REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-521/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja ĆM, rođenog **.**.2002., državljanina Ruske Federacije, kojeg zastupa opunomoćenik Sebastian Miše, odvjetnik u Zagrebu, Petrinjska 48, protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, 4. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove KLASA: UP/I-216-03/23-06/6189, URBROJ: 511-01-212-23-8 od 27. prosinca 2023. te za rješavanje stvari.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Sebastianu Miše, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura (tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove KLASA: UP/I-216-03/23-06/6189, URBROJ: 511-01-212-23-8 od 27. prosinca 2023. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je odlučeno da tužitelj mora u roku od 15 dana od dana izvršnosti tog rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da podnosi ovu tužbu te od naslovnog suda traži sudsku zaštitu protiv nezakonitog rješenja tuženika kao i nezakonitog postupanja prvostupanjskog tijela koje se postupanje očituje u propuštanju utvrđenja svih odlučnih činjenica, odnosno pogrešnog utvrđenja činjenica i posljedično pogrešno izvedenog zaključka. Dodaje da ispunjava uvjete za pružanje međunarodne zaštite jer je iz Ruske Federacije otišao zbog svoje sigurnosti i nemogućnosti zaštite unutar države. Iznosi da je državljanin Ruske Federacije te da je 24. veljače 2022. Ruska Federacija pokrenula masovnu invaziju na Ukrajinu čime je eskalirao rusko-ukrajinski rat. Nastavlja da je u Republiku Hrvatsku došao legalnim putem, preko graničnog prijelaza s važećom putovnicom. Ističe da bi mu temeljna prava bila ugrožena povratkom u rat uključenu Rusku Federaciju. Opisuje da je po narodnosti Ć, da su B kavkaski narod koji je blisko povezan sa M te da su i jedni i drugi poznati kao nahski narod. Smatra da, zbog njegovog odlaska iz matične države u vrijeme ratnoga stanja, postoji opasnost da nadležna tijela Ruske Federacije njegov odlazak tumače kao dezertiranje čime bi njegov život i sloboda bili izravno ugroženi te bi mogao biti podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju. Mišljenja je da osim individualne opasnosti po njega, koja mu prijeti zbog ratnog stanja, u Ruskoj Federaciji su sve zakonske, administrativne, policijske i sudske mjere diskriminirajuće te se i provode na diskriminirajući način. Nadalje, smatra da po povratku ne bi mogao očekivati nikakvu policijsku i sudsku zaštitu. Opisuje da u pobijanom rješenju tuženik navodi da on nije aktivist. Napominje da represija nije usmjerena samo na aktiviste već na sve stanovnike [adresa], posebice C i A. Iznosi, a vezano uz navode tuženika da je legalnim putem napustio Rusku Federaciju, da isto ne može biti argument da se može bez ikakvih posljedica vratiti u Rusku Federaciju. Nastavlja da činjenica legalnog napuštanja ne znači samo po sebi osiguran siguran povratak u državu bez štetnih posljedica po njega. Ističe da Ruska Federacija, iako po Ustavu demokratska, ne postupa na takav način sa svojim građanima. Navodi primjer da je predsjednik [adresa] BM s elitama pojedinih republika sklopio i izvanustavne aranžmane, kao što je to učinio s vođom [adresa] MM, koji ondje ne provodi Ustav Ruske Federacije nego šerijatsko pravo. Dodaje da je on Ć, koji se tretiraju kao Z. Napominje da su ustavne izmjene usvojene 2020. jedan od razloga zahlađenja odnosa Rusije i Europske unije. Obrazlaže da je njima utvrđeno prvenstvo ruskih zakona u odnosu na međunarodne sporazume koje je Rusija ratificirala i odluke međunarodnih sudova. Opisuje da od 2012. ruska vlast donosi i zakone usmjerene protiv oporbe i civilnog društva. Iznosi da su stotine nevladinih organizacija označene kao "strani agenti" i "nepoželjne organizacije”, a da su vlasti postrožile kontrolu medija i uporabe Interneta. Nastavlja da tuženik navodi da je bilo u interesu vojnih vlasti da ga mobiliziraju, da bi to i učinili tijekom trajanja mobilizacije. Navodi da je u trenucima kada Rusija napada drugu samostalnu i suverenu državu poput Ukrajine, neživotno očekivati da će ista u cijelosti poštovati formalne procedure u pogledu unovačenja i mobilizacije. Dodaje da njegovi navodi da postoji opasnost da sa ulice bude odveden u rat, nisu neživotni već realni i da se događaju svakodnevno u području na kojem je živio prije napuštanja matične države. Napominje da on je pozvan na služenje vojnog roka te da je u predmetnom pozivu bilo naglašeno da se javi na adresu vojnog komesarijata. Iznosi da dostavlja i vojnu knjižicu iz koje je razvidno da je zdrav i kao takav kompatibilan za mobilizaciju i slanje u rat. Opisuje da se tuženik poziva na zakone u Ruskoj Federaciji i pravičnost i jednakost u primjeni istih, a što je u praksi daleko od istine. Mišljenja je da Ruska Federacija provodi sustavnu međunarodnu kampanju dezinformiranja, manipulacije informacijama i iskrivljavanja činjenica kako bi ojačala svoju strategiju za destabilizaciju susjednih zemalja, EU-a i njegovih država članica. Navodi da o ugrožavanju ljudskih prava u Ruskoj Federaciji najbolje govori i niz sankcija koje je prema Ruskoj Federaciji primijenila EU. Dodaje da su sankcije poduzete prema Ruskoj Federaciji i nizu pojedinaca, koji su odgovorni ili upleteni u ratne zločine, raketne napade na civile i kritičnu infrastrukturu, deportaciju i prisilna posvojenja ukrajinske djece, vojni preodgoj itd. Iznosi da je već i opće poznato da građani Ruske Federacije ne mogu očekivati niti tražiti zaštitu svojih prava unutar države koja ne funkcionira na demokratskim načelima. Nastavlja da tuženik navodi da mu vojni poziv nije uručen osobno i da mu je izdana putovnica s kojom je legalno napustio Rusku Federaciju pa da navedena materijalna činjenica nije prihvaćena zbog svoje neuvjerljivosti. Smatra da su njegovi navodi uvjerljivi i životni te potkrijepljeni dokumentacijom. Mišljenja je da bi bio, osim činjenice da bi povratkom u matičnu državu bio proglašen dezerterom čime bi njegov život i sloboda bili izravno ugroženi, poslan u rat u Ukrajinu. Obrazlaže da bi se time, ugrozila njegova osnovna ljudska prava i sloboda, a da bi se u slučaju slanja u rat izravno jačao položaj Ruske Federacije, a slabio položaj Ukrajine, koja ima potporu cijele Europske Unije i Vlade Republike Hrvatske. Napominje je u više navrata, vezano za navode tuženika da bi mu bilo odbijeno izdavanje putovnice da je mobiliziran, bezuspješno pokušao preuzeti putovnicu, ali da mu nije bilo dozvoljeno. Navodi da je do putovnice uspio doći tek kada je kontaktirao svoju tetu, čija prijateljica radi na šalteru za preuzimanje putovnica, koja mu je tada predala putovnicu na povjerenje. Ističe da je na područje Republike Hrvatske ušao legalno, da se ponaša u skladu sa pozitivnim propisima, da uči hrvatski jezik, da je zaposlen te da istovremeno opravdano strahuje od ozbiljne nepravde koja mu prijeti pri povratku u matičnu zemlju. Smatra da je njegov zahtjev odbijen bez razmatranja njegovih navoda i sagledavanja specifičnosti slučaja. Mišljenja je da nisu detaljno obrazloženi razlozi odbijanja njegovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu te da rješenje ne sadržava razloge o odlučnim činjenicama, osobito ne takve koji bi se mogli prihvatiti kao objektivni, logični i uvjerljivi. Smatra da je razvidno iz svega prethodno navedenog, da ispunjava uvjete za međunarodnom zaštitom sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti te da bi trebao dobiti pravo na azil, a da bi mu se podredno trebala odobrit supsidijarna zaštita. Predlaže poništiti rješenje tuženika te riješiti stvar na način da mu se prizna azil. Također, predlaže da mu se odobri besplatna pravna pomoć te da se pružatelju pravne pomoći isplati zatraženi trošak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da je tužba u cijelosti neosnovana. Dodaje da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve potrebne dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje te postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Zakona o strancima, uz dosljedno poštivanje osnovnih načela navedenih Zakona. Odbacuje kao neuvjerljive navode tužitelja da zbog njegovog odlaska iz zemlje podrijetla u vrijeme ratnog stanja postoji opasnost da tijela Ruske Federacije njegov odlazak tumače kao dezertiranje, čime bi njegov život i sloboda bili izravno ugroženi te bi mogao biti podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju. Ističe da sukladno službenim izvješćima ruski državljani mogu biti podložni ograničenju napuštanja Ruske Federacije. Opisuje da su jedna od kategorija ruskih državljana koje su podložne ograničenju napuštanja Ruske Federacije građani koji su pozvani u vojnu ili alternativnu službu. Napominje da se zabrana izriče do roka isteka službe te da je na službenom site-u Vlade Ruske Federacije od 28. rujna 2022. objavljeno da će, ukoliko je građanin pozvan na odsluženje vojnog roka ili je dobio poziv na mobilizaciju, bit mu odbijeno izdavanje putovnice. Navodi da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je tužitelju putovnica izdana mjesecima nakon navedene vladine objave, odnosno 22. ožujka 2023. i da je tužitelj služeći se njome legalno i bez ikakvih problema napustio Rusku Federaciju, što bi mu bilo onemogućeno da je od strane vlasti bio pozvan na reguliranje vojne ili alternativne službe ili da je dobio poziv za mobilizaciju. Predlaže odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i odgovora na tužbu.

4. Tijekom spora razgledan je spis, spis tuženika te je održano ročište na kojem je saslušan tužitelj.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelj državljanin Ruske Federacije te da je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

7. Sporno je, je li tuženik pravilno i zakonito odbio navedeni zahtjev.

8. Člankom 38. stavkom 1. točkom 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 70/15., 127/17. i 33/23.) propisano je da Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. toga Zakona.

9. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje, dok je člankom 21. istoga Zakona propisano da će se supsidijarna zaštita priznat tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. toga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje (stavak 1.), s time da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (stavak 2.).

10. Iz obrazloženja osporavanog rješenja utvrđeno je da je tuženik u bitnome naveo da tužitelju nije odbijeno izdavanje putovnice, iako je zahtjev podnio nekoliko mjeseci nakon Vladine izjave prema kojoj ukoliko je građanin pozvan na služenje vojnog roka ili je dobio poziv za mobilizaciju, biti će mu odbijeno izdavanje putovnice, i nakon navodno mu poslanog vojnog poziva. Dodao je da Resident Centre u svom izvješću navodi da ruski državljani mogu biti podložni privremenim ograničenjima napuštanja Rusije, a da jedna od kategorija državljana koje su podložne ograničenu napuštanja Rusije su građani koji su pozvani u vojsku ili alternativnu službu, s time da se zabrana izriče do isteka vojne službe. Izneseno je da s obzirom na to da tužitelju vojni poziv nije uručen osobno zbog čega kod njega ne postoji odgovornost zbog neodazivanja vojnom pozivu, da mu je u vrijeme, za koje je navodio da je vojni obveznik koji je primio vojni poziv izdana putovnica s kojom je bez ikakvih ograničenja legalno napustio Rusku Federaciju, navedena materijalna činjenica nije prihvaćena zbog svoje neuvjerljivosti. Vezano uz procjenu budućeg rizika tuženik je uvidom u tužiteljeve navode prema kojim u zemlji podrijetla nije bio kažnjavan, tužen, pritvaran, uhićen niti mu je mjesto boravka bilo pretreseno te nije bio izložen mučenju, maltretiranju ili fizičkom nasilju, utvrđeno da nema niti jednog podatka da je tužitelj bio žrtvom proganjanja u zemlji podrijetla niti je vjerojatno da će to biti po povratku u Rusku Federaciju.

11. Na ročištu 7. ožujka 2025. tužitelj je iskazao da je zemlju podrijetla napustio jer su ga proganjale ruske vlasti na način što su na cesti policijske provjere i uručuju pozive za vojsku i ako ne želiš preuzeti poziv mogu te zatvoriti na temelju članka 328. Zakona Ruske Federacije ili te prisilno odvode na ratište. Naveo je da je dva puta dobio poziv nakon čega su mu rekli da mora brzo napustiti Rusiju jer postoji prijetnja za njegov život odnosno da će ga poslati na ratište gdje bi bio ubijen ili on ili bi on nekog morao ubiti. Dodao je da njemu nisu uručili pozive, već da su ih poslali na kućnu adresu te da nema pristup istima, a da je treći poziv dobio kada je bio već ovdje te se on nalazi kod njegovog odvjetnika. Izjavio je da nitko nije potpisao pozive koji su dostavljeni na kućnu adresu, da nije služio vojsku niti je imao vojnu obvezu. Istaknuo je da ga nisu zvali na služenje vojnog roka, ali da ima dokument iz 2020. da je prošao sve liječničke preglede te da je navedeno koje vojno zvanje ima. Opisao je da rođaci koji rade ili su povezani s vojnim uredom su znali da je on na redu za dobivanje poziva. Naveo je da je prvi poziv dobio negdje 2022., kao i drugi , a da je zahtjev za izdavanje putovnice podnio, misli, u siječnju 2023., s time da mu je putovnica izdana 22. ožujka 2023. Dodao je da je zemlju podrijetla napustio 28. ožujka 2023. kada je otišao u Grozni pa je avionom odletio u Istanbul, pa u Bosnu i Hercegovinu te zatim taksijem do granice sa Republikom Hrvatskom, gdje je na granici tražio azil. Iskazao je da nije tražio azil u Bosni i Hercegovini jer nije znao da se tamo može tražiti azil, da su svi išli ovamo, da su svi prelazili granicu te da je bio čak veliki red prilikom prelaska granice. Iznio je da se nije zadržavao u Turskoj, da je isti dan otišao dalje odnosno da su ga deportirali, jer kada su izišli iz aviona su ga odvojili u grupu koja je deportirana bez objašnjenja sa zabranom ulaska na pet godina. Izjavio je da bi mu, kada bi se vratio u zemlju podrijetla, prijetila kazna zatvora do dvije godine za to što ne želi ići u rat, a u najgorem slučaju bi ga poslali na ratište. Nastavio je da se boji se za svoj život, da nikada nije ratovao niti držao oružje u rukama. Na poseban upit opunomoćenika tužitelja je li upoznat sa sadašnjim stanjem u Rusiji odgovorio je da je, da ima članak u kojem je navedeno da se ročnike prisilno šalje na ratište, da ih se šalje u grad Belgograd, koji je na granici, da ročnike ubijaju svaki dan, da se trude na sve načine da ih prisile da potpišu ugovore te pošalju na ratište. Dodao je da će, ako se vrati, bit prisiljen na sve to, a da mu je u iskaznici navedena kategorija A1 odnosno da se radi o tome da će ga poslati na prvu liniju pa da se neće vratiti živ. Izjavio je da ovdje radi, da se integrira i da želi sve napraviti da ima bolju plaću te da nije prekršio nikakav zakon. Na poseban upit tuženika vezano uz nedosljednosti u iskazima danim u upravnom postupku kako je zaprimio pozive objasnio je da su prva dva poziva došla na poštu i da je to bilo u vrijeme dok rata još nije bilo, a da je treći poziv uručila policija odnosno da su doma došli svi organi vlast. Na daljnji upit zašto u samom zahtjevu u upravnom postupku navodi organe vlasti pri uručenju poziva iznio je da ne može sada to objasniti. Na daljnji upit ima li pristup ruskom e-građaninu na koje dolaze svi pozivi odgovorio je da sve ovo što se sada uvodi u Ruskoj Federacije do Ingušetije još nije došlo, da čak ni u Rusiji nema demokracije te je kod njih kompliciranije s pozivima pa da je vlastima jednostavnije djelovati. Izjavio je da mogu napraviti sve, a da ne snose odgovornost. Na daljnji upit ima li tu aplikaciju odgovorio je da ima.

12. Cijeneći iskaz tužitelja dan na ročištu te iskaze tužitelja dane u upravnom postupku sud utvrđuje da je pravilno iskaz tužitelja ocijenjen nevjerodostojan. Naime, pravilno tuženik navodi da je nelogično da je tužitelju izdana putovnica te da je legalno izašao iz Ruske Federacije nakon što su mu, prema njegovim navodima, uručeni vojni pozivi. Slijedom navedenog nisu ispunjeni uvjeti iz članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, pri čemu se ističe da kod tužitelja ne postoji osnovani strah od proganjanja niti opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.

13. Nadalje, pravilno je tuženik u točki II. izreke osporavane odluke odlučio o mjeri osiguranja povratka u skladu s člankom 37. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

14. Stoga je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) odlučiti kao u točci I. izreke presude.

15. Nadalje, kako je pravnu pomoć pružio odvjetnik Sebastian Miše, u točci III. izreke presude naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23., dalje: Tarifa). Naime, odvjetniku je u skladu s Tbr. 27 t. 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura umanjen za 50 % prema navedenom Pravilniku te trošak zastupanja na raspravi 7. ožujka 2025. u iznosu od 500,00 eura umanjen za 50 % prema istom Pravilniku, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife).

U Zagrebu 4. travnja 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnik Sebastian Miše – e. komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335

3. U spis