Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-220/2022-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužiteljice LĐH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Vjenceslavi Radmanović, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB 92963223473, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupani po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon zaključene glavne rasprave 11. veljače 2025. i izvršene objave 4. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207533856/2006, kreditne partije 7103330199, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 20.10.2006. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 2. i 7., u dijelu koji glasi: “ ... redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d...”; i „ Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”

II. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207533856/2006, kreditne partije 7103330199, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 20.10.2006. godine kojima su glavnica i otplata kredita vezani uz valutu švicarski franak, sadržano u čl. 1. i 7.. Ugovora, u dijelu u kojem je je određeno da se mjesečni anuiteti i kamata obračunavaju u CHF, a plaćaju u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 7.996,71 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 200. a od 1.siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine i to kako slijedi:

- na iznos od 8,12 € od 1. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 9,15 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 10,55 EUR od 1. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 11,26 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 9,58 EUR od 1. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 9,33 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 6,70 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 4,38 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 5,47 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 7,28 EUR od 1. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 6,24 EUR od 1. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 5,24 EUR od 1. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 7,55 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 9,74 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 12,05 EUR od 1. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 11,44 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 15,33 EUR od 1. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 14,33 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 15,94 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 26,72 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 24,26 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 33,46 EUR od 2. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 28,61 EUR od 1. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 24,96 EUR od 1. studeni 2010. do isplate

- na iznos od 34,42 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 1.413,41 EUR od 28. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 40,96 EUR od 2. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 36,22 EUR od 1. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 36,92 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 33,51 EUR od 1. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 34,56 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 46,16 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 47,79 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 59,72 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 55,13 EUR od 1. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 47,98 EUR od 1. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 47,79 EUR od 1. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 47,01 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 49,61 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 52,47 EUR od 1. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 2,488,45 EUR od 13. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 52,54 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 50,76 EUR od 1. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 51,49 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 52,56 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 51,40 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 51,50 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 50,44 EUR od 1. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 48,46 EUR od 1. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 50,87 EUR od 1. studeni 2012. do isplate

- na iznos od 2.646,89 EUR od 2. studeni 2012. do isplate

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.873,44 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. travnja 2025. pa do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.586,33 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 200. a od 1.siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja

se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine i to kako slijedi:

- od datuma 1.11.2007 do isplate iznos od 13,87 €

- od datuma 1.12.2007 do isplate iznos od 13,99 €

- od datuma 1.1.2008 do isplate, iznos od 13,99 €

- od datuma 1.2.2008 do isplate, iznos od 14,22 €

- od datuma 1.3.2008 do isplate, iznos od 27,10 €

- od datuma 1.4.2008 do isplate, iznos od 27,46 €

- od datuma 1.5.2008 do isplate, iznos od 26,64 €

- od datuma 1.6.2008 do isplate, iznos od 26,36 €

- od datuma 1.7.2008 do isplate, iznos od 26,71 €

- od datuma 1.8.2008 do isplate, iznos od 26,11 €

- od datuma 1.9.2008 do isplate, iznos od 26,18 €

- od datuma 1.10.2008 do isplate, iznos od 26,56 €

- od datuma 1.11.2008 do isplate, iznos od 28,82 €

- od datuma 1.12.2008 do isplate, iznos od 27,13 €

- od datuma 1.1.2009 do isplate, iznos od 28,97 €

- od datuma 1.2.2009 do isplate, iznos od 29,20 €

- od datuma 1.3.2009 do isplate, iznos od 29,31 €

- od datuma 1.4.2009 do isplate, iznos od 28,99 €

- od datuma 1.5.2009 do isplate, iznos od 28,93 €

- od datuma 1.6.2009 do isplate, iznos od 28,43 €

- od datuma 1.7.2009 do isplate, iznos od 28,00 €

- od datuma 1.8.2009 do isplate, iznos od 40,04 €

- od datuma 1.9.2009 do isplate, iznos od 40,45 €

- od datuma 1.10.2009 do isplate, iznos od 40,18 €

- od datuma 1.11.2009 do isplate, iznos od 39,91 €

- od datuma 1.12.2009 do isplate, iznos od 40,44 €

- od datuma 1.1.2010 do isplate, iznos od 40,94 €

- od datuma 1.2.2010 do isplate, iznos od 41,46 €

- od datuma 1.3.2010 do isplate, iznos od 41,28 €

- od datuma 1.4.2010 do isplate, iznos od 42,20 €

- od datuma 1.5.2010 do isplate, iznos od 41,92 €

- od datuma 1.6.2010 do isplate, iznos od 37,17 €

- od datuma 1.7.2010 do isplate, iznos od 39,45 €

- od datuma 1.8.2010 do isplate, iznos od 38,89 €

- od datuma 2.9.2010 do isplate, iznos od 40,83 €

- od datuma 1.10.2010 do isplate, iznos od 39,76 €

- od datuma 1.11.2010 do isplate, iznos od 38,94 €

- od datuma 1.12.2010 do isplate, iznos od 28,67 €

- od datuma 28.12.2010 do isplate, iznos od 6,16 €

- od datuma 2.1.2011 do isplate, iznos od 22,72 €

- od datuma 1.2.2011 do isplate, iznos od 22,06 €

- od datuma 1.3.2011 do isplate, iznos od 22,07 €

- od datuma 1.4.2011 do isplate, iznos od 21,57 €

- od datuma 1.5.2011 do isplate, iznos od 21,62 €

- od datuma 1.6.2011 do isplate, iznos od 22,89 €

- od datuma 1.7.2011 do isplate, iznos od 22,98 €

- od datuma 1.8.2011 do isplate, iznos od 19,60 €

- od datuma 1.9.2011 do isplate, iznos od 19,08 €

- od datuma 1.10.2011 do isplate, iznos od 18,32 €

- od datuma 1.11.2011 do isplate, iznos od 18,22 €

- od datuma 1.12.2011 do isplate, iznos od 18,07 €

- od datuma 1.1.2012 do isplate, iznos od 18,23 €

- od datuma 1.2.2012 do isplate, iznos od 18,40 €

- od datuma 13.2.2012 do isplate, iznos od 2,98 €

- od datuma 1.3.2012 do isplate, iznos od 10,85 €

- od datuma 1.4.2012 do isplate, iznos od 10,60 €

- od datuma 1.5.2012 do isplate, iznos od 10,49 €

- od datuma 1.6.2012 do isplate, iznos od 10,40 €

- od datuma 1.7.2012 do isplate, iznos od 10,19 €

- od datuma 1.8.2012 do isplate, iznos od 10,04 €

- od datuma 1.9.2012 do isplate, iznos od 9,83 €

- od datuma 1.10.2012 do isplate, iznos od 9,59 €

- od datuma 1.11.2012 do isplate, iznos od 9,56 €

- od datuma 2.11.2012 do isplate, iznos od 0,31 € sve u roku od 15 dana."

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku od 3. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe navela je da je zaključila Ugovor o kreditu sa tuženikom 20. listopada 2006. na iznos od 39,675,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Istakla je da je u navedenom ugovoru tuženik uglavio odredbe kojima se obveza povrata iz kredita vezuje uz valutu CHF kojima je ugovoreno da su anuiteti kredita vezani za tečaj CHF u odnosu na HRK bez da je prije sklapanja ugovora o kreditu realno bila upoznata o povećanom riziku promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kune kako bi uopće mogla donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora o kreditu. Također , istaknula je da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora u istome bila određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, o čemu ista nije posebno pregovarala sa bankom.

2. Takve odredbe ugovora, navela je da joj kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno napomenula da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, način obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu tužitelj ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. S tim u svezi, napomenula je da kod zaštitne klauzule za valutu CHF kompletan rizik promjene tečaja je prevaljen na potrošača te da nije mogla objektivno cijeniti mogućnost aprecijacije tečaja iste valute za razliku od banke.

3. Pravni osnov svog zahtjeva temeljila je na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je detaljno elaboriran u sudskim presudama u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Pri tome se pozvala na pravomoćnu odluku Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, kao i na presudu istoga suda donijetu u kolektivnome sporu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je odbijena žalba i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu.

4. Nakon zaključenja predmetnoga ugovora, banka je bez ikakvog valjanog razloga i kriterija donosila jednostrane odluke o promjeni kamatne stope za predmetni kredit. Cijenila je da je stoga predmetni kredit preplaćen po pojedinim anuitetima.

5. Predložila je da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev kojim će se utvrditi da su u Ugovoru o kreditu kojeg je zaključila sa tuženikom ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a sadržana je u dijelu članka 8. citiranoga ugovora, kao i ugovorne odredbe u kojima je povrat obveze vezan uz valutu CHF kako je to sadržano u dijelu odredaba članka 1., 2. i 7 ugovora te da se naloži tuženiku da joj isplati s ranije navedenih osnova ukupan novčani iznos u visini od 71.030,86 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od njihovog dospijeća pa do isplate kako ih je taksativno navela u petitu zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnoga troška uvećanog za sporedna davanja.

6. U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev kako glede osnovanosti osnova, tako i visine postavljenog zahtjeva.

7. Ne sporeći zaključenje predmetnog ugovora o kreditu između stranaka, osporio je status potrošača tužiteljice te naveo je da je zaključeni pravni posao odraz slobodne volje ugovornih strana te da je tužiteljica svjesno i slobodno raspolagala svojim pravima i preuzela obveze zaključivši predmetni ugovor cijeneći da se tržišne prilike u budućnosti neće bitnije mijenjati i da će kroz ugovor ostvariti najpovoljniju kamatu, odnosno cijenu za kredit. Stoga su se stranke suglasile i svjesno ugovorile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom.

8. Suprotno stavu tužiteljice, cijenio je da u konkretnom slučaju ista pogrešno tumači pravomoćnu odluku donijetu u kolektivnom sudskom postupku, a to iz razloga jer u konkretnom slučaju ista zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa. Također, istakao je prigovor zastare smatrajući da u konkretnom slučaju valja primijeniti trogodišnji zastarni rok predviđen kod isticanja zahtjeva za naknadom štete. Ukoliko sud ne bi smatrao primjenjivim navedeni zastarni rok, istakao je da je i u slučaju primjene petogodišnjeg zastarnog roka dio zahtjeva obuhvaćen zastarom, jer je tužba podnesena 15. veljače 2022. zbog čega bi sve do 15. veljače 2017. zahtjev bio u zastari.

9. Glede odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, istakao je da ista nije zabranjena već da je dopušteno njezino ugovaranje člankom 26. ZOO-a, slijedom čega ista nije ništetna kako to smatra tužiteljica. Posebno je napomenuo da kamata koju je banka naknadno odredila na temelju ovlasti iz članka ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu ugovorne kamate te je temeljena na propisima. U odnosu na valutu, napomenuo je da je tužitelj potpisom predmetnog ugovora potvrdio da je upoznat sa valutnom klauzulom u CHF te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute u ugovoru. Slijedom navedenog, osporio je da bi bio koja odredba ugovora bila ništetna, kao i da bi nešto stekao bez osnove uplatom novčanih iznosa od strane tužitelja. Smatrao je da takva odredba ne podliježe ispitivanju poštenosti/ nepoštenosti jer je ona odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Posebno je napomenuo da na strani tužiteljice nije nastala šteta koju bi valjalo naknaditi.

10. Kada bi sud utvrdio osnovanim osnov postavljenog zahtjeva, osporio je visinu postavljenog zahtjeva, kao i sporedni zahtjev cijeneći da tužiteljici ne pripada pravo na isplatu kamata s obzirom da se ne može cijeniti da je isti bio nepošten stjecatelj kako ističe protustranka.

11. Predložio je iz ranije navedenih razloga odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

12. Iznijete navode odgovora na tužbu, tužiteljica je u cijelosti otklonila.

13. Smatrala je da su odredbe kojima se ugovara promjena kamatne stope prema jednostranoj odluci banke te primjena zaštitne klauzule u valuti CHF nerazumljive, nepoštene i ništetne te da uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer de facto vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu tijekom vremena ne može predvidjeti, a pravilnost promjene niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Posebno je napomenula da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF valuti tim veći s obzirom da nije znala za rizik tečaja švicarskog franka već je smatrala da je sklapanjem ugovora svaka strana prihvatila samo opći valutni rizik, a isti je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka k tome promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. U tom smjeru napomenula je da je dan i zaključak u presudi VTS RH poslovni broj Pž-6632/2017.

14. Prigovor zastare iznijet od strane tuženika otklonila je u cijelosti, cijeneći shvaćanje revizijskog suda prema kojem zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe. Istakla je da zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne podliježe zastari, a glede zahtjeva za isplatom pozvala se na stav VSRH od 30. siječnja 2020.

15. Ustrajući kod tužbe, tužiteljica je tijekom postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja, postavila konačan tužbeni zahtjev kako je to istaknuto u podnesku od 03. veljače 2025. Ustrajući kod ranijih utvrđenja ništetnih dijelova odredaba ugovora o kreditu kojeg su zaključile stranke, odnosno članak 1., 2. i 7. Ugovora, tužiteljica je s osnove preplaćenih kamata potraživala iznos u visini od 1.586,33 EUR , dok je s osnova razlike u tečaju potraživala iznos od 7.996,71 EUR, sve sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos od dospijeća pa do isplate. Ustrajala je kod preostalog dijela zahtjeva , kao i kod zahtjeva za naknadom troška postupka.

16. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik je istakao da je tužiteljica izvršila preinaku tužbenog zahtjeva čemu se protivio. Smatrao je da iako nije formalno istaknut prigovor radi prebijanja, ukoliko sud utvrdi osnovanim zahtjev za isplatom, isti valja umanjiti za iznose s osnove tzv. negativne razlike.

17. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u Ugovor o kreditu, uvidom u otplatni plan za predmetni ugovor izrađen od strane tuženika, uvid u relevantne uplate učinjene od strane tužiteljice s osnove ugovora, čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Tomislava Prpića. Također, proveo je dokaz saslušanjem tužiteljice na spornu okolnost statusa potrošača.

18. Glede personalnih dokaza na okolnost pregovaranja, tuženik osim saslušanja tužiteljice, kao i sama tužiteljica, nije predlagao druge dokaze, zbog čega sud cijeneći načelo utvrđenja stranačke istine, a ne materijalne istine tijekom postupka nije proveo daljnje dokaze na tu okolnost.

19. Sud skladno odredbama ZPP-a, ne provodi dokaze po službenoj dužnosti, već na prijedlog stranke.

20 Iako se tuženik protivio preinaci tužbenog zahtjeva, sud je takvu preinaku dopustio cijeneći da je svrsishodno donošenje odluke o tako postavljenom tužbenom zahtjevu radi konačnog rješenja odnosa između stranaka. Stoga je skladno odredbi članka 190. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja.

21. Podredno se ističe da je preinaku valjalo dopustiti s obzirom da je konačan zahtjev tužiteljica isključivo izmijenila glede visine kondemnatornog zahtjeva, pri tome ustrajući kod deklaratornog zahtjeva, a koji je de facto uskladila sa rezultatom provedenog financijskog vještačenja.

22. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačno postavljen tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.

23. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrata razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužiteljica potražuje kao posljedicu ništetnosti dijela ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je zaključila sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

24. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužiteljica sa tuženikom zaključila ugovor o kreditu u iznosu od 39.675,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB na dan korištenja kredita. Nije sporno da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa skladno ugovorenim odredbama tuženik izvijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope, a koje povišenje kamatne stope je pratilo i obvezu tužiteljice koju je ista spram tuženika izvršila tijekom ugovornog razdoblja.

25. Stranke ne spore da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

26. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

27. Također, nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

28. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

29. Sporna je primjena navedenih pravomoćnih sudskih instanci na konkretan slučaj. Ukoliko bi sud i cijenio primjenjivim zaključke ranije navedenih sudskih odluka donesenih u kolektivnom sporu potrošača, po tuženiku je relevantno pitanje je li tužitelj de facto dokazao individualni interes koji bi mu osobno bio povrijeđen s obzirom da se navedene odluke izravno ne mogu primijeniti na konkretan slučaj ( nastanak štete).Sporan je status potrošača tužiteljice.

30. Između stranaka sporno je pitanje je li zahtjev tužiteljice s osnove isplate obuhvaćen zastarom, odnosno je li barem zahtjev za isplatom s osnove promjenjive kamatne stope obuhvaćen zastarom kao što to smatra tuženik. Podredno, sporno je i pitanje visine tako postavljenoga zahtjeva, kao i pitanje tijeka isplate kamata.

31. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud cijeni da valja primijeniti stavove i zaključke pravomoćne odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a što će naknadno u ovosudnom obrazloženju biti i navedeno prilikom obrazlaganja pojedinog segmenta zahtjeva.

32. Isticanja tuženika da navedena pravomoćna odluka ne bi bila neprimjenjiva u konkretnom slučaju, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

33. Sud nije vezan pravnom osnovom, već činjeničnim supstratom kojeg je u tužbi konkretno iznijet, a upravo se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Tužiteljica traži da joj tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da joj je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka.

34. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Odredbom ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

35. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika proizlazi da su dijelovi odredbe članka koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bili vidno istaknuti, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da su ugovorne odredbe bile jasne.

36. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti je li su predmetne ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužiteljici kao potrošaču, posljedično čemu da li su poštene u smislu naprijed navedenog zakona.

37. Iz iskaza saslušane tužiteljice koji je sud u cijelosti prihvatio kao životan, objektivan i istinit, utvrđeno je da je tužiteljica zaključila predmetni ugovor s namjerom ostvarivanja novčanih sredstava potrebnih za kupnju nekretnine za stanovanje njezine obitelji. Iz iskaza je utvrđeno da su cjelokupna sredstva po kreditu utrošena u kupnju nekretnine u naravi stana u [adresa], u kojem se obitelj nastanila i u kontinuitetu koristila s istom namjenom svo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tužiteljica je upoznata od strane djelatnika banke o predmetnoj vrsti kreditiranja kao najpovoljnijoj u trenutku zaključenja ugovora na tržištu, zbog čega je obitelj tužiteljice prihvatila takvu opciju, a tužiteljica zaključila ugovor. Prilikom razgovora u banci, tužiteljica nije izvještena o razlici između kreditiranja sa valutom CHF od valute EUR, kao niti o ulozi HNB-a vezano za kontrolu tečaja valute, pri čemu se ne prati kretanje tečaja valute CHF u odnosu na EUR. Iz iskaza je utvrđeno da je tužiteljici predočen tipski sastavljen ugovor na potpisivanje.

38. Iako joj je s obzirom na njezino pravničko zvanje bila poznata terminologija kao što je valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, ista od strane djelatnika banke nije bila upoznata o parametrima koji utječu na promjenjivost kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa, niti na mogućnost fruktuacije tečaja CHF u znatnom razmjeru u odnosu na druge valute. Iz kazivanja djelatnika banke ista nije mogla zaključiti da će u budućnosti uslijediti progresivno povećanje njezine ugovorne obveze prema stranci s obzirom na promjenu tečaja valute i promjenu kamatne stope. Iako je u početku po zaključenju ugovora njezina mjesečna obveza prema banci dosezala iznos od cca 900,00 kn, s vremenom je ista dostigla i iznos od cca 1.300,00 kn i više.

39. Izričito upitana je li bila svjesna mogućnosti povećanja svoje mjesečne obveze s obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, istakla je da je bila svjesna te mogućnosti, ali u minimalnom iznosu s obzirom da je upravo od strane djelatnika banke bila izvještena da se radi o kreditnoj liniji u kojoj su izrazito niske kamate, a valuta CHF je bila cijenjena kao stabilna valuta. Posebno je istakla da u vrijeme zaključenja ugovora nije mogla spoznati da bi naknadno u šest navrata dolazilo do promjene kamatne stope, a što je utjecalo na njezinu obvezu prema tuženiku.

40. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe članka 2. i 7. kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da odredba koja je uređivala pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužiteljici kao prosječnom potrošaču nije mogla biti razumljiva.

41. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

42. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer se time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužiteljicu kao korisnicu kredita i potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

43. Citiranom odredbom ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva".

44. Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužiteljica kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bila u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.

45. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa tužiteljicom na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ista po stavu ovoga suda nije mogla imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope.

46. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome.

47. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužiteljicu kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za nju mogla biti vrlo otegotna.

48. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija, predočio ga tužiteljici kao potrošaču koja pri tome nije mogla utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istoj nametnuta obveza koju ona nije mogla u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koje ukazuje tužiteljica sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

49. Slijedom navedenog, kako je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u tom dijelu u smislu odredaba ZZP-a i ništetna.

50. Sud cijeni isticanje tuženika da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, no smatra ne na način kako je to činio tuženik u konkretnom slučaju bez da je tužiteljici ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužiteljicu da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za nju nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužiteljici trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je ista prihvatila kao preuzetu obvezu zaključenju ugovora.

51. Valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni ugovor o kreditu.

52. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano i odredbama ZZP.

53. Tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

54. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega je tužiteljica ima pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

55. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli (članak 1. i 7.) bile vidno istaknute, odnosno uočljive. Također, razvidno je da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da su bile jasne.

56. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužiteljica kao potrošač jasno i nedvojbeno bila upoznata o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi joj bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.

57. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

58. Stav je ovoga suda da je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

59. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužiteljica kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora. Slijedom navedenog, kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također ništetna u navedenom dijelu.

60. Tuženik ispravno navodi da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužiteljice kao potrošača o svim mogućim rizicima ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužiteljici bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji joj je uz ugovor i uručen.

61. U tom smjeru iznijeti je i stav suda u presudi VTS poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Također, potrebno je istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

62. Iz ranije navedene sentence po mišljenju ovoga suda proizlazi i neosnovanost isticanja tuženika da bi tužiteljica bila pozvana dokazati svoj osobni (individualni) gubitak zaključenjem takvoga ugovora kada govorimo o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF. Podredno se ističe da je ista provedenim dokazima (vještačenje) to i dokazala.

63. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica prilikom zaključenja ugovora imala status potrošača. Kreditna sredstva direktno su utrošena za kupnju nekretnine- stana u kojem je ista s obitelji imala namjeru organizirati življenje. Radi se o osobnom, a ne poslovnom interesu, zbog čega je ista zasigurno pristupila zaključenju ugovora kao potrošač skladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

64. Podredno se ističe da je tuženik po stavu ovoga suda paušalno prigovorio statusu potrošača tužiteljice s obzirom da nije naveo niti jednu okolnost koja bi dovodila u sumnju takav njezin status. Ispravan je stav tuženika da je teret dokaza takvog statusa na tužiteljici. Međutim, ovaj sud smatra da je tužiteljica pruženim dokazima i to svojim saznanjima iznijetim u stranačkom iskazu, kao i samim sadržajem Ugovora u kojem se navodi namjena korištenja odobrenih sredstava za kupnju stana, dokazala svoj status potrošača.

65. Kada govorimo o zahtjevu za utvrđivanjem ništetnosti, valja istaći da takav zahtjev prema odredbama mjerodavnog prava ne zastarijeva. Stoga je prigovor tuženika u odnosu na deklaratoran zahtjev stranke u odnosu na ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valutna klauzula u CHF, neosnovan.

66. Ovaj sud smatra da je tužiteljica dokazala ništetnost ranije citiranih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno ugovorene promjenjive kamatne stope, a što je sadržajno istaknuto u članku 1., 2. i 7. citiranog Ugovora.

67. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. i II. izreke presude.

68. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke dipl. oec Tomislava Prpića, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, proizlazi da je u razdoblju otplate kredita tužiteljica preplatila iznose kako s osnove kamata, tako i s osnove razlike u tečaju i to upravo u iznosima kako je to tužiteljica i potraživala konačno postavljenim zahtjevom.

69. Vještak je u svom mišljenju istaknuo da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištenjem kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je na ime kamata u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatila 1.586,33 EUR. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je na ime tečajnih razlika po vještaku više uplatila 7.996,71 EUR.

70. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, odnosno razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

71. Isticanje tuženika da je nalaz rađen na pogrešnoj premisi da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, sud nije cijenio osnovanim, a kako stranke nisu imale daljnjih primjedbi na izrađeni nalaz i mišljenje, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

72. Kao što je ranije obrazloženo, sud nije cijenio da su stranke ugovorile fiksnu kamatu zbog čega u tom smjeru nije niti dana zadaća vještaku. Sud je pozvao vještaka u da u svom nalazu se izjasni o eventualno nastaloj razlici, kada govorimo o isplati obveze s osnove kamata, na način da cijeni tužiteljici jedino poznati parametar, a to je početna kamata u trenutku zaključenja ugovora jer je istoj to jedino bilo poznato. Glede promjenjive kamatne stope, tužiteljici je bila poznata samo ugovorena stopa u zaključenom pravnom poslu.

73. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

74. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a dužna vratiti tužiteljici.

75. Međutim, istaknuti prigovor zastare tuženika na postavljeni kondemnatorni zahtjev s osnove isplate preplaćenog s osnove promjenjive kamatne stope ovaj sud je smatrao osnovanim.

76. Tužiteljica se ispravno poziva na pravni stav VSRH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost određene ugovorne odredbe.

77. Kada govorimo o odluci kojom je utvrđeno ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valja istaći da je takva odluka u pokrenutom kolektivnome sporu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. te je cijeneći petogodišnji rok zastare propisan kod instituta stjecanja bez osnove na kojem je i temeljen zahtjev za isplatom tako nastale preplate istekao 13. lipnja 2019. Dakle, tužiteljica je bila pozvana do 13. lipnja 2019. podnositi sudu takav zahtjev za isplatom. Kako je ista tužbu podnijela sudu 16. veljače 2022., valja cijeniti da je ista podnesena nakon 13. lipnja 2019., odnosno po proteku zastarog roka, slijedom čega je taj dio zahtjeva u zastari.

78. Slijedom navedenog u tom dijelu tužiteljica je odbijena sa postavljenim zahtjevom te je odlučeno kao u stavku V. izreke presude.

79. U preostalom dijelu zahtjev za isplatom s osnove valutne klauzule u CHF tužiteljica je podnijela u za to predviđenom zastarnom roku, odnosno unutar petogodišnjeg roka predviđenog za zastaru koji je počeo teći od pravomoćnosti dijela presude iz kolektivnoga spora kojim je odlučeno o tom segmentu zahtjeva, a koji je postao pravomoćan 14. lipnja 2018.

80. Stoga cijeneći ranije navedeni stav VSRH iz siječnja 2020. prema kojem zastara zahtjeva za isplatom u ovakvoj vrsti spora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, kao i trenutak pravomoćnosti odluke te trenutak podnošenja tužbe tužiteljice koja je uslijedila u veljači 2022., ovaj sud je u navedenom dijelu istaknuti prigovor zastare odbio kao neosnovan.

81. Slijedom navedenog tuženik je u obvezi isplatiti tužiteljici s ranije navedene osnove valutne klauzule u CHF iznos u visini od 7.996,71 EUR kako je to ista potraživala.

82. Na dosuđene iznose glavnice tuženik je u obvezi ispatiti i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata kako je to tužiteljica i potraživala.

83. Isticanje tuženika da bi isti bio pošten stjecatelj, ovaj sud nije cijenio osnovanim. Tuženik nije dokazao navedeno, zbog čega je isti temeljem odredbe članka 1115 ZOO-a, u obvezi isplatiti tužiteljici i navedeni segment. Podredno se ističe da se tuženik ne može pozivati na poštenje kada je sud utvrdio ništetnost dijelova ugovora.

84. Isticanje tuženika da bi sud prilikom dosuđivanja navedene preplate trebao uračunati i tzv. negativnu razliku, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

85. Stalni sudski vještak je u svom mišljenju istaknuo da je tužiteljica manje uplatila iznos od 107,75 EUR pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita. Radi se naime o manje uplaćenom iznosu na ime tečajnih razlika. Navedenim dokazom dokazana je visina manje uplaćenog iznosa što ovaj sud u cijelosti prihvaća, međutim, ne može se cijeniti da bi time na strani tužiteljice bilo stečeno nešto materijalnoga sadržaja bez određene osnove, zbog čega bi ista kao stjecatelj bez osnove bila pozvana izvršiti povrat tako stečene imovine tuženiku. Naime, ne radi se o prijenosu imovine sa kreditora na tužiteljicu kao korisnika, za što nije postojala osnova, a što predstavlja uvjet kod ovakve vrste instituta građanskoga prava.

86. Mišljenje je ovoga suda da kada govorimo o tzv. negativnim razlikama koje se mogu matematički izraziti iste predstavljaju određenu argumentacijsku apstrakciju koja nije životna niti slijedi događanja. Kao što je već navedeno, tužiteljica manjim uplatama zbog same fruktuacije tečaja CHF nije ostvarila nikakvu imovinsku korist čija osnova ne bi postojala ili bi naknadno otpala, zbog čega bi s osnova instituta stjecanja bez osnove bila pozvana izvršiti povrat takvog iznosa novčanih sredstava tuženiku.

87. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku III. izreke presude.

88. Tužiteljici je temeljem odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a u cijelosti dosuđena naknada parničnog troška s obzirom da ista nije uspjela samo sa razmjerno neznatnim dijelom svojeg zahtjeva koji se odnosio na isplatu preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi.

89. Naime, tužiteljica je bila primorana cijeneći načelo tereta dokazivanja s obzirom na osporenu osnovanost osnova i visinu cjelokupnog kondemnatornog zahtjeva predložiti provođenje financijskog vještačenja. Takav dokaz je proveden ne samo u odnosu na odbijajući dio zahtjeva, već i u odnosu na usvajajući dio zahtjeva, slijedom čega bi isti valjalo izvjesno provesti, a što je rezultiralo određenim troškom.

90. Tužiteljici je dosuđena naknada troška prema troškovniku koji prileži spisu, a koji trošak se sastoji od sastava tužbe te sastava podnesaka od 2. siječnja 2024., 3. veljače 2025., te zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 9. siječnja 2024., 17. lipnja 2024., 11. veljače 2025. i trošak objave odluke 4. travnja 2025. prema Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1. Dosuđen je trošak predujma vještačenja, kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 70,36 EUR prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno sveukupni trošak u iznosu od 1.873,44 EUR. Istoj nije dosuđen trošak sastava podnesaka od 7. ožujka 2024., 15. travnja 2024. i 28. listopada 2024. kojima je zatražila odgodu ranije određenog ročišta radi osobne spriječenosti da pristupi ročištu, odnosno njezin punomoćnik, a to stoga jer takvo postupanje nije skladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a predstavljao trošak koji je bio potreban za vođenje postupka i donošenja odluke.

91. Na dosuđeni iznos naknade dosuđene su i zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate.

92. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku IV. izreke presude.

U Rijeci, 4. travnja 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika