REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-73/2024-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa punomoćnik Tomislav Metić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320 koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 27. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Tomislava Metić, odvjetnika iz Požege i zamjenice punomoćnika tuženika CE, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. i presude objavljene 4. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 7. ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102789406 koji su dana 2. siječnja 2006. u Daruvaru sklopili tužiteljica NE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužena Erste&Steiermarkische bank d.d. sa sjedištem na adresi [adresa] Rijeka, OIB 23057039320, MBS: [matični broj subjekta] u dijelu kojim je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita i otplata kredita, kamata, naknada i drugi eventualni troškovi vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., sa sjedištem na adresi [adresa] Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta] da tužiteljici NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove više plaćenog zbog ugovorene valute uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a o kojoj se nije pregovaralo, isplati iznos od 5.353,33 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećana za tri postotna poena, a kako slijedi: na iznos od 120,61 eur od dana 15. lipnja 2012. godine, na iznos od 132,14 eur od dana 14. srpnja 2012. godine, na iznos od 130,21 eur od dana 15. kolovoza 2012. godine, na iznos od 122,67 eur od dana 14. rujna 2012. godine, na iznos od 129,82 eur od dana 16. listopada 2012. godine, na iznos od 133,85 eur od dana 15. studenog 2012. godine, na iznos od 131,01 eur od dana 15. prosinca 2012. godine, na iznos od 131,07 eur od dana 15. siječnja 2013. godine, na iznos od 126,27 eur od dana 09. veljače 2013. godine, na iznos od 130,44 eur od dana 27. ožujka 2013. godine, na iznos od 133,62 eur od dana 16. travnja 2013. godine, na iznos od 119,25 eur od dana 15. svibnja 2013. godine, na iznos od 117,53 eur od dana 14. lipnja 2013. godine, na iznos od 117,53 eur od dana 13. srpnja 2013. godine, na iznos od 119,81 eur od dana 21. kolovoza 2013. godine, na iznos od 122,12 eur od dana 13. rujna 2013. godine, na iznos od 126,28 eur od dana 31. listopada 2013. godine, na iznos od 127,88 eur od dana 14. studenog 2013. godine, na iznos od 131,51 eur od dana 21. prosinca 2013. godine, na iznos od 127,56 eur od dana 15. siječnja 2014. godine, na iznos od 136,63 eur od dana 22. veljače 2014. godine, na iznos od 136,78 eur od dana 13. ožujka 2014. godine, na iznos od 134,91 eur od dana 15. travnja 2014. godine, na iznos od 129,31 eur od dana 14. svibnja 2014. godine, na iznos od 131,37 eur od dana 13. lipnja 2014. godine, na iznos od 135,22 eur od dana 15. srpnja 2014. godine, na iznos od 137,23 eur od dana 14. kolovoza 2014. godine, na iznos od 137,50 eur od dana 13. rujna 2014. godine, na iznos od 140,97 eur od dana 15. listopada 2014. godine, na iznos od 144,59 eur od dana 13. studenog 2014. godine, na iznos od 143,73 eur od dana 23. prosinca 2014. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 28. siječnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 19. veljače 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 13. ožujka 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 15. travnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 14. svibnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 13. lipnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 17. srpnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 13. kolovoza 2015. godine i na iznos od 145,99 eur od dana 15. rujna 2015. godine. III Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 2. ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102789406 koji su dana 2. siječnja 2006. u Daruvaru sklopili tužiteljica NE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužena Erste&Steiermarkische bank d.d. sa sjedištem na adresi [adresa] Rijeka, OIB 23057039320, MBS: [matični broj subjekta] u dijelu kojim je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita i otplata kredita, kamata, naknada i drugi eventualni troškovi vežu za valutu švicarskog franka (CHF)" i radi isplate iznosa od 2.621,11 eur.

IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 628,65 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od 7,32 eura od 2. ožujka 2006. pa do isplate, 10,03 eura od 2. travnja 2006. pa do isplate, 6,37 eura od 2. svibnja 2006. pa do isplate, 8,45 eura od 2. lipnja 2006. pa do isplate, 10,96 eura od 2. srpnja 2006. pa do isplate, 13,54 eura od 2. kolovoza 2006. pa do isplate, 8,32 eura od 2. rujna 2006. pa do isplate, 8,25 eura od 2. listopada 2006. pa do isplate, 12,78 eura od 2. studenog 2006. pa do isplate, 12,13 eura od 2. prosinca 2006. pa do isplate, 15,96 eura od 2. siječnja 2007. pa do isplate, 20,46 eura od 2. veljače 2007. pa do isplate, 16,34 eura od 2. ožujka 2007. pa do isplate, 21,61 eur od 2. travnja 2007. pa do isplate, 28,68 eura od 2. svibnja 2007. pa do isplate, 28,77 eura od 2. svibnja 2007. pa do isplate, 28,77 eura od 2. lipnja 2007. pa do isplate, 32,36 eur od 2. srpnja 2007. pa do isplate, 27,47 eura od 2. kolovoza 2007. pa do isplate, 26,75 eura od 2. rujna 2007. pa do isplate, 35,69 eura od 2. listopada 2007. pa do isplate, 24,86 eura od 2. studenog 2007. pa do isplate, 32,87 eura od 2. studenog 2007. pa do isplate, 19, 86 eura od 2. siječnja 2008. pa do isplate, 21,58 eura od 2. veljače 2008. pa do isplate, 6,15 eura od 2. ožujka 2008. pa do isplate, 12,09 eura od 2. travnja 2008. pa do isplate, 26,05 eura od 2. svibnja 2008. pa do isplate, 21,94 eura do 2. lipnja 2008. pa do isplate, 24,83 eura od 2. srpnja 2008. pa do isplate, 27,27 eura od 2. kolovoza 2008. pa do isplate, 24,55 eura od 2. rujna 2008. pa do isplate, 13,92 eura od 2. listopada 2008. pa do isplate, 1,94 eura od 2. studenog 2008. pa do isplate i 17,69 eura od 2. prosinca 2008. pa do isplate i to do dana 31. prosinca 2008. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena.

V Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

VI Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320 tužiteljici NE, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.358,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljica se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica NE podnijela je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi Tužiteljica i tuženik su, dana 02. siječnja 2006. godine, sklopili Ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51400607-5102789406 (dalje u tekstu: Ugovor), a dana 03. siječnja 2006. godine Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini (dalje u tekstu: Sporazum) koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Mladena Čopa, dana 05. siječnja 2006. godine, pod brojem: OU-2/06.

Temeljem navedenog Ugovora tužena je tužiteljici stavila na raspolaganje iznos u visini od 77.795,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj s namjenom za izgradnju stambenog prostora, a tužiteljica se obvezala predmetni iznos vratiti kroz 132 mjeseca u 132 mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Tužiteljica je s tuženom, dana 13. siječnja 2016. godine, sklopila Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, broj: 5102789406 (dalje u tekstu: Aneks Ugovora) i Aneks broj: 1 Sporazuma o osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini (dalje u tekstu: Aneks Sporazuma) koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Mladena Čopa, dana 14. siječnja 2016. godine, pod brojem: OV-299/16. Temeljem Aneksa Ugovora, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015, dalje u tekstu: ZIDZPK/15) otplata obveza po kreditu iz Ugovora umjesto uz valutnu klauzulu u CHF je vezana uz valutnu klauzulu u EUR te je utvrđena preplata na dan 13. siječnja 2016. godine u iznosu od 20.646,76 kuna. Tužiteljica je prijevremeno otplatila navedeni kredit dana 28. ožujka 2017. godine. Navedenim Ugovorom u članku 2. navedeno je da se tužiteljici stavlja na raspolaganje iznos u visini od 77.795,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje, u članku 7. istog Ugovora navedeno je da će se povrat obveza iz Ugovora i to iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi, obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Tužiteljica smatra kako su odredbe iz članka 2. i članka 7. u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta, kamata i drugih troškova vežu za valutu švicarskog franka (CHF) ništetne te ne proizvode nikakve pravne učinke iz razloga što se radi o nepoštenim odredbama sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, dalje u tekstu ZZP) koji je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio na snazi, kao i temeljem odredaba Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05), a sve kako slijedi. U članku 2. Ugovora navedeno je da se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 77.795,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita dok se u čl. 7. Ugovora navodi se kako će se povrat obveza iz Ugovora obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Dakle, eksplicite je navedeno da je u ugovornom odnosu primijenjena valutna klauzula vezana za CHF i da će tužiteljica iznos kredita vraćati prema središnjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Tužiteljica ističe da je predmetni Ugovor sklopila i na taj način pristala na opće akte tuženika, a bez da se sa istima zaista upoznala i razumjela ih s naglaskom da tuženik, niti bilo koji od njegovih zaposlenika, ni na koji način nije tužiteljicu upoznao sa svojim općim aktima kao niti posljedicama odnosno obvezama koje iz istih za tužiteljicu proizlaze. Formalno navedeno priznanje iz čl. 7. Ugovora, da je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama iznosa obroka u kunama nastalog uslijed promjene tečaja kao i da je informirana od strane tuženika o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, je tipski unaprijed formulirano i uvršteno u Ugovor od strane tuženika te tužiteljica nije mogla drugo nego potpisati takav ugovor bez mogućnosti utjecaja i pregovaranja oko bilo koje odredbe predmetnog Ugovora. Tužiteljica, kao neuka ugovorna stranka, nije bila u mogućnosti razumjeti pojam i svrhu valutne klauzule kao niti način na koji ista može utjecati na otplatu ugovorenog kredita, a tuženik nije niti na koji način tužiteljicu upoznala s istim. Takvim postupanjem tuženik je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača zaključivši s istom predmetni Ugovor koristeći u njemu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja kao ni u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja Ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i to članku 81., članku 82. i članku 90. te suprotno odredbama ZOO/05. Tužiteljica posebno napominje kako se niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu niti u jednom trenutku, ni prije ni za vrijeme sklapanja ugovora, nije pregovaralo jer je isti sastavljen u obliku formularnog (tipskog) ugovora kakve je tuženik sklapao i s ostalim potrošačima po principu „uzmi ili ostavi“, a tužiteljica nije imala niti mogućnost pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi predmetnog ugovora. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa poslovni broj: P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom je utvrđeno da je i ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to u članku 81., članku 82. i članku 90, a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to članku 96. i članku 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Visoki trgovački sud RH je 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj: Pž- 6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), dok je Vrhovni sud pod Rev-2221/18 dana 03.rujna 2019. godine potvrdio tu presudu. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Obzirom da je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12, Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-7129/13, Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/12, Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-6632/17 i Vrhovnog suda RH, broj: Rev-2221/18 utvrđeno da je tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu i kasnije prilikom donošenja jednostranih odluka o promjeni kamatne stope i tečaja CHF postupio protuzakonito, to tužiteljica ovom tužbom traži utvrđenje takvih odredbi u svome Ugovoru o kreditu ništetnim te povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Sukladno članku 502.c. ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud je vezan za utvrđenja navedenih sudova u postupcima zaštite kolektivnih interesa.

Ranije navedene presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev- 2221/2018- 11 od dana 03. rujna 2019. godine potvrđene su time što je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom, broj: U-III-4150/19, u odnosu na Rev- 2221/2018, odbio ustavnu tužbu banaka, među kojima je i ovdje tužena u pogledu valutne klauzule čime je potvrđena nepoštenost i ništetnost takvih odredaba. S obzirom da su pravomoćnim presudama i rješenjima utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o vezanju glavnice kredita za valutu CHF (švicarski franak) za sve ugovore o potrošačkom kreditu koje je tuženik sklapao s potrošačima u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, tužiteljica smatra da je tuženik, sukladno članku 323. ZOO/05, u vezi s člankom 1111., člankom 1115. i člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na temelju takvih ugovornih odredaba uvećano za zakonske zatezne kamate. Isto tako, tužiteljica se poziva i na Presudu Vrhovnog suda RH, broj: Rev-3142/18 od dana 19. ožujka 2019. godine koja je potvrđena odlukom Ustavnog suda RH, broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine, kojom je utvrđeno da nije potrebno u privatnim parnicama utvrđivati dokazano da su ništetni promjena kamatne stope i valutna klauzula CHF, jer je sve već utvrđeno kolektivnom presudom pa stoga sud mora utvrditi samo je li to CHF ugovor, je li ugovorena promjena kamatne stope odlukom banke i konačno je li tužitelj potrošač te navodi: „Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“

S time da se napominje kako se u konkretnom slučaju na tuženika ne odnosi točka 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu nego točka 3. iste. Dakle, kako je nesporno da su stranke sklopile predmetni Ugovor, da se radi o ugovoru s valutnom klauzulom u CHF i da tužiteljica ima status potrošača jer je kredit podignut za izgradnju stambenog prostora (članak 3. Ugovora), a provedenom konverzijom (o čemu će biti govora kasnije) tužiteljica nije obeštećena za preplaćene iznose, u ovom postupku treba samo provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine preplaćenog. Nakon stupanja na snagu ZIDZPK/15, tužiteljica i tuženik su, kako je to ranije navedeno, dana 13. siječnja 2016. godine, sklopili Aneks Ugovora kojim je, sukladno odredbama ZIDZPK/15, provedena konverzija odnosno valutna klauzula u CHF je zamijenjena valutnom klauzulom u EUR te je utvrđena preplata tužiteljice po predmetnom kreditu do dana sklapanja Aneksa Ugovora u iznosu od 20.646,76 HRK.

Tako provedenom konverzijom tužiteljica nije obeštećena za preplaćene iznose do dana konverzije. Preplata kao posljedica ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, iznosi više od priznatog u konverziji. Točan iznos svih preplaćenih iznosa do dana konverzije utvrdit će se vještačenjem u ovom postupku, nakon čega tužitelj zadržava pravo konačno specificirati tužbeni zahtjev, po mjesečnim iznosima preplate s kamatama od dana uplate preplaćenih iznosa. Stav da nakon konverzije CHF kredita tužitelj i dalje ima pravo na utvrđivanje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske Odlukom u predmetu, broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine gdje je utvrđeno kako je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZIDZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi. Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci u predmetu, broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrdio je kako sklapanje dodatka ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne te stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. U navedenim odlukama VSRH na koje se tužitelj poziva jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Nadalje, Sud Europske Unije u predmetu broj: C-19/2020 utvrdio je da je nacionalni sud, nakon konverzije ništetne odredbe, i dalje dužan utvrđivati ništetnost te ugovorne odredbe, osim ako je potrošač na temelju informiranog pristanka kod konverzije odustao od toga što u konkretnom predmetu nije slučaj. Činjenica da je provedena konverzija kredita iz CHF u EUR, nije prepreka da tužitelj traži da se utvrdi ništetnost ugovornih odredaba jer, temeljem članka 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Navedenim postupanjem tuženika, a na način kako je to određeno u članku 2. i članku 7. Ugovora, tuženik je doveo do nesrazmjera i nejednakosti u pravima i obvezama odnosno nije savjesno i pošteno, u smislu članka 4. ZOO/05, da sklopljeni pravni posao, konkretno Ugovor o kreditu, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih poteškoća i narušavanja životnog standarda, a što je suprotno moralu društva te zasigurno to nije bila prava volja tužiteljice u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Takvo postupanje je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom postupku iz članka 3. ZOO/05, načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO/05 te načelu jednake vrijednosti činidaba iz članka 7. ZOO/05, a što je dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja anuiteta kredita tužitelja što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi Ugovora o kreditu ništetnima. Zbog svega gore navedenog, jasno proizlazi da su odredbe iz članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta te kamata i ostalih troškova vežu za valutu švicarskog franka (CHF), ništetne te da ne proizvode nikakve pravne učinke. S obzirom na sve navedeno tužiteljica smatra da je dokazala pravnu osnovu svoje tužbe te predlaže da Sud, nakon izvođenja svih dokaznih prijedloga i održavanja rasprave, donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51400607-5102789406 koji su dana 02. siječnja 2006. godine, u Daruvaru, sklopili tužiteljica NE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužena Erste&Steiermärkische bank d.d., sa sjedištem na adresi [adresa] Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta] u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta, kamata, naknada i drugih eventualnih troškova vežu za valutu švicarskog franka (CHF). Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., sa sjedištem na adresi [adresa] Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta] da tužiteljici NE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove više plaćenog zbog ugovorene valute uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a o kojoj se nije pregovaralo, isplati iznos od 8.156,44 EUR / 61.454,67 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02. studenog 2008. godine koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče od zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec do isplate i to od 02. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a kako slijedi: na iznos od 12,60 eura / 94,90 kuna od dana 02. studenog 2008. godine, na iznos od 17,24 eura / 129,89 kuna od dana 02. siječnja 2009. godine, na iznos od 19,13 eura / 144,14 kuna od dana 02. veljače 2009. godine, na iznos od 21,04 eura / 158,55 kuna od dana 02. ožujka 2009. godine, na iznos od 15,34 eura / 115,60 kuna od dana 02. travnja 2009. godine, na iznos od 14,95 eura / 112,66 kuna od dana 02. svibnja 2009. godine, na iznos od 8,72 eura / 65,71 kuna od dana 02. lipnja 2009. godine, na iznos od 1,42 eura / 10,68 kuna od dana 02. srpnja 2009. godine, na iznos od 4,42 eura / 33,32 kuna od dana 02. kolovoza 2009. godine, na iznos od 9,71 eura / 73,19 kuna od dana 02. rujna 2009. godine, na iznos od 4,56 eura / 34,39 kuna od dana 02. listopada 2009. godine, na iznos od 4,06 eura / 30,59 kuna od dana 02. studenog 2009. godine, na iznos od 10,18 eura / 76,73 kuna od dana 02. prosinca 2009. godine, na iznos od 15,09 eura / 113,73 kuna od dana 02. siječnja 2010. godine, na iznos od 21,52 eura / 162,12 kuna od dana 02. veljače 2010. godine, na iznos od 19,97 eura / 150,43 kuna od dana 02. ožujka 2010. godine, na iznos od 31,01 eura / 233,67 kuna od dana 02. travnja 2010. godine, na iznos od 28,62 eura / 215,64 kuna od dana 02. svibnja 2010. godine, na iznos od 31,24 eura / 235,41 kuna od dana 02. lipnja 2010. godine, na iznos od 60,65 eura / 456,93 kuna od dana 02. srpnja 2010. godine, na iznos od 54,14 eura / 407,92 kuna od dana 02. kolovoza 2010. godine, na iznos od 78,07 eura / 588,23 kuna od dana 02. rujna 2010. godine, na iznos od 66,20 eura / 498,80 kuna od dana 02. listopada 2010. godine, na iznos od 55,97 eura / 421,67 kuna od dana 02. studenog 2010. godine, na iznos od 86,56 eura / 652,14 kuna od dana 02. prosinca 2010. godine, na iznos od 102,15 eura / 769,68 kuna od dana 02. siječnja 2011. godine, na iznos od 90,48 eura / 681,73 kuna od dana 02. veljače 2011. godine, na iznos od 94,08 eura / 708,84 kuna od dana 02. ožujka 2011. godine, na iznos od 84,30 eura / 635,18 kuna od dana 02. travnja 2011. godine, na iznos od 85,39 eura / 643,36 kuna od dana 02. svibnja 2011. godine, na iznos od 116,39 eura / 876,94 kuna od dana 02. lipnja 2011. godine, na iznos od 121,52 eura / 915,60 kuna od dana 02. srpnja 2011. godine, na iznos od 156,83 eura / 1.181,63 kuna od dana 02. kolovoza 2011. godine, na iznos od 151,84 eura / 1.144,01 kuna od dana 02. rujna 2011. godine, na iznos od 124,12 eura / 935,17 kuna od dana 02. listopada 2011. godine, na iznos od 123,45 eura / 930,16 kuna od dana 02. studenog 2011. godine, na iznos od 121,51 eura / 915,54 kuna od dana 02. prosinca 2011. godine, na iznos od 128,20 eura / 965,89 kuna od dana 02. siječnja 2012. godine, na iznos od 136,70 eura / 1.029,94 kuna od dana 02. veljače 2012. godine, na iznos od 136,88 eura / 1.031,34 kuna od dana 02. ožujka 2012. godine, na iznos od 130,94 eura / 986,60 kuna od dana 02. travnja 2012. godine, na iznos od 133,52 eura / 1.006,03 kuna od dana 02. svibnja 2012. godine, na iznos od 136,61 eura / 1.029,27 kuna od dana 02. lipnja 2012. godine, na iznos od 133,71 eura / 1.007,43 kuna od dana 02. srpnja 2012. godine, na iznos od 133,89 eura / 1.008,83 kuna od dana 02. kolovoza 2012. godine, na iznos od 131,08 eura / 987,60 kuna od dana 02. rujna 2012. godine, na iznos od 123,54 eura / 930,83 kuna od dana 02. listopada 2012. godine, na iznos od 131,92 eura / 993,94 kuna od dana 02. studenog 2012. godine, na iznos od 133,75 eura / 1.007,77 kuna od dana 02. prosinca 2012. godine, na iznos od 133,89 eura / 1.008,83 kuna od dana 02. siječnja 2013. godine, na iznos od 124,60 eura / 938,78 kuna od dana 02. veljače 2013. godine, na iznos od 130,58 eura / 983,86 kuna od dana 02. ožujka 2013. godine, na iznos od 130,58 eura / 983,86 kuna od dana 02. travnja 2013. godine, na iznos od 128,61 eura / 969,03 kuna od dana 02. svibnja 2013. godine, na iznos od 118,53 eura / 893,10 kuna od dana 02. lipnja 2013. godine, na iznos od 114,26 eura / 860,91 kuna od dana 02. srpnja 2013. godine, na iznos od 118,70 eura / 894,37 kuna od dana 02. kolovoza 2013. godine, na iznos od 124,12 eura / 935,17 kuna od dana 02. rujna 2013. godine, na iznos od 175,04 eura / 1.381,85 kuna od dana 02. listopada 2013. godine, na iznos od 126,96 eura / 956,61 kuna od dana 02. studenog 2013. godine, na iznos od 128,96 eura / 971,64 kuna od dana 02. prosinca 2013. godine, na iznos od 130,39 eura / 982,45 kuna od dana 02. siječnja 2014. godine, na iznos od 134,60 eura / 1.014,11 kuna od dana 02. veljače 2014. godine, na iznos od 136,99 eura / 1.032,14 kuna od dana 02. ožujka 2014. godine, na iznos od 135,30 eura / 1.019,39 kuna od dana 02. travnja 2014. godine, na iznos od 132,25 eura / 996,41 kuna od dana 02. svibnja 2014. godine, na iznos od 129,76 eura / 977,65 kuna od dana 02. lipnja 2014. godine, na iznos od 132,03 eura / 994,81 kuna od dana 02. srpnja 2014. godine, na iznos od 135,69 eura / 1.022,32 kuna od dana 02. kolovoza 2014. godine, na iznos od 138,66 eura / 1.044,70 kuna od dana 02. rujna 2014. godine, na iznos od 141,13 eura / 1.063,33 kuna od dana 02. listopada 2014. godine, na iznos od 142,74 eura / 1.075,48 kuna od dana 02. studenog 2014. godine, na iznos od 145,06 eura / 1.092,98 kuna od dana 02. prosinca 2014. godine, na iznos od 143,88 eura / 1.084,10 kuna od dana 02. siječnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eura / 1.099,93 kuna od dana 02. veljače 2015. godine, na iznos od 146,00 eura / 1.099,93 kuna od dana 02. ožujka 2015. godine, na iznos od 146,00 eura / 1.099,93 kuna od dana 02. travnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eura / 1.099,93 kuna od dana 02. svibnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eura / 1.099,93 kuna od dana 02. lipnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eura / 1.099,93 kuna od dana 02. srpnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eura / 1.099,93 kuna od dana 02. kolovoza 2015. godine i na iznos od 145,99 eura / 1.099,93 kuna od dana 02. rujna 2015. godine. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak koji proizađe iz ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom članka 14. Ugovora o kreditu broj 5102789406 od 2. siječnja 2006. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese rješenje kojim se stavlja izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 23. kolovoza 2023. godine. Općinski sud u Požegi oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu. Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 13. lipnja 2023. godine. Tužitelj predmetnom tužbom u odnosu na Ugovor o kreditu zahtjeva: utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu (točka I. tužbenog zahtjeva); isplatu navodno preplaćenih tečajnih razlika u iznosu od 8.156,44 eura / 61.454,67 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva). Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane RE. Dodatno tuženik ističe da je RE sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno sa tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Navedeno mišljenje dijeli i Vrhovni sud RH u Odluci posl.br. Rev-478/2008 od 16. srpnja 2013. godine kada navodi „ da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe članka 414. stavak 1. u svezi odredbe članka 1004. st. 3. ZOO-a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom … da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“ Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“ . Tuženik napominje da sukladno odredbi članka 161. Zakona o obveznim odnosima obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan ali i bez njegova znanja. Obzirom da se tužitelj nije usprotivio plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tuženik nije imao razloga odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba. Međutim, u slučaju postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, isti zahtjev ima pravo postaviti samo treća osoba koja je uplatu izvršila, jer u konkretnom slučaju u odnosu na predmetne uplate, tuženik ništa nije stekao bez osnove od strane tužitelja, već eventualno kada bi se i radilo o stjecanju bez osnove, takvi iznosi bili bi stečeni od strane trećih osoba. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik također ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK. Naime, radi se zapravo o kreditu čija namjena je bila adaptacija prostora na adresi [adresa], i to u svrhu adaptiranja prostora za obavljanje obrta u vlasništvu supruga tužiteljice. Dakle, činjenica je da je tužiteljica ugovorila predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, a slijedom čega se tužiteljica ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, kako je namjena predmetnog kredita bila adaptacija poslovnog prostora za obavljanje obrta, tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. Shvaćanje da u konkretnoj situaciji tužitelju ne pripada pravo na zaštitu po odredbama ZZP-a potvrđeno je i u odlici Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1960/2020 od 22. rujna 2021. godine. U pogledu tumačenja pojma „potrošač“ tuženik upućuje i na recentnu presudu Suda EU u predmetu C-630/17 ŠE protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg- Wolfsberg eGen, koju dostavlja u privitku, a u kojoj presudi je Sud EU, odgovarajući na treće pitanje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu, kojim je taj sud pitao Sud EU za tumačenje pojma potrošača iz perspektive pravne stečevine EU, utvrdio: “Pojam „potrošač” treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini. S obzirom na ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem.” Slijedom navedenog, tuženik ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU tužitelj se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega se zahtjev za isplatu tužitelja uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK-u. Budući da je tuženik osporio tužitelju status potrošača i za to naveo prethodno navedene jasne razloge, tada je na tužitelju da dokaže da je predmetni kredit koristio samo sa osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi članka 3. ZZP-a. Da je teret dokaza u pogledu statusa potrošača u konkretnom slučaju na tužitelju, u istovrsnom predmetu zauzeo je i Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju poslovnog broja Gž-226/2021 od 13. travnja 2021. godine u kojem navodi: „U pogledu tereta dokaza, odlučne činjenice o statusu tužitelja kao potrošača, valja prije svega istaknuti kako prvostupanjski sud neosnovano smatra da je u situaciji kada je tužena osporila tužitelju njegov status potrošača i za to navela jasne razloge, teret dokaza da tužitelj ne bi bio potrošač je na tuženoj (tužena nije dužna dokazivati negativne činjenice), što osnovano ističe u žalbi. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev u tužbi temelji upravo na povredi odredaba ZZP/03, pa je stoga u ovome postupku dužan dokazati odlučnu činjenicu da je potrošač u smislu ranije definicije članka 3. točka 1. ZZP/03, kako to tvrdi u svojoj tužbi.“ Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 13. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje poslovni broj Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Rješenje VSRH poslovni broj Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine (ogledni postupak): VSRH je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci poslovni broj Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Stav VSRH iz rješenja poslovni broj Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju posl.br. Rev 1014/18 kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. citiranog rješenja u kojima sud ističe: „Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Prethodni stav VSRH je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine. Ujedno tuženik ističe da je i Županijski sud u Varaždinu primjenjujući prethodna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. godine jednoglasno donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno članku 1. stavak 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – točke 55, 59 i 64 Odluke);

cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – točke 57 i 62 Odluke); te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti točka 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Odredbom članka 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u točki 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Točka 3. citirane odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom članka 19. c točka 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C- 567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se na pojedine tužbene zahtjeve očituje kako slijedi. Tužitelj pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 8.156,44 eura / 61.454,67 kuna s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, poslovni broj Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo- predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - informacija pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure stambeni krediti Erste banke koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U odnosu na informiranost i mogućnost pregovaranja, tuženik ističe slijedeće. Kredit je odobren uz odstupanje na način da se iz istog zatvarao postojeći adaptacijski kredit u Erste Banci, novi plasman se nije koristio za izgradnju novog objekta nego za dovršenje postojećeg. Iz navedenog nesporno proizlazi da je tužiteljica, suprotno navodima tužiteljice iz tužbe, imala mogućnost pregovaranja i utjecanja na odredbe predmetnog Ugovora o kreditu. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. KE (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također, gđa. KE je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Predloženim saslušanjem tužitelja, dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u članku 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće tri činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a), tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci poslovni broj Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe članka 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 4.891,16 / EUR 649,15 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 4.891,16 kn / 649,15 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: 4,97 kn / 0,66 EUR od 02. veljače 2006. pa do isplate, 63,18 kn / 8,39 EUR od 02. ožujka 2006. pa do isplate, 83,35 kn / 11,06 EUR od 02. travnja 2006. pa do isplate, 75,74 kn / 10,05 EUR od 02. svibnja 2006. pa do isplate, 68,32 kn / 9,07 EUR od 02. lipnja 2006. pa do isplate, 83,02 kn / 11,02 EUR od 02. srpnja 2006. pa do isplate, 87,56 kn / 11,62 EUR od 02. kolovoza 2006. pa do isplate, 61,78 kn / 8,20 EUR od 02. rujna 2006. pa do isplate, 70,19 kn / 9,32 EUR od 02. listopada 2006. pa do isplate, 68,73 kn / 9,12 EUR od 02. studenog 2006. pa do isplate, 80,68 kn / 10,71 EUR od 02. prosinca 2006. pa do isplate, 114,71 kn / 15,22 EUR od 02. siječnja 2007. pa do isplate, 137,58 kn / 18,26 EUR od 02. veljače 2007. pa do isplate, 126,96 kn / 16,85 EUR od 02. ožujka 2007. pa do isplate, 133,16 kn / 17,67 EUR od 02. travnja 2007. pa do isplate, 191,07 kn / 25,36 EUR od 02. svibnja 2007. pa do isplate, 205,30 kn / 27,25 EUR od 02. lipnja 2007. pa do isplate, 224,07 kn / 29,74 EUR od 02. srpnja 2007. pa do isplate, 223,93 kn / 29,72 EUR od 02. kolovoza 2007. pa do isplate, 198,22 kn / 26,31 EUR od 02. rujna 2007. pa do isplate,

236,48 kn / 31,39 EUR od 02. listopada 2007. pa do isplate, 237,42 kn / 31,51 EUR od

02. studenog 2007. pa do isplate, 210,57 kn / 27,95 EUR od 02. prosinca 2007. pa do isplate, 213,26 kn / 28,30 EUR od 02. siječnja 2008. pa do isplate, 160,18 kn / 21,26 EUR od 02. veljače 2008. pa do isplate, 121,03 kn / 16,06 EUR od 02. ožujka 2008. pa do isplate, 82,36 kn / 10,93 EUR od 02. travnja 2008. pa do isplate, 173,08 kn / 22,97 EUR od 02. svibnja 2008. pa do isplate, 198,27 kn / 26,31 EUR od 02. lipnja 2008. pa do isplate, 121,03 kn / 16,06 EUR od 02. srpnja 2008. pa do isplate, 170,58 kn / 22,64 EUR od 02. kolovoza 2008. pa do isplate, 225,38 kn / 29,91 EUR od 02. rujna 2008. pa do isplate, 212,85 kn / 28,25 EUR od 02. listopada 2008. pa do isplate,

158,68 kn / 21,06 EUR od 02. studenog 2008. pa do isplate, 98,82 kn / 13,12 EUR od

02. prosinca 2008. pa do isplate i to do dana 31. prosinca 2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove točke prigovora radi prijeboja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tkz. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. U pogledu uračunavanja takozvanih negativnih razlika je konačnu odluku donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine. Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima iznesenim u točki III. ovog odgovora na tužbu, tj. u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom članka 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 13. siječnja 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 20.646,76 a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz članka 7. toga Aneksa. Odredbom članka 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. rujna 2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 20.646,76 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi 20.646,76 kn / 2.740,30 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 20.646,76 kn / 2.740,30 EUR od 14. siječnja 2016. do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U podnesku od 22. studenog 2023. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je navela da tuženik navodi kako je predmetnim Ugovorom o kreditu za kupnju motornog vozila za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke te smatra kako su ugovorne stranke potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika iz članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP) i kako je mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci te predlaže da se naslovni Sud oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari i ustupi predmet Općinskog sudu u Rijeci.

Tuženik iznoseći ovakve navode zanemaruje odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP) koji je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio na snazi, a koji kaže da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te odredbe stavka 2. istog članka koji kaže da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju nedvojbeno se radi o tipskom ugovoru unaprijed formuliranom od strane tuženika te tužiteljica ni na koji način nije mogla pregovarati o sastojcima ugovora pa tako ni o članku 14. Ugovora o kreditu na koji se tuženik poziva, a što je tužiteljica istaknula u samoj tužbi pa se takva ugovorna odredba ima smatrati nepoštenom, a kao takva je, temeljem članka 87. stavak 1. ZZP-a ništetna i ne proizvodi pravne učinke. Ukoliko tuženik kao trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a sve temeljem članka 81. stavak 4. ZZP-a što isti u svom prigovoru nije učinio. Odredba iz članka 16. Ugovora o kreditu je nepoštena, prvo iz razloga što se o njoj nije pregovaralo već je dio tipskog ugovora sastavljanog od strane tuženika pa je samim time i ništetna, drugo iz razloga šta takva ugovorna odredba prouzrokuje znatnu neravnotežu među strankama jer bi tužiteljica, njezin opunomoćenik i eventualni svjedoci morali putovati na ročišta u Rijeku što bi uzrokovalo znatne troškove tužiteljici. Nadalje, zanemaruje se i odredba iz članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16) prema kojoj potrošač u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a o tome je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od dana 11. prosinca 2019. godine, broj: Gr1-143/2019-2. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici od 05. studenog 2020. godine koja je sadržana u zapisniku, broj: Su Iv-308/2020 od 05. studenog 2020. godine zauzeo stav kako prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Isto tako, stav je sjednice odjela Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu, od 13. listopada 2020. godine kako prorogacijska klauzula uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja do suda mjesta sjedišta tuženika i natrag traje duže od tri sata. Kako je tužiteljici od mjesta prebivališta do Općinskog suda u Rijeci potrebno minimalno četiri i pol sata u jednom smjeru što znači devet sati u oba smjera, prorogacijska klauzula u konkretnom slučaju uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Konačno, u članku 3. stavak 1. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine, a koja je implementirana u hrvatsko zakonodavstvo kroz odredbe ZZP-a i ZOO-a, stoji kako se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, što svakako odredba iz članka 14. Ugovora o kreditu jest, smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. U konkretnom slučaju, uvidom u priloženi Ugovor o kreditu vidljivo je kako je članku 14. istog ugovora dio tipskog ugovora na koji tužiteljica nije imala mogućnosti utjecaja, a takva odredba dovodi tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika jer tužiteljica, radi ostvarivanja prava iz Ugovora o kreditu, mora tražiti zaštitu pred sudom u Rijeci dok isti ima prebivalište u [adresa] u [adresa], a tuženik ima sjedište u [adresa] što za tužiteljicu/potrošača predstavlja dodatne troškove u ionako neravnopravnom odnosu koji proizlazi i iz ostalih odredaba Ugovora o kreditu. Tuženik nadalje osporava tužiteljici i aktivnu legitimaciju jer da su uplate na ime podmirenja predmetnog kredita, između ostalog, vršene i od strane RE, a koji je suprug tužiteljice. Tužiteljica takav stav tuženika smatra neosnovanim iz razloga što je irelevantno od strane koga su vršene uplate ukoliko su iste izvršene za obveze tužiteljice po ugovoru o kreditu, a koje uplate je tužiteljica nesporno prihvatila dok je tuženik takve uplate prihvaćao, a nije ih isknjižio, odnosno vratio uplatitelju, a što je bio dužan ukoliko je smatrao da uplata nije učinjena po nalogu i za račun korisnika kredita. O tome je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rješenju, broj: Revd 3559/2021-2 od dana 31. kolovoza 2021. godine. Identičan stav zauzima i Županijski sud u Puli u Presudi, broj: Gž- 421/2021-2 od dana 19. travnja 2021. godine gdje u t. 12.4. Obrazloženja Presude navodi: „Pri tome valja istaknuti da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno odlučio i o aktivnoj legitimaciji tužitelja budući upravo njemu kao korisniku kredita, koji je i imao obvezu njegova plaćanja, pripada pravo zahtijevati navedenu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove, bez obzira što u navedenim ispravama nije naznačeno ime uplatitelja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.“ Međutim, čak da Sud i prihvati stav tuženika kako tužiteljica nije aktivno legitimirana potraživati iznose koji su uplaćeni od strane RE već samo preplaćene iznose koje je sama uplatila tužiteljica ističe kako je RE, suprug tužiteljice, preminuo **.**.2020. te je nakon njegove smrti provedena ostavinska rasprava kod javnog bilježnika Nike Bagarića kao sudskog povjerenika Općinskog suda u Požegi nakon čijeg dovršetka je doneseno Rješenje o nasljeđivanju, broj: O-402/20, UPP/OS-128/20 od dana 22. srpnja 2020. godine, a koje je postalo pravomoćno dana 22. srpnja 2020. godine i kojim rješenjem je kao jedini zakonski nasljednike proglašena upravo tužiteljica te je ista ovlaštena / aktivno legitimirana potraživati preplaćene iznose koje je vršio upravo RE za obveze tužiteljice po ugovoru o kreditu. Tužiteljica je uz tužbu dostavila Ugovor o kreditu iz kojeg je vidljiva namjena korištenog kredita, dakle za izgradnju stambenog prostora (članak 3. Ugovora o kreditu). Niti iz jedne ugovorne odredbe nije vidljivo da bi tužiteljica ili njezin suprug imali bilo kakav obrt niti da bi se bavili poduzetničkim djelatnostima pa je neosnovana tvrdnja tuženika kako tužiteljica u ovom postupku nema status potrošača tim više što, u gore navedenom članku predmetnog Ugovora, nedvojbeno stoji kako je namjena kredita „Stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, Kredit za izgradnju stambenog prostora“ pa ista predlaže takav prigovor odbiti u cijelosti. Neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica nema pravnog interesa za vođenje parnice budući je s tuženikom sklopila aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno zakonskoj obvezi tuženika iz Zakona o potrošačkom kreditiranju. U prvom redu, tužiteljica se sklapanjem navedenog aneksa nije odrekla prava na tužbu. Zakonom o konverziji nije propisana ništetnost ni pojedinih odredbi ugovora, ni ugovora u cjelini, kao što nije propisana ni konvalidacija ugovora ili njegovih odredbi, niti se potrošači mogu odreći svojeg prava na utvrđivanje ništetnosti po Zakonu o zaštiti potrošača. Kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona, te nije moguća voljom ugovornih strana, tada je i izvršena konverzija sklapanjem dodatka ugovora o kreditu ništetna budući da, po prirodi stvari, dodatak ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. Slijedom navedenog neosnovan je prigovor nepostojanja pravnog interesa za vođenje ove parnice. Dodatne razloge od o pravnom interesu tužitelja za pokretanje ovog postupka tužitelj je istaknuo u točki 7. tužbe te nema potrebe isto ponavljati. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom rješenju, broj: Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022. godine gdje navodi „kako je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se nakon sklapanja dodatka Ugovora o kreditu (Sporazuma o konverziji) više ne može tražiti utvrđenje ništetnim osnovnog ugovora o kreditu te posljedično tome i isplata preplaćenih iznosa. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje glasi kako činjenica sklapanja dodatka Ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi isto tog Ugovora, a što je uostalom već i utvrđeno u kolektivnom sporu na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine. Na isti način ovaj sud je odlučio i u predmetima poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. godine.“ Tuženik dalje u Odgovoru ističe kako je za potraživanje tužitelja nastupila zastara što isti smatra neosnovanim iz slijedećih razloga. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom se odlučivalo u kolektivnom postupku udruge Potrošač, u odnosu na ugovorenu valutu, postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRH, broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, a koja je donesena povodom revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž- 820/17 od 29. lipnja 2017. godine, gdje je VSRH zauzeo slijedeće shvaćanje: "Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Kako je pravomoćnost nastupila 14. lipnja 2018. godine, a tužba je podnesena 12. lipnja 2023. godine, nema zastare potraživanja jer tužitelj smatra kako je zastarni rok 5 godina jer se radi o stjecanju bez osnove, a kako zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Također, tužiteljica se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine koje kaže da „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Tuženik prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva pojedinačno iznoseći prigovore vezano za zastaru, na utvrđenje ništetnosti, na vezanost za utvrđenje iz presude VTS-a, na ništetnost odredbi o promjeni valutne klauzule, zatim u odnosu na stjecanje bez osnove, te konačno u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. Pri tome tuženik obmanjuje sud navodeći primjere i bespotrebno citirajući presude Suda europske unije vezano za različite trgovačke ugovore te obrazlažući primjere iz sudske prakse donesene prije presude Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u kojoj je pravomoćno odlučeno o svim navedenim prigovorima. Dakle presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je jasno obrazloženo zašto su ništetne odredbe o promjenjivosti valutne klauzule i nema potrebe ponovno ulaziti u raspravu o valjanosti navedenih odredbi te prilagati i obmanjivati sud citirajući pojedine dijelove obrazloženja presuda različitih sudova kada je Visoki trgovački sud u pogledu navedenog zauzeo svoj stav. Dakle, u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima Svakako treba uputiti i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske ( U-III- 5853/2020, U-III-1995/2023 ) kojima je nedvojbeno utvrđeno da potrošač ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba iz temeljnog ugovora. Nadalje, tuženik u svom Odgovoru na tužbu ističe kako smatra da je tuženik bio savjesni stjecatelj te da zbog toga tužiteljica, ukoliko tužbeni zahtjev bude osnovan, ima pravo na zakonske zatezne kamate samo od podnošenja tužbe. Takvo shvaćanje i interpretacija je pogrešna i potpuno izvučena iz konteksta. Tuženik se poziva na mišljenje Građanskog odjela VSRH od dana 05. ožujka 2004. godine pri tome ne ističući da se navedeno mišljenje odnosi na ugovor o zajmu, a u ovom predmetu radi se o ugovoru o kreditu. Isto tako, zanemaruje se činjenica kako je, gore navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da su banke, među kojima je i tuženik, postupale protivno kolektivnim interesima potrošača što predstavlja nepošteno i nesavjesno postupanje odnosno postupanje suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, između ostalog, protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima pa se postavlja logično pitanje kako je moguće da netko tko, pravomoćno utvrđeno, postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja i netko tko je ugovarao, pravomoćno utvrđeno, nepoštene ugovorne odredbe, može biti pošteni stjecatelj. Potraživanje tuženika s osnove manje plaćenih iznosa s osnove tečaja u iznosu od 649,15 EUR / 4.891,16 kuna, a koje potraživanje datira iz razdoblja od veljače 2006. godine do 02. prosinca 2008. godine je zastarjelo jer je od eventualnog nastanka potraživanja do podnošenja zahtjeva prošlo gotovo 15 (petnaest) godina neovisno s kojeg pravnog osnova tuženik isto potražuje, a uzme li se u obzir opći zastarni roku od 5 (pet) godina. S obzirom da je tuženik kolektivnog presudom u predmetu Potrošač oglašen nepoštenom stranom isti se nema pravo pozivati na učinke kolektivne presude u smislu prekida tijeka zastare donošenjem navedene presude. Stoga se predlaže prigovor radi prijeboja zbog manje plaćenih iznosa s osnove tečaja odbiti u cijelosti. O prigovoru radi prijeboja s osnove preplata iz konverzije tužiteljica će se očitovati nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kada se utvrde stvarni iznosi preplate tužiteljice te kada se bude moglo utvrdi je li izračun preplate iz konverzije pravilan. Slijedom navedenog tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te predlaže nakon održanog pripremnog ročišta zakazanog za dan 12. prosinca 2023. godine odrediti vještačenje po vještaku financijske struke.

4. Pravomoćnim rješenjem ovoga suda broj P-73/2024-17 od 20. svibnja 2024. odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi.

5. U podnesku od 17. prosinca 2024. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka na koji nije imao primjedbi na matematički izračun te je ponovno istaknuo prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 628,65 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od 7,32 eura od 2. ožujka 2006. pa do isplate, 10,03 eura od 2. travnja 2006. pa do isplate, 6,37 eura od 2. svibnja 2006. pa do isplate, 8,45 eura od 2. lipnja 2006. pa do isplate, 10,96 eura od 2. srpnja 2006. pa do isplate, 13,54 eura od 2. kolovoza 2006. pa do isplate, 8,32 eura od 2. rujna 2006. pa do isplate, 8,25 eura od 2. listopada 2006. pa do isplate, 12,78 eura od 2. studenog 2006. pa do isplate, 12,13 eura od 2. prosinca 2006. pa do isplate, 15,96 eura od 2. siječnja 2007. pa do isplate, 20,46 eura od 2. veljače 2007. pa do isplate, 16,34 eura od 2. ožujka 2007. pa do isplate, 21,61 eur od 2. travnja 2007. pa do isplate, 28,68 eura od 2. svibnja 2007. pa do isplate, 28,77 eura od 2. svibnja 2007. pa do isplate, 28,77 eura od 2. lipnja 2007. pa do isplate, 32,36 eur od 2. srpnja 2007. pa do isplate, 27,47 eura od 2. kolovoza 2007. pa do isplate, 26,75 eura od 2. rujna 2007. pa do isplate, 35,69 eura od 2. listopada 2007. pa do isplate, 24,86 eura od 2. studenog 2007. pa do isplate, 32,87 eura od 2. studenog 2007. pa do isplate, 19, 86 eura od 2. siječnja 2008. pa do isplate, 21,58 eura od 2. veljače 2008. pa do isplate, 6,15 eura od 2. ožujka 2008. pa do isplate, 12,09 eura od 2. travnja 2008. pa do isplate, 26,05 eura od 2. svibnja 2008. pa do isplate, 21,94 eura do 2. lipnja 2008. pa do isplate, 24,83 eura od 2. srpnja 2008. pa do isplate, 27,27 eura od 2. kolovoza 2008. pa do isplate, 24,55 eura od 2. rujna 2008. pa do isplate, 13,92 eura od 2. listopada 2008. pa do isplate, 1,94 eura od 2. studenog 2008. pa do isplate i 17,69 eura od 2. prosinca 2008. pa do isplate i to do dana 31. prosinca 2008. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena.

6. Tužiteljica se u podnesku od 30. prosinca 2024. očitovala na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka na koji nije imala primjedbi te je predložila da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., sa sjedištem na adresi [adresa] Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta] da tužiteljici NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove više plaćenog zbog ugovorene valute uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a o kojoj se nije pregovaralo, isplati iznos od 5.353,33 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećana za tri postotna poena, a kako slijedi: na iznos od 120,61 eur od dana 15. lipnja 2012. godine, na iznos od 132,14 eur od dana 14. srpnja 2012. godine, na iznos od 130,21 eur od dana 15. kolovoza 2012. godine, na iznos od 122,67 eur od dana 14. rujna 2012. godine, na iznos od 129,82 eur od dana 16. listopada 2012. godine, na iznos od 133,85 eur od dana 15. studenog 2012. godine, na iznos od 131,01 eur od dana 15. prosinca 2012. godine, na iznos od 131,07 eur od dana 15. siječnja 2013. godine, na iznos od 126,27 eur od dana 09. veljače 2013. godine, na iznos od 130,44 eur od dana 27. ožujka 2013. godine, na iznos od 133,62 eur od dana 16. travnja 2013. godine, na iznos od 119,25 eur od dana 15. svibnja 2013. godine, na iznos od 117,53 eur od dana 14. lipnja 2013. godine, na iznos od 117,53 eur od dana 13. srpnja 2013. godine, na iznos od 119,81 eur od dana 21. kolovoza 2013. godine, na iznos od 122,12 eur od dana 13. rujna 2013. godine, na iznos od 126,28 eur od dana 31. listopada 2013. godine, na iznos od 127,88 eur od dana 14. studenog 2013. godine, na iznos od 131,51 eur od dana 21. prosinca 2013. godine, na iznos od 127,56 eur od dana 15. siječnja 2014. godine, na iznos od 136,63 eur od dana 22. veljače 2014. godine, na iznos od 136,78 eur od dana 13. ožujka 2014. godine, na iznos od 134,91 eur od dana 15. travnja 2014. godine, na iznos od 129,31 eur od dana 14. svibnja 2014. godine, na iznos od 131,37 eur od dana 13. lipnja 2014. godine, na iznos od 135,22 eur od dana 15. srpnja 2014. godine, na iznos od 137,23 eur od dana 14. kolovoza 2014. godine, na iznos od 137,50 eur od dana 13. rujna 2014. godine, na iznos od 140,97 eur od dana 15. listopada 2014. godine, na iznos od 144,59 eur od dana 13. studenog 2014. godine, na iznos od 143,73 eur od dana 23. prosinca 2014. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 28. siječnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 19. veljače 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 13. ožujka 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 15. travnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 14. svibnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 13. lipnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 17. srpnja 2015. godine, na iznos od 145,99 eur od dana 13. kolovoza 2015. godine i na iznos od 145,99 eur od dana 15. rujna 2015. godine.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102789406 od 2. veljače 2006., sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava od 3. siječnja 2006., Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102789406 od 31. siječnja 2016. i aneks broj 1 sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 13. siječnja 2016., izvršen je uvid u otplatni plan, pregled prometa po partiji kredita, izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. s podacima o uplati po kreditu., pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Filipa Tolić od 9. prosinca 2024. i njegova usmena dopuna.

8. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica NE kao korisnik kredita s tuženikom Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditorom dana 2. siječnja 2006. sklopila ugovor o kreditu. Tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 77.795,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 3. ugovorne strane ugovorile su namjenu kredita, a kredit je odobren za izgradnju stambenog prostora. Ugovorne strane ugovorile su rok vraćanja kredita od 132 mjeseca, a člankom 7. ugovorile su način vraćanja kredita i to otplatom u 132 mjesečna obroka koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, a iznos mjesečnog obroka je 667,84 CHF. Nadalje, ugovorili su da se glavnica u anuitetskog otplati predstavlja iznos glavnice u visini od 62.236,00 CHF i vraća se u 132 mjesečna anuiteta s iznosom od 606,25 CHF. Ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice kredita u iznosu od 15.559,00 CHF i vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka. Istim člankom ugovorena je valutna klauzula. Člankom 8. ugovorena je zatezna kamata koja je promjenjiva, a u trenutku ugovaranju iznosi 4,750% godišnje.

9. Nesporno je nadalje da su tužiteljica i tuženik dana 13. siječnja 2016. sklopili Aneks broj 1 ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

10. Dakle, tuženik je tužiteljici osporavao status potrošača i istaknuo je prigovor promašene aktivne legitimacije.

10.1. Sud je uvidom u ugovor o kreditu utvrdio da je tužiteljica korisnica kredita, a sudužnik je RE te je ugovorena namjena kredita i to za izgradnju stambenog prostora te je očito da se radi o potrošačkom ugovoru i tužiteljica ima status potrošača, a obveznik sukladno ugovoru vraćanja kredita je tužiteljica pa je odbijen prigovor promašene aktivne legitimacije.

11. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

12. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

12.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

12.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

13. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

14. Tužiteljica je tužbom i tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništetnosti članka 2. i 7. ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih anuiteta u iznosu od 8.156,44 eur, a tužbenim zahtjevom iz podneska od 30. prosinca 2024. uz utvrđenje ništetnosti navedenih članaka predmetnog ugovora o kreditu isplatu iznosa od 5.253,33 eur.

15. Dakle, tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev kojem smanjenju se tuženik protivio odnosno tuženik smatra da je tužiteljica dio tužbenog zahtjeva povukla, a tuženik se povlačenju tog dijela tužbenog zahtjeva protivi.

17. Sud nalazi da tužiteljica iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

17.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

18. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

19. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu, a namjena kredita je bila izgradnja stambenog prostora. Člankom 2. ugovora o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 77.795,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 7. ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da se tužiteljica kao korisnica kredita obvezala iznos kredita s pripadajućim kamatama i kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i druge eventualne troškove plaćati u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan odobrenja.

20. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu vezanoj uz valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

21. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

22. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

23. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

24. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

25. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva. Na temelju takve ugovorne odredbe i nedostataka jasno definiranog načina promjene tečaja švicarskog franka uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

26. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

27. Takva ugovorna odredba je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

28. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

29. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

30. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

34. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o valutnoj klauzuli tuženik banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ugovoriti precizne pretpostavke sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava njegova obveza po kreditu i to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužiteljicu stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

35. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužiteljici pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

36. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

37. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

38. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužiteljicu dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužiteljica znala koliki je tečaj švicaraskog franka na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogla znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

39. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

40. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

41. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Na temelju naprijed navedenoga sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 2. siječnja 2006. kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

43. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 7. ugovora o kreditu sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 2. siječnja 2006. kojima je ugovorena valutna klauzula ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužiteljici iz kojih bi tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

44. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

45. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

46. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takve odredbe pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

47. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članak 7. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

47.1. Sud nije našao da je ništetna odredba članka 2. predmetnog ugovora o kreditu jer je tim člankom tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 77.795,00 CHF pa je tužiteljicu s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim odbio.

48. Uvidom u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102138589 od 13. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice i tuženika temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 4. aneksa broj 1 ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena, nedospjela glavnica po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 25.419,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a što u eurima iznosi 16.803,36 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a utvrđeno je da je tužiteljica platila više po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu od 20.648,76 kn.

49. Sud nalazi da je tuženik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa ne nalazi da bi ta odredba dodatka ugovoru o kreditu bila ništetna te je tužiteljicu s dijelom tužbenom zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 3. dodatka ugovora o kreditu kao s neosnovanim odbio.

50. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita obzirom na promjene tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Filipu Tolić.

51. Knjigovodstveni vještak Filip Tolić u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da je zaključen ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102789406 po uvjetima kredita i to iznos od 77.950,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate, kamatna stopa od 4,75 % godišnja promjenjiva u skladu s odlukom o kreditiranju građana na rok otplate od 132 mjeseca s namjenom za izgradnju stambenog objekta i načinom otplate od 132 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja, a prvi anuitet dospijeva na naplatu 1. ožujka 2006. Razlika u plaćanju anuiteta u kunama i početnog tečaja u kunama za razdoblje od 18. siječnja 2006. do 29. rujna 2015. iznosi 60.981,05 kn više odnosno 8.093,60 eura kao razlika tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan isplate. Aneksom broj 1 ugovora o kreditu od 13. siječnja 2016. vještak je utvrdio da je korisniku kredita, tužiteljici utvrđena preplata temeljem konverzije na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 20.646,76 kn. Navedenim iznosom zatvarao je najstarije utvrđene ukupne preplate i tako redom kod iznos priznat konverzijom nije iscrpljen te je utvrdio da je ukupna preplata na dan 30. rujna 2015. iznos od 44.329,00 kn ili 5.353,33 eur.

51.1. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

52. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

52.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

53. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile aneks broj 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica uplatila određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

54. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužiteljica od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja aneksa broj 1 ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatila kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita umanjeno za iznos priznat u preplati u iznosu od 5.535,33 eura.

55. Tužiteljica je tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladila s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka i umanjila za priznati iznos preplate u konverziji kredita.

56. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 5.353,33 eur stekao bez osnove, a tužiteljica uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka taj iznos to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada je tužiteljica izvršila isplatu pojedinih mjesečnih preplaćenih rata kredita.

57. Budući da se tuženik protivio smanjenju tužbenog zahtjeva odnosno povlačenju dijela tužbenog zahtjeva to je sud dio tužbenog zahtjeva tužbe tužiteljice radi isplate iz tužbe u iznosu od 2.621,11 eur kao s neosnovanim odbio.

58. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice i prigovor radi prijeboja.

58. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

59. Tužiteljica je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražila utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu te isplatu više plaćene rate kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 13. lipnja 2023.

60. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

60.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

60.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

60.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

60.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

61. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

62. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

63. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

63.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

64. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

65. Zastara potraživanja tužiteljice na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

66. Budući je tužiteljica podnijela tužbu sudu 13. lipnja 2023., a tužiteljica traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja to sud nalazi da to potraživanje tužiteljice nije zastarjelo jer od pravomoćnosti presude kojom je trgovački sud utvrdio ništetnost odredbe ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu nije prošao rok od 5 godina.

67. Sud nalazi da prigovor radi prijeboja tuženika na ime manje plaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja kada su isti bili manji od početno ugovorenih nije osnovan.

68. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

69. U ovom postupku utvrđeno je da tužiteljica kao ugovorna strana ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

70. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav dva obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 12. prosinca 2023. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za sastav žalbe na rješenje u iznosu od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 15. travnja 2024. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 20. svibnja 2024. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 30. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 27. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura i za pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 100,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.600,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura pa je priznao ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 1.998,17 eura. Tužiteljica je u ovom postupku uspjela s osnovom 100% dok je s visinom tužbenog zahtjeva uspjela s 68% pa je uspjeh tužiteljice u ovom postupku 84% dok je uspjeh tuženika 16%. Stoga je sud priznao tužiteljici 68% priznatih troškova parničnog postupka što iznosi 1.358,75 eur. Sud je tužiteljicu s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao s neosnovanim odbio.

71. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 4. travnja 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Tomislav Metić, Požega

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6