REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U

ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2822/2021-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Snježani Lukša, u pravnoj stvari tužitelja ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nicole Kwiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, Gjure Deželića 70/II, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćniku AF i drugim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32 (prema gen. punomoći Su-2307/18) radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. veljače 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Marka Kraljevića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika GF, odvjetničke vježbenice, dana 4. travnja 2025.g.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ŽF u dijelu u kojem traži da se utvrdi da je ništetna odredba 1 IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 43125/07 od 12.2.2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita."

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju ŽF iznos od 988,40 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznose kako slijedi:

0,98 EUR od 13.03.2007. do isplate

0,84 EUR od 16.01.2008. do isplate

6,74 EUR od 14.03.2008. do isplate

5,90 EUR od 26.03.2008. do isplate

4,85 EUR od 15.04.2008. do isplate

7,73 EUR od 14.10.2008. do isplate

18,42 EUR od 14.11.2008. do isplate

5,79 EUR od 15.12.2008. do isplate

25,60 EUR od 14.01.2009. do isplate

26,71 EUR od 12.02.2009. do isplate

26,11 EUR od 13.03.2009. do isplate

22,85 EUR od 10.04.2009. do isplate

20,22 EUR od 11.05.2009. do isplate

815,66 EUR od 26.05.2009. do isplate

i to po stopi propisanoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04) do 31.12.2007., a od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. godine koje teku po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju ŽF , OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.791,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude tj.4. travnja 2025. . g. pa do isplate po stopi, određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12.04.2021. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo da je dana 12.2.2007. kao korisnik kredita broj 43125/07 sa tuženikom (ranija tvrtka HVB Splitska banka d.d.) zaključio Ugovor o kreditu br.43125/07 sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja potraživanja, a koji Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Branka Jakića dana 12.2.2007. pod brojem OU-191/07. Ugovorom o kreditu tuženik je stavio tužitelju na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 27.455,61 CHF po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te je ugovoren rok otplate kroz 84 mjeseca. Ističe da tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pružio tužitelju dovoljno informacija o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Ukazuje kako se o ugovornim odredbama nije pregovaralo, te je tuženik u Ugovor uglavio odredbe kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Slijedom navedenog, navedene odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, stoga su iste kao nepoštene ništetne, sve prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Pozivajući se i na pravomoćna utvrđenja o ništetnosti povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te osnovom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 988,40 EUR (ukupan iznos preplate uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, a isto tako tužitelj traži da se utvrdi ništetnom ( list 119 spisa) odredba 1 IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 43125/07 od 12.2.2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita." te predlaže donošenje presude sadržaja cit. kao u izreci ( tč. II ), a potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, ističući prigovor zastare te da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet. Ističe kako nije sporno da je sa tužiteljem sklopio predmetni ugovor o kreditu te ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna i lako uočljiva, slijedom čega ista ne može biti predmetnom ocjene poštenosti, a što se tiče razumljivosti iste, ukazuje kako je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio se dužan sam informirati o toj klauzuli i eventualnim posljedicama koje može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora. Smatra da tužitelj nije dokazao da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i da bi nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Napominje još da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri informiranju potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, te da je nepobitna činjenica da je i tuženik bio izložen riziku ugovaranja valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja kako pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja u ovom slučaju nije ispunjena pa slijedom svega navedenog, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu tuženiku parničnog troška.

3. Između stranaka utvrđuje se nespornim da je kredit otplaćen i da nije konvertiran (ročište 17.05.2022.g. – list 41).

4. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 43125/07, potvrdu javnog bilježnika Branka Jakića br. OU-191/07 od 12.2.2007., predračun za kupnju Mazda vozila br. 008/07 Splitska banka Auto Jurković d.o.o, izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor br. 43125/07, nalaz i mišljenje dao je sudski vještak Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., dopunsko očitovanje vještaka proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, odnosno izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, a stranke ( list 126 – roč.26.2.2025.) izričito upitane i upozorene na posljedice tereta dokazivanja radi utvrđivanja osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva istakle su da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga i predložile raspravu zaključiti i suditi temeljem stanja spisa.

5. Između stranaka je nesporna činjenica da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 43125/07, kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku, kredit za kupnju vozila u iznosu od 27.455,61 CHF u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca i kamatnom stopom od 5,15% godišnje – promjenjiva.

6. Sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne, visina tužbenog zahtjeva, kao i prigovor zastare potraživanja.

7. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi čl.87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom čl. 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi čl.84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

8. Ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu su odredbe o predmetu ugovora i o cijeni. Ugovorna odredba jasna je i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

Odredbama ZZP-a uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“. Slabija su strana jer u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, a što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača pa je sud analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu prema kojoj je ugovorena valutna klauzula na način da se otplata kredita vrši u jednakim ( 83 rata osim zadnje) mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan ispunjenja obveze, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj kao potrošač nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, s obzirom da je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku kreditora dijele isti - podređeni položaj.

9. Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesenoj u postupku protiv tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. na koju tužitelj ukazuje zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

Stoga je zaključak suda da su odredbe konkretnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima

- dalje ZOO (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22 i 155/23).

10. S obzirom da je sud sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj, to nema prepreke navedena utvrđenja konkretno primijeniti i ovdje te zaključiti da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vezano uz sporne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF nije dobio valjane obavijesti, a iste su bile unaprijed sastavljene od strane tuženika kao trgovca, na isključiv rizik i moguću štetu tužitelja kao potrošača, što je u konačnici dovelo do njihove neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a u korist tuženika, slijedom čega su takve odredbe nepoštene i time ništetne. Međutim odredba predmetnog Ugovora o kreditu od 12.2.2007. sklopljenog između stranaka "1 IZNOS KREDITA u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita nije ništetan jer je navedenom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita koji je tuženik isplatio tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer definira obvezu tuženika, a ne tužitelja, a iznos visine kredita je bitan sastojak ugovora o kreditu te bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj nije dokazao ništetnost odredbe čl.1 pa je u tom dijelu zahtjev valjalo odbiti.

11. Tužitelj ŽF ( l 62 - roč. 23.5.2023.) u svom iskazu navodi da je inače bio klijent Zagrebačke banke d.d., ali kako je 2007 godine želio kupiti auto u Auto kući Mazda Jurković iz te auto kuće je upućen na Splitsku banku koja je poslovala sa tom auto kućom. Kupovao je vozilo za osobne potrebe. Nisu mu nuđene nikakve druge valute, već isključivo CHF i radilo se o gotovoj špranci ugovora. Nadalje, navodi da se nije razumio i ne razumije se u bankarske poslove jer je dipl. ing. elektrotehnike. CHF mu je ponuđen kao kredit sa najpovoljnijom kamatnom stopom i nitko ga nije upozorio na bilo kakve rizike rasta tečaja CHF i ugovaranja valutne klauzule u CHF. Kada je uzimao kredit tada mu je nuđen samo CHF kredit, a kasnije je nekoliko mjeseci za redom dobivao obavijest da se kamatna stopa mijenja bez ikakvog objašnjenja te mu je u zadnjoj obavijesti pisalo da ako pristane biti klijent banke da će mu onda dati povoljniju kamatnu stopu nego da nije klijent. Međutim, predmet ovog spora nije kamatna stopa, ali je jedan od razloga zašto je prijevremeno otplatio kredit. Nadalje, ističe da vozilo nije kupljeno za nikakve poslovne svrhe niti je on obrtnik, već isključivo za osobne potrebe. Ističe da nije ništa pokušao mijenjati u ugovoru kada ga je sklapao, niti je tražio kakva pojašnjenja jer su mu u banci rekli da je to najpovoljniji kredit i vjerovao je banci.

Tužitelj je iskazivao odlučno, logički povezano i stoga uvjerljivo pa sud njegove tvrdnje koje nisu u suprotnosti sa ostalim dokazima provedenim tijekom postupka prihvaća.

12. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope i kretanja anuiteta zbog mogućih promjena tečaja, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

13. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj, kao potrošač, u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu, tuženika, glede njegove ugovaračke moći.

14. Ovaj sud je stava da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja i iste su nerazumljive, a tužitelju je kredit vezan za valutnu klauzulu u CHF prezentiran kao povoljniji kredit.

15. Slijedom svega navedenog, sud je stava da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu (osobito dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF)nepoštene, a time ništetne, radi čega je odlučeno kao u izreci.

16. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

17. Stoga, kako su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule u CHF utvrđene ništetnim, tuženik je dužan vratiti sve što je stekao na temelju takvih odredbi, a visina je utvrđena financijskim vještačenjem po sudskim vještakom Centru za financijska vještačenja d.o.o. ( po vještaku Petri Blašković) koja je odgovorila na sva pitanja i primjedbe stranaka stručno i obrazloženo te je istakla( l 116) da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 988,40 EUR (7.447,08 kn).

Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 50,47 EUR (380,26 kn). Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 937,93 EUR (7.066,82 kn). Kako je tužiteljev tužbeni zahtjev u skladu sa ovim rezultatom financijskog vještačenja (koji je izrađen stručno, objektivno, jasno i obrazloženo po sudskom vještaku Petri Blašković za financije, računovodstvo i poreze iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., a na koji nalaz odnosno dopunu nalaza i mišljenja stranke suglasno ističu da nemaju prigovora na matematički izračun vještaka) u ukupno zatraženom iznosu preplate i pojedinačno zatraženim iznosima, valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom i odlučiti kao u izreci.

18. Prigovor zastare nije osnovan u odnosu na traženje preplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule u CHF jer zastarni rok od pet godina teče od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom RH Pž-6632/2017 od 14.6.2018. kojom je utvrđeno da se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi, a tužba je u ovom predmetu podnesena 12.4.2021.

19. Na dosuđenu isplatu tužitelju su priznate i kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja tj. uplate temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su predmetne odredbe Ugovora utvrđene kao nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

20. Što se tiče tzv. negativnih razlika valja istaći da tužitelj u ovom postupku potražuje upravo razlike više plaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF i obuhvaća u tužbenom zahtjevu samo razdoblje preplate dok tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev ili sl. i sud je vezan tužbenim zahtjevom tužitelja (čl. 2/1 ZPP-a) i sudi u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Tuženik za razliku od tužitelja nije potrošač te se na njega ne može odnositi kolektivna zaštita pa za eventualno nastale "negativne razlike" u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, ne postoji odgovornost potrošača. Prema tome tužitelj za razliku od tuženika nije nepošteni stjecatelj i kolektivna tužba štiti tužitelja, a ne tuženika.

21. Kamatna stopa teče po stopi propisanoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne Novine 153/04) do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a kamate na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona.

22. Parnični trošak dosuđen je primjenom čl.154 st.5 ZPP jer tužitelj nije uspio u neznatnom dijelu zahtjeva pa je stoga tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Tužitelju je priznat trošak ( VPS u tužbi radi utvrđenja i isplate 1.399,90 EUR/ 10.547,53 KN za radnje do 2.4.2023., a od 3.4.2023. 1.020,90 EUR do 22.7.2024., a od 23.7.2024. 988,40 EUR)[1]

- sastava tužbe od 12.4.2021. po Tbr 7/1 100 bodova

- sastava podneska od 8.2.2022. po Tbr 8/1 100 bodova

- zastupanja na ročištu 17.5.2022. po Tbr 9/1 100 bodova

- zastupanja na ročištu 23.5.2023. po Tbr 9/1 75 bodova

- zastupanja na ročištu 18.1.2024. po Tbr 9/1 75 bodova

- sastava podneska od 23.7.2024. po Tbr 8/1 75 bodova

- zastupanja na ročištu 26.2.2025. po Tbr 9/1 75 bodova

- PDV 25% 300,00 eur

- sudske pristojbe na tužbu 26,54 eur – list 25 po Tbr 1 t1 TSP

- financijskog vještačenja 265,45 eur (list 42 i 55 spisa) ili ukupni parnični trošak u iznosu od 1.791,99 eur.

(troška sudske pristojbe na presudu je tužitelj oslobođen sukladno čl.6. ZIZSP – Narodne novine 51/23).

23. Sve je dosuđeno primjenom čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Zagrebu, 4. travnja 2025.

Sutkinja:

Snježana Lukša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa ove presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud u 4 istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 73 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku-Narodne novine 25/13).

DNA:

- pun. stranaka