REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-1348/2023-31.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari prvo tužitelja ĆG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], drugo tužitelja mld. ŠG, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i treće tužitelja mld. VG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po ocu ĆG iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Tomislav Miličević, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB 23057039320, koju zastupaju odvjetnici iz OD Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. ožujka 2025. u prisutnosti zz tužitelja Nede Narančić Krzna, odvjetnice iz Krapine i zz tuženika ĐG, odvjetničke vježbenice iz OD Hanžeković i partneri d.o.o. iz Zagreba, 04. travnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz čl. 2., i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5104011566 od 01.07.2008. godine, zaključen između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka kao Banke i ĆG [adresa] kao Korisnika kredita, potvrđen kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba, dana 03.07.2008. godine pod brojem OV-15790/08 u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi: „2. IZNOS KREDITA: …CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj“

7. NAČIN VRAĆANJA:

…po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320 da I.-tužitelju ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], II. -tužiteljici mldb. ŠG, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po ocu i zakonskom zastupniku ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj] i III.-tužitelju mldb. VG, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanom po ocu i zakonskom zastupniku ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno isplati iznos od 11.933,75 eura sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 19,84 € od 22.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 22,79 € od 18.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 18,07 € od 03.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 33,56 € od 08.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 42,61 € od 05.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 45,10 € od 04.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 36,21 € od 05.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 39,98 € od 06.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,95 € od 03.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 28,06 € od 03.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 31,15 € od 05.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,22 € od 04.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 30,41 € od 06.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 30,91 € od 10.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 34,41 € od 03.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 39,58 € od 06.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,31 € od 07.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 44,75 € od 09.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 52,88 € od 14.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 54,03 € od 07.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 69,13 € od 12.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 82,68 € od 09.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 67,78 € od 09.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 96,13 € od 07.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 88,07 € od 06.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 75,34 € od 05.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 101,42 € od 08.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 121,29 € od 06.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 109,25 € od 08.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 107,62 € od 08.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 99,48 € od 06.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 111,23 € od 06.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 139,70 € od 06.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 139,50 € od 10.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 227,19 € od 12.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 189,83 € od 06.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 131,09 € od 14.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 134,39 € od 08.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 133,60 € od 20.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 142,65 € od 19.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 145,78 € od 18.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 141,33 € od 17.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 141,99 € od 20.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 147,00 € od 19.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 145,80 € od 19.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 141,62 € od 20.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 142,24 € od 14.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 137,69 € od 08.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 134,18 € od 03.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 142,32 € od 07.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 143,35 € od 04.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 143,60 € od 05.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 137,64 € od 07.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 138,32 € od 07.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 141,68 € od 11.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 136,52 € od 08.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 129,69 € od 04.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 127,78 € od 09.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 131,31 € od 10.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 133,18 € od 07.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 139,78 € od 05.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 137,62 € od 06.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 139,81 € od 05.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 136,44 € od 11.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 120,16 € od 04.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 123,24 € od 05.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 120,44 € od 05.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 118,00 € od 08.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 115,83 € od 05.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 119,43 € od 11.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 121,40 € od 07.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 123,35 € od 05.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 124,75 € od 03.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 126,26 € od 04.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 128,00 € od 03.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 127,12 € od 03.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 128,69 € od 05.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 128,69 € od 04.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 128,69 € od 03.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 128,69 € od 07.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 128,69 € od 03.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 128,69 € od 04.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 128,69 € od 05.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 128,69 € od 02.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 3.013,39 € od 01.10.2015. pa do isplate,

i to za razdoblje od 22.10.2008. do 31.07.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da I. tužitelju ĆG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II. tužiteljici mld. ŠG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po ocu i zakonskom zastupniku ĆG, [adresa] i III. tužitelju mld. VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po ocu i zakonskom zastupniku ĆG, [adresa] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.437,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 1.714,25 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23.8.2019. pa do isplate.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi tvrde da su zakonski nasljednici iza pok. PG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Marine Babić iz Zagreba posl. br. O-2290/2019, UPP-OS-153/2019 od 16.rujna 2019. godine te kao pravni sljednici aktivno legitimirani za vođenje ovog postupka.

U odnosu na mjesnu nadležnost prvenstveno ističu kako je gore navedeni sud nadležan temeljem Zakona o zaštiti potrošača u koji je implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora. Člankom 49. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Člankom 51. ZZP- a određeno je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor dok je člankom 55. ZPP-a određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

S obzirom da je riječ o ugovoru o kreditu sklopljenom na unaprijed formuliranom obrascu, te njegov pravni prednik nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj to se odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti ima smatrati nepoštenom ugovornom odredbom odnosno ništetnom, budući da je Rijeka (čiji sud je mjesno ugovoren ugovorom, kao sud prema sjedištu Banke) udaljen od prebivališta tužitelja cca 160 km. Pravnik prednik tužitelja i tuženik su dana 01.07.2008. godine sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5104011566 (dalje u tekstu: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik kao kreditor pravnom predniku tužitelja kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.010,00 CHF po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

Pravni prednik tužitelja se sukladno članku 2., 7. i 8. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,550 % godišnje.

Pravni prednik tužitelja se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

Tužitelji pridržavaju pravo sukladno čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku da, nakon pribave predloženih dokaza, predlože nove dokaze, za koje isti nisu znali prije izvođenja navedenih dokaza.

Prilikom sklapanja ugovora, pravnom predniku tužitelja nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, pravnom predniku tužitelja je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke.

Razvidno je kako su u predmetnim Ugovorima postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih pravni prednik tužitelja u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

Da je pravni prednik tužitelja imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava njegovu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i ovdje tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 06.08.2007., a od 07. 08.2007. do 31.12.2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP).

Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, u odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok pravni prednik tužitelja kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, pravnog prednika tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu pravnog prednika tužitelja kao potrošača.

Dakle, odredba čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora kojom je ugovorena valuta uz koju je vezan švicarski franak, je temeljem odredbe čl. 322. ZOO-a ništetna, slijedom čega ovdje tužitelji imaju pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je pravni prednik tužitelja platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Pravni prednik tužitelja i tuženik su dana 15.12.2015. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj: 5104011566 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim se propisuje način konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu odnosno konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite pravnog prednika tužitelja kao potrošača, budući da istim nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno pravni prednik tužitelja nije u potpunosti obeštećen za iznose koje je preplatio tuženiku u vidu razlike u valutnom tečaju.

S obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a odredbe o CHF valuti je proglašena ništetnom, sklapanje predmetnog Aneksa, nije imalo učinak konvalidacije ništetnih odredbi ugovora već definiranje ugovornog odnosa za ubuduće.

U odnosu na dopuštenost tužbe, tužitelji ističu kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-2862/2018 od 12.2.2019. utvrdio kako i tužitelj koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu te izvršio konverziju ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

Također, u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu pravnog prednika tužitelja. Naime, tuženik je izračunao istu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za pravnog prednika tužitelja umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF/HRK. Stoga, tužitelji i s osnove razlike u glavnici koja je nastala u trenutku konverzije potražuju iznos koji će specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja zajedno s pripadajućim kamatama od 30.09.2015. godine.

Tužitelji nisu u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolažu potrebnom ugovornom dokumentacijom, a kojom tuženik raspolaže, a za onu kojom raspolažu nemaju stručnog saznanja je li ista dostatna za provođenje financijskog vještačenja.

Naime, tužitelji su dana 13.06.2023. godine od tuženika zatražili dokumentaciju po predmetnom Ugovoru o kreditu, a koja im do dana podnošenja ove tužbe nije dostavljena, slijedom čega tužitelji nisu bili u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev. Slijedom iznesenog, tužitelji predlažu da Sud u kontekstu članka 233. stavaka 1. i 2. ZPP-a pozove tuženika da dostavi u sudski spis svu relevantnu dokumentaciju po predmetnom ugovoru o kreditu koju je po zakonu dužna predati, odnosno pokazati. Nakon što tuženik dostavi svu relevantnu dokumentaciju, tužitelji će u najkraćem mogućem roku postaviti preciziran tužbeni zahtjev nakon pribave podataka od strane tuženika i provođenja vještačenje po vještaku financijske struke, sve sukladno čl. 186.b stavka 3. ZPP-a.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 13.02.2025. (list 630 do 633 spisa), tužitelj predlaže da sud donese Presudu usklađenu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a kao što je tužbeni zahtjev navedeni u citiranom podnesku s time da nije naveo da ostaje kod tužbenog zahtjeva kojeg je postavio u tužbi, a u skladu s člankom 188. stav 2. ZPP-a.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 240 do 257 spisa) tuženik između ostalog navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova.

Ističe prigovor promašene aktivne legitimacije jer da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne pretplate, koje su vršene po ovom kreditu. Naime, iz rješenja o nasljeđivanju koje prileži spisu razvidno je da istim nije utvrđeno da predmetni ugovor o kreditu čini ostavinsku imovinu iza pok. korisnika kredita (prednika tužitelja), niti da bi tražbina iz ugovora o kreditu rješenjem o nasljeđivanju prešla na tužitelja. Osim toga, tužitelj nije niti dokazao da je vršio uplate u razdoblju od ugovaranja kredita pa sve do smrti korisnika kredita, stoga, bi tužitelj eventualno mogao potraživati navodno pretplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Stoga, ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno niti je moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu, budući uplate nisu vršene od samo strane tužitelja.

Tuženik je istaknuo i prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana njegovim postupanjem.

Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, to ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 14.06.2023. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.

Odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

Ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i on dana 15. prosinca 2015. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Sud EU je odlukom od 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20 iznio stav da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na osnovni ugovor pa eventualan povrat koristi koju je on neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredbi iz osnovnog ugovora ne može biti uređen odredbama Direktive (nemogućnost primjene Direktive ratione temporis obzirom na stupanje Republike Hrvatske u EU tek 2013. godine, a Direktiva 93/13 je donesena u travnju 1993.).

Ugovor o kreditu između tužitelja i njega sklopljen je dana 1. srpnja 2008. godine, dakle prije pristupanja Republike Hrvatske EU dana 1. srpnja 2013. godine, stoga jasno proizlazi neprimjenjivost Direktive 93/13 na predmetni osnovni ugovor. Pri tome je ključan zaključak Suda EU da je aneks ugovora o kreditu (čiji je sadržaj odraz prisilnih odredaba nacionalnog prava) isključen od ispitivanja nepoštenosti (pozivanjem na članak 1. stavak 2. Direktive 93/13). Sve ovo Sud EU zaključuje argumentirajući da je cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut. Ovakav zaključak naslanja se na argumentaciju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) iz Oglednog postupka jer se po sili zakona i Direktive 93/13 smatra da je aneks valjan. Sud EU ispravno je zaključio da je nacionalni zakonodavac svojom intervencijom uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza ugovornih strana, te je takva odluka u skladu s već postojećom sudskom praksom (odluka Suda EU C-81/19). Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi aneksa ugovora kojim je provedena konverzija tj. ne postoje uvjeti za utvrđenje nepoštenosti aneksa osnovnog ugovora, a ako aneks nije nepošten nije ni ništetan te ne postoji bilo kakvo pravo na restituciju po toj osnovi;

Ugovorne strane su zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova;

Osnova za restituciju po osnovi ništetnosti iz osnovnog ugovora je otpala obzirom da su ništetne odredbe iz osnovnog ugovora zamijenjene aneksom koji je valjan i čije odredbe su isključene od ispitivanja nepoštenosti;

Prilikom provođenja konverzije banke su bile dužne uzeti u obzir sve preplate po osnovi tečajnih razlika i preplaćenih kamata (a do koje preplate je došlo uslijed djelomične ništetnosti osnovnog ugovora) te su sve preplate retroaktivno iskorištene za namirenje kredita u EUR;

Time su konverzijom potrošači obeštećeni s naslova ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora, te su ekonomski dovedeni u situaciju kao da su otpočetka koristili kredit u EUR;

Budući da je Aneks izuzet od ispitivanja nepoštenosti, a restitucija po osnovnom ugovoru ugrađena je u mehanizam konverzije, u slučaju konvertiranih kredita ne postoje više nikakva daljnja prava na restituciju s naslova djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu.

Ističe kako je Izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF izvršio sukladno kogentnim zakonskim odredbama sadržanim u čl. 19. c. ZIDZPK/15 te izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji je u skladu s odredbama iz čl. 19. d. ZIDZPK/15 učinio dostupnim tužitelju.

Nadalje, dana 9. srpnja 2020. godine Sud EU objavio je svoju odluku u predmetu C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.

U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate.

Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

Primjenjujući stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i njega kao trgovca.

Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019.

Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR-e podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR- e, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-e.

Način izračuna konverzije propisan je čl. 19.c ZID ZPK, dok je odredbom čl. 19.d propisan postupak informiranja. Tako za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik je dužan izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZID ZPK.

Suglasno čl. 19.e ZID ZPK kojim je propisana sama konverzija kredita, banka je bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZID ZPK obavijestiti korisnike kredita o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Također, zajedno s izračunom konverzije banka je bila dužna dostaviti i pregled prometa po partiji kredita na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. preračunato u kune primijenjenom za izračun konverzije. Taj izračun je sadržavao jasan pregled svih promjena, iz kojeg je vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR-ima i kunama s valutnom klauzulom u EUR-ima iz čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZID ZPK, iznos preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZID ZPK.

Ističe kako je Izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF izvršio sukladno kogentnim zakonskim odredbama sadržanim u čl. 19. c. ZIDZPK/15 te izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji je u skladu s odredbama iz čl. 19. d. ZIDZPK/15 učinio dostupnim tužitelju.

Iz navedenog se može zaključiti da je bio obvezan postupiti po navedenom Zakonu te na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke. Tužitelj u tužbi pod točkom tužbenog zahtjeva potražuje razlike s osnove preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 15.12.2015. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije. Obzirom da je od dana 30.09.2015. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara.

Sklapanjem Aneksa od. 15.12.2015. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako na dan 30.09.2015. člankom 5.2. Aneksa broj 1. utvrđen iznos kredita, nakon što je je uzeto u obzir prijelazno razdoblje do dana sklapanja Aneksa 1 .

Ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 1. kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od njega zahtijevati isplatu razlike glavnice, a za koji iznos je navodno, eurska (kunska) protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju.

Ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Slijedom svega navedenog, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacija koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a navodi slijedeće:

Nastavno na gore navedeno, u ovom postupku predlaže utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Ukazuje na recentnu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: USRH) posl. br. U-III-5458/2021 od dana 30. lipnja 2022. godine.

U svjetlu prethodno navedenog, ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Naime, prvenstveno je u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.

Tužitelja je kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po njegovom stajalištu tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Ističe kako se nije ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF.

Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti.

Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, imao je na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika on ju je uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena njegova devizna pozicija.

Navodi da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po njegovom stajalištu tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita.

Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po njegovom stajalištu, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik.

Ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu.

Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja na ime stečenog bez osnove prema nepoštenom stjecatelju, a sve samo na temelju presude iz kolektivnog spora.

Kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo.

Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita.

Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata.

Ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što on osporava u cijelosti, tada ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je isplaćen dana 22.08.2019. godine iznosio kn 11.843,98 / EUR 1.571,97 više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita.

Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada predlaže sudu da utvrdi da postoji njegova tražbina u iznosu od kn 11.843,98 / EUR 1.571,97 zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23.08.2019. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena.

Slijedom svega navedenog, predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da mu naknadi troškove ovoga postupka.

3. Podneskom od 17.03.2025. godine tuženik je specificirao prigovor radi prijeboja.

4.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Marine Babić iz Zagreba, Turinina 5 od 16. rujna 2019. poslovni broj O-2290/2019., UPP-OS-153/2019. (lit 17 do 19 spisa), Rodne listove (list 20 i 21 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5104011566 od 1.7.2008. (list 22 do 30 spisa), Otplatni plan (list 33 do 38 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5104011566 od 15.12.2015.(list 39 do 43 spisa), Otplatnu tablicu (list 57 do 66 spisa), Plan otplate za kredit koji se otplaćuje u anuitetima (list 94 do 96 spisa), Pregled prometa po kreditu 5104011566 za razdoblje od 10.7.2008. do 29.9.2015. (list 97 do 110 spisa), Pregled prometa po kreditu 5116442216 za razdoblje od 10.12.2018. do 9.7.2022. (list 111 do 122 spisa), Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5114162565 od 13.12.2018. (list 123 do 126 spisa), Otplatni plan za kredit (list 145 do 160 spisa, te od 163 do 167 spisa, 170 do 174 spisa, 177 do 181 spisa, 183 do 186 spisa, 188 do 191 spisa, 195 do 198 sisa, 201 do 204 spisa, 207 do 210 spisa, 213 do 216 spisa, 219 do 222 spisa, 225 do 228 spisa, 231 do 236 spisa), Obavijesti o kreditu, Obavijesti o usklađivanju kamatne stope, Obavijest o promjeni kamatne stope (list 151 do 155 spisa, 161, 162, 168, 169, 175, 176, 182, 187, 192, 193, 194, 199, 200, 205, 206, 211, 212, 217, 218, 223, 224, 229, 230 spisa), Izračun konverzije kredita broj 5104011566 na dan 30.9.2015. (list 307 do 315 spisa).

Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja ĆG (list 601 i 602 spisa). Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti TG iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 28.01.2025. (list 613 do 623 spisa).

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije navodeći da nije aktivno legitimiran zahtijevati sve preplate koje su vršene po kreditu, jer da iz Rješenja o nasljeđivanju nije utvrđeno da predmetni Ugovor o kreditu čini ostavinsku imovinu iza pokojnog korisnika kredita, a također da tužitelj nije dokazao da je vršio uplate u razdoblju od ugovaranja kredita, a sve zbog smrti korisnika kredita.

6. Tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da su tužitelji jedini nasljednici iza pokojne PG koja je kao korisnik kredita sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5104011565, 1. srpnja 2008. godine, Naime, iz Rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-2290/2019., UPP-OS-153/2019. od 16. rujna 2019. godine isti su proglašeni nasljednicima i to prvo tužitelj kao suprug ostaviteljice, a drugo i treće tužitelji kao djeca ostaviteljice. Također činjenica da u Rješenju o nasljeđivanju nije navedene predmetni Ugovor o kreditu ne znači da isti nisu ovlašteni pokrenuti ovaj postupak.

7. Tuženik je na ročištu dana 19. ožujka 2025. godine istaknuo da vještak prilikom izračuna glavnice i prilikom konverzija ne uzima u obzir glavnicu kakva bi bila prema inicijalnom plamnu otplate, već samo uspoređuje stanje glavnice kakve su bile na dan 30.9.2015. godine uz primjenu važečeg tečaja CHF i EUR, u svojem nalazu i mišljenju se predlaže da vještak izradi dopunu nalaza i mišljenja i da se vještak na isto očituje.

7.1.Sud je odbio prijedlog tuženika da vještak izradi dopunu nalaza i mišljenja na okolnosti koje je istaknuo na ročištu dana 219. ožujka 2025. godine iz razloga jer je planom upravljanja 15.2.2024. određen rok za podnošenje pisanih očitovanja stranaka na navode protivne stranke kao i na nalaz i mišljenje vještaka. Međutim, iako je tuženik zaprimio nalaz i mišljenje vještaka 29.1.2025. godine, nije u roku od 15 dana , a kao što je određeno u skladu s člankom 292. a. poštivao rok za podnošenje pisanih očitovanja.

8. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

9. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelji imaju pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopljen i Aneks 1 i Aneks 2 Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li tužitelji imaju svojstvo potrošača.

10. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

11. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza prvo tužitelja čiji iskaz je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim,

- da je pok. supruga i majka tužitelja kao korisnik kredita sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-510401566, 1.7.2008. godine sa tuženikom kao davateljem kredita, a prvo tužitelj ĆG bio je sudužnik,

- da je člankom 2. Ugovora ugovoren iznos kredita od 111.010,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je člankom 3. predmetnog Ugovora ugovorena namjena kredita tj. stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine,

- da je ugovorena otplata kredita u 360 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, a kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu,

- da je iznos anuiteta 633,79 CHF,

- da je člankom 8. Ugovora ugovorena kamatna stopa i to promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,550% godišnje, te se kamata obračunava primjenom proporcionalne metode,

- da je tijekom postupka utvrđeno da je korisnica kredita PG umrla **.**.2019., te da su prema Rješenju o nasljeđivanju poslovni broj O- 2290/2019. od 16. rujna 2019., njezinim zakonskim nasljednicima proglašeni tužitelji,

- da je korisnik kredita dana 15.12.2015. godine sklopio Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5104011566, sa tuženikom , a kao sudužnik je naveden prvo tužitelj,

- da je člankom 2. točka 2. Aneksa broj 1 ugovoreno da potpisnici suglasno utvrđuju da će se temeljem tog Aneksa promijeniti broj partije kredita, te da će ista glasiti 5114162565 kao i da potpisnici tog Aneksa suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije, te druge izmjene utvrđene ovim Aneksom i bilo kojim ranijim Aneksom Osnovnog Ugovora u CHF, te da iste nemaju značaj obnove u smislu članka 145. Zakona o obveznim odnosima,

- da je člankom 4. Aneksa broj 1 ugovorena obveza iz Osnovnog Ugovora u CHF te da korisnik kredita na dan 30.9.2015. godine, a prije provedbe konverzije duguje banci temeljem Osnovnog Ugovora u CHF i to po osnovi dospjele glavnice kredita iznos 0,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, dospjele ugovorne kamate iznos 0,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, dospjele zatezne kamate iznos 0,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, te nedospjele glavnice kredita iznos 97.031,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja,

- da je člankom 5.2. Aneksa broj 1 ugovoreno da obveze korisnika kredit iz Osnovnog Ugovora u CHF, po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita u skladu sa ZID ZPK na dan 30.9.2015. godine na ime nedospjele glavnice kredita iznose 61.809,80 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a koja će se podmirivati sukladno Otplatnom planu iz članka 9. Aneksa broj 1,

- da je korisnik kredita kao i sudužnik (prvo tužitelj) sa tuženikom kao kreditorom dana 13.12.2018. godine sklopio Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5114162565 gdje su člankom 1.1. ugovorili da suglasno utvrđuju da su dana 1.7.2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5104011566 na iznos od 111.010,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i dana 15.12.2015. Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5104011566 koji je također solemniziran kod javnog bilježnika i kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i promijenjen broj partije na način da isti sada glasi 5114162565,

- da je člankom 2. Aneksa broj 2 ugovoreno da na dan sklapanja predmetnog Aneksa nedospjela glavnica kredita iz Osnovnog Ugovora iznosi 56.680,07 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a visina ugovorne promjenjive kamatne stope iznos zbog šestomjesečnog Euribor-a,

- da je člankom 2.2.Aneksa broj 2 ugovoreno da stranke ugovaraju fiksnu kamatu po stopi koja iznosi 3,300% godišnje i primjenjuje se od 1.12.2018. do 30.11.2025.,

- da je člankom 5. Aneksa broj 2 ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da korisnik kredita i sudužnik potpisom ovog Aneksa predaju banci radi osiguranja tražbine banke iz Osnovnog Ugovora i ovog Aneksa, Izjavu sukladno članku 214. Ovršnog zakona (zadužnica) valjano izdanu od strane korisnika kredita i sudužnika i potvrđenu kod javnog bilježnika na iznos glavnice kredita iz članka 2. ovog

Aneksa i ugovorenu kamatnu stopu,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule iznose 8.920,36 EUR,

- da je nalazom i mišljenjem utvrđena preplata konverzijom u iznosu od 2.285,93 EUR,

- da više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja umanjene za pretplatu utvrđenu konverzijom prema nalazu i mišljenju vještaka iznose 6.634,43 EUR, a razlika preostale glavnice po konverziji da iznosi 5.299,32 EUR,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka razlika preostale glavnice po konverziji 11.933,75 EUR ( 6.634,43 + 5.299,32 tj. više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja umanjene za preplatu utvrđene konverzijom te uvećavaju za razliku preostale glavnice po konverziji),

- da je konverzija tj. sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu u visini anuiteta po predmetnom kreditu, a također da su se mijenjali anuiteti s osnove valutne klauzule.

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK, tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

12.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

13. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

14. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

15. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

16.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

16.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5104011566 od 1.7.2008. godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

16.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

17. Iz iskaza tužitelja ĆG (list 601 i 602 spisa), utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sklopila njegova pok. supruga, a on joj bio sudužnik. Pok. supruga sklopila je Ugovor kao fizička osoba. Kredit je služio za kupnju stana koji je koristio za stanovanje, te u nikakve druge svrhe stan nije korišten. Kada se pregovaralo o Ugovoru o kreditu bio je prisutan kao sudužnik. Prilikom ugovaranja Ugovora ni on ni pok. supruga nisu mogli utjecati ni na koju odredbu Ugovora o kreditu. Također nisu mogli tražiti da se bilo koja odredba u tom Ugovoru promijeni. U banci im nisu objasnili što znači valutna klauzula. Konverziji su pristupili iz razloga što su im rekli da to svi rade. U vrijeme otplate kredita rate su abnormalno rasle. Kredit je otplaćivan po pok. supruzi, a kasnije je on kao sudužnik nastavio otplaćivati. Kredit u švicarcima su uzeli iz razloga što su u banci rekli da je to najprodavaniji kredit i da to svi sada uzimaju. Prilikom pregovara o konverziji bio je također prisutan sa pok. suprugom u banci i prilikom konverzije banka nije tražila da se pisano i usmeno odreknu bilo kakvih potraživanja. Misli da je primao i plaću u Erste banci, a i činilo mu se kod njih najpovoljnije. Nije pročitao Ugovor o kreditu, da li su mu Ugovor i rekli da potpiše.

17.1. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja smatrajući ga životnim, objektivnim i uvjerljivim.

18.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

18.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

19.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o stambenom kreditu i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj tj. njegova pokojna supruga koja je bila korisnik kredita, a isti je bio sudužnik i zajedno sa suprugom do njezine smrti otplaćivao kredit, a nakon toga je sam otplaćivao kredit, naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je stambeni kredit. Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit po kojem je on bio sudužnik, uzela njegova pokojna supruga za kupnju stana koji su koristili za stanovanje, te u nikakve druge svrhe stan nije korišten.

Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom.

19.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom Ć izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba Ć potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se Ć nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

19.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,00% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

20. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

20.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Aneksi Ugovoru o kreditu su samo izjednačili položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih su i zaključeni Aneksi Ugovora, nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenim Aneksima Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenim Aneksima Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

20.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

20.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tih Aneksa. Također iz samih Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

20.4. Naime, sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o Aneksima Oosnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2006. godine pa do sklapanja Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu vrijedio punih 7 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili Aneks Osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je Osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

21. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Aneksima Ugovora o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 01.07.2008. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

21.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je kao sudužnik bio prisutan kada se pregovaralo o Ugovoru o kreditu, a kredit je dignut u CHF iz razloga što su u banci naveli da je to naprodavaniji kredit i da to svi uzimaju.

Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako se u banci na njemu inzistira i ako te uvjeravaju u banci da je to najpovoljniji kredit za tebe. Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj tj. njegova pokojna supruga, mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja.

21.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

22. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

23.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

24. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

24.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

24.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,95% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

25. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

26.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti TG iz Darfin d.o.o. koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 28.01.2025. (list 613 do 623 spisa). U svojem nalazu i mišljenju tj. Zaključku na stranici 8 i 9 u Tabeli je prikazao razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos.

Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 67.210,69 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 8.920,36 EUR.

Nadalje je u Tabeli na strani 9 prikazao razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćen iznos.

Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -7,35 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -0,98 EUR.

Također je prikazao razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom srednjeg tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, i to Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (list 39-43 spisa) u Tabeli na stranici 10 svojeg Zaključka.

Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 39.927,76 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 5.299,32 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 61.809,80 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan konverzije iznosi 471.737,21 HRK.

Iznos preostale glavnice iznosi 97.031,47 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita iznosi 431.809,45 HRK.

Razlika između iznosa 471.737,21 HRK i iznosa 431.809,45 HRK je 39.927,76 HRK. Prema Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (list 39-43 spisa) članak 5.3. utvrđen je više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 15.12.2015.g. te iznosi 2.285,93 EUR po fiksnom tečaju EUR.

Razliku u iznosu depozita primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita, prema izvodu prometa po računu (list 459 spisa) vještak je prikazao u Tabeli na strani 10 svojeg nalaza i mišljenja. Razlika u iznosu depozita po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -1.714,25 EUR.

Zadatkom nije određen izračun zateznih kamata, te ako se prilikom izrade nalaza i mišljenja uzme u obzir iznos preplate priznat prilikom konverzije na izračunate razlike bez zateznih kamata isto iznosi:

- više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 8.920,36 EUR,

- preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.285,93 EUR ,

- ukupno I predstavlja više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 6.634,43 EUR ,

- razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 5.299,32 EUR,

- ukupno II predstavlja ukupno I uvećan za razliku preostale glavnice po konverziji i iznosi 11.933,75 EUR,

- manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 0,98 EUR,

- razlika iznosa depozita zbog promjene tečaja iznosi 1.714,25 EUR,

-sveukupno predstavlja iznos ukupno II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i razliku iznosa depozita zbog promjene tečaja i iznosi 10.218,52 EUR.

Sve to navedeno vještak je prikazao i u Tabeli na strani 11 svojeg nalaza i mišljenja.

257 Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je izrađen temeljem dokumentacije koja prileži spisu stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom. Nikakvih prigovora od strane stranaka na nalaz i mišljenje vještaka, nije bilo s time što je tuženik prigovarao matematičkom izračunu vještaka koji se odnosi na razliku u depozitu, te da vještak prilikom izračuna glavnice ne uzima u obzir glavnicu kakva bi bila prema inicijalnom planu otplate, već da samo uspoređuje stanje glavnice kakve su bile na dan 30.9.2015. uz primjenu važećeg tečaja CHF u EUR.

27.1. Sud je odbio prijedlog u odnosu na navedeni prigovor tuženika, jer je planom upravljanja od 15.2.2024. godine određeno da se stranke mogu u roku 15 dana pisano očitovati na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik je nalaz i mišljenje vještaka zaprimio 29.1.2025. godine, a prigovor istaknuo na ročištu 19. ožujka 2025. godine(članak 292a. stav 4. točka 5. Zakona o parničnom postupku). S obzirom na navedeno, ovaj sud smatra, a kao što je i naprijed navedeno da nikakvih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka nije bilo.

28. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

29.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su navedeni u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti do isplate, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

30. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

31. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev kao što je to navedeno u izreci ove Presude pod točkom I, II i III.

32. U odnosu na točku IV. izreke ove Odluke, a kojom je odbijen Prigovor radi prijeboja, valja navesti da je osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima, postojanje protutražbine tuženika. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Osim toga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VS RH u Presudi broj Rev-549/2023-

4. od 18. prosinca 2023. godine.

33. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. 88/2022. i 155/2023. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

34.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 13.11.2023., 2.1.2024., 13.2.2025. za svaki iznos od 200,00 EUR, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a, te za podnesak od 4.12.2024. iznos od 50,00 EUR prema Tbr. 8. točka 4. OT-a. Za zastupanje na ročištu dana 15.2.2024., 27.11.2024., 19.3.2025. za svako iznos od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 362,50 EUR.

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 500,00 eura.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 2.312,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

34.1. S preostalim zatraženim troškovima u iznosu od 525,00 EUR a koji se odnose na trošak sudskih pristojbi i pristupa na ročište za objavu Presude, tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanim, jer je u skladu s člankom 11. stav 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/2018., 51/2023.) oslobođen od plaćanja istih.

35. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim (točka V. izreke).

U Krapini, 4. travnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. OD Miličević i Šupuković d.o.o. [adresa]

2. OD Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, Radnička c., 22