REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1643/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr. sc. Dijani Vragović, u pravnoj stvari tužiteljice KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. ožujka 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 4. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju KE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.894,96 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 3,52 EUR od 1.4.2008. godine do isplate

- na iznos od 17,53 EUR od 1.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 2,98 EUR od 2.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 18,51 EU od 1.1.2009. godine do isplate

- na iznos od 21,06 EUR od 4.2.2009. godine do isplate

- na iznos od 21,92 EUR od 3.3.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,65EUR od 1.4.2009.godine do isplate

- na iznos od 19,17 EUR od 1.5.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,72 EUR od 3.6.2009.godine do isplate

- na iznos od 11,27 EUR od 1.7.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,09 EUR od 1.8.2009. godine do isplate

- na iznos od14,18 EUR od 1.9.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,89 EUR od7.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,75 EUR od 11.12.2009.godine do isplate

- na iznos od 18,05 EUR od 5.1.2010. godine do isplate

- na iznos od 20,97 EUR od 4.2.2010. godine do isplate

- na iznos od 21,15 EUR od 12.3.2010.godine do isplate

- na iznos od 26,60 EUR od 10.4.2010. godine do isplate

- na iznos od 27,49 EUR od 12.5.2010. godine do isplate

- na iznos od 27,49 EUR od12.5.2010. godine do isplate

- na iznos od 28,67 EUR od 1.6.2010. godine do isplate

- na iznos od 45,83 EUR od1.7.2010. godine do isplate

- na iznos od 42,16 EUR od 1.8.2010. godine do isplate

- na iznos od 52,05 EUR od 1.9.2010. godine do isplate

- na iznos od 48,82 EUR od 20.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 49,61 EUR od 25.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 57,92 EUR od 12.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 68,06 EUR od 8.1.2011. godine do isplate

- na iznos od 60,90 EUR od 8.2.2011. godine do isplate

- na iznos od 59,15 EUR od 8.3.2011. godine do isplate

- na iznos od 56,35 EUR od 15.4.2011. godine do isplate

- na iznos od 82,45 EUR od 15.6.2011. godine do isplate

- na iznos od 82,45 EUR od 15.6.2011.godine do isplate

- na iznos od 105,16 EUR od 23.8.2011.godine do isplate

- na iznos od 86,10 EUR od 15.9.2011.godine do isplate

- na iznos od 86,10 EUR od 15.9.2011.godine do isplate

- na iznos od 81,39 EUR od 8.11.2011. godine do isplate

- na iznos od78,37 EUR od 13.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 85,72 EUR od 13.1.2012. godine do isplate

- na iznos od 88,52 EUR od 12.2.2012. godine do isplate

- na iznos od 88,40 EUR od 9.3.2012. godine do isplate

- na iznos od 85,83 EUR od 12.4.2012.godine do isplate

- na iznos od 89,41 EUR od 24.5.2012. godine do isplate

- na iznos od 89,13 EUR od 20.6.2012. godine do isplate

- na iznos od 87,23 EUR od 26.7.2012. godine do isplate

- na iznos od 86,84 EUR od 30.8.2012. godine do isplate

- na iznos od 86,84 EUR od 30.8.2012. godine do isplate

- na iznos od 82,17 EUR od 12.9.2012. godine do isplate

- na iznos od 87,43 EUR od 13.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 86,92 EUR od 12.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 88,24 EUR od 11.1.2013. godine do isplate

- na iznos od 82,90 EUR od 10.2.2013. godine do isplate

- na iznos od 81,77 EUR od 12.3.2013.godine do isplate

- na iznos od 87,20 EUR od 12.4.2013. godine do isplate

- na iznos od 79,25 EUR od 12.5.2013. godine do isplate

- na iznos od 79,25 EUR od 12.5.2013. godine do isplate

- na iznos od 79,19 EUR od13.6.2013. godine do isplate

- na iznos od 78,29 EUR od 13.7.2013. godine do isplate

- na iznos od 79,62 EUR od13.8.2013. godine do isplate

- na iznos od 81,03 EUR od12.9.2013. godine do isplate

- na iznos od 84,70 EUR od 12.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 84,70 EUR od 12.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 87,77 EUR od 13.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 83,87 EUR od 14.1.2014. godine do isplate

- na iznos od 89,14 EUR od 9.3.2014. godine do isplate

- na iznos od 89,07 EUR od 9.3.2014. godine do isplate

i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju KE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.495,13 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 4. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 5. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012265444, kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 25.738,66 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj dalje ukazuje na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, kojom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula. Stoga predlaže da sud naloži tuženiku isplatiti mu iznos 3.875,78 eura sa zateznim kamatama, s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja jer je odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Osporava da je ugovaranje valutne klauzule nepošteno ili nezakonito, već je dopušteno i zakonito. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3. Tužitelj je podneskom od 25. srpnja 2024. uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka te predložio da sud naloži tuženiku isplatiti mu iznos 3.894,96 eura sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to naznačeno u petitu (listovi 81-83 spisa).

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu (listovi 17-21 spisa), izračun tečajne razlike (listovi 7-10), otplatnu tablicu kredita (listovi 22-24 spisa), plan otplate (list 15-16 spisa), knjigovodstvenu karticu (listovi 25-40 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 16.12.2022. (listovi 12-14 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću - Darfin d.o.o. (listovi 71-77 spisa).

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9012265444, kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 25.738,66 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

7. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi.

8. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak te iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

9. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom VTS poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a

12. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

13. Prema tome nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno-pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

14. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike, pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, jer tužitelj nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom odredbe čl. 319. st. 2. i čl. 320. st.1. ZOO-a ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovorenog prava.

15. Prema tome, a prihvaćajući utvrđenja iz pravomoćnih presuda u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, ništetne su odredbe spornog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula.

16. U odnosu na svojstvo potrošača valja reći da je Ugovorom o kreditu odobren je i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF, radi kupovine vozila (čl. 2. Ugovora) tužitelju kao fizičkoj osobi, zbog čega ovaj sud utvrđuje da je tužitelj potrošač, slijedom čega je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

18. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare tuženika, jer je 4. travnja 2012. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Naime, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je člankom 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba u ovom predmetu podnesena 10. ožujka 2023. (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.).

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

19.1. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao razliku u visini obveze tužitelja prema predmetnom Ugovoru o kreditu ukoliko se primjeni srednji tečaj kreditora za valutu CHF važeći na dan korištenja kredita. Navedeno, s obzirom na okolnost da je tužitelju na dan sklapanja Ugovora o kreditu bio poznat srednji tečaj kreditora za valutu CHF na dan isplate kredita pa se ovako utvrđeni tečaj ima smatrati transparentnim i jasnim, od stranaka utvrđenima (tako i VSRH Revt 249/14).

19.2. U svom nalazu i mišljenju vještak je izračunao da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 3.894,96 eura.

19.3. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik istaknuo da su njegove primjedbe pravne prirode iz kojeg razloga nije potrebno usmeno saslušati vještaka.

19.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima.

20. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio preplaćeni iznos s osnove razlike u tečaju CHF u iznosu od 3.894,96 eura, prema nalazu i mišljenju vještaka. Dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio tužitelj predstavljaju tzv. "pozitivne razlike". Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (odluka proširenog vijeća VSRH u Rev 549/23 od 18. prosinca 2023.).

20.1. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te po čl. 29. st. 2. ZOO-a.

20.2. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20.3. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, sukladno citiranoj odredbi, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata je dosuđena od izvršene uplate.

21. U skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova prema odredbama Tbr. 7., 8., 9. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23), prema troškovniku predanom na ročištu održanom 25. ožujka 2025., i vrijednosti predmeta spora, i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, podneska od 26. lipnja 2023. i 25. srpnja 2024., svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje po punomoćniku na ročištima 26. ožujka 2024. i 25. ožujka 2025., svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), ukupno 1.000,00 eura, što uvećano za PDV (25%) iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju pripada i trošak predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu 200,00 eura. Sukladno odredbama Tarife sudskih pristojbi sadržane u Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18) tužitelj ima pravo na trošak sudske pristojbu na tužbu u iznosu od 45,13 eura. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.495,13 eura.

22. Slijedom navedenog, a sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju ukupan trošak postupka u iznosu od 1.495,13 eura, zajedno sa zateznim kamatama na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki II. izreke.

U Zagrebu, 4. travnja 2025.

Sutkinja:

dr. sc. Dijana Vragović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.