženici iz kolektivnog spora povrijedili su kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer korisnici kredita nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.
19. Sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima jer je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, je što se tiče valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U svezi navedenog sud je utvrdio ništetnima odredbe ugovora o valutnoj klauzuli (točk. I. izreke presude).
20. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05 (točka II. izreke presude).
21. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.
22. U svezi tzv. negativne razlike sud nije posebno odlučivao o istoj jer tuženik nije postupio u skladu s odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka.
23. Na temelju čl. 154. st.5. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka u cijelosti jer je tužitelj uspio u postupku u cijelosti. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1OT), trošak sastava obrazloženog podneska od 23. svibnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda 11. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 2. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak sastava podneska od 4. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr.8.t.1OT), trošak sastava podneska od 13. kolovoza 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 11. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1 OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 4. travnja 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.5.OT). Pripadajući porez iznosi 375,00 eura, pristojba na tužbu je plaćena u iznosu od 26,55 eura, trošak predujma za financijsko vještačenje iznosi 400,00 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 2.301,55 eura, kako je to i navedeno pod točk. III izreke presude.
24. Zatezna kamata teče na troškove postupka od 4. travnja 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).
Slavonski Brod, 4. travnja 2025.
Sudac
Marina Vučetić
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.
Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.
Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
O tom obavijest:
1. Tužitelj po pun.
2. Tuženik po pun.
