REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-448/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužiteljice ĆC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], EC, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. Slavonski Brod, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave održane 13. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika HC, odvjetničke vježbenice i punomoćnice tuženika Lorene Bakić, odvjetnice iz Zagreba i rasprave održane 4. travnja 2025 na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 137/06 od 3. travnja 2006. sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora i tužiteljice ĆC iz [adresa], u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (u dijelu članka 2. i 7. ugovora) te u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 50.000,00 po srednjem tečaju tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja (u dijelu članka 1., 2. i 7. ugovora).

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužiteljici ĆC iz [adresa], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF te po osnovi preplaćenih kamata iznos od 5.267,08 eura (pettisućadvjestošezdesetsedameuraiosamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-28,69 eura od 14.12.2010. do isplate,

-90,62 eura od 12.01.2011. do isplate,

-76,50 eura od 15.02.2011. do isplate,

-80,87 eura od 12.03.2011. do isplate,

-77,63 eura od 15.04.2011. do isplate,

-86,88 eura od 12.05.2011. do isplate,

-97,32 eura od 14.06.2011. do isplate,

-98,85 eura od 12.07.2011. do isplate,

-142,03 eura od 12.08.2011. do isplate,

-96,63 eura od 13.09.2011. do isplate,

-91,27 eura od 13.10.2011. do isplate,

-92,62 eura od 12.11.2011. do isplate,

-91,93 eura od 06.12.2011. do isplate,

-98,35 eura od 12.01.2012. do isplate,

-100,79 eura od 11.02.2012. do isplate,

-100,77 eura od 14.03.2012. do isplate,

-98,59 eura od 12.04.2012. do isplate,

-100,12 eura od 11.05.2012. do isplate,

-101,88 eura od 14.06.2012. do isplate,

-99,72 eura od 14.07.2012. do isplate,

-99,96 eura od 11.08.2012. do isplate,

-95,15 eura od 12.09.2012. do isplate,

-96,76 eura od 11.10.2012. do isplate,

-100,06 eura od 10.11.2012. do isplate,

-93,38 eura od 14.12.2012. do isplate,

-99,12 eura od 13.01.2013. do isplate,

-96,40 eura od 12.02.2013. do isplate,

-95,14 eura od 12.03.2013. do isplate,

-99,70 eura od 11.04.2013. do isplate,

-93,15 eura od 14.05.2013. do isplate,

-92,41 eura od 12.06.2013. do isplate,

-89,66 eura od 11.07.2013. do isplate,

-93,34 eura od 10.08.2013. do isplate,

-94,28 eura od 07.09.2013. do isplate,

-97,25 eura od 12.10.2013. do isplate,

-97,33 eura od 13.11.2013. do isplate,

-99,47 eura od 11.12.2013. do isplate,

-97,01 eura od 14.01.2014. do isplate,

-82,15 eura od 12.02.2014. do isplate,

-83,12 eura od 12.03.2014. do isplate,

-82,09 eura od 11.04.2014. do isplate,

-80,50 eura od 10.05.2014. do isplate,

-79,78 eura od 12.06.2014. do isplate,

-81,58 eura od 12.07.2014. do isplate,

-83,06 eura od 15.08.2014. do isplate,

-83,56 eura od 12.09.2014. do isplate,

-83,43 eura od 11.10.2014. do isplate,

-85,90 eura od 11.11.2014. do isplate,

-86,50 eura od 12.12.2014. do isplate,

-77,80 eura od 13.01.2015. do isplate,

-86,71 eura od 20.02.2015. do isplate,

-86,61 eura od 13.03.2015. do isplate,

-86,52 eura od 14.04.2015. do isplate,

-86,43 eura d 12.05.2015. do isplate,

-86,33 eura od 13.06.2015. do isplate,

-86,22 eura od 14.07.2015. do isplate,

-86,13 eura od 12.08.2015. do isplate,

-86,03 eura od 13.09.2015. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.srpnja te godine, a u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici ĆC iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.828,05 eura sa zateznom kamatom koja teče od 4. travnja 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica ĆC iz [adresa], sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.400,00 eura kao neosnovanim.

V. Odbija se tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica ĆC iz [adresa], povukla tužbu u iznosu od 2.430,84 eura.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je kod ovog suda podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da je tužiteljica 3. travnja 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 137/06 temeljem kojeg je tuženik tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Ugovoren je rok otplate od 258 mjeseci s početno ugovorenim mjesečnim anuitetom kunske protuvrijednosti od 300,31 CHF. Člankom 7. Ugovora tužiteljica se obvezala otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Pored iznosa glavnice tužiteljica je tuženiku temeljem čl. 2. Ugovora bila u obvezi platiti i redovnu kamatu, ugovorenu kao godišnju i promjenjivu u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje. Ugovorne strane nisu posebno pregovarale o valutnoj klauzuli niti o kamatnoj stopi s obzirom da se radilo o tipskom Ugovoru tuženika, na sadržaj kojeg tužiteljica nije imala utjecaj. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo te je ista od dana isplate kredita do 1. siječnja 2014., kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, više puta mijenjana na štetu tužiteljice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. Pž-6632/17, a u kojem je parničnom postupku tuženik bio jedan od tuženika te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetna i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika, o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s čl. 1111., člankom 1115. te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na temelju takvih ugovornih odredbi. Tužiteljica je s tuženikom 20. siječnja 2016. sklopila Dodatak ugovora o namjenskom kreditu temeljem odredbi čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim Dodatkom je izvršena konverzija predmetnog kredita ugovorenom u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u eurima. Unatoč konverziji tužiteljica i nadalje ima pravni interes ustati s tužbom na utvrđen je ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, kojima je kamatna stopa određena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao i s kondemnatornim zahtjevom za isplatu. S obzirom na navedeno, tužiteljica predlaže sudu, nakon provedenog postupka usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik s protivi tužbi i tužbenom zahtjevu po visini i po osnovi. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 31. svibnja 2014. Tuženik navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju s obzirom da su tužiteljica i tuženik sklopili 20. siječnja 2016. aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u eurima. Svi iznosi koje je tužiteljica platila po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, uvršteni su u izračun konverzije te iskorišteni za namirenje euro kredita. Tužiteljica je pravilnost izračuna konverzije potvrdila potpisom samog aneksa, gdje su ugovoreni i iznosi preostale glavnice, sporazum o preplati, kamate za ubuduće i ostali zakonom propisani dijelovi sporazuma o konverziji, temeljeni na izračunu konverzije. S obzirom na sve navedeno, tuženik predlaže sudu odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom.

3. Rješenjem ovog suda broj P-448/2019-11 od 5. veljače 2021. je određen prekid postupka do pravomoćnog završetka postupka koji se vodi pred Sudom europske unije radi tumačenja Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima povodom zahtjeva VSRH (str. 65 spisa), a rješenjem ovog suda broj P- 448/2019-12 od 8.veljače 2023. je određen nastavak postupka (str. 68 spisa).

4. Konačan tužbeni zahtjev tužiteljica je postavila podneskom od 29. srpnja 2024. u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka od 19. lipnja 2024., odnosno u skladu s tablicom br. 4, prikazanom na stranicama 16, 17 i 18 nalaza i mišljenja vještaka i predložila sudu obvezati tuženika na isplatu.

5. U skladu sa zaključkom sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ 6. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen 3. travnja 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora na iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje izgradnje kuće (str. 6 do 11 spisa). Uvidom u dodatak Ugovora o kreditu od 20.siječnja 2016. je vidljivo da je isti zaključen između stranka temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit sa valutnom klauzulom (str. 13 do 17 spisa). sud je i izvršio uvid u obračun konverzije koji je napravio tuženik i dopis tužiteljici koji je tuženik dostavio tužiteljici u svezi iznosa priznatog konverziji, budućih rata kredita (str.32 do 40 spisa) i uvidom u pregled uplata je vidljivo kako su iste vršene (str. 41 do 54 spisa). Saslušana je tužiteljica kao stanka u svrhu dokazivanja. Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirna Tot Nužda.

6.1. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je zaključila Ugovor o kreditu s tuženikom 3. travnja 2006. za izgradnju kuće u [adresa], Ć. [adresa]. Kuća nije nikada iznajmljivana niti korištena za potrebe obrta ili poslovnih udjela. Vraćala je sama sve rate kredita, osim kada je rata bila tolika da joj nije bila mirovina dovoljna, pomagali su joj pokojni roditelji. Kredit je bio u iznosu od 50.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Podigla sam kredit u CHF jer sam jedino za njega imala uvjete, da mi se može od mirovine pokriti rata kredita. Kredit sam isplatila. Kredit je bio u konverziji. Pročitala je Ugovor prije potpisivanja. Nije mogla utjecati na nikakve odredbe Ugovora, osim na iznos kredita i vrijeme otplate. Dobila je otplatni plan, ali to poslije nije bilo tako. Kada sam potpisala Dodatak ugovora o kreditu, sredstva koja su joj priznata kao preplata, njima joj je jedno vrijeme umanjena buduća rata kredita. Nije pokušavala izmijeniti nikakve ugovorne odredbe, bilo joj je bitno kolika je rata prema otplatnom planu i da njena mirovina to može pokriti. Išla je u druge banke, ali jednino joj je Zagrebačka banka ponudila kredit koji je mogla realizirati, trebao joj je za izgradnju kuće, roditelji su joj poklonili plac i napravili temelj, ona je trebala podići gornji dio kuće. Što se tiče promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, ona o tome ništa ne zna, bio joj je bitan samo otplatni plan. Nitko ju nije upozorio da se rata toliko može promijeniti, od 1.200 na 2.400,00 kn. I nakon konverzije taj iznos rate je bio 1.800,00 kn. Ne bi potpisala takav ugovor, da je upozorena na takav rizik. Kada je rata otišla na 2.400,00 kn ostao joj je samo iznos od 200,00 kn za život.

6.2. Vještak Mirna Tot Nužda je u nalazu i mišljenju navela da je 3. travnja 2006. godine sklopljen je Ugovor o kreditu broj: 137/06 između Zagrebačke banke d.d. (kreditor) i ĆC (korisnik kredita). Iznos kredita prema Ugovoru: 50.000,00 CHF. Kredit je u cijelosti iskorišten. Korištenje kredita: Iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 50.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita. Datum korištenja (isplate) kredita: 7. travnja 2006., srednji tečaj Kreditora za valutu CHF na dan korištenja: 4,645262. Otplata kredita: Rok otplate kredita je 258 mjeseci. Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Redovna kamatna stopa iznosi 4,50% godišnje, koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Banke. Banka je u tijeku otplate kredita mijenjala visinu ugovorene kamatne stope. 20. siječnja 2016. tuženik i tužitelj sklopili su Dodatak Ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Konverzija je provedena sa danom 30. rujna 2015. U razdoblju obračuna za koje je provedeno vještačenje, utvrđeno je da se je do 18. anuiteta na kredit se je obračunavala kamatna stopa 4,50% koja je i ugovorena. Od 18. do 93. anuiteta obračunavala se kamatne stopa viša od ugovorene. Od 93. do dana konverzije obračunavala se kamatna stopa niža od ugovorene. Temeljem izračuna utvrđena je razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu od 2.818,16 EUR. Više je plaćeno zbog promjene kamatne stope 3.354,13 EUR. Manje je plaćeno zbog promjene kamatne stope 535,97 EUR. Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 3.161,41 EUR. Više je plaćeno zbog promjene tečaja 3.492,07 EUR. Manje je plaćeno zbog promjene tečaja 330,66 EUR. Ukupan iznos više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule iznosi 6.846,20 EUR (3.354,13 EUR + 3.492,07 EUR). Iznosi preplate (više plaćenog) umanjeni za iznos preplate utvrđene konverzijom i smanjivani su po svakom pojedinom anuitetu od početka otplate, dok iznos preplate nije sveden na nulu. Prema Dodatku Ugovora o kreditu (konverzija) utvrđen je iznos preplate u iznosu od 11.897,95 kn. 51.582,73 kn – 11.897,95 kn = 39.684,78 kn (5.267,08 EUR) Ukupan iznos preplate po pojedinim anuitetima prikazan je u Tablici 4 i ukupno iznosi 5.267,08 eura 7. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- je 3. travnja 2006. zaključen Ugovor o kreditu između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora na iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi izgradnje kuće,

- su 20. siječnja 2016. tuženik i tužiteljica sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija,

- je Konverzija provedena s danom 30. rujna 2015.

- je kredit otplaćen.

8.1. Tijekom postupka je bilo sporno u svezi istaknutih prigovora tuženika da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, sporno je da li se primjenjuju stavovi iz tzv. kolektivne tužbe. Nadalje je sporno je da li je tužiteljica izvršenom konverzijom u potpunosti namirena sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu vezanu uz valutu CHF koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

9. Po ocjeni ovog suda ti prigovori tuženika nisu osnovani.

10. Nesporno je da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P- 1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

11. Na temelju čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. U svezi navedenog primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu). Na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje – ZPP-a), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a U tom će slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, se radi o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U svezi navedenog ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naprijed navedenim presudama.

12. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

13. U skladu sa odlukom VSRH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. - sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog Ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule i iznosa preostale glavnice kredita i postignut sporazum o raspolaganu pretplatnom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništenost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada e zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije slučaj kao kod sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Stoga korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Tužiteljica je nesporno potrošač jer je iskoristila kredit za izgradnju svog obiteljskog doma, a tužiteljica iz iskaza tužiteljice je utvrđeno kao nesporno da ona i nije imala druge mogućnosti osim da podigne kredit u CHF i da je tužiteljica kao neuka stranka bez poznavanja bankarskog poslovanja koja nije bila upozorena na rizik kredita koji je podigla, odnosno povećanja rate kredite zbog kojeg više nije imala niti osnovnih sredstva za život, što je utvrđen kao nesporno iz iskaza same tužiteljice, kojoj je ovaj sud u tom dijelu u cijelosti i poklonio vjeru.

14. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, nije osnovan.

15. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2014. za kamatne stope. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014., pod brojem Pž-7129/13 (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela jer je tužba podnesena 31. svibnja 2019. Potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je postupak u tom dijelu pokrenut dana 31. svibnja 2019. podnošenjem tužbe ovome sudu. Na temelju čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

16. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi ona već prilikom sklapanja ugovora znala ili mogla pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene tečaja, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja kojem je sud u tom dijelu u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz tužitelja logičan i uvjerljiv.

17. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što kod promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali činjenica što obveza potrošača čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Banka kao kreditor je bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

18. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05.

19. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

20. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, u svezi čega je i odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

21. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

22. U svezi navedenog nesporno je da se je Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

23. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da sklapanjem Dodatka od ugovora kojim je izvršena konverzija nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

24. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora kojim je izvršena konverzija nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. ZOO-a jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

25. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. je navedeno da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

26. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda tužiteljica se sklapanjem Dodatka ugovora nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se sklapanjem Dodatka ugovor nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto. Da je takav pristanak i dan ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (jer je u to vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije niti mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla. U svezi navedenog tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

27. Niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Nesporno je iz iskaza samog tužitelja utvrđeno da je on potrošač, jer je kredit iskorišten za izgradnju kuće i u svezi navedenog sud je odlučio kao pod točk. II. izreke presude i tuženik je u obvezi izvršiti isplatu tužiteljici.

28. Tužiteljica je prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva izvršila umanjenje potraživanja za iznos priznat konverzijom i za negativnu razliku. U svezi navoda tuženika o stavovima VSRH iz podneska od 3. veljače 2025. ovaj sud posebno napominje da niti jedna od navedenih odluka nije donesena u skladu sa čl. 40.st.2. Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024) prema kojima je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda.

29. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je u obvezi tužiteljici naknaditi troškove postupka, jer je tužiteljica uspjela u postupku, prema konačno postavljenom zahtjevu. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT). Trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, tužiteljica je uplatila pristojbu u iznosu od 53,09 eura.

29.1.Tužiteljici je priznat trošak zastupanja na raspravama održanim kod ovog suda 1. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr.9.t.1OT), 13. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), i na raspravi za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.5.OT). Priznat je trošak sastava obrazloženog podneska od 10. svibnja 2023. u iznosu od 200,00 eura jer je njime uređen tužbeni zahtjev (tbr. 8.t.1OT) i tužiteljica je navela da potražuje isplatu od ukupno 7.697,92 eura, priznat je trošak sastava podneska od 29. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1. OT) jer je tužiteljica tim podneskom postavila konačan tužbeni zahtjev. Pripadajući porez iznosi 275,00 eura i ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 1.828,05 eura.

29.2. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 13. kolovoza 2019. jer isti nije bitan za donošenje odluke u postupku u iznosu od 200,00 eura, nije priznat niti trošak sastava podneska od 28. kolovoza 2019. u kojem je uređen tužbeni zahtjev jer nije bilo niti potrebe za sastavom tog podnesak niti je od bilo kakvog utjecaja na postupak u iznosu od 200,00 eura. Nije priznat niti trošak sastava podneska od 20. studenog 2019. jer u njemu nisu navedene činjenice bitne za donošenje odluke u postupku u iznosu od 200,00 eura, nije priznat niti trošak sastava podneska od 16. kolovoza 2023. jer sve što je navedeno u tom podnesku je moglo biti i navedeno na ročištu pa nije bilo niti potrebe za sastavom tog podneska u iznosu od 200,00 eura, nije priznat niti trošak sastava podnesaka od 2. siječanja 2025. u kojem tužiteljica obrazlaže preinaku tužbe jer tužiteljica nije podneskom od 29. srpnja 2024. izvršila preinaku tužbe nego umanjenje postavljenog zahtjeva u odnosu na podnesak od 10. svibnja 2023., a sud je na pripremnom ročištu 1. veljače 2024. dozvolio preinaku tužbe prema istom pa nije bilo niti potrebe za sastavom tog podneska u iznosu od 200,00 eura, nadalje nije priznat niti trošak sastava podneska od 11. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura jer nije niti potrebe za sastavom istog, sve što je navedeno u tom podnesku moglo je biti navedeno i na raspravi u iznosu od 200,00 eura.

29.3. U svezi navedenog tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od ukupno 1.400,00 eura, kako je to i navedeno.

30. Na dosuđene troškove teče zatezna kamata od 4. travnja 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

31. Tužiteljica je u podnesku od 10. svibnja 2023. navela da potražuje isplatu u iznosu od ukupno 7.697,92 eura zatim je u podnesku od 29. srpnja 2024. navela da potražuje isplatu u iznosu od 5.267,08 eura, dakle tužiteljica je povukla tužbu za iznos od 2.430,84 eura, tuženik se nije protivio povlačenju te je sud u svezi navedenog odlučio kao u izreci rješenja na temelju čl. 193.st.2. ZPP-a.

32.Tuženik nema pravo na naknadu troškova postupka na povučeni dio tužbe u skladu sa pravnim shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojem je između ostaloga, rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari uspjela sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

Slavonski Brod, 4. travnja 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.